Na položaju oko 10 km istočno od ušća Neretve, gdje se najviše približuju brda lijeve i desne obale rijeke, kao da je od prirode stvoren klanae, koji će bdjeti nad ulazom i izlazom iz Neretve. Tim više, što se baš u tom klancu, široku oko 2 km. rijeka Neretva na putu k svom ušeu razdvaja u dva plovna rukava, od kojih jedan (Mala Rika) ide k jugozapadu, a drugi (glavni tok) k sjeverozapadu. Među se zatvaraju otok, koji i stvoriše svojim obilnim nanosima. Na istočnom vrhu (punti) otoka, baš tu, gdje se rukavi razdvajaju, postavljen je varoš Opuzen. Otok je radi svog položaja posred voda imao u prošlosti ime Posrednica (scollium Posterniga, Posrinica). Rijeka se razdvaja u blizini mjesta, gdje se sjeverni krak slivanjskih brda zario u neretvansku dolinu na samoj obali Male Rike. Zadnji brežuljak tih brda zove se Rkalovac (visok 281 m). U sjevernoj strani, koja silazi k blatu, nosi kao svoj izdanak manji brežuljčić, visok jedva 100 m, koji narod zove Gradina. Tu su ostaci kaštela sa sredovječnim zidinama, na kojima i oko kojih ima zidina novijeg podrijetla. Kaštel je dao ime brežuljku — Gradina, i selu ispod njega — Podgradina. Sudeći po ostacima rimskih tegula, vaza, kao i nekim nađenim natpisima, može se zaključivati, da je na istom mjestu i u rimsko doba bila slična utvrda. Kaštelu je povjesno ime Brštanik, koje je jamačno dobio od brežuljka, obrasla negda bršljanom (brštanom, ili kako se ovdje kaže, brštenom). Narodu je poznato povjesno ime kaštela. Drugo pak iz povijesti njegove ništa ne zna, osim da je u utvrdi našla zaklon neka princeza iz kuće Beline. Ovu je predaju zabiIježio i Vjekoslav Klaić u II. svesku svog »opisa zemalja, u kojih obitavaju Hrvati« (Zagreb 1881.). Poznavanje povjesnog imena sa strane naroda, kao i činjenice, koje ćemo još navesti, obaraju tvrdnju dra Jiričeka, da se Brštanik nalazi blizu Počitelja, gdje da se i danas nalazi istoimeno selo.1) Brštanik je kojih 800 m južno od Opuzena, a u blizini Počitelja nije poznato selo ili mjesto istog imena. Prvi spomen Brštanika, sela, a ne tvrđave, nalazimo u aktu srpskog kralja Uroša I. tadanjeg gospodara humske zemlje, kojim je on u razdoblju od g. 1254. do 1264. potvrdio darovnicu svog strica Miroslava na korist manastira sv. Petra na rijeci Limu. Tu se daruje mjesto Bistrica, Doijani na početku Luke (selo istočno od Metkovića), selo Brštanik i još neka u Neretvi.2). Kaštel Brštanik je sagradio g. 1373. kralj bosanski Tvrdko na obranu Slivna, Starih Drijeva (Gabele) i žabe.3) U blizini Kaštela na otoku Posrednici imali su Dubrovčani počam od 14. stoljeća svoje trgovište na tuđem zemijištu. To je mjesto bilo za njih vrlo važno, jer su k njemu mogle pristupati i veće lađe ili se u najgorem siučaju usidriti u nedalekom ušću kod otoka Osinja. Zato su Dubrovčani pokušali kupiti Posrednicu zajedno sa Pelješcom te je tako dobiti, ne samo u posjed, nego i u vlasništvo. To im uspije kod starog gospodara ovih krajeva, kralja Dušana (1331.—1355.), jer im on poveljom, izdanom u Pologu 23. I. 1333, prodaje Pelj GSctC S£l Stonom, primorje od Stona do Dubrovnika i Posrednicu, kako optiče Neretva do mora, Međutim u ovom momentu nije bio gospodar ovih krajeva kralj Dušan, nego bosanski han Stjepan Kotromanić, koji je čitavo Zahumlje sa Krajinom od Neretve do Cetine bio već g. 1325. pridružio bosanskoj državi. Zato Dubrovčani iste 1333. godine šalju svoje poslanstvo i banu Stjepanu, da i on potvrdi ovu kupoprodaju. Ban Stjepan doista izda povelju u Srebreniku na Usori 15. II. 1333., kojom prodaje Pelješac, Ston i Privlaku za 500 perpera, ali o Posrednici nema ni spomena.4) Nije je ban Stjepan htio prodati, jer je od dubrovačke trgovine na Posrednici imao veću korist, nego od same prodaje otoka. Možda je i on već tada namjeravao ono, što je kasnije učinio njegov nasljednik ban, a od god. 1377. kralj Tvrdko. On je, — po Mauru Orbiniu, — sagradio »na vrlo prikladnom mjestu« kaštel Brštanik, porušivši prije trgovište u Gabeli.«5) Ovo nas dovodi do zaključka da je Tvrdko zato Brštanik i podigao, da ispod njega u selu Brštaniku ili možda i na samoj Posrednici otvori svoje tržište i tako istisne Dubrovčane. Premjestivši iz Gabele carinske urede u Brštanik Tvrdko je namjeravao otvoriti luku neretvansku u blizini samog ušća ispod Brštanika.6) Međutim se je Tvrdko morao u svojem naumu razočarati ili podleći nastojanjima Dubrovčana, jer već g. 1378. »gospoda Dubrovačka kupe od Tvrdka, kralja Bosne kaštel Brštanik na rijeci Neretvi, koji je g. 1373. podigao..). Orbini, iza kako kaže, da je Tvrdko sagradio Brštanik nastavlja »koji (kaštel), ne prođe mnogo vremena, na molbu Dubrovčana (kralj) poruši {butto per terra)«. I ako ovo nije istina, svakako je znak, da se je kralj brzo Brštanika odrekao. Jedva prođoše dvije godine, od kad Dubrovčani usavršiše svoje tržište u Posrednici i osiguraše ga kupnjom Brštanika, Mlečani im g. 1380. zapališe Posrednicu i porušiše Brštanik zato, što su u ratu Mlečana sa Genovežanima Dubrovčani pomagali Genovežane, a jamačno i radi zavisti nad tako prikladnim tržištem, Dubrovčani moradoše sada nanovo podići svoje tržište i obnoviti Brštanik.) Uarion Ruvarac ne slaže se s dubrovačkim piscima u godini podizanja Brštanika. Oslanjajući se na činjenicu, da je Tvrdko morao nagodbom od 17. VII. 1357. ustupiti svomu zetu kralju ugarskomu Ludoviku kao miraz svojoj rodici Jelisaveti trgovište na Neretvi (Drijeva), te cijeli Hum zapadno od Neretve, zaključuje, da Tvrdko nije mogao sagraditi Brštanik g. 1373., nego g. 1388., kada kralja Ludovika nije bilo više među živima (umro je g. 1382.). Tek je tada Tvrdko »okupirao cijeli Hum niže rijeke Cetine i zauzeo utvrde, koje tu bijahu, porušivši trgovište Neretvu (Drijeva), koje je bilo blizu Norina, najstarijeg grada u onoj okolici, i sagradio je jedan kaštel na rijeci Neretvi na vrlo zgodnu mjestu i prozva ga Brštanik (Barschianik)«.9) Mišljenje Ruvarčevo ne mora biti ispravno, ako se ima pred očima, da se Brštanik nalazi na lijevoj obali Neretve, dakle tamo, gdje se po duhu pogodbe Tvrdka i Ludovika nije protezala vlast kralja ugarskoga. Brštanik, kao trgovište sa skladištima soli i kraljevim brodogradilištem, često se spominje u spisima dubr. arhiva u god. 1385. do god. 1395.10) Iz ovog razdoblja donosimo jedan zanimIjiv dogođaj: God. 1393. vodila se pred knezom dubrovačkim Šimunom Gučetićem rasprava zbog dogođaja, koji se je zbic u Brštaniku. Katalonski trgovac Petar Duje predao je Dubrovčaninu Tomku Milkoviću zamotak skupocjenog sukna, da ga ponese u trgovište Brštanik na Neretvi i tamo proda, a za ubranu svotu, da mu kupi nekoliko bosanskih robinja patarenki (bogumilske vjere). Tomko je kupio dvije ženske, koje se zvahu Stojana i Tvrdislava i doveo ih Duji u Dubrovnik zaračunav za njih 36 dukata. Ove dvije ženske i s njima treća imenom Grlica izađoše pred kneza moleći, da ih pusti na slobodu, jer su one krštene i od krštenih roditelja, te kao takve ne mogu biti prodane u ropstvo. Knez ustanovivši, da je istina, što govore i da su dovedene iz katoličkog kraja, pusti ih na slobodu. Kupac robinja Tomko morade vratiti trgovcu Duji 36 dukala, koje je zaračunao za robinje, jer je njemu bilo naređeno, da kupi patarenke, a ne krštene kršćanke. Dr. ćiro Truhelka, koji ovu parnicu iznosi iz dubr. arhiva, izvodi nekoliko zaključaka, od kojih nas ovdje zanima treća: Ako rektor svoju osudu obrazlaže tvrdnjom, da su tužiteljice rođene u katoličkom kraju i odatle dovedene, a dovedene su iz Brštanika na Neretvi, slijedi, da je kraj na donjoj Neretvi u srednjem vijeku bio isključivo katoličk i.11) Iza g. 1395. rijetko se spominje trgovište u Brštaniku. Dapače iste godine na 17. XII. vijeće umoljenih izglasuje nalog Dubrovčanima u Brštaniku i Posrednici, da poruše svoje kuće.12) U kasnije doba se spominje samo tržište na Posrednici sve do g. 1472., kad ga Dubrovčani sami spališe pred sve to jačim nadiranjem Turaka. Brštanik se spominje samo kao kaštel, pa ćemo nastaviti govor o njemu. Kad Dubrovčani odbiše poziv bosanskog kralja Stjepana Ostoje, da ga pomažu u ratu sa Sigismundom, kraljem ugarskim, Ostoja rasrđen zbog toga dođe g. 1401. s vojskom u Neretvu, da otme Dubrovčanima Brštanik i Posrednicu. Međutim su Dubrovčani tako utvrdili ta mjesta artiljerijom i flotom, da je kralj u zadnji čas odustao od nauma i vratio se natrag, hineći da je htio samo posjet učiniti gospodi dubrovačkoj.13) G. 1403. zahtijevao je Ostoja od Dubrovčana da mu povrate primorje od Kurila do Stona, koje im je sam predao, i sve drugo, što su dobili od ostale gospode bosanske, dakle i Brštanik. Dubrovčani se odupriješe tomu zahtjevu, te zato kralj iziđe proti njima sa 8000 vojnika, kojima zapovijedaju vojvoda Radič Sanković, Sandalj Hranić i Pavao Radinović. Bosanska vojska zauze primorje i sve ostalo, osim utvrđenih mjesta, u koje sva~ kako valja ubrojiti i Brštanik.14) Kad Ostoja nije htio na sva nastojanja Dubrovčana povratiti primorje, Dubrovčani poslaše g. 1404. Jakova Gundulica i Maroja Bunića, da unesu boj u neprijateljsku zemlju. Oni odmah pređoše granicu, pa preko Neretve opustošiše svu zemlju do Rame, a Volčo Vlahov BobaIjević sa 5 galija krene iz Brštanika do Narone (Drijeva), zapale ono trgovište i sve, što je Ostojino bilo u Neretvi. Digne na to Ostoja 15.000 Ijudi, ali mu to malo pomože, jer saveznik Dubrovčana, vojvoda Hrvoje, provali mu u Bosnu, a s druge strane i kralj Sigismund osvoji Srebrenicu i Kruševac, te se Ostoja jedva održa u Bosni.15) Malo poslije ovoga zbor gospode bosanske u svibnju g. 1404. svrgne kralja Ostoju s prijestolja, a proglasi kraljem Stjepana Tvrdka II., sina kralja Tvrdka L Tvrdko II. 24. VI. 1405. upostavi mir s Dubrovčanima, te im povrati primorje i potvrdi sve stare povelje i darovnice.16) Tako je i posjed Brštanika bio Dubrovčanima zajamčen. Ponovno se pruži prilika Dubrovčanima ratovati u Neretvi, kad g. 1450. dođoše do sukoba s gospodarem Zahumlja Stjepanom Vukčićem. Odmah u početku ovog rata Dubrovčani provale u Neretvu i nanesoše hercegu dosta štete. Na otoku Osinju poruše kaštel, zauzeše Brštanik i zagospodovaše Neretvom.17) Ovaj je dogođaj opjevao Kačić u pjesmi »Slidi popivka od gospode dubrovačke«: Uhvatiše morskog kapetana Od Neretve viteza i bana! U tamnicu tamnu zatvoriše I nemilom smrću usmrtiše. Porobiše, ter ga pridobiše I Bršćanik bili osvojiše U Neretvi blizu Opuzena, Al podavno u stara vrimena .. U ovoj teškoj neprilici herceg Stjepan ponudi Neretvu Mlečanima. Ovi to jedva i dočekaše i g. 1452., svladaše otpor najmoćnijeg vlastelina od Neretve do Cetine Ivaniša Vlatkovića, zagospodovaše Krajinom i Neretvom. Mlečani ne učiniše ovo pristankom kralja ugarskohrvatskog Matijaša, koji se je smatrao vrhovnim gospodarem ovih krajeva. Stoga su se morali njemu opravdavati, a kad je ovaj htio, Neretvu mu i pustiti. To je bilo odmah iza g. 1463., kad je kralj Matijaš naumio Turcima oteti Bosnu. Kralj je za ovu vojnu izabrao Neretvu bazom prodiranja s južne strane. Zato je utvrdio grad Počitelj na Neretvi. Držim, da je kralj već ovom prilikom podigao i na mjestu Opuzenu manju utvrdu, koja se u dubrovačkim arhivskim knjigama mnogo spominje od g. 1481. do 1491. pod imenom Chos. (Jedni ovo ime čitaju Kos, drugi Koš). Luccari je zove Koso ili Opozena (fortezza Koso ovvero Opusena).18) Radi ove točnije oznake i slijedećeg opisa utvrde, možemo sa sigurnošću ustvrditi, da se je ova utvrda, kojoj malo tko navodi ubikaciju, nalazila na mjestu današnjeg Opuzena, gdje se od ovog doba spominje uvijek po neka utvrda. Donado đa Lezze zove ovaj kaštel Naratana (neretvanska utvrda) i veli, da se nalazi na rijeci Neretvi.« Spomenuta je rijeka tako velika, da se s laganim lađama može ploviti sve do zidina rečenog kaštela. Bogata je šumama, te se tamo može naći velika količina drveta. Kaštel je 15 milja (!) daleko od ušća na jednom otoku, nanesenu od rijeke... Na ulazu u rijeku su dva otočića, što tvori 3 ušća. Na dva sa strane može ući dobar brod, a na srednji može ući velika galija. U ovoj bi se rijeci mogla držati sva mornarica svijeta bez ikakve pogibelji. a brodovi (li legni) mogli bi 100 godina u rijeci stajati, a da se nikad ne pokvare.«19) Poduzeće kralja Matijaša nije imalo uspjeha. G. 1471. pade Počitelj u ruke turskog krajišnika Hamza bega, poslije čega se ugarska posada povuče u grad Koš. Dubrovčani su sada bili u strahu radi svog trgovišta na Posrednici. Oni su bili kod Porte oklevetani od sinova hercega Stjepana, da su kod Neretve na pustu mjestu podigli grad, te je iz Carigrada bilo naređeno Hamza begu, da to razvidi. Jamaeno se ovo odnosi na grad Koš, koji je bio podignut s odobrenjem Dubrovčana na Posrednici. što se pak govori o »pustu mjestu«, to se, držim, ima razumjeti: na mjestu, na kome dosad nije bilo utvrde. Hamza beg je dobio nalog, da poruši taj grad, ako je prijava istinita. Na 14. X. 1471. stigao je u Dubrovnik Hamzabegov poklisar, njegov haznadar Amajil, kome su Dubrovčani pokazali povelju, koja će dokazati, da je Posrednica dubrovačko vlasništvo, a u isto vrijeme poslaše u Posrednicu jednu bombardelu, da bude pri ruci posadi, ako bi Turci pokušali juriš. Dok se je između Dubrovnika i turskih izaslanika vijećalo, što će biti s Posrednicom, izabralo je vijeće umoljenih mali odbor, koji će izraditi prijedlog, kako da se čuva ovaj gradić. članovi odbora predložiše 8. XI. 1471. »reportum«, kojim se određuje da se dubrovački vojnici, koji su kao posada bili u Posrednici, drže još mjesec dana, dok se vidi, kako će pregovori svršiti. Dalje da se pošalje onamo 100 dasaka, 1500 eksera i jedan tesar, da načini stanove z,a vojnike i da u gradu uredi što treba. Konačno preporuča »reportum«, da se na svaki način nastoji izmiriti vojvodu Ivaniša Vlatkovića i brata mu kneza žarka, koji su se u Neretvi junački opirali Turcima, sa krajišnikom Hamzabegom, ne bi li na Krajini prestalo vječno razmirje, koje je ugrožavalo dubrovački posjed; a ako već ne će da miruju, neka bar ne četuju u blizini Posrednice, da oni zato ne stradavaju. Riješenje pitanja se oduljilo i preko nove godine 1472. U siječnju nalazimo vijest, da je Ivaniš Vlatković bolestan, a Dubrovčani upotrebiše tu priliku, da nastave svoje nastojanje oko izmirenja Ivaniša s Turcima i obećaše mu 125 dukata, ako ih posluša. Na 21. I. 1472. izabrani su dubrovački poklisari Frano Pucić i Ivan Palmotić, da idu Hamzabegu na ugovaranje. Oni ponesoše sve dokumente, koji se odnose na isplatu ostavštine pk. hercega Stjepana i povelju, na kojoj su Dubrovčani temeljili svojJ pravo vlasništva na gradić Posrednicu. Valjda je Hamzabeg na želju Dubrovčana zaključio poslati pouzdanika, da razvidi ria lic« mjesta, kako stoji sa Posrednicom, jer ovi zamoliše da se najprije svrati u hercega Vlatka, onda u Dubrovnik, a odatle u Posrednicu. što se je u Dubrovniku raspravljalo s tim povjerenikom, nije poznato, ali dne 25. veljače 1472. zaključi vijeće umoljenih, da se razori gradić Posrednica. I već 4. III. 1472. bila je Posrednica spaljena, jer Dubrovčani šalju vojvodi Ivanišu Vlatkoviću 3 zarobljenika, koji su bili u Posrednici zatočeni. Isti je dan zaključeno, da se pošalje haznadar Hamzabegov, da pregleda Posrednicu. Tim svršava druga etapa poslije Počitelja turskih osvajanja u Neretvi. Turci doduše ne mogoše oteti svojim haračnicima gradića Posrednice, koji bi im mogao tu smetati, ali ih znadoše prisiliti, da ga sami obore i spale. Druge godine Dubrovčani bijahu prisiljeni dokinuti svoje trgovište u Gabeli i tako se svrši treća etapa turskih osvajanja u Neretvi. Junak Neretvanske Krajine Ivaniš Vlatković umro je g. 1473. i Neretva je za jedno vrijeme imala mir.20) Kad je početkom svibnja g. 1481. umro sultan Mehmed II., kralj Matijaš, koji se je uvijek spremao na veliki rat s Turcima, pokuša sada ponovno ostvariit svoj prijašnji plan, osvojiti Bosnu ili barem spasiti ostatke Hercegovine. Kralju je bilo poglavito do toga da dobije u svoje ruke grad Novi na ulazu u Boku, a uza nj znameniti grad Koš na ušću Neretve. Pri tom su mu pomagali i hrvatski plemići među Cetinom i Neretvom, na čelu im Bartul Kačić sa svojim plemenom, i Dubrovčani. Na početku studenoga boravi u Dubrovniku poslanik kralja Matijaša, kninski biskup Nikola, a u isto vrijeme primakao se je Neretvi i kaštelu Košu hrvatski ban Ladislav Markus kao kapetan kraljevih četa. Ali ni ovo poduzeće ne uspije. Herceg Novi pade u turske ruke u siječnju g. 1482. Tako propade Hercegovina do kraja... Od čitave Hercegovine ostao je kralju Matijašu jedino kaštel Koš, koji su kroz više godina branili od turskih napadaja njegovi kapetani (1483. Hrvat Januš, 1484. kapetan šimun). Još 18. X. 1488. piše kralj Matijaš iz Beča duždu mletačkomu, neka izda otvoreno pismo svojim službenicima i neka im zapovijedi, da dopuštaju kroz svoje oblasti dovažanje drva kraljevim ljudima, da se podigne novi kaštel mjesto razvaIjenog, što ga kralj ima na ušću Neretve u svom kraljevstvu hrvatskom.21) Tek poslije smrti kralja Matijaša (u travnju g. 1490.), kada u Ugarskoj dođe do nesloge u izboru novog kralja, Turci se s uspjehom zaletješe do kaštela Koša, u komu se nalazilo 500 ugarskih vojnika, spališe kaštel i čitavu posadu na komade sasjekoše.22) Brštanik je pak bio od Turaka porušen već prije g. 1483., kako to navađa Zlatović po Luceariu.23) Ipak se tim ne svrši borba za ovo mjesto. Dokumenat mletački datiran 14. VII. 1499. spominje, da su Turci pokušavali podignuti utvrdu, gdje ju je imao i Madžar, a kamenje će imati od jedne razorene utvrde, koja se prije zvala Braschianich (Brštanik). Kada bi se ta utvrda u Neretvi podigla, bila bi velika šteta za našu Gospodu (Mlečane)«.24) Utvrda, o kojoj je govor jest spomenuti Koš. Iste g. 1499. na 7.X. imamo vijest da su se nastojanjem splitskog kneza Marina Moro i poljičkog kneza Ivana Petrovića predali Mlečanima konte Stjepan Marović i konte Vukić Juković kao i neki drugi iz Krajine. Tom prilikom, a valjda i uputom ovih iz Krajine u arsenalu je načinjena jedna utvrda, da ju se postavi na neku puntu u Neretvi (sigurno na puntu Opuzena) za održanje Krajine, i ova utvrda, poslana odavle bi postavljena'na gore reeenom mjestu. Bi potrošeno dosta novca za postavljanje i obranu utvrde, ali s malom korišću, jer bi zauzeta od Turaka i porušena. U lipnju slijedeće godine 1500. ponovno nalazimo od Mlečana tek postavljenu utvrdu na istom mjestu, koja se nalazi u pogibelji od Turaka, zato je odlučeno poslati joj jednoga vojvodu sa 20 momaka, 100 starijih dvopeka, 100 dukata, municije i ostalo. U listopadu iste g. nalazila se opet spomenuta utvrda u pogibelji i pisalo se u Trogir, Hvar i Brač, da joj se pruži pomoć i pošalje municije.25) Pošto je Turcima ova utvrda priječila slobodan izlaz na more, na nju su češće kidisavali, te se po svoj prilici poslije g. 1500. nije održala. Kad su Turci dobili Neretvu u potpunu vlast podigoše i oni na istom mjestu privremenu tvrđavu. Nju spominje i general. providur Petar Valiero, u pismu iz Splita 15. III. 1685.26), a donosi je i povjesničar Lucić na svojoj karti ušća Neretve u djelu »de regno Dalmatiae« iz g. 1666.2) Sve u jedno na mjestu današnjeg Opuzena nalazila se je od polovice 15. vijeka uvijek po neka tvrđava, što je svakako znak njegove velike važnosti. Mlečani, koji su odavno čeznuli za ovim mjestom, ispuniše svoju želju tek g. 1684., kada i oni podigoše na istom mjestu utvrdu Opuz (»Forte Opus«). »Valier dade podignuti šančeve na vrhu otoka Opuz (Opus), gdje se je kasnije našlo nekoliko kamenih kugla od falkoneta i drugih znakova jednog starog porušenog zida, što dozvoljuje pretpostavku, da je istina, što se je govorilo, da se je prije ove na ovom rtu nalazila jedna jaka utvrda, koja se nazivaše Kost (Koš?), koju je Bajazit IV. dao srušiti, da uzmogne držati slobodnim prolaz u Hercegovinu.«28). Gradina je Brštanik nakon dulje zapuštenosti bila obnovIjena od mletačke uprave g. 1686. radi obrane Opuzena i od austrijske vojne uprave g. 1878. za vrijeme okupacije Bosne i Hercegovine. I u svjetskom ratu stala je u Gradini mala vojna posada. U vrijeme regulatornih radova na rijeci Neretvi služila je Gradina g. 1886. za bolnicu bolesnih od kolere. Danas je vlasništvo čupića iz Komina i Rada iz Opuzena, koji su Gradinu kupili kad je stavljena na dražbu od austr. vojnih vlasti. Pred dvije godine su djeca iz objesti zapalila i zadnji sačuvani ostatak U Gradini. Tako naše napuštene i porušene utvrde, na koje se danas malo tko i osvrće, kriju u svojim ruševinama znatan odsječak 3X)vijesti pojedinog kraj,a »Lijepe naše« ... NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu.