»Oni, ja ga. odgajam, da bude čovik, a inače nek odabire što hoće«. (Don Frane o mladom Ivanu) »Ništa ne ću ostaviti svojima iza sebe, nego samo svoje ime«. (Ivan Milićević). Sav dosadašnji Milićevićev život znači niz težkih izkušenja i borbe — uztrajne, odlučne i neslomljive — za plemenitu i uzvišenu misao narodne prosviećenosti i nacionalnoga osvieštenja. Kroz dugih šest desetljeća taj čelični starina, taj odporni smireni um izvršuje samo svoju predanu sinovsku dužnost prema Domovini i hrvatskom narodu. Njegov život je svietao primjer pregaranja i dcsljednosti na životnom putu jednoga riedkog značaja i neumorivoga radndka. Milićevićev životopis nemoguće je odvajati od njegove kulturnopolitičke djelatnosti. Kod riedko kojeg hrvatskcg književnika prepleten je kulturni rad tako značajnim osobnim momentima i djela tako uzko povezano s ličnošću samcga stvaratelja. Od najranijega djetinjstva za njega se skrbi stric mu Don Frane — ugledni nacionalni i kulturni radnik, osndvač prve hrvatske tiskare u južnoj Hrvatskoj, pokretač mnogih periodičnih izdanja (novina, kalendara, zbornika), nesmareni politički borac, osobiti značaj, riedke obrazovanosti i odporne snage. Don Frane napisao je nekoliko pučkih knjiga s jezikoslovnoga područja (»Pravopis« godine 1873.), »Talijansku slovnicu« — god. 1877., »Bukvar« — u preko dvadeset izdanja, »Perivoj«, književnoprcsvjetni sbornik. Osnovavši tiskaru (koja je mienjala svoje ame: T. poslanstva katoličkog, T. franjevačka, T. don Fr. Milićevića) radio je neumorno, jer je bio sviestan zamašitosti tiskare u narodnopolitičkcm životu. Tiskarna, dnevnici, odgoj tipografskog podmlatka, borba na osnovu pravaškoga programa — pletu se u mučenički vienac don Franina života, kcji je ne samo organizator i čovjek pera, nego i borae, koji je kao župnik u Ravnom pripremao ustanak stavivši se na čelo ustašama. Vidio je, da će kao svjetovni svećenik moći slobodnije raditi, pa je napustio franjevački red. Bf:o je cduševljen radom podnievši sve napore. U zadarskoj tiskarni Artala izuči don Frane slagarstvo i tipografsku vještinu. »U njega je bMo najvećeg oduševljenja za taj posao«.1) Uz velike žrtve namaknuo je potrebna sredstva za tiskaru: uložio je i svoju uštedjevinu, pomagao ga je i biskup Kraljević, a dosta su donieli i dobrovoljni prinosi sviestnih rodoljuba. Don Frano prati nacionalno budjenje u susjednoj Italiji, oduševljavao se dogadjajima nastojeći pokrenuti nacicnalističku djelatnost i u hercegovačkoj Hrvatskoj, u kojoj je Hrvatska misao bila ugušivana od crnožutih vlastodržaca. Skoro dva desetljeća pripremao je sve, što je bilo potrebno da tiskara proradi. »Svojam naporom i trudcm postigao je kod dobročinaca, te je napokon uredjena bila godine 1872. tiskara u Mostaru.« Potrebno je bar ukratko osvietliti tadašnje političke prilike u Hercegovini. Vlast je suzbijala hrvatsku misao, zatvarala je hrvatsko gradjanstvo, jer je nosilo hrvatske trobojke. Takvo stanje bivalo je sve gore. Svi značajniji politički dogadjaji a osobitc prosvjedi i demonstracije u Hrvatskoj, odjeknule bi i u bosanskohercegovačkim gradovima. Tako je uzbudio duhove izpad zastupnika Gržanića protiv Khuena, pa su jednom prigodom i »muslimani u Sarajevu izvjesilj hrvatske zastave s polumjesecom i zviezdom na štapu.Za čim je išla Austrija, kada je tako uporno suzbijala Hrvatski nacionalizam ? Okružni upravitelj Sauerwald odgovorio je na pitanje žene Marka Šešelja: zašto su mostarski Hrvati zatvoreni?: Ovdje ne smije biti Hrvata, već se moramo zvati Bošnjaci. Cenzura je bila ne samo stroga, nego i neuvidjavna, nerazpoložena prema svemu, što je i najmanje naginjalu hrvatstvu. Vlast je — dapače — pridržala pravo da odobrava novine, koje će se naručivati za potrebe Hrvatske čitaonice. U cvakvim prilikama, u tima nesmiljenim progonima razvijao se je duh mladoga Milićevića, kojega je odgajao, kriepio i vodio stari stric. Značajni su njegovi spomeni na te dane borbe a izkušenja: »Dobar dio života cd najranijih godina proveo sam uza nj (uz strica Franu) i s njime, pod njegovim okom, radio po njegovim uputama.«5) Ivanov stric don Frane upućivao je darovitcga dječaka u tiskarsko umieće i književni rad. Još ]\ao polaznik srednjeg učilišta mladi Ivan zadivljavao je svojom zrelošću i spisateljskom vještinom — ckretan, marljiv, privržen, zanesen, dosljedan, čvrst i uztrajan. (Poslušan je, odan je radu, služi narodnoj prosvjeti poučavajući po naputku fra Stipe Naletilića desetak momaka u čitanju i pisanju). Pomaže starom Frani u težkom tiskarskoizdavačkom poslu, koji mu nastoje osujetiti okupatorske vlasti. Stari Milićević izdavao je kalendar »Mladi Hercegcvac« (1872.—1885.) i poviestnoknjiževni list »Hercegovački bosiljak«, koji su vlastd nastojale nesmiljenom cenzurom ugušiti. Prvi broj »Bosiljka« dva puta je podpuno precrtan na preventivnoj cenzuri. Taj prvi hrvatski nezavisni list na bosansko-hercegovačkom području imao je velik i plemenit zadatak, »da pretresa različna pitanja i donosi novosti«. U radnoj zajednici sa stricem sprovodi mladi Ivan od svoje četrnaeste godine. Za vrieme školskih blagdana boravi u Mostaru i vodi stričevu tiskaru uredjujući često i same novme. Milieević se spominje tih zanimljivih poslova u stričevoj tiskari: »Za vrieme školskih praznika prepušta mi upravn tiskare i lista.« Još veoma rano — kao mali srednjoškolac — Ivan se vježba u slagarskorn umieću: — Ja sam se takodjer mrve bavio tiskarskim poslovima, te sam medju ostalim složio i naslovni list kalendarski. S vremenom se liepo izvježbao u pisanju, pa priredjuje prievode za podhstak, piše jezikoslovne razprave: dr. Maretić osvr'nuo se u »Viencu« na sastavke mladoga Ivana. Jednom drugom prilikom za vrieme sata sastavi sonet u spomen don Mihovila Pavlinovića prigodom njegove smrti. Jednih praznika, dok je stari stric otišao na Iiečenje u toplice, bude »Hercegovački bosiljak« zabranjen, i to radi jednoga dopisa o madjarskim brodovima na Savi. Kada se stari vratio, Ivan mu je izložio stvar, a stric primieti: — Oni, dobro je, vidi se, dasi mi krv. Mali Ivan polazi pučku školu u Skradinu, gdje se pripravlja i za gimnaziju te polaže kao posebnički djak izpite u Splitu. Za vrieme dok stric služi u Rogoznici (otok izmedju šibenika i Trogira), Ivan polazi u splitsku gimnaziju, zatim odlazi u Sarajevo, gdje položi zrelostni ispit. Umjesto obustavljenoga »Hercegovačkog bosiljka«, pokrenu je neumorni (ali već težko bolestni don Frane politički, povjestnoknjiževni i zabavni) list »Glas Hercegovca«, koji je izlazio dva puta u nedjelji. I tu mu pomaže sinovac, koji raapačava prve primjerke toga novog glasa hrvatske slobodarske sviesti i neuništive odpornosti. »Glas Hercegovca« okupio je mnogo suradnika iz pokrajine: javljaju se Ahmedbeg Deftedarević, fra Filip Duzmušić, Josip Božić i pripovjedač Ivo Ćipiko objavio je svoju prvu pripovietku kao gorljiv Hrvat — a tek poslije se posrbio. Napuštenoga starca mučila je težka reuma. Kao pomoćnika uzeo je Nedjeljka liadičića, koji je uzurpirao don Franinu tiskaru. To ga je potreslo, tužio ga je sudu. Radičić je osudjen da ustupi tužitelju i list i staru tiskaru, — nu upravna vlast nije više dopustila don Frani ni ctvorenje tiskare ni izdavanje »Glasa Hercegovca«. Vidjet ćemo, kako je poslije Ivanu nakon velike borbe uspjelo osnovati novu tiskaru. Sav taj pionirski i požrtvovni budilački rad prestaje Ivanovim odlazkom na sveučilište godine 1889. — u Beč. U Zagrebu su liepo primili mladoga — već renomiranoga — književnika poznavajući vriedni domoljubni rad njegova zaslužnog strica. — Vidjeh tada kakav liep ugled uživa don Frane kod njih. Svuda je naišac na razumievanje, a osobito ga je prijateljski susreo Ivan Kostrenčić: — Nakon godinu dana priedjoh na zagrebačko sveučilište, gdje stupih u uredničtvo pravaškog lista »Hrvatske«. Pogotovo sam se onda tek uvjerio, koliko svi štuju don Franu. U Zagrebu se upoznaje s mnogim iztaknutim i uglednim političarima i književnicima, imenice: Evgenijem Kumičićem, don Ivanom Prodanom, Martinom Lovrenčevićem, Augustom Harambašićem, dr. Antunom Trumbićem, a poznat je još ođ prije s braćom Radićima, Isom Velikanovićem i Antom Tresićem. Na Kumičićevu preporuku postaje Milićević stalan nutarnji suradnik »Hrvatske«, a poslije uredjuje rubriku »Iz hrvatskih pokrajina«. Mnogo piše (u oštrom tonu) braneći hrvatsku misao i djelotvorno provodi starčevićanski program. Svuda je rado vidjen. Upoznaje se sa samim Antunom Starčevićem, koji odobrava i hvali njegov rad. To mu daje poticaja da uztraje na putu borbe i priegora. Djelovanje u pravaškim listovima Milićević se brzo snašao u Zagrebu u odabranom krugu pravaških dcmoljuba i boraca. Toga mladog publicistu i vještog stilistu svi su od reda cienili, a zadobio je i priznanje Staroga, t. j. Otca Domovine. O fr'ma danima borbe i mladenačkoga pregnuća piše Milićević u uzpomenama na dra Starčevića: — Stari je pomno pratio sve sastavke, koji su izlazili u glasilu pravaške stranke. Stari je redovito pratio i moj rad, kojemu nije činio prigovora. U rubrici »Iz hrvatskih pokrajina«, istaknuo sam jednu značajnu stvar: da su hrvatski listovi u Zadru napali nepoznate osobe, kcje su godine 1892. razbile po noći kameniti spomenik iz hrvatske prošlosti, što je izkopan zaslugom hrvatskog arheologa fra Luje Maruna. Desilo se da je »Srbski glas« u Zadru te nepoznate počiniteije i oskvrnitelje uzeo u obranu. Mladočeški »Narodni Listy« u Pragu je posvema usvojio stanovište »Srbskog glasa«. Sve sam to u »Hrvatskoj« ustanovio i osudio taj vandalizam i bezbožtvo, a još više »Narodni Listy« kao jataka, te sam u ime »Hrvata« zatražio od Hrvatskog kluba u Beču. da on traži od mladočeškog kluba da »Narodni Listy« požale ili izprave svoje tvrdnje. Moje se držanje u ovoj stvari svidjelo Starome, što je i drughna rekao. Izpred uredničtva »Hrvatske« priključio sam se velikom broju izletnika iz Zagreba u Dubrovnik, gdje se imalo obaviti odkriće Gundulićeva spomenika, djela velikog hrvatskog kipara Ivana Rendića. Pred polazak morao sam otići Starome i kazati mu, kuda idem. »Dobro, zlatane«, reče mi, »i nastojte, da se liepo držite, ida nam opišete svoje dojmove.« Milićevićevi susretaji s Otcem Domovine Sa Starčevićem upoznao je Milićevića književnik Eugeu Kumičić zvan Jenio. Sam Mili'ćević ovako opisuje svoje prve posjete i razgovore sa Starim: — I odosmo Starome. Stanovao je u velikcj Kukovićevci kući, u koju se ulazimo s ulice, koja Kukovićevu kuću dieli od bivše palače baruna Vranicana. Udjosmc u stan, a ulazeći protrnuh: On — velik čovjek, a ja tek mladić! Jenio Kumičić me kaza tko sam i od kuda sam. Starčević bijaše na nogama i učini koji korak prema meni. Rukova se sa mnom i s Kumičićem. Izrastao, čovjek višeg rasta, okrupan, pronicava pogleda, prosied. U svome skromnom stanu pisaše nešto, jer vidjeh pred njim male komade papira i crnilo. Ponudi nas da sjednemo i razpredosmo razgovor. Upita me: koga imam od roda, razpita se za strica m'i don Franu, a ne propusti upitati me, gdje sam učio i položio zrelostni ispit. Htjede znati što i o prilikama kod nas dolje. Ja mu kazivah, koliko sam znao. Iz razgovora sam razabrao, da je Stari predobro upućen u sve i novije prilike Bosne i Hercegovine. Kumičić mi kasnije reče, da Starome dodje po netko iz Bosne, te ga izvješćuje o pojavama barem iz onoga kraja, iz kojega je posjetilac. Htjedosm© se dignuti, nu Stari nas još zadrža. Kako mu Kumičić kaza, da se vježbam u pisanju, Stari mi stavi na srdce da budem valjan i marljiv, kako bih mogao kao gotov čovjek pomoći svojima i narodu: — »Trebamo, sinko, ljudi sviestnih i spremnih, da po vremenu stupe u narodnu službu. Učite i radite najsavjestnije. Ne zaboravite, da sve što radite, imate raditi misleći na narod. Upamtite i to, da vi u Bosni i Hercegovini imate Muhamedanaca (tako je Stari rekao) i oni su vaša braća i morate najljepše i najbratskije snjima živjeti, jer su oni isto, štoimi. Jenio mi kaza, da se okušavate na peru. Liepo je to, učinit ćete. svoju dužncst, da se perom poslužite za dobro i Muhamedanaca i krstjana«. Milićević se svagda navraćao dru Starčeviću, kad bi bio na proputovanju za Beč, ili pak kad se vraćao kući. Kada se stalno nastanio u Zagrebu, te su posjete bile česte, jer je dobivao od Staroga potrebite savjete u uredjivanju ncvina. Književna djelatnost i suradnja s Osmanom Hadžićem U jesen godine 1892. dolazi u Zagreb Milićevićev prijatelj šeriatski sudac, Osman Hadžić, koji kao prvi nuvablija bude primljen na juridički fakultet s pravom polaganja državnih izpita. Njih dvojica bili su nerazdruživi prijatelji, a to potvrdiše i zajedničkim književnm radom. Naumiše iznositi kulturnopolitičke prildke Bosanske Hrvatske obradjujuei napredne ideje te izticahu potrebu sveobće družtvovne reforme u dotadašnjem konzervativnom shvaćanju. Još od prije podpisivao je Milićević svoje radove sa značajnim pseudonimom »Aziz Hercegovac«« ili pak Ibni Mostari (t. j. sin Mostara). Sada odlučiše zajednički stvarati i podpisivati se OsmanAziz. Ubrzo su postigli značajne uzpjehe. Izgradili su posebna književna načela, kojih su se temeljito držali. Značajna je njihova izpoviest: — Mi ne ćemo novih tipova izmišljavati, već ih iz naroda pozajmljivati onakve, kakovi su. U nas je knjiga sve: i pučka škola i politička arena, predstavnik javnog mišljenja,,, naša sabornica. Drugdje je knjiga kao fildžan kahve iza ručka. Takove mi knjige ne ćemo pisatd za razbibrigu sitim osobama, već moramo nastojati da pokrenemo naš sviet smrtve točke u život. U svome spominjanju5) na to neobično plodno razdoblje njihova zajedničkog rada iztiče Milićević, da je njima bila glavna misao da »najstrože šibaju mane, poroke našega svieta, da ga odvraćaju od tendencije izseljavanja i da poradi na tome, da naš čovjek ostane na svojoj grudi,koju mora voljeti i obradjivati. U njihovim djelima progovorila je mladostna snaga i divni zanos za narodni rad. Zaista uzvišen zadatak: stvaranje pučke knjige, podizanje prosvjete, upućivanje neukih, kritika pogubnih zabiuda. Glavna problematika njihova stvaranja je od neobične važnosti za obći narodni napredak; — oni iznose propadanje našeg konzervativnog čovjeka, kojega svladava novo vrieme, a zastarjele i nemoćne poglede uzkogrudnosti i nepovjerenja zamjenjuje napredno shvaćanje. Budućnost je osigurana samo onome, koji prihvaća obćekulturni napredni zamah. Prosviećeni, ojačani, napredni ljudi pobjedjuju. Osman-Aziz oštro napadaju prvake našeg zaostalcg društva bosanskoga, koji zazirahu od novoga želeći zaustaviti ono, što je tako silno i moćno prodiralo. Njih dvojica dolaze s novim mislima, lieče družtvovno zlo, upućuju narod, odvraćaju ga od izseljavanja, savjetuju ga da ostane U domovini. Njihova književna proizvodnja je obilna, zapažena i cienjena. Redjaju se značajna djela: prvi muslimanski kalendar »Mearif« (1894.), tri oveća pripovjedačka djela »Bez nade« (1895.), »Na pragu novog doba« (1896.) i »Bez svrhe« (1897.), — sve u izdanju Matice Hrvatske. Sliedi niz kulturno-političkih članaka, u kojima su razsvietljena aktuelna družtvovna pitanja. Od napried navedenih proznih djela najznačajnije je ono posljednje: pripoviest »Bez svrhe« iznosi poraznu kritiku konzervativnoga školovanja i provodi nove moderne metode. U ovcm djelu došlo je do najvećega značaja njihovo nastojanje da koriste na kulturnom i pclitičkom polju svome narodu, koji je bio toliko potreban dobre knjige, mužke rieči, poučnoga štiva i koristnoga savjeta. Svojim radom dobiM su mnoga priznanja iztaknutih ličnosti a osobito je značajno da je i sam Otac Domovine dr. Ante Starčević odobrio njihovo nastojanje pohvalivši koristnu im djelatnost: »Dobre su te stvari, a pripoviest (»Bez svrhe«) jeod koristi za onaj narod«. Tu nam u liepom pripovjedačkom razlaganju iznose zastarjelo shvaćanje u medresama i traže nove pedagoške metode u uzgoju muslimanske mladeži i da novi duh prožme škole, obitelji i družtveni život. Osman-Azizovi pripovjedački ogledi nisu naišli na razumievanje nekih književnih kritičara. Osobito im je prigovcrio Jakša Ćuka, da ne zna u kakvu bi književnu vrstu ubrojio njihovo djelo, jer da je kod njih — »jača težnja da koriste svom narodu na kulturnom i političkom polju, nego da se popnu na prva mjesta u književnoj republici« (Tresić-Pavićev »Novi Viek«). A Milićević mu odgovara: — Jakša još nije zavirio u torbu naših osnova i nacrta, ali neka zna jedno: da ne želimo biti za ičiji eeif čudovišta, koja idu samo za slavom;; na praznoj slavi: hvala! Pa šta je slavnije, ili uspješan kulturni i politički rad ili pako »prvo mjesto u književnoj republici?« Barun Kutschera i „Osvit" Godine 1897. osnuje Milićević novu »Hrvatsku dioničku tiskaru« i novine »Osvit« (prvi broj izašao 27. VII. 1898.); izlazile dvanaest godina. Ubrzo su mu vlasti počele ometati djelovanje, ali. narod je oduševljeno davao priloge za novu Ivanovu tiskaru. S njegovom slikom skuplja Ivan Zovko prinose, a sam biskup fra Paško Buconjić, rekao je ove znamenite rieči: »Kad je Ivan za nju (tiskaru), i ja sam.°) Gradjanski doglavnik Hugo barun Kutschera prigovori, da se nova tiskara nazove hrvatskim imenom, a predložio je naziv »bosanski« ili »hercegovački«. Milićević je bio primljen u audijenciju baruna Kutschere, pa ovako bilježi o tome susretu: — Primi me barun Kutschera i reče mi, da ne će biti ništa od te koncesije, ako je don Frane tu blizu. Ja zaniekah, jer se je radilo o važnoj stvari. O samom pak nazivu tiskare ovako razpravlja: — Naziv bosanski značio bi, da bošnjačtvo smatramo narodnošću, koja se nakalemljuje narodu kao posvema nova narodnost, dočim je uistinu bošnjačtvo regionalna oznaka. I rekoh: — Ne može se dekretirati iz ureda, kako se narod ima nazivati, tu je najmjerodavniji narod sam. Pod prilično dramatskim okolnostima dolazi do osnutka »Osvita« i nove tiskare; brzotisak je naručen u Beču.7) Ta nova djelatnost pobudila je silno oduševljenje diljem Hercegovine, a odjeknula je i u Bosni. »Najradostniji je bio don Frane. Mostarski trgovci i obrtnici došli su da list smataju i spremaju za odpremu« (I. Milićević). Milićevićevo značenje u političkoj borbi bosanskih Hrvata je znamenito. Svršivši pravo nije ostao u Zagrebu već se vratio narodu, kojemu je predano služio, svagda osjećajući za nji uviek branio narodne probitke. Mnogo pridonosi pravaškoj promičbi, osobito je pomagao »Hrvatskom pravu«, glasilu čistih Starčevićanaca. Milićević je svagda iskreno izpoviedao i djelotvorno dokazao, da smo svi Hrvati bez razlike vjere jedno. To njegovo shvaćanje bilo je izraz istinskog uvjerenja, a nikada pclitička neiskrenost: glas srdca i govor hrvatske krvi tako je Milićevića izgradio. Nikada se nije uklanjao radu ni dužnosti. Tako je god. 1911. preuzeo reorganizaciju »Sarajevskog lista« osiguravši slobodu pisanja kao bitni uvjet za uredjivanje: — Nakon zajamčenih nekih ovlasti, koje su išle za tim, kako ne bih mogao doći u koliziju s mojim dosadašnjim radom niti protuslovio svojoj prošlosti. S Hrvatima muslimanima je prijateljski saobraćao i iskreno suradjivao. Posebice je drugarski postupio s pjesnikom Musom ćatićem, primivši ga u uredništvo ohnovljenog dnevnika. Za to nam mogu poslužiti kao dokaz bratske suradnje Milićevićeve uspomene na rahm. pjesnika: — Bilo mi je drago, da Musi omogućim da bude bez brige, pa da pjesnikuje i radi bilo što književno. Nisam od njega tražio da uporno radi, ostavljajući mu slobodu da se bavi književnim radom po miloj volji... te ga podjarivah na taj rad. U tom pogledu Milićević je svagda bio i ostao uzor istinskoga bratstva i pobornik opće hrvatske zajednice Bošnjaka. Politička dosljednost i odanost hrvatskom narodu Vriedncst odgoja strica don Frane pokazala se u Milićevićevoj uztrajnosti, dosljednosti i djelotvornosti. Služi mu na čast, da je ostao uz Staroga i onda, kada se u stranci prava pojavio razcjep radi sitnih ambicija nekih vjetrogcnja sklonih popuštanju i odstupanju od bitnih stranačkih načela. Odpadnici preuzeše dnevnik »Hrvatsku«, a čisti Starčevićanci osnovaše »Hrvatsko Pravo«. S vremenom se pokazalo, da su odpadnici bili u zabludi. Ivan Milićević ostao je čvrst i u ovoj težkoj prilici pokazavši političko osjećanje i moralnu dosljednost Hrvata Bošnjaka. Već je iztaknuto, da se Milićević pcslije svršenih nauka vraća u Bosnu želeći nastaviti svietlim stopama svoga strica, kojemu su neprijatelji onemogućili rad. Zato je bio izložen progonima, zapostavljanju i sprečavanju u svome plemenitcm nastojanju, da pridigne kulturno i hrvatski osviesti bosanske Hrvate. On je pod budnom pazkom režima; naročito ga napadaju Madjari. Pod njegovim utjecajem i po njegcvim uputama napisao je god. 1900. prof. šebešić brošuru protiv madjarskog presizanja u Bosni. To je bila polemika s navodima u školskoj knjizi (Thallczieva povest). Vlasti nisu ništa mogle dokazati inspiratoru Milićeviću, ali je ta knjiga uklonjena iz školske uporabe. Kao urednik poluslužbenog »Sarajevskog Lista«, koji je dotada napadao Hrvate, Milićević je zauzeo drugi pravac proževši ga narodnim duhom. Tako se svuda osjetila njegova ruka, njegov poticaj, njegov duh. Gdje god je trebalo, našao se on: pomoći, savjeta, zagovora, uviek je bilo u njega. U općem radu u službi naroda Milićević je umjetnost pcdredio družtvovnosti žrtvujući čistu književnost potrebnijem radu — publicističko-političkoj đjelatnosti. Ivan Milićević okupljao je oko sebe ljude mnogo im pomogavši kao kotarski predstojnik. Da je Milićević žrtvovao svoj izraziti pripovjedački talenat tome poslu — inače značajnom i koristnom, morali bismo žaliti, kad ne bi on, i ovako djelujući postigao velike uspjehe — vriedne i sačuvane u sjećanju zahvalnoga naroda. Milićević je osnivač nekih hrvatskih društava, a naročito je vriedno iztaknuti, da je njegovom zaslugom osnovano hrvatsko podpcrno družtvo, iz kojega se razvio naš ponos, naša snaga, naša budućnost — Napredak.s) Propovjednik hrvatskog nacionalizma i bratstva medju Bošnjacima Kroz čitav život ostao je Ivan Milićević dosljedan hrvatskim političkim idealima ne iznevjerivši ih ni u najteža vremena. U svome radu mao je mnogo zapreka, ali je uztrajao. Bio je uviek odlučan, odporan, čvrst i sviestan odgovornosti javnoga rada. Pa ako je trebalo reći mušku rieč i iztupiti, Milićević nije ni tada zakazao. Kao kotarski predstojnik veoma je djelatan. Stalno radi, piše pripoviedke i poučne članke. Radi sve jačih političkih iztupa onemcgućuju ga. Izprva austrijske, a poslije srbske vlasti u Bosni. Nu sve to ne može ga odvratiti od naumljenog cilja. Milićević piše za narod, izdaje i uredjuje pučke novine, nailazi na težkoće; poslovičnom uztrajncšću svladava sve zapreke. Godine 1922. bude reduciran za ministra Timotijevića. Njegov ugled i povjerenje prema njemu raste. Ciene ga svi Bošnjaci bez razlike vjere. Postaje urednikom »Pravde«, organa J.M.O. koju uredjivaše dc 1925. kada je sudski obustavljena. Milićevićeva književna djelatnost, njegova hrvatska dosljednost i nepokolebljivost i u najtežim danima donieli su mu iskreno priznanje zahvalncga naroda. Ostao je uviek skroman, ali pouzdan radnik, tih ali izdržljiv borac. »Nikada nije izticao sebe, a uvijek je radio za druge. Milićević je nevidno i nečujno priredjivao tlo, koje danas radja brojnim plodovima.«9) I danas može poslužiti primjerom velike energije i uztrajnosti, još uviek piše, radi, sastavlja, izpravlja, savjetuje, pomaže. Bilo je težko, ali naš otac Ivan, unatoč svemu, vedar je, poletan, živahan, radišan; — ostao je vječno pokretan, neumoran, djelotvoran, čestit eovjek. Ivan Milićević je riznica znanja, izkustva, zapamćenja iz novije hrvatske kulturno-političke poviesti. Njegova »Spominjanja« značajan su prinos za upoznavanje Hrvatske Bosne. Njegovi zapisi i uspomene dragocjeni su prilozi za proučavanje. Njegov prijatelj Ivan K. Ostojić dao je pregnantnu, zbitu i impresivnu sliku Milićevića kao čovjeka — radnika, tu vedru i plemenitu dušu. U Napredkovoj kulturno-povjestnoj zbirci« Milićevićev je sviet. — Bio je utjelovijena brzina, agilnost i uztrajnost. Mogao je svršavati posla za dvojicu. Lak na peru sipao je članke kao iz rukava. Trčao je — kamo treba — uviek s podsmiehom na ustima, kao da je bez brige i posla. A jednoga i drugoga bilo je kod njega i previše.10) A toga se nije odrekao ni danas, jer rad — bio je za Milićevića životna sreća. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu