Savremeni pisci zovu Alberta Velikoga »čudo vištem svojega vremena« (»nostri temporis stupor et mi raculum«). I danas, kad sc radi o tom, da se Albert Veliki proglasi Svecem, i kad se o Albertu Velikom na sve strane toliko piše, mislim, da će zanimati naše čita- telje ova pobožna pripovijest o njemu, o tom pravom gigantu učenjaku, koji je biVi učitelj (g. 1245.) najve- ćemu kršćanskom filozofu, sv. Tomi Akvinskomu. Ovo, što ću sad pripovijedati, dogodilo se je prije jedno sedam stotina godina. Bio je tad jedan mlad đak, po rođenju plemić. Rodio se u zemlji švapskoj, u gradiću Lauingenu. Kućom se je zvao pl. Bollstadt, a krsno mu je ime bilo Albert. Crkva ga zove Albertom Velikim. I Crkva ga štuje kao Blaženika. I onda, u g. 1220., kad je mladi Albert bio na naukama u Padovi, zvali su ga njegovi drugovi »velikim«. A on je bio stasom malen. Htjeli mu se njegovi drugovi samo narugati, kad su ga zvali »velikim«. Katkad bi mu i glasno doviknuli: »Veliki vol!« Albert je, naime, bio vrlo slab đak, i odatle taj porugljivi nadimak od njegovih drugova. Mogao se Albert mučiti koliko ga volja. Mogao je učiti i dan i noć. Ali je sve bilo uzalud. Suha grana ne može da se zazeleni. I Albert ne može, pa ne može da išta u školi shvati i nauči. A to ga je puno žalostilo. Jer je Albert željno želio da bude čovjek učen. To su željeli i njegovi plemeniti i pobožni roditelji. Ali, eto, nije nikako išlo. I da nije pobožna mati Albertova naučila svoje dijete pobožno se moliti Bogu, zlo bi prošao Albert. Bog zna, šta bi on bio učinio u toj svojoj muci i nauci! Ovako mu je sveta molitva pomalo izgonila iz duše žalost i očajanje. Albert se je jednako nadao. I protiv nade on se je nadao. Tada je u gradu Padovi propovijedao blaženi brat Jordan iz Reda Dominikanskoga. Silna je bila besjeda toga Božjeg propovjednika. Hiljade i hiljade svijeta dolazile su sa svih strana, da ga čuju. I mnogi su na njegovi riječ, stupili u sveti Red Dominikanski. I Albert je išao na propovijedi Jordanove. A ove pobožne i slatke propovijedi Albert je, začudo, shvaćao i pamtio. Moga ih je i na izust kazivati kao kakav učen propovjednik. To je Alberta veselilo i osokolilo. Ipak Albert nije bio baš tako glup i tup. I on zaželi da bude propovjednik. Da bude propovjednik kao brat Jordan. Jednoga dana uniđe Albert u ćeliju brata Jordana, i ponizno zamoli od njega svetu bijelu haljinu dominikansku. Ova ponizna molba bila mu je brzo uslišena. Bio je Albert, uistinu, jedna čista i nevina duša. Uvijek sav djevičanski. Pa mu je baš lijepo pristajala ta bijela haljina dominikanska. I sad mu se više nitko nije rugao. I bilo je Albertu u manastiru dominikanskom kao u raju zemaljskom. Ali Albert nije uživao ni u manastiru kakav bolji glas. Nijesu mu se, doduše, rugali kao ono u svijetu, ali nijesu ga nigdje ni isticali. Držali su ga samo jednim običnim i priprostim bratom. Pobožna mati Albertova naučila je svoga malog Alberta nesamo Bogu se pobožno moliti, već i lijepo ponizan biti. Pa je mladi dominikanac Albert i ako podnosio sve one niske i proste poslove i službe, što ih je morao da obavlja u manastiru. Dapače, on je to sve, kao nitko drugi, veoma rado i lako opsluživao. Opsluživao pune dvije godine dana. A tad je pridošla teška kušnja i napast. Albert je najedamput postao tužan, mrk i očajan. U toj očajnoj kušnji i žalosti utekao se je Albert svojoj Dragoj Gospi. Nju je on uvijek osobito štovao. I punih devet dana moli se on Njoj, i traži pomoć i savjet od Nje. Od Nje, Majke dobroga savjeta. Kad je prošla devetnica, izlazi Albert, u noći, iz svoje ćelije. čekao je, dok sva braća u manastiru lijepo pozaspu. Šta će i kud će to Albert u toj gluhoj noći? Silazi Albert u vrt manastirski. I uzima dugačke ljestve u vrtu, i prislanja ih uza zid manastirski. Hoće, eto, Albert da uteče iz manastira dominikanskog. A zna li on, kakav grijeh navaljuje time na svoju dušu? Albert ne misli sad ni na kakav grijeh. On je posve miran u duši svojoj. Samo je neizmjerno žalostan. Jer je nesretan, što mora da bježi iz svoga dragog manastira dominikanskog. I u pobožnoj molitvi hoće Albert da izvede taj svoj noćni i očajni naum. On klekne na zemlju. I on se svom dušom svojom opet utječe svojoj Dragoj Gospi. On joj kazuje, da neće nipošto biti nevjeran ni Njoj ni Dragome Isusu. Dovrši Albert svoju molitvu. I hoće da ustane. I hoće da podigne svoje oči. Ali mu se oči odmah zatvoriše. Kao da se pred njim stvorilo žarko Božje sunce, u koje se ne može da pogleda otvorenim očima. Albert dolazi k sebi. I on sad ugleda pred sobom, u čudesnoj svjetlosti, četiri prekrasne ženske prilike. četiri divne djevice. I dvije djevice stupiše smjelo na prislonjene uza zid dugačke ljestve. Kao da su htjele Albertu tako zapriječiti, da se penje uz ljestve. A na to Albert nije više ni mislio. On je ostao klečeć na koljenima. Samo što su se njegove obadvije ruke visoko uzdigle. Sklopljene i stisnute uzdigle se njegove ruke na molitvu. Treća od onih divnih djevica pristupi Albertu, i progovori mu ovako: »Alberte! Zar ti nijesi obećao Bogu i zavjetovao se, da ćeš u svetom Redu Dominikanskom vjerno služiti Našoj Dragoj Gospi i Njezinu Božanskom Sinu? Kako sad možeš očajati zbog napora i posla, što ga moraš da snosiš u manastiru? Kako si izgubio ufanje, pa se, eto, više nimalo ne ufaš, da će milostiva ruka Božja skinuti s tebe i taj teški teret? Kud ćeš u svijet, Alberte? U svijet, u kojem ćeš ludo propasti bez vođe?« Albert odmah odgovori divnoj djevici ovako: »Ja neću nipošto da ostavim Boga. Ali bježim IZ ove kuće, jer sam joj samo na teret. Prenaglio sam se, kad sam obukao svetu haljinu Braće Propovjednika. Meni fali znanje, da branim vjeru i da propovijedam svijetu radosnu vijest spasenja. Bila je samo taština moja, kad sam mislio, da sam pozvan za tako svetu i veliku službu. Ja više neću na to misliti, i samo ću oko toga nastojati, da osiguram sebi vječno spasenje. Bog me neće pitati, jesam li lijepo propovijedao, već jesam li sveto i pobožno živio. I neće me Bog pitati, jesam li pisao učene knjige, već jesam li bio čestit i krepostan. Za obranu vjere, za borbu protiv zablude Bog će odabrati i pozvati druge pametnije Ijude. On mene ne treba i neće. I ja samo stoga bježim iz manastira. Ja hoću da pođem među pustinjake. Tamo u pustinju, gdje nigdje nikoga nema.« »Alberte,« progovori mu opet treća divna djevica. da sveto znanje ne stoji samo u moći čovječjoj, već da je i dar Božji. A ti još nijesi dosta molio za prosvjetljenje od Boga. Gospodarici neba i zemlje, Preblaženoj Gospi, ti si drag. Ti si povjeren Njezinoj moćnoj zaštiti. Zašto se ne obratiš k Njoj?« I sad Albert pogleda na četvrtu žensku priliku, a Djevicu, koja je bila krasnija i sjajnija od one, koja je s njim malo prije govorila. Ona je bila ljepša i od onih dviju djevica, što su čuvale ljestve. A milo i veličanstveno stajala je Ona pred njim. Njezine sjajne i premile oči prodirale su dobrostivo sve do u dno Albertova srca. 0 premile oči Naše Drage Gospe! Gdje se ukaže Naša Draga Gospa, ondje više nema nikakve žalosti, nikakve tjeskobe, nikakva nemira, nikakva straha, nikakva očajanja. Uz Preblaženu Gospu ulazi u čovječje srce i utjeha i mir i radost. I Albert sad pruži obadvije svoje ruke. Obadvije svojo ruke prema toj najsjajnijoj Djevici. On je sad bio uvjeren i siguran, da će postići ono, za čim je toliko čeznuo od djetinjstva svoga. I on zamoli od Preblažene Gospe dar mudrosti i znanja. »Polje mudrosti i znanja veliko je i beskrajno,« odvrati Albertu Preblažena Gospa. »Hoćeš li da znaš sve? Ne zaboravi, Alberte, da je pali anđeo našega praroditelja Adama ohološeu znanja doveo do u najveću nevoiju i žalost!« »O ne, Preblažena Djevice!« povika Albert. »Ja neću da istražujem tajne nebeske. Ja hoću samo ono znanje, što će me učiniti sposobnim, da branim i propovijedam svetu vjeru kršćansku.« »I ti ćeš imati to znanje,« odvrati mu Ona, u kojoj se je utjelovila Vječna Mudrost. »Ali pazi, Alberte, da mi se ne uzoholiš!« I nastavi Preblažena Djevica Marija: »To znanje, Alberte, biće ti odmah oduzeto, čim od njega zaprijeti tebi kakova opasnost.« I nestade sjajnih ženskih prikaza. Dugačke ljestve ostale su uza zid prislonjene. Albert je klečao jednako na obadva koljena. I dugo se je tako molio Albert. Bilo mu je veoma ugodno i milo u duši. A šta je molio Albert? I kako je zahvaljivao? I kako je radostan i blažen bio? Tko da to iskaže? Zanesenu ljubav ne iskaza nikakva riječ ljudska. I nakon molitve spusti Albert dugačke ljestve sa zida manastirskog, i zavuče ih polako u grmlje. Drugi dan, u obični sat, bili su svi saučenici Albertovi na okupu u školi. Dobili su bili vrlo tešku zadaću za ovaj dan. Pa su, s nekom tjeskobom, razgovarali o tom, da li su je dobro iz radili, i hoće li učitelj biti danas zadovoljan. Albert je sjedio na svome mjestu mirno i sjajna pogleda. Napokon uniđe učitelj u školu. Uze pregledavati zadaćnice, i zapazi odmah, da mu učenici, i oni ponajbolji, nijesu dobro shvatili zadaću, pa su je krivo izradili. Učitelj je bio, sa nekom samilosti, prošao pokraj Alberta u školskoj klupi. Bio je, naime, uvjeren, da je Albert, kao obično, još najmanje shvatio zadaću, pa ga nije htio da uznemiruje. I onda je učitelj sam htio da protumači i riješi učenicima tu tešku zadaću. Ali sad ustane Albert, i zamoli učitelja, da pregleda i njegovu radnju, i da mu dopusti, da on pred svima drugovima protumači i riješi tu tešku zadaću. Albert započe. Svi su ga začuđeno gledali i slušali. čudili se i učitelj i učenici. Albert je, zbilja, na začuđenje sviju uprav odlično riješio tešku zadaću. što, eto, nijesu mogli da shvate prvi i ponajbolji učenici, to je on tako lako shvatio i najispravnije izradio. Pravo čudo Božje! I nije prošla ni godina dana, a naš je Albert natkrilio u znanju sve svoje drugove. Za nekoliko godina natkrilio je i iste svoje učitelje. Svi su mu se divili. I prozvali ga filozofom. Starješinstvo Reda Dominikanskoga posla Alberta iz Padove u Koln za učitelja. Neka za to jedno čudovište znanja i mudrosti dozna čitav naobraženi svijet! I sva se je učena Njemačka otimala za njim. Albert je morao da pođe i na sveučilište u Hildesheimu, i na sveučilište u Freiburgu, i na sveučilište u Regensburgu, i na sveučilište u Strassburgu. I Pariz, kamo su onda dolazili najveći učenjaci svijeta, pozvao je na svoje glasovito sveučilište filozofa Alberta. U Parizu nije bilo dvorane, koja bi bila dosta velika za tolike slušatelje Albertove. Sa svih strana svijeta dolazili su učenici, da slušaju divna znanstvena predavanja Albertova. I filozof Albert držao bi svoja predavanja pod vedrim nebom pred hiljadama mladih i starijih Ijudi. Učenost Albertovu mnogi su pripisivali velikome čudu Božje milosti, a drugi su zvali Alberta čarobnjakom. Osobito je Sveti Otac Papa cijenio filozofa Alberta. Puno puta upitao bi ga za mišljenje i savjet. I pozvao ga je na opći sabor u Lionu. I učinio ga je biskupom u Regensburgu. Ali iza četiri godine izmoli Albert od Svetoga Oca Pape, da ga opet pusti u njegovu siromašnu ćeliju u Kolnu, da se tako mogne opet sav posvetiti svetoj znanosti. A Crkva i sav onda svijet kršćanski prozvali su Alberta Velikim poradi njegove velike i nečuvene učenosti. U toj slavi nije Albert nikad zaboravio onu opomenu Preblažene Gospe:. »Pazi, Alberte, da mi se ne uzoholiš!« I Albert Veliki bavio se revno i rado i sitnim radom na njivi Božjoj. Revno bi i rado predavao vjeronauk siromašnoj maloi djeci. Revno bi i rado pohađao zapuštene starce i nemoćne Ijude, da im pomogne svojom blagom i Ijubeznom riječi. Od usta bi svojih Albert otkidao, da utaži glad kojemu siročetu. U tome sitnom radu nije ga nimalo pometala njegova znanost i učenost. Preblažena Djevica Marija bila je ono rekla Albertu i ovu riječ: »Alberte! Tvoje znanje biće ti odmah oduzeto, čim od njega zaprijeti tebi kakova opasnost.« I bilo je jednoga dana na sveučilištu u Kolnu. Iz svih krajeva kršćanskog svijeta slušali su mladi ljudi Alberta Velikoga, koji im je govorio učeno i oduševljeno kao dosada nitko. Slušali su ga njegovi učenici sa onom gotovo napetošću, kojom su ljudi u Palestini slušali našega Božanskog Spasitelja. Svaka riječ Albertova upravo se gutala. Nijedna mu ne bi na suhu zemlju pala. I Albert je ovoga dana predavao baš sjajno. Sjajnije nego ikada prije. Najedamput podigne glavu više, nego je to inače običavao. I onda zašuti Albert Veliki. Zašuti usred najljepše rečenice. Ugledao je bio Albert Veliki Preblaženu Gospu. Onu, koja mu je ono govorila u Padovi, u vrtu manastirskom. I Albert zatvori svoju knjigu. Ne dovrši započete najljepše rečenice. Prekide svoje najsjajnije predavanje. Bilo ga je posve ostavilo pamćenje. I nije mogao i nije znau dalje. I on je opet bio samo obični i priprosti brat dominikanac Onakav, kakav je ono bio u manastiru Padovanskom, kad mu se ono prviput ukazala Preblažena Gospa u vrtu manastirskom Je li to Albertu Velikomu zaprijetila kakova opasnost? Je li Albert Veliki u svom najsjajnijem predavanju počeo da se divi samome sebi i svojoj tolikoj učenosti? Ponizno je Albert Veliki prignuo svoju glavu pod jaku i blagu ruku Svemogućega. I odsada je samo mislio na to, da se što bolje pripravi na svetu smrt u Gospodinu. Samotovao je, ponizan i pobožan, u svojoj manastirskoj ćeliji. Njegovi se učenici razišli na sve strane svijeta. Drugi učitelji došli su na njegovu katedru. I Albert je Veliki, blažen u Gospodinu, preminuo dvije godine kasnije. U godini 1282. dne 15. veljače. Na taj se dan slavi danas u svetoj Crkvi Albert Veliki kao Blaženik.