Davno je tome, po stoljeća, ali se sjećam svake sitnice, kako je to obično kod djece: ona pamte sve pojedinosti, a glavni momenat brzo zaboravljaju, ako su ga uopće opazila, Evo kako je to bilo. Dovezosmo se do Zaprešića, do »zagorskih vrata«. Tu nas dočeka omašni »batar«, — onako njemačka obiteljska kola, pred koja upregoše dva mala, ali čvrsta konjića. Moj se otac i ja smjestismo na sjedala, koja su ugodno škripila kad se i malo ganusmo, kočijaš potjera, a mi se stanemo micati po širokoj dolini rijeke Krapine. Na istoku podigla se šumom obrasla Medvednica, zelenilo se njeno već počelo miješati sa vijesnikom jeseni, sa crvenim bukvinim svržima. — Gle, mali, ondje na gori vidiš bijele stijene, to su »Kameni svatovi«, poče moj otac. Prolazili smo pokraj Jelačićevih Novih Dvora, zašli vijugavom cestom u goru, minuli smo ovdje zapušteno imanjce, onda opet kaki stari dvor, koji je reći bi brojio dane, kako će dugo još moći snositi teški krov, spazili smo traljavi kaki kućerak, pred njim poderanoga gazdu kako hrani svu silu pilića i tukaca. Zagorje za pravo nema sela, koja bi bila okupljena oko crkve, kako u drugim krajevima: na jednom vrhu crkva, a selo razbacano po gori i dolini, tiče se već i susjednoga sela. Moj je otac gledao, pa kao da se nečesa sjetio, stao pripovijedati. On je tako pripovijedao, da sam na čas pomislio, da je zbilja ovdje ležala vojska IZ »Seljačke bune« pod Gupcem, kao da je u onome dvoru bio »Vladimir«, a ono imanjce kao da će biti prvi stanar »Kanarinčeve ljubovce«. Ja sam mirovao, i blaženo šutio. Ta bilo je to u krasno doba prije velikoga, a toliko sudbonosnoga potresa; bilo je to na početku praznika, ja bi sjedio do mraka, i slušao. — Evo Slovenije, usklikne moj otac, kad dođosmo na bilo nevisoke gore, a pod našim se nogama otvori lijepa dolina Sutle. Minusmo Klanečke Nove Dvore, koji su nekada pripadali obitelji Erdodi, a onda nas pozdravi Klanec, koji je ovjenčao zelenu goru Japicu, a njemu na zapad spustila se duboka, a prekrasna sutjeska plahe Sutle, najljepši kraj svega Zagorja, — Zelenjak; to je zapravo Klanec, po kome nosi mjesto ime. Na suprotnoj, Štajerskoj strani položio se uz brdo grad Bizelj, nasuprot Novim Dvorima, a nad Zelenjakom, nasuprot Cesargradu, koji se koči na strmoj stijeni, diže se Kunšperk ili Kraljevec. čudno, na strani pokojne Austrije stoji Kraljevec, a na hrvatskoj se diže Cesargrad, dok bi upravo protivno moralo da bude. Dođosmo u Klanec. Moga su oca bili pozvali na »premicije« ili na »mladu misu« pokojnoga bjelovarskoga katehete Homotarića. Primiše nas vrlo lijepo, bilo je zdravica i pjesme do mile volje. Noćili smo kod Broza, rodjaka pokojnoga profesora Broza; on je onda još bio djak na sveučilištu, ali se dobro sjećam, da je i on onih dana prisustvovao »mladoj misi«. Moga su oca uopće gledali kao neko još nevidjeno čudo, svi oni Brozi, Ivekovići i Ćukaci, od kojih je pola Klanca sastavljeno, brinuli se za nj, kao za oko u glavi. Drugo jutro podranismo. Moj otac upita jednoga fratra, koga smo pred samostanom susreli, gdje se nalazi groblje. Odosno onamo. Još je rosa blistala na svakome listiću, još se dolinom Sutle vukao pram bijele magle, Cesargrad još spava, dok su se kapele, — a ima ih na svakom gotovo vrhu u Sloveniji, prekrasno isticale svojim bjelilom na tamnoj modrini nebeskoj o jutarnjem suncu. — Pogledaj malo groblje, pročitaj natpise, reče mi otac, kad smo došli, do lijepoga kamenoga groba. Ja pođoh, da se razgledam po groblju, a on stane pred onaj grob, pa uze pisati po nekom papiriću, koji je izvadio iz žepa. Nakon neko pola sata pozove me. Imao je suze u očima. — Gle, zapamti. Ovo je grob Antuna Mihanovića, onoga, koji je spjevao »Lijepu našu domovinu«. Kad se vratismo u Zagreb, tiskana je u »Vijencu« pjesma na grobu Antuna Mihanovića. Vratismo se u kuću Svečarevu, jer je zamalo trebalo u crkvu na misu. U kući se bila sastala sva sila ljudi: tu je bilo časnih svećenika, nadobudnih kolega mladomisnikovih, veselih uzvanika, razblaženih bližih poznanaca, umornih dalekih rođaka, ozbiljnih redovnika, bilo je crvenih, nasmijanih mamica, zasramljenih djevica, i sve se to komešalo, razgovaralo, smijalo, pozdravljalo se. Kad mi uđosmo, nekako se umiri sav taj žagor, a meni je bilo, kao da je to sve skupljeno radi moga oca, a ne rad svečara, činilo mi se kao da će moj otac čitati mladu misu: tu je bilo predstavljanja i pozdravljanja bez kraja i konca. U crkvi je bilo krasnih, dirljivih prizora. Kolege mladomisnikovi pjevali su misu, jedan stariji svećenik govorio je vrlo lijepu propovijed, one debele, crvene mamice brisale su nosove uzdišući, gospoda su se znojila, a mladomisnik je presretan širio kandilom oblake tamjanova miomirisa. To je trajalo sat i pol ili dva sata, a onda dođe vrijeme svečanome ručku: smjestiše nas pod nekim čadorom u vrtu, moga oca metnuše na sredinu stola, mene na desnu njegovu, a na lijevu stranu malu šestogodišnju Ružicu Križanićevu, rođaku mladomisnikovu. Poslije juhe nazdraviše svečaru, onda izabraše magistrate: stoloravnatelja, dva fiškuša i vunbacitelja; ovaj je posljednji imao nadgledati disciplinu kod stola. Nazdraviše onda banu, kralju i svetome ocu pjevajući: Vivant arma majestatis, Vivat banus cuni Croatis, Vivat rex, Vivat grex, Vivat summus pontifex! Onda se diže stoloravnatelj, pa nazdravi dosta širokim i vrlo iscifranim govorom mome ocu, pa završi: —. .. a da ne bude sam na ovom svijetu živio, da ga Bog poživi sa gospodjom, njemu na desno sjedećom Križanićkom. Moj otac ispije, zafali se, pa zamoli za riječ. Govorio je o najljepšem kraju naše domovine, o Zagorju, o starim zagorskim plemićima, kojih sve više nestaje, ali hvala Bogu, na mladima svijet ostaje, a ti će stvoriti temelje novome, boljem životu. Opet urnebesna vika i onda »Lijepa naša . . .«. Moj otac izvadi komad papira, pa poče pisati neke stihove, onda preda taj papir svojoj maloj susjedici, ona pročita nekoliko puta one verse, skoči na klupu, onda na sto, pa poče jasno i glasno deklamovati: Ružica sam mlada Križanića kći, Drobna još sam sada Vidite to svi; Ali Bog će dati, Bit ću kao mati, Kršna, puna, zdrava, Hrvatica prava. Evo vjere ljudi, To vam znano budi, Kada budem veća Uprav kao svijeća, Vjera ljudi bit ću Hrvatskome ptiću Ptičica baš draga, Svemu svijetu blaga. Hrvatica ja sam, Takova se glasam, Hrvatsko mi tijelo, Duša, srce cijelo. Nek me cesar snubi, S njime trista svata Ja vam ne poljubih Neg pravog Hrvata! I opet bura pljeska maloj i mome ocu. Roditelji male Ružice dođoše do moga oca stisnuše mu ruku, ali ne rekoše ni riječi od uzbudjenja, mladomisnik pozdravi i opet oca, profesor Hohnjec iz Bjelovara naslika u brzini prizor kako mala Ružica deklamuje. Već je dobro podne poodmaklo, kad su nam dozvolili, da se dignemo. Odosmo u istom onom bataru kroz lijepi Zelenjak prema Rogataškoj Slatini. Kad smo u Zagreb došli, dočeka moga oca lijep dar iz Zagorja: »Bilikum« od bijeloga porcelana, to su bila tri vrčića spojena sa grbovima Hrvatske, Slavonije i Dalmacije i natpis: Živio August Šenoa! Godinu dana poslije toga, bio je moj otac među pokojnicima.