Poznato je, da su sve grane znanosti međusobno usko povezane i da napredak u jednoj grani dovodi do usavršenja i kod drugih grana Tako se i pravnik rado služi tekovinama ostalih nauka, a napose često susrećemo na sudu liječnika, kemičara, geologa itd., koji svojim stručnim znanjem na osnovu naučnih rezultata dotične struke daju vještačko mišljenje i pomažu, da se predmet rasprave pravilno shvati i da se donese pravedno rješenje. U parnicama, kojima je predmet utvrđivanje očinstva (zakonitosti djeteta ili vanbračnog očinstva) bio je sudac prisiljen, da se osloni samo na iskaze, često vrlo zainteresovanih lica i da na njihovim izjavama utemelji osudu, pa da na osnovu raznih predmnjeva proglasi često ocem neku osobu, koja to stvarno nije. Stoga se sa najvećom pažnjom moraju od strane pravnika pratili istraživanja biologa, koji nastoje pretragom krvi roditelja i djeteta utvrditi porijetlo djeteta. U slučaju da biologiji uspije na taj način utvrditi porijeklo djeteta, to bi utvrđenje očinstva bilo uzdignuto sa raznih presumpcija na stepen materijalne istine, a to bi ideji prava u tom području znatno koristilo i onemogućilo nepravde. Kako nas obavješćuje naš najveći biolog prof. sveuč. u Zagrebu Dr. B. Zarnik u reviji »Mjesečnik« br. 4. iz g. 1928., rezultati najnovijih znanstvenih istraživanja u tom pogledu mogu se sažeti u slijedećem: Ako se krv matere, djeteta i neke muške osobe pretraži obzirom na isoaglutinaciju pa se iskaže, da krv djeteta pokazuje osebine, kojih nema ni krv matere ni krv dotične osobe, to je time doprinesen sa najvećom vjerojatnošću dokaz, da ta muška osoba nije otac dotičnog djeteta Ako se pak krv djeteta podudara obzirom na isoaglutinaciju sa krvnim osebinama dotične muške osobe, ovo niti dokazuje očinstvo, niti govori protiv njega. Prof. Zarnik obrazložio je opširno gornje tvrdnje istaknuvši, da je prigodom eksperimenata sa krvnim serumom raznih lica ustanovljeno, da krvni serum nekih Ijudi ima osebinu, da crvena krvna tjelešca nekih (drugih) ljudi sljepljuje (aglutinira), a nekih ne sljepljuje, nadalje, da se može obzirom na aglutinacionu sposobnost čovječjeg seruma za krvna tjelešca drugih individua razlikovati četiri skupine ljudi, tako zvane krvne skupine Tako sadašnja biološka znanost. No da je čovjek i u davnoj prošlosti naslućivao neku istovjetnost osebina krvi oca i djeteta, da je čak vjerovao u neku međusobnu moć »sljepljivanja« odnosno privlačenja istih i da je i u samom sudstvu upotrebljavao »biološku« metodu pretrage krvi u svrhu ustanovljenja očinstva, može se zaključiti iz ove narodne pričice, što sam je u g. 1920. zabilježio u Varešu po kazivanju svog pok. oca, koji je opet istu čuo davno prije toga od još starijih ljudi. Živio jednom jedan bogat hodža. Imao je već preko 70 godina a nije se oženio. Kućanstvo mu je vodila sestra. Jedne večeri vraćao se on kući iz kavane te za jednim plotom ugleda čovjeka, kako leži u blatu. Pristupi mu i vidje, da je to jedan mladić, koji je čitavu očevinu propio, pa je i sada pijan spavao u jarku. Probudi ga i pozove da idu zajedno kući, da se ne smrzne u jarku. No mladić probudivši se i malo otrijeznivši reče hodži: »Hajde ti, hodža, kući, ne brini se za mene, ja znam šta mene čeka, nego stani, da potražim, imam li još koji groš, pa mi prouči hatmu (proučiti hatmu = proučiti cijeli kuran za pokoj duše umrlog) umrlom babi. Hodža primivši nekoliko groša nastavi put pa došavši kući navah odmah na sestru, da smjesta ide u komšiluk, pa da mu nađe djevojku i da se odmah vjenča. Sestra ga stane odgovarati od toga veleći mu, da se do sutra strpi pa da će mu dovesti kojugod zaželi, no hodža se nije dao odvratiti te sestri ne preosta drugo, nego iste noći isprosi i dovede hodži jednu mladu djevojku od 18 godina za ženu. Hodža proživi u braku sa mladom ženom svega tri mjeseca i kad umrije, ostavi iza sebe veliki imetak, od kojeg pripade ženi osmina, a sve ostalo pobočnim rođacima. Nakon svršetka rasprave prijavi udovica, da je iza hodže ostala trudna te da budućem djetetu treba osigurati očevinu, no rođaci umrlog hodže porekoše zakonitost posmrčetu te kad se isto rodi, ostade bez nasljedstva, iako je bilo muško. Majka je godinama vodila borbu za nasljedstvo svog sina, te kad je on bio u 10. godini života, uspije joj da obnovi postupak o dokazu zakonitosti posmrčeta i da se to pitanje ponovno ispita. Sudac, koji je imao da donese rješenje, postupao je ovako: Pozove majku i njezino dijete, zatim još jedno ciganče istih godina, iz groba hodže dadne iskopati jednu kost, priredi jednu posudu punu vode i u istu stavi hodžinu kost. Najprije od onog cigančeta izvadi jednu kap krvi i metne je u posudu. Krv zapliva posudom i zaustavi se na zidu posude. Zatim uzme kap krvi od hodžina sina i metne je u vodu, a ista kap nakon dužeg plivanja dopliva do kosti i s njom se slijepi. Tada sudac presudi, da je isto dijete zakonito i da mu pripada čitav imetak iza hodže, jer da je na očigledan način dokazana istovjetnost krvi djeteta i oca, budući da je kost očeva privukla krv vlastitoga djeteta. Ova narodna priča bogata je poukom ne samo za sakupljača narodnog blaga i ljubitelja starine nego i za pravnog historičara, jer nam pruža neku sliku o dokaznim sredstvima procesualnog postupka u starije doba, jer nam kazuje, da se i prije kušalo biološki utvrditi očinstvo, iako je isti pokušaj izveden naivno i bez znanstvene podloge, te se upotreba gornjeg načina dokaza ukazuje kao neki »boži sud« u rješavanju rečenog pitanja, samo što ne sadržava u sebi opasnost za zdravlje i život parničara, kao što je to sadržavao »božji sud« iz ranog srednjeg vijeka (vađenje usijanog željeza iz kipućeg kotla i t. d.). Prikazivanje gornje narodne priče o utvrđivanju očinstva pomoću krvi nameće nam samo od sebe misao, da narod instinktivno naslućuje neke istine makar i iz daleka, koje znanost tek dugotrajnim istraživanjima i ispitivanjem utvrđuje i verificira. A svakako nije bez interesa zapitati se, šta li je starog hodžu sklonilo, da se sa tolikom hitnjom u starosti od 70 godina oženi? Bez sumnje njegova nenadana spoznaja, da je život bez obitelji, a naročito bez djece besciljan i bezsadržajan, da djeca, pa i najgora, znače održavanje uspomene na pokojnike, nastavak življenja i osobnosti. Hodža, svijestan da mu je smrt blizu, a videći čak i u onog propalog pijanog mladića dubok osjećaj pieteta spram roditelja i brige za njegovu dušu, prepao se svoje usamljenosti i poželio potomka, koji će i za njega htjeti platiti nakon smrti njegove bar jednu hatmu i misliti o pokoju njegove duše. Mnogi bi i danas hodži dali za pravo.