Duša nam zajeca, a ruka zadrhti, kada pišemo ovo ime i pomislimo, da ga nema više medju živima. Nema… I da nesta medju nama onaj div od čovjeka čija je ličnost osvajala svakoga, ko je imao tu ugodnu priliku, da dođe s njime u dodir. I da se sklopiše, zauvijek, mudro-blage oči onog jedinstvenog bića, koje je došlo na svijet, da samim time što živi i što se kreće medju nama, blagotvorno djeluje na svu okolinu. I da zamuknuše ona dobroćudna usta, koja ne znađaše za ljudsku zlobu i zavist, a kada izustiše riječi, ne bjehu nikada riječi mržnje i pakosti, nego uvijek samo riječi mira i plemenitosti, riječi vjere i nade. I da ode u nedostižive daljine ona vatrom ljubavi i bratstva prekaljena duša, na kojoj su se godinama i godinama sunčale cijele generacije naše sefardske inteligencije, da ovaplođene bogatstvom njenim prostruje do u posljednji sloj našega naroda i da tu na narodnoj njivi začnu nova djela i mogućnosti. Što li smo sitni i bijedni pred tom nesavladivom i najmoćnijom silom, koju zovemo Sudbinom! Tu zataji svaka oholost i preuzetnost, i shrvani od skrušenosti pred nepromjenljivošću njenom, samo još što tepamo riječi tuge, a sapeto nam grlo prigušuje bolni jecaj da ne svisnemo od žalosti. Dr. Solomon A l k a l a j umro. Naš Doktor Solomon, pa njega nema . . . Težak je to udarac, suviše težak, i za ucviljenu suprugu i djecu, i za nas njegove prisne prijatelje, i za svu jevrejsku zajednicu. Očajno težak udarac, da na nj ni pomisliti ne smijemo, pa varamo sebe same, dozivajući ga sebi u sjećanje, sada ovdje sada ondje, sada u ovoj sada u onoj prilici. I kod svih tih zgoda ispoljava se njegova ličnost, otmjena i skladna, jedra i dosljedna do krajnosti. Jednom ga vidimo pri onim prvim istorijskim sastancima sefardske akademske omladine u Beču od nazad dvadeset pet i više godina, koja je tada bila dohitila onamo sa svih strana prostranog Balkana i Prednje Azije, da se posveti raznim akademskim strukama i da onda oboružana stručnim znanjem i širokom evropskom kulturom krene opet nazad u svoje postojbine i tamo djeluje za napredak i procvat jevrejske zajednice. To je bilo u vremenu, kada se polagao kamen temeljac jednoj snažnoj i značajnoj organizaciji sefardske akademske omladine, koja se kasnije okitila lijepim i zvučnim imenom »Esperanza«. Ali ta nada u budućnost nije imala da bude u iščekivanju nekoga čuda, koje dolazi od nekuda, nada sanjalica, koja se u nemoćnosti iživljava uzdisajima, nego nada sa puno snage i elana, sa puno volje za rad i akciju. Još od toga vremena znamo mi za milog pokojnika, koji je izgarao od ideala za opšte narodnu i sefardsku stvar, još iz onoga vremena čitamo mi u izvještaju iz Esperanzine arhive, šta je on sve mislio, kako je mislio i koliko je radio za narod i njegove ideale. Na sjednicama, širim i užim sastancima, uvijek se čuje riječ pokojnikova, a naročito onda, kada je obnašao dužnosti društvenog predsjednika »Esperanze«. Njegova su predavanja, po neka i danas sačuvana u Esperanzinoj biblioteci, odisala uvi-jek jednom širokom koncepcijom zamišljenog pitanja, protkana rijetkom subtilnošću stila i formulacije, a odjevena u jedan naročito sočan, narodski , špansko-jevrejski jezik. Stoga i nije nikakvo čudo, da je odmah u početku svojih studija u Beču, gdje je studirao medicinske nauke, daleko otskočio od svojih drugova, kojima je služio kao uzor: i u struci, i u idealnom zanosu za narodne stvari, i u poznavanju jevrejskih, a naročito sefardskih problema, i u suverenom nošenju evropske kulture, a najviše u moralu i karakteru, koji je bio čist kao alem-kamen i neprikosnoven u pravom smislu riječi. Već samo ime njegovo, od dana đakovanja pa do u najzrelije muževno doba, do njegove smrti, značilo je uvijek i za svakoga oličenje najpotpunijeg karaktera i najčišćega morala. Je li se on negdje pojavio, znalo se unaprijed, tu je poštenje i ideal, ali je tu i onaj viši stepen idealnog fanatizma, koji je u stanju bio da ga preobrazi u jednog pravog svećenika one misli, za koju se zalaže. I taj njegov fanatizam bio je u isto vrijeme neka stroga kontrola, da se u ideju i u njenu akciju ne uvuku takvi defektni elementi, koji bi bili kadri da učine da zastrani istinski smisao te ideje i završi svoj tok u mutnim vodama. Snažan intelekat, znao je uvijek da luči bitno od nuzgrednih stvari, a ovo bitno umio je rijetkom umješnošću da odjene u princip, koji je ispisao na čelu i za koji bi bio u stanju da podnese i najveće žrtve. Njegovo je stanovište uvijek bilo od principijelnosti, pa su prema tome i njegova razmatranja stalno nosila na sebi opšta obilježja, izdignuta iz vreve sadašnjice i konjunkture u više sfere, gdje ideja kao takva vječito živi i caruje. Ove je karakteristične crte imao pokojnik u velikoj mjeri još u doba svjih prvih akademskih studija, u doba kada je sanjao u »Esperanzi« i o »Esperanzi«, o njenim velikim zadacima medju sefardskim Jevrejima i o ulozi sefardskih Jevreja u opštem jevrejstvu, a bivale su te crte sve jasnije i izrazitije, kako je bivao stariji i više na položajima, odakle je mogao vršiti jedan znatan i aktivan uticaj na razvoj jevrejskih prilika. Drugi put ga opet vidimo pri vršenju svoga ljekarskog poziva. Daleko od toga, da se po svršetku teorijskih studija na fakultetu, više ne interesuje za razvoj ove visoko humane naučne discipline i da baci u kraj knjigu i pero, da svoju pažnju isključivo posveti akveziciji klijentele i posluži njenom plitkom ukusu, on se predaje uvrijeme najnapornijeg rada praktičnog ljekara jednakom mjerom i naučnom radu u struci i kao takav obavljuje u stručnim časopisima mnoge vrlo dragocjene studije, a napose izdaje čitava djela iz one grane medicinske nauke, kojoj se naročito posvetio, naime iz ginekologije. Uporedo sa tim studijama, on proučava i sociološke probleme, koji su u vezi sa medicinskom naukom, te ga ne zadovoljava samo jedna medicinska konstatacija, nego on ide u dubine čovjekove psihe i u prilike, u kojim taj čovjek živi, da tamo nađe filozofsko tumačenje jednom na okospecifično medicinskom pojavu. Ime pokojnikovo steklo je u naučnom svijetu naše zemlje jedno vrlo lijepo i ugledno mjesto, pa ga stoga i stručni svijet oplakuje. U svojstvu vojnoga ljekara u srpskoj vojsci on proživljuje sve ratove, počam od 1912. godine, vd prvog Balkanskog Rata, pa sve do konca Svjetskog Rata, lomi se po bojnim poljima Balkanskog Poluostrva, vrši pod kišom kuršuma i granata svoj teški poziv trupnoga ljekara, ne mareći za svoj život, zanijet ljubavlju prema srpskoj otadžbini, a izazivajući svuda, do u prve bojne redove, divljenje cijele vojske, od redova do Vrhovne Komande. Kao sanitetski potpukovnik stigao je još ne-davna da odsluži svoju vojnu vježbu, taj stari i prokušani ratnik. Treći ga put zamišljamo, kakav je znao biti u javnom jevrejskom radu. Obnašao je najraznije funkcije na tom polju. Bio je predsjednikom Jevrejske Sefardske Općine, Lože »Bene Berit«, Mjesne Sefardske Organizacije u Beogradu, u Upravi Saveza Jevrejskih Vjeroispovjednih Općina Kraljevine SHS i aktivan član u odborima najraznijih ustanova i udruženja. U tim poslovima nije poznavao umora, ni ma koje žrtve, tako da možemo mirne savjesti reći, da se jednom drobrim dijelom blagotvorne reforme u beogradskom javnom jevrejskom radu imadu isključivo njemu pripisati. Uzmimo samo razne administrativne, fiskalne i druge reforme u Jevrejskoj Sefardskoj Općini; osnivanje Mjesne Seferdske Organizacije; podizanje velikog spomenika poginulim Jevrejima-ratnicima iz Balkanskih Ratova i Svjetskoga Rata; gradnja monumentalnog »Jevrejskom Doma« koji je postao centar cjelokupnog javnog jevrejskog rada u Beo-gradu. Sve te funkcije obnašao je sa najminucioznijom preciznošću i bio je u tome strog prema sebi samom, pa je zato mogao biti strog i prema svima ostalim, koji su zajedno s njime radili. Bio bi prvi i najtačniji na sjednicama, a posljednji da bježi od rada i dužnosti. Njegova tačnost i predanost narodnom poslu bila je skoro i poslovična. Tu ćemo zastati malo vremena, da iz bliza posmotrimo tog divnoga naradnog pregaoca na poslu oko stvaranja Svjetske Sefardske Konfederacije. Bilo je augusta mjeseca 1925. godine u Beču, kada se održavao prvi Svjetski Kongres sefardskih Jevreja. Na nijednom licu od učesnika toga značajnoga Kongresa nije se odražavalo značajnoga Kongresa nije se odražavalo toliko radosnog uzbuđenja, koliko na licu ovog idealnog sefardskog prvaka. Pohrlio je sav razdragan iz Beograda, da svojim očima vidi taj lijepi skup sefardskih javnih radnika i u saradnji sa njima da i on zamahne čekićem i udari čvrste temelje Organizaciji Sefarada cijeloga svijeta za obnovno djelo u Palestini i regeneraciju sefardstva u galutu. Zanešen visokim idealom, da Jevreji Sefardi jednom presjeku sa svojim dojakošnjim fatalizmom i da aktivnim radom dođu do ostvarenja svojih ciljeva putem jedne solidno izgrađene Organizacije i na taj način postanu jedna stvaralačka jedinica u sklopu opštega Jevrejstva, a snabdjeven odličnom spremom u poznavanju svih postojećih problema na tom polju, uzeo je pokojnik najaktivnijega učešća pri zasijedanju toga Kongresa, na kome je bio izabran potpredsjednikom, a kome je, u stvarnosti, on predsjedavao. Njegovom odličnom vodstvu na tome Kongresu, kao i rezolutnom njegovom stavu u opšte, imamo zahvaliti, dobrim dijelom, da je, kraj sve oštre i bjesomučne opozicije delegacije iz Bugarske, došlo do osnivanja Svjetske Sefardske Konfederacije, koja do danas, istina, nije polučila mnoge vidne rezultate, ali joj se iz dana u dan sve više namijenjiva velika uloga u budućoj političkoj konstelaciji obnovnoga djela u Erec Izraelu, pa je već samim time opravdala svoj opstanak. Od početka Kongresa, pa do njegovoga završetka, pokojnik je imao stalno pred očima jedini cilj, da dođe do osnivanja Konfederacije, znajući unapred, da uslijed nehaja među samim Sefardima i slabih novčanih sredstava neće moći pokazati, za dogledno vrijeme, velike rezultate. Ali je običavao kazivati i to, da je ta Konfederacija potrebna i iz tog razloga, da bude već tu, kako bude za njom bila preča potreba. Tu je mislio na opštu politiku u Erec Israelu i u toj je politici opredjelio je Sefardima naročitu ulogu, u odnosu prema susjedima Arapima. I, odista, mnogi njegovi pogledi na ta pitanja dobivaju naročito danas, u doba akutne krize u odnosima prema Arapima, osobito značenje. Tu smo se, jednom više osvjedočili, koliko su zdravi bili pogledi pokojnika i koliku nenaknadivu štetu trpe Sefardi uopšte u gubitku toga svoga prvaka. Najzad, četvrti put vidimo milog nam pokojnika u krugu svoje podorice, kojoj je bio rijetko odan i požrtvovan otac i suprug, sa neobično mnogo nježnosti i razumijevanja. Pravi kućedomaćin, uživao je imati u gostima svoje priajtelje i drugove, a naročito je volio, da ne kažemo čisto obožavao, svoje stare i dobre drugove iz Bosne. Tu više nebi znao, šta bi sve iznio, kako bi samo sve to udešio, da mu se gost pravo udobno osjeća. Jedno nevjerovatno umiljato gostoprimstvo, na koje se ne može nikada zaboraviti u životu. Eto, u takvim i sličnim prilikama, dozivamo sebi u sjećanje dragog i nezaboravnog Dra Solomona Alkalaja, kako bi zaboravili na njegovu tako naglu i ranu smrt, u najljepšem muževnom dobu, i na ucviljenu suprugu i mnogobrojnu porodicu. Još ovih dana pisao nam je iz Dobrna, kamo je pošao na liječenje i oporavak, ali je sudbina htjela, da se tamo preseli u vječnost taj krasan čovjek i Jevrejin, čijoj će se sjeni pokloniti cijeli Beograd, a s njime svo Jevrejstvo Kraljevine, a daleko od nas i mnogi Sefardi iz raznih krajeva svijeta, u osjećaju dubokog pijeteta i poštovanja. I mi ovdje, mnogobrojni njegovi prijatelji i poštivaoci, plačemo nad odrom toga našeg nezaboravnog prijatelja i odličnog sefardskog prvaka, moleći za pokoj i mir duše njegove.