Mali je Isus morao bježati iz svojega lijepog Nazareta u daleku zemlju Egipat, jer ga je htio da ubrje okrutni kralj Irud, I danas još pokazuju u Egiptu prastaro drvo balzamovo, pod kojim se je sa Malim Isusom odmarala njegova prečista Majka Marija. Vidjela je Malog Isusa u Egiptu i djevojčica Dalala. A bila je djevojčica Dalala vrlo ružna u licu. Pa su joj se svi rugali i smijali. Djeca su za nijom pristajala, i u sav su glas vikala: »Dalala, Dalala, ružna si, ružna si kao ružna hala!« I jednoga je dana pošla djevojčica Dalala sa svojom fučijom na bunar-vodu pred selom. Tu, kraj bunara, vidjela je pod palmom jednoga čovjeka i iednu ženu. Sjedili su i odmarali se u hladu pod granama palmovim. Žena je bila lijepa kao, eto, vila od gore. I još Ijepša. Ljepša i od bijelog dana i od libanskog ljiljana. Kad je Dalala ugledala tu prelijepu ženu, rekla je u sebi: »Hvala Bogu, lijepe ljepote!« A držala je ta lijepa žena na rukama malo djetešce, i vidjelo se omah, da je vrlo umorna od daleka puta. Dalala je imala plemenito srce. I zahvatila je vode iz bunara, i prišla k lijepoj ženi, i ponudila joj vode u zemljanoj ćasi, Zahvalno uze lijepa žena zemb'anu ćasu i napi se bunar-vode studene. Dade i svojemu djetešcu, da se malo naprje iz zemljane ćasice. I djetešce, kad se malo napilo vode iz bunara, nasmijalo se glasno, i obradovalo se veoma. Dalala je pred lijepom ženom mirno stajala, i zagledala se u njezino prelijepo dijete. Činilo joj se, da još nikada u životu svome nije vidjela milijega djeteta. I što ga je više gledala, to je sve radosnija bila u srcu. I ona je u svom srcu zaželjela: »O, kad bih mogla čitav svoj život biti uz ovo preliiepo i premilo dijete!« Ali nije dugo potrajalo, i putnici se digoše, da krenu dalje svojim putem. Dalala je išla malo s Tijima. A kad je, napokon, morala stati, još je dugo gledala za nijima. I rukom ih je i srcem pozdravila, kad su bili da zamaknu za brdo. Onda se je djevojčica Dalala, sva tužna, vratila na bunar. I kad se opet nadvila nad bunar, da izvuče kabao iz bunara, ugleda na dnu u vodi svoje lice, a bilo je sad lijepo, ljepše od bijelog dana, ljepše nego je u vile. Sva se je začudila djevojčica Dalala. »Šta je to, Bože moj?« pomislila je u sebi, i pogledala je opet i opet, da li tko ne stoji iza nje. A nije bilo baš nikoga za njom. I opet se je Dalala duboko nagnula nad bunar, i gledala je, i dobro je ispitivala svaki potezić na prelijepom licu. I vidjela je, napokon, da je to doista njezino lice. Ničije drugo već baš njezino. I Dalala, sva čudom začudena, ostavi i fučiju i ćasu kraj bunara, i odleti u selo k svojoj majci. Još jednako nije mogla vjerovati, da je ona uistinu tako lijepa. Ali i njezina mati i svi, koji su došli da je vide, čudili su se i divili njeznoj ljepoti u licu. I ženske glave govorile su: »Štogod sunce obasja zemljice, ne vidjesmo take ljepotice!« I djeca su opet pristajala za Dalalom, i vikala su za njom u sav glas: »O lijepe djevojčice, o Dalale ljepotice!« Eto, svi u selu, žene i ljudi, starci i momci zaustavili bi se, kad bi ugledali Dalalu, i gledali bi za ljepotom Dalalinom, kojoj se nijesu mogli da dosta nadive. A djevojčica Dalala, kad se vratila kući sa fučijom, pala je u sobici na oba koljena, i plakala je od miline i radosti, i kazivala je svojoj majci i svima, šta je vidjela i doživjela na bunaru pred selom. Kazivala je o prelijepoj ženi i o njezinu premilom djetetu, koje joj nije moglo nikako da ispane iz srca. I Dalala je čitav svoj život čeznula i uzdisala za tim božanskim djetetom. I ljubila ga je čitavom snagom svojega plemenitog srca. U njezinu srcu nije se nikad utrnula ta njezina žarka i zahvalna ljubav prema njemu. Ona je u toj ljubavi živjela i umrla. Umrla je kao čista djevica. Umrla je misleći na ono božansko djetešce. »Vjeruj, ne umire, koji umre tako!« I danas se još u Egiptu pripovijeda o lijepoj ljepotici Dalali.