Stari samostan. Sagrađen je — Bog zna kada. Već je tome preko dvjesta godina. Debeli zidovi, mali, vrlo mali prozorčići i dugi, šutljivi hodnici. Negda su u njega svraćali stari, nemoćni i zasićeni talijanski sladokusci, da u pobožnoj kuti patra kapucina okaju mladićke grrjehe, a drugi opet, mladići, dika i poinos svojega sela, dolažahu ovamo, da u postu i molitvi, za Višnjega Gospoda sačuvaju svoju dušu onakovu, kakovu je primiše iz Njegovih ruku. Ovo je bila kuća mira i kad se jednom desilo, da su ove hladne zidine odjeknule teškim uzdahom mlada kapucina, kojemu se griješno oko otelo za punahnom seljančicom, kroz devet su dana oblagali ovo muklo kamenje tamjanom i svetom vodom, da zatomi čovjekove grijehe. Šutilo stijenje, sutilo je kroz duga stoljeća, i koji je nesretnik htioi naći sreću i mir na ovome svijetu, svraćao se u ove tijesne, memljive ćelijice. Poslije prognaše patre kapucine, a stijenje je i dalje šutjelo, služeći vjerno šišmišima i sovama. Iza novoga niza godina, prognaše i sove i šišmiše, većinu prozora isiplepletoša debelim željezom, kuću mira opkoliše vojničkim stražarnicama, dovedoše u nju zarobljene »neprijatelje« i — tada stijenje progovori, Svaku noć slušam njihov šapat i kroz svaku mi koščicu prolaze trnci i kroz svaku mi se žilu povija teška jeza. Stijenje šapće, uzdiše, plače . . . Plače li puste, uništene mladosti, što ih je ono progutalo, a da nije nikom željelo zla?! Koga plače ovo posvećeno kamenje? Pokojne patre kapucine ili svoje sadašnje stanovnike? Kakovi su nadčovječni bolovi, koji bude samilost i u mirnom, ozbiljnom kamenju? Koga plaču ovi debeli stoljetni zidovi? Patre kapucine sigurno ne, jer je njihova vjera i njihovo odricanje izazivalo udivljenje, a ne sućut. Koga plače ovo stijenje, koje vidje nebrojena umorstva zbog nesretne Ijubavi; koje je sa svoje visine svjedočilo biljadama mafijskih krvoprolića, a da ono ne proli nijedne suze? Ostajalo je mrtvo, hladno i nepomično za sve, što se oko njega događalo, čuvajući tajne svoje tihe, tajanstvene utrobe, a evo, sada plače, stenje, šapće po cijele noći. . . Jesu li to odjeci uzdaha nesretnoga patra kapucina, kojega su zanijele ustalasane grudi gojne i vatrene djevojke? Ne, ne. Davno su ih utišali post i skrušena molitva. Koga, onda, plače ovo dobro, mrtvo stijenje, ako ne svoje sadašnje stanovnike? Svaku noć slušam te teške uzdahe i pitam, zaklinjem čvrsti vapnenac, da mi kaže, da mi šane, za kim uzdiše, ali ne dobih odgovora. Da to, moguće, ja ne uzdišem i ne šapćem nerazumljive riječi?! Kamenje je mrtvo i ovaj je cijeli samostan mrtav. Oni ne mogu šaptati, Stoji na vrh brijega, u stancu kamenu, iz kamena isklesan kao uskočko gnijezdo ili kula junačkoga albaneškog vođe. I da bi on takav imao dušu, koja bi mogla za nas osjećati i nas oplakivati?! Stari samostan?! Osvanuo je mutan i tmuran dan, tugaljiv i neveseo kao duša moje osamljene žene. To je dobro. Volim da je tako... Kada vjernome dvorjaninu umre sin jedinac, zadnja nada i veselje, pa zatim pane na njega slučajno, u prolazu, vladarev poigled, koji je mutan s toga, što je kod izmjene dvorske straže jednome vojniku stajala kapa za dva milimetra na krivo, vjernome je dvorjaninu lakše, jer tužan misli, da se vladarevo oko pomutilo zbog osjećaja za njegovu neizmjernu nesreću... O, kako mi godi, što je danas mutan i neveseo dan kao duša moje drage osamljene žene ... Onda je bio svijetao i pun sunca, kao što su naše oči i naša srca bila puna vječnoga ognja. Toj je bio dan najstrašnije svetkovine mojega života, nenadkriljivi hropac, najludi kovitlac svih mojih želja i osnova... Bili smo skupa samo toliko, koliko je bilo potrebno, da na rastanku možemo spojiti uzdrhtane usne u vrući cjelov preko našega prvorođenca. kojega je ona držala na blaženim materinjskim grudima. — Povrati nam se, zlato! Još jednom poljubi našega sina... Bog zna ... Možda... Riječ joj je zapela u grlu, a sigumo je htjela reći: — Možda ga nikada više ne će poljubiti tvoje slatke, očinsike usne... Taj je poziv bio vrhunac kušnje. Poljubio sam ponovno slatko, malo stvorenje koje se još nije znalo ni smijati, žurno sam okrenuo glavu, stisnuvši zube, i utekao, da mi dobra vjerna žena ne opazi suze na očima, Nijesam se stidio iihu suza, O, ne, One su časne i svete, jer su kvasile lice mladoga muža i oca, koji je taj isti dan dobio sa još stotinu drugova zajedničku putnicu za drugi svijet: skupno oproštenje grijeha, O sveta prostoto! Ja ne bih mogao odgovoriti na to nepostavljeno pitanje. Krv bi mi udarila u lice i, umjesto da odgovaram, i sam bih postavljao nova pitanja. Ovaj me rat uči šutjeti, biti nepovjerljivim i stavljati pitanja. Ne samo to. Još nešto divno, veliko, nenadoknadivo. Otkrio mi je jedno saznanje, koje sam prije samo dobro naslućivao i za nj se u svojoj duši vatreno oduševljavao: Porodica! Prije sam o tome samo razmišljao, u pola glasa šaptao onima, koje sam osobito volio, a sada kličem na sav glas, da me čuju znani i neznani, i pozivam u pomoć anđeoske zborove, da zajedno kličemo i navješćujemo svijetu: — Porodica! Porodica! Porodica! Zadovoljna i sretna porodica, iz blagoslovljenih porodica sretna domovina, a od sretnih domovina, sretno — čovječanstvo! To je moja vjera, to je moja politika, to je moja budućnost. Aleluja... Kada izgovorim riječ »porodica«, osjetim neodoljivu želju, da svijem koljeno i prignem glavu u znak pobožnosti i štovanja, koje mi pri tome ispunja srce i um. Klanjam ti se, uzvišeni cilju čovjekova života; Klanjam ti se, košnico, nepresahnjive ljudske sreće; Klanjam ti se, plodna misirska oranico, svih, koje ubija jalovost polja izvan tebe; Klanjam ti se, tiha, mirna, čedna porodico. Palim blagoslovljeni tamjan pred žrtvenikom tvoje vjernosti, odana ženo; Trokraljskom svetom vodom blagosivljem tvoje sikutove, neumorna matico čovjekova doma; Padam na koljena pred tvojom ljubavi i tvojim mukama, uzvišena majko, kraljice naraštaja, koji će doći; Klanjam ti se, porodico, prvo udruženje iz Gospodinovih ruku; Klanjam ti se, porodico, koju Spasitelj čovječanstva izabra za svoj boravak među ljudima; Klanjam ti se, porodico, obećana zemljo, zemaljski raju; Klanjam ti se! Koji su prokleti, u tebi će naći blagoslov; Koji su progonjeni, u tebi će naći utočišće;. Koji su nezadovoljni, ti ćeš ih umiriti; Koji čeznu za mirom u tebi će ga naći; Koji žude za uspjehom i slavom, ti ćeš im biti najsigurniji izvor snage; Koji te preziru i slučajno dođu k tebi, ti ćeš ih prosvijetliti; Koji to znadu tražiti, svi će te naći, o divna, sveta porodico! Hosana ... Ljudska klaonica. Već preko dvije užasne, neobične duge godine gori gotovo cijela Evropa ognjem žive momačke krvi. Svaka sunčeva zraka donosi siktavo zmje, a svaki pramen tajanstvene noći užasa nesavladive pogibije. Čemu se kosi tako na prečac, tako silovito, posijano ljudsko sjeme, čijim je zrelim plodovima Gospodar namijenio nepromočive hambare? Ili su ovako, moguće, veći njegovi plodovi?! Svaka je stopa zemlje natopljena toplom krvi i svaka brazda nahranjena čovjekovim mesom. Tako bi napitana oranica morala donijeti zlatne plodove? Da su anđeli Božiji kupili zadnje riječi sa usana onijeh, koji su umirali i koji još i u ovome času umiru, i iz njih kovali zvijezde, crjelo bi nebo sjalo od istoka do zapada, od sjevera do juga jedinstvenim uzdahom u svim jezicima zaraćenih naroda: »Jao, majko moja!« Zašto nema među njima nijednoga: »Jao, domovino moja!« — ? Zašto nema medu tim posljednjim jecajima što se otimlju sa polumrtvih usana, nijednoga: »Jao, ženo moja!« — ? Sjedili smo u dubokome rovu, zgureni kao vuci, koji na čas izmakoše hajci i sada čekaju, s koje će se strane opet pojaviti. Puška se nijedna nije javljala, a topovska se vatra stišala. Taj se blaženi čas upotrijebio za pisanje svojim milim i dragima. Sjedio sam na kamenu, držeći u ruci olovku i papir. Umolio me moj nepismeni momak Valent Zmiš, da mu napišem pismo. — Kako ćemo, Valente? — upitam ga. — A — eto. Naj im pišu: »Draga Mama! Hvalen Jezuš i Marija« — i eto — tak' — da me još ni potrofilo — Naj pazi na hižu i decu... Dobro. Što ćeš pisati svojoj ženi? — Jalži? — Da. Što ćeš njoj reći? — Nikaj, gospon poručnik?! — Sada ćemo pozdrav — a? — Naj napišu: »Lepo i cifrasto pozdravlam majku, decu i sve susede. Domobran Valent Zmiš.« — A Jalžu? Nju ne ćeš ni pozdraviti? — Zakaj je bi, gospon poručnik?! — Jeste li moguće, posvađeni? Ne živite dobro? — Naj Bog oslobodi, gospon poručnik ... Dobra je moja Jalža — rastumači Valent i opet promigeni boju u licu. Svaki je od nas časnika pokupio u svome vodu listove i karte i donio ih zapovjedniku satnije. Kod njega smo se dulje zadržavali i govoreći o dopisivanju, raspleo se govor i o ženama. — Ph! — odpuhne prezirno jedan stariji gospodin. — Žene su u kući potrebne služavke, a inače... Opjevana vjernost... — Oprosti — upanem u riječ — žene su opjevane samo kao vjerenice, kao ljubavnice i kao propalice, ali kao bračne družice malo, pa nikako. — Tim bolje — usklikne on. — To dokazuje, da je prirodni nagon jači od pjesničkog ludovanja. Priroda daje svakom svoje. Dok ti je žena ljubavnica, prilično si siguran da je tvoja, no kada ti je supruga, možeš slobodno prisizati, da ti nije žena. Nema je, koja ne pada pred laskom i vatrenim pogledom i pred tim zaboravlja i muža i djecu i tako zvano poštenje, jer joj sve to odlično zastupa tjelesna. opojnost vatrena momka. Nema je, koju ne ću predobiti, samo ako hoću. — Tako je! — potvrdiše skoro sva ostala gospoda u jedan glas. — Lijepo lice, muževan stas, ukusno odijelo, puni džepovi novaca, pa da vidiš sve te mlade majke i vjerne nevjeste! A, imaju i pravo. — Vjeruješ li ti u to, što govoriš? — Oprosti: vazda govorim samo ono, što sigurno znam... Imam iskustva . — O tom se svak može uvjeriti — potvrdi i neki drugi. — To onda znači: potpuna zajednica žena? — Tako je, a tako je i pravo. — Kad bih isto tako vjerovao — odgovorim ja — i kada bih imao sestara, uputio bih svaku u tu nauku, a sretan sam, što znam da je to evandelje posve krivotvoreno. Sretan sam zbog svojih bližih i dalekih rodakinja. Gospoda su se čudno pogledala i ušutjela, Po licu im se moglo suditi, da je vjerojatno svakog njih rodila žena, koja je bila nečija supruga, pa i ne imali više nikakova, ni blizog, ni dalekog ženskog roda... Da su andeli nebeski kupili zadnje riječi na usnama onijeh, koji su umirali, i koji još i u ovome času umiru u ovome ratu, i iz njih kovali zvijezde, cijelo bi nebo sjalo od istoika do zapada, od sjevera do juga ijedinstvenim uzdahom u svim jezicima zaraćenih naroda: — »Jao, majko moja!« Zašto nema među tim posljednjim jecajima, što se otimlju sa polumrtvih usana, nijednoga: — »Jao, ženo moja!« — ? Bilo je to u drugom dijelu svijeta! Neki su drugovi mogli slobodno izlaziti u varoš u građanskome odijelu i tamo prilično zadovoljavati sve svoie željice. Jedan je između te gospode spavao kraj mene. Viđao sam ga samo rano jutrom, gdjekada u podne kod objeda i kasno večerom. Nijesu mi bile tajne njegovi ljubavni doživljaji sa lipom, mladom majoricom. Jedne večeri dođe sav zadihan, zvjerski zapaljena oka, i baci se na krevet onako obučen, sa šeširom na glavi. — Što ti je? — upitam ga, Najprije promrsi jednu kletvu, a zatim ime, koje se daje nesretnim ženama. — Zašto je psuješ, kad si je ti zaveo? — Ja? — vikne on, skoči, sjede prema meni i opet ponovi isto ime. — Ja nju zaveo? Zamisli: — nastavi posve tiho. — Jučer smo išli u vinograd, a ona luda, povela sve troje djece. Djevojčici je već sedam godina, jednom dječaćiću pet, a drugom četiri godine . . . Nijesam ni ja životinja — djeca mi se smilila. Mislio sam, kako im otac krvavo brani rođeno ognjište, krijepeći se pomišlju na svoju dragu djecu i hrabreći se vjerom u ženinu vjernost, a ona ovamo... Smilio mi se i on, pa nijesam mogao ni na što drugo misliti. Kad je opravila djecu da se igraju, a mi ostali sami u klijeti— Bio sam kao drvo i mislio sam samo na čestitoga čovjeka, čija se žena podaje drugome, a taj drugi je još i njegov »neprijatelj«... Neko me je vrijeme gledala proždrljivim očima, motala se oko mene i onda rekla hladno, prezirno: — »Što ti je danas?« Nijesam odgovorio. — »Čini se, da si do sada previše živio« — dodade ona i ošine me posprdnim pogledom. Kad smo se sastali sa djecom, djevojčica me je gledala tako nepovjerljivo, tako mudro i bolno, da bih je bio najradje zagrlio i zajedno s njome oplakivao njezina nesretnoga oca. Rekla mi je, da se danas ne ćemo vidjeti, i ako smo se inače redovno sastajali jedan dan kod sv. Pantelije, a drugi dan na Gorici. Dobro! — mislio sam i bilo mi drago. Večeras, posve slučajno, opazih, kako izlazi iz hotela sa jednim kapetanom od ruske misije. Pođem za njima i, čim su se rastali — razumije se: vrlo srdačno — približim joj se i predbacim joj. Nasmije mi se, uperi u mene oštar pogled, prošapće: »Nijesam naučena da budem dadiljom«, okrene mi leđa i otide, — Zamisli: i to mi je žena sa troje djece, čiji muž prolijeva krv za domovinu! — Zar ti to nijesi prije znao? — upitam ga ja, — Tko bi to bio mislio?! — odgovori on mirnije i opet se ispruži na krevet, —« To mi je obiteljski život, to vjernost, to sreća ... Sve su jednake. Tako nepoštenje... — Zar si je držao poštenom, dok je išla samo s tobom? Na to pitanje nijesam dobio odgovora. U karanteni na otoku Asinari, između Sardinije i Korzike, Poslije Albanije! Dok smo se čistili od sve moguće gamadi, oprali i malo nahranili, trajala je ta karantena nekoliko mjeseci. Trajala je tako dugo, dok se nije medu momčad uvalila kolera i pomorila dvije trećine. Sve je to bilo oko Božića 1915. 18. veljače 1916., dobi jedan Čeh list, u kome mu majka javlja, da mu se žena ne vlada, kako bi trebala. Momak se razbjesni, počne psovati i odmah nađe jednoga druga, kojemu se izjada na dugo i široko, — Kada si se oženio? — upita ga novi znanac, koji je bio iz istoga grada. — Sad je godinu dana. U Srbiju su mi pisali da imam i dijete. — Je li tvoje? — Ph — moglo bi biti... — Otkle ti je gospoda? — Iz našeg mjesta. Prvi joj je muž poginuo u ratu odmah s početka i onda se ja na nju namjerio i oženio je. Mislio sam, da mene ne će uzeti u vojništvo, jer nijesam nikad služio. — Pa, kako: odmah se udala, čim joj je muž umro? — Eto. Ima dvoje djece, a nigdje ništa, Muž joj je bio radnik u tvornici cementa. — I ja sam tamo radio, Možda ga poznam. — Možda... Jesi ti oženjen? — Jesam... Nijesam nikad pisao kući. — Nikad?! — Nikad. Bio sam u Srbiji sa seljacima u planini kod ovaca. Istom sam sada pisao. — Znao sam ja, da je ona ovaka... I sa mnom je bila, dok još nije znala, da joj je muž poginuo. Znao sam, Kako s jednim, tako i sa sve i jednim... Za osam dana dobije taj isti momak, koji \e dobio list, veliku pošiljku kolača, kobasica i ženinu sliku, Odmoh potraži svog novog prijatelja, da mu se pohvali i da ga ponudi. — Ja mislim — reče slabim, drhtavim glasom — da je majka nešto na nju ljuta, pa mi lagala .. . Eto, da je taka, ne bi mi ovako slala. — I ja tako mislim — bodri ga prijatelj i pohlepno guta kolače i ne misleći na nevjemu ženu. — I sliku mi je poslala. — I sliku?! — Da. Slikala se s oboje djece od prvoga muža i sa ovim našim. — Sa sve troije?! — Da, da. Sa svima. — Izvrsni kolači. Ovako zna dobro praviti i moja žena. Vidiećeš, kad dobijem paket. — Je 1'de, da je lijepa žena? .. Nije moguće da . . . Gledaj! — reče on, gledajući izmućenim okom lijepu, punu i stasitu ženu i pružajući sliku svojemu znancu. Ovaj je primi, letimično pogleda i, misleći neprestano na dobre kolače, reče nehajno: — Krasna žena! Odmah iza toga pogleda pozornije, oči mu se ukoče, ruke zadrhtaju, kolači prisjednu, slika pane na zemlju, a on izbaci nešto, što je više sličilo lajanju pseta, koje se davi, nego li ljudskome glasu. Problijedio je kao zid i spustio se na ledinu, da odmah skoči kao bjesomučan. — Što je, što ti je? — pita ga prijatelj ubezumljeno. — Što si problijedio? — Za Gospoda Boga, za Gospoda Boga . .. — Što je, govori?! Što ti je? Poznaš li je? — Ta, za Gospoda Boga, to je moja žena! — propišti onaj, a u očima mu se sjediniše suze i neiskazani oganj divljega bijesa. — To je moja žena! — To je moja žena! — ustvrdi prvi. — To je moja žena! — I moja! — I moja! Zar nema hiljade i hiljade protivnih razloga, koji su daleko moćniji svojom Ijepotom nego li su ovi svojom odvratnošću? Jao, ženo moja, dobro moje, zar je moguće, da ni ja ne bih bio uz naše majke, uz našega sina i tebi upravio ili, možda samo tebi upravio svoj zadnji uzdah, svoj posljednji jecaj? Zar je moguće, da bih te mogao tako bezdušno, tako cinički zaboraviti u posljednjem, u najtežem, u najsvečanijem, u najtragičnijem času svojega života?! I drugi su ljubili i zaboravljali svoje drage ljube. Vjeruješ li, da bih i ja bio mogao otići, a da moja duša u zadnjem času zemaljskoga života ne bude uza te? Ja ne mogu vjerovati! Kad smo se upoznali i zavoljeli, pa sve do vjenčanja, ljubio sam je kao što se ljube divne sanje, priče o drvetu sa zlatnim plodovima i neumrlim ptičicama i vjera u raj poslije ovoga života. Ljubio sam je kao bijelu, eteričnu, nedohitnu pjesmu, koja je ispunjavala svaku moju kretnju, svaki moj rad, svaku moju nadu, svaku moju želju. Kad sam o njoj mislio, sam sam postajao netjelesnim bićem i posve sam jasno osjećao, kako se rasplinjujem, lako i ugodno kao miris rosnoga cvijeća; kako grlim cijeli svijet u jednom jedinstvenom zagrljaju brata i sestrice, katko cijeli svemir savijam na svoje grudi, rastaeući se od milja po brdima, dolinama, morima i nebesima; jasno sam osjećao, kako postajem neizrecivo dobar, iskren, pravedan i blag. Kad sam s njome govorio, čini mi se, morao sam se čvrsto držati za neki umišljeni predmet, da ne poletim u zrak. Toliko je bilo moje zadovoljstvo, tolika je bila moja sreća, da sam svaki čas očekivao, da će mi srce probiti grudi i nekuda odletjeti, odletjeti nekuda, nekuda, nekuda u vječnu, neizmjernu sreću. Usne su mi podrhtavale i oči gorjele žarom, kakvim se ovijaju d;jetinje oči, kada su uperene na čarobno, okićeno i osvijetljeno božićnje drvce. Nijesam vidio ništa nego nju, bijelu, čistu, prozirnu kao kristal; nijesam čuo ništa nego blagu, meku, opojnu pjesmu njezinoga glasa, koji je blaži od majčina mlijeka, mekši od majčina pogleda; nijesam želio ništa, nego da je smijem neprestano gledati, da me glazba njezinoga glasa doprati do groba, da me pogled njezinoga oka prati na svakome koraku. Njezine su oči govorile i lako je, povjerljivo drhtanje njezina glasa odavalo, da ni ona ne osjeća drukoije nego ja. Kad smo se vjenčali — nastala je promjena. Doista: velika, skoro neočekivana promjena. Eterična se je, daleka pjesma pretvorila u živo biće, sve su sanje postale zbiljom, istinskom, živom zbiljom i ja sam joj kroz vruće, odane cjelove šaptao kao lud, kao u groznici, kao u snu: — Moja, moja, moja! I ona je šaptala: — Moj, moj, moj! Sreća je toga osjećaja bila tako velika, da mi se sve ono prijašnje učinilo maleno, neznatno sanjarenje — a prije sam već bio do bezumlja sretan — i mislio sam, da su moje sile premalene za toliku sreću. Nas smo dvoje postali jedno i ja sam počeo misliti o sadašnjosti u dvoje, o budućnosti u dvoje, o vječnosti u dvoje. Razumijete li vi tu promjenu: prije je ona bila moja želja, moj san, opojni akordi daleke pjesme, a sada je postala mojim drugim bićem; ja sam počeo živjeti u dva tijela i ona je počela živjeti u dva tijela. Kad je nju boljela glava, ja sam osjećao teški pritisak u sljepočicama i kada bih ja došao kući slučajno neraspoložen, ona je ćutila bolno stezanje oko srca a oči su joj se punile suzama. Njezina je svaka kretnja bila uperena samo na to, da mene zadovolji i njezine su se sve brige bile usredotočile oko toga, a, ja sam bio najsretniji, kada sam vidio, da moj rad usrećuje nju i mislio sam samo o tome, kako ću nju razveseliti. Kada je spavala, preko lica joj je vazda bio prevučen divan, blag anđeoski smiješak, a ona je meni pripovijedala, da su moje usne vazda, kada spavam, nabrane u pupoljak slatkoga cjelova. O divne, nebeske promjene! — Moja, moja, moja — — — — Moj, moj, moj — — — Zar je vjenčanje samoubojstvo ljubavi? Zar smo nas dvoje jedino ujedinjenje, koje tako osjeća? — Kako je moguće, da nijedan mladi, sretni muž, koji je naprečac umirao u ovome krvoproliću, nije uzdahnuo zadnji, najzadnji put: — »Jao, ženo moja, jedinice moja!« — ? Danas je obljetnica mojega vjenčanja i ja opet osjećam električnu prodimost, hipnozu, čarobnost besjede, što nam ju je onoga blaženoga časa držao naš prijatelj svećenik, koji je blagoslovio našu zajednicu. Da mi je sada moći do njega, ljubio bih kao svete Moći onu dragu ruku, koja je spojila naše ruke i nad njima načinila znak Križa. O, da mi je moći do njega Nitko od mojih ovdašnjih drugova ne zna, kako mi je danas obljetnica moje najveće svetkovine, najsretnijega dana mojega života. To za to tajim, što mi je odviše sveto i uzvišeno, a da bih mogao mirno podnijeti, da drugi o tome samo misle, a kamo li i govore sa manje poštivanja, sa manje pobožnosti nego li ja to činim. Zavukao sam se u svoju ćelijicu i cijeli dan šutim, razmišljan i pišem o onome, što je bilo nedavno, a opet — čini mi se, da je od tada već prošla cijela vječnost. Sumnjam, da se je ikada pater kapucin, prijašni stanovnik ove ćelije, tako pobožno, tako uporno bio zadubio u svoja razmatranja kao što ja to danas činim —— Svega se živo sjećam kao da se događa sada i po stoti puta blagosivljem, divna moja ženo, svaki čas, koji smo skupa proveli i u kojem smo jedno na drugo mislili. Blagoslovljena ti bila, slatka, jedina moja, tvoja velika vjera i ustrajnost, koje su najčvršća podloga naše budućnosti, koje su naša sreća, mir, zadovoljstvo, a ponos i dika — naše djece Nikada do sada nijesam osjećao tako jasno, tako lijepe i tako silno kao sada, što znači vjerna žena i velika majka. Za tu svetu spoznaju, koja mi sada nije nova, ali svakako silnija i jača nego ikada prije, za te blažene osjećaje zahvaljujem tebi, vjerno, odano moje zlato, i našim dragim majkama. Neka ti njih dvije budu uzorom sa svim svojim teškim kušnjama, koje su proživjele i slavodobitno pobijedile, a ti budi takova, kakova si bila do sada i — to je jedino, što nam želim na obljetnicu našega vjenčanja kao neoboriv, siguran zalog zajedničke, jedine sretne budućnosti. Moja, moja, moja jedina, jedinica moja jedina! O, kako bih počinio neoprostivo svetogrde, kad bih ove osjećaje iznosio pred svoje dobre drugove. Oni ih ne bi razumjeli, čudno bi se pogledali i ti bi me mukli, značajni pogledi uvrijedili do krvi. Inače je običaj, da se ovdje sve slavi. Svaka je maleknost vrijedno ime za oduševljenu slavu. Danas je moj najveći svetac, moja najveća svetkovina, koja je dostojna, da se slavi u samotnoj, tihoj crkvici pred skromnim žrtvenikom, a ne u veselom društvu. Tu bi mi crkvu, taj bi mi Božiji žrtvenik mogao zamijeniti samo sveti žrtvenik našega domaćega ognjišta i nijedno drugo mjesto. Slavim šutnjom, razmišljanjima i molitvom. Divna moja svetkovino! Pred podne je padala kiša, a sada se nebo vedri i sunce prodire svojim zlatnim zrakama. Baš je ovako svijetao bio onaj veliki dan — — Tada je ona bila kraj mene, osjećao sam sreću njezinih stidljivih pogleda i opajao se mirisom njezina daha. Danas je nema. Nema moje dobre, drage dušice, Nema je, daleko je i Bog zna, što radi ovaj čas, dok ja ovo pišem i u svakom slovu vidim njezino ime i u svakom potezu pera vidim crte njezina lica i u šuštanju požutjelog lišća slušam akorde njezinoga glasa: — »Sam lušna, vesela, Ker j' sutra nedela: Bom v crkvicu 'šla, Bom dragog vidla« — Ja bih pisao ili čitao, a ona vezla, šivala ili plela, od časa na čas me milo pogledavala i pjevuljila u pola glasa, tu našu milu slovenačku: — »Sam lušna, vesela« Je li sramota priznati, da sam često mislio, da ću poludjeti od sreće i zadovoljstva?! U njezinom je smiješku bilo cijelo nebo blaženstva, u njezinu glasu sklad svih proljetnih jutara i večernjih idila, u njezinim brigama oko mene ljubav i nježnost majke i sestrice. U svakom sam komadiću našega pokućstva vidio njezin osmijeh, koji usrećuje; kad sam polazio iz kuće, nosio sam na usnama njezine slatke cjelove; kad sam hodao, osjećao sam na sebi njezin blagi, meki pogled; kad sam spavao, sanjao sam o njoj; kad sam mislio, bio sam sretan, što joj mogu biti dobar; kada sam radio, bio sam blažen, što joj mogu svaki čas prirediti kakovo malo, neznatno, ali srdačno iznenadenje. Divna moja, gdje si mi sada, zašto li nas rastaviše?! Zašto? Opet to nesretno pitanje. Već mi je izjelo dušu i popilo mozak. Da mi nešto ne razapinje grudi i ne steže grla, možda bi ovaj svijetli sunčani čas bio onaj, u kojem niti ne bih osjećao, da sam zarobljenik. Jučer jedemo, a neki gospodin u odijelu kraljevskog podporučnika dođe na prozor, fućka, drži ruke na leđima i promatra nas kao što se u menažerijama promatra hranjene divljih zvijeri i, mjesto da se on stidi sa svoje nepristojnosti, mi se crvenimo, čudno se pogledavamo i dužnost nam je, da ustanemo, da se naklonimo, da pozdravimo. Večerom je lijepa mjesečina, zanesem se, zaboravim se i naslonim se na prozor. Još ne dospijem da dođem do svoje drage žene, a iz misli me već trga udaranje kundaka i brenčanje puščanoga remena. To se stražari boje da ću pokušati da bježim i — meni je dužnost da se maknem s prozora, pa sam odmah iza toga pao na krevet i oblio se vrućim, gorkim suzama — ropski odvratnim i teškim. Baš je nekidan bilo. Mjesečina se razlila cijelom okolicom, gusta bijela, kao pjena na mlijeku, koje je istom pomuženo. Sjedio sam u sobi. Nit sam što radio, nit sam što mislio i da se je desio u mojoj blizini kakav prirodopisac, bio bi mi odmah naučno dokazao, kako ne spadam u rod sisavaca nego u rod — bukava. Nenadano mi dopriješe do ušiju zvukovi harmonike i momačke pjesme. Tarantela! Skočim k prozoru, da vidim. Na kojih trista koraka ispod našeg samostana stoji prva kuća ovog blatnog sela. Pred njom su se skupili momci i djevojke na prelo. Sviraju, pjevaju i plešu. Nijesam nego prišao k prozoru, kad nasta lupa kundaka i zveka karika i remenja. — Ne idem, — rekoh ja ljutitim glasom i udarim nogom, kao da će me oni nesretnici dolje razumjeti. Još se više nagnem. Oni su neko vrijeme lupali, a zatim opazih, kako se sva tri okreću u stražarnice — tri su stražara na ovoj strani kuće — i više nijesu lupati. To su pritisnuli na puce električnoga zvonca, da dozovu zapovijednika straže. Isti čas iza toga više nijesam ništa ničuo ni vidio. Zagledao sam se na vrh boda, koji je mjesečini sijevao na remenu zabrinutoga vojnika. U onaj sam sviijetloj tačci — ne znam kojim čudom, vidio upisano ime svoje dobre žene. Osjetio sam stezanje oko srca, bol u sljepočicama i neobuzdanu želju, da se survam na pločnik, ikao da ću se tamo sastati sa svojim žudenim zlatom, kad začuh iza leda glas časnika, koji je taj dan bio u službi. — Oprostite, gospodine poručniče — kaže i počne pripovijedati bajke o zabranama, o dopuštanjima, o glupostima, o ludostima, o mukama, neiskazanim mukama roblja. — Pustite me u miru — odgovorim ja kao ubezumljen, posve nesvijesno i posve neugladeno, pa odmah sjednem na krevet. Neko me je vrijeme gledao, još se nekoliko puta ispričao i otišao. Odlazio je važno i oprezno kao krotitelj zvjeradi. Sjedeći tako na krevetu, sjetih se jednog nezaboravnog, nebeskog časa. Šetali smo Draškovićevom ulicom. Bila je puna mjesečina baš kao i tu večer ovdje. U Draškovićevoj je Pivani svirala vojnička glazba baš kao što su tu večer ovdje dolje svirali i plesali tarantelu. Išli smo čvrsto priljubljeni jedno uz drugo, išli smo kao jedno jedinstveno, nedjeljivo biće. Iza oduljeg lutanja — što inače nije bio naš običaj — ona me pogleda, nasmiješi se, u očima joj odsijevne oijeli raj, zažari se u licu i prošapće: — Zlato, nešto bih ti rekla . . . I — rekla je. Tajac. Drhtavica. Nijesam ćutio ni rođenog daha. Pogled mi se ukočio na njezinim očima kao da promatra Lazarevo uskrsnuće, a njezino je lice bilo sjajno, sjajno, sjajno kao svetačke misli. Ni danas ne znam, zašto nijesam mogao izgovoriti riječi: Majka, majka mojega djeteta— A stajale su mi na usnama. Snaga me i uzvišenost toga novoga pojma toliko osupnula, toliko iznenadila i zatravila, da nijesam bio sposoban ni za što drugo, nego da se mirno, pobožno ii pun poštovanja pripustim uživanju toga divnoga otkrića, o kojemu bi mogao mjesecima živjeti najdublji mislilac. Privio sam njezinu ruku na svoje grudi i milovao je nježno i oprezno kao što majka miluje meko lice svojega sina prvorodenca. To je bio cijeli izlijev prvog nasrtaja silnih valova novoga otkrića, koje je — krizma našega vjenčanja, Doista: to je bilo drugo vjenčanje, iza kojega sam opet osjetio promjenu svoje ljubavi. U svojoj dragoj ženi više nijesam gledao samo svoje drugo ja, samo svoje drugo biće nego i — majku, što je mnogo više nego ja, što je mnogo uzvišenije nego moje najdraže biće, što je vrijednije nego zaručnica, što je vrijednije nego obična žena. Gledao sam u svome drugome milome stvorenju ne samo svoju dobru ženu nego i — majku, pa stoga odmah razumjeh, zašto to prema svojoj roditeljki ne osjećam ljubav nego pobožnost, ne osjećam odanost nego pobožnost, ne osjećam zahvalnost nego pobožnost, pobožnost i do vijeka pobožnost. Isto tako razumjeh u tome jedinstvenome času i to, zašto se uvijek muti suzom radosnicom njezino ispaćeno, umorno staračko oko, kadgod pogleda na mene i tada mi bješe posve jasno, posve naravno, što je Isus Krist izabrao put rođenja, što je izabrao Majku, da dođe spasiti čovječanstvo. O, kako sam to divno razumio u onome svetome času .... Majka, majka, majka Što je na svijetu kao ona?! Proživljujući ponovno te slatke uspomene, evo, ovaj čas, razumjeh i to, zašto svi oni, koji su urnirali u ovome ratu, umriješe sa jedinim nepromjenljivim vapajem na pomodrenim usnama: »Jao, majko moja!« Više se ne pitam, kako to, da nijedan ne prošapće: »Jao, ženo moja!« — ? To je stoga, što ovaj posljednji jecaj nije izlijev ljubavi, nije zadnji pozdrav, nego bolni vapaj za pomoć, krik na uzbunu. S majčinim smo mlijekom usisali uvjerenje, da nam nitko ne može pomoei tako rado, tako požrtvovno, tako nesebično kao ona i s toga se u najtežim časovima svoga života, a osobito u onima, koji nas zateku nepripravne, kojima se ne nadamo, obraćamo najprije slatkom majčinom imenu, a istom onda Stvoritelju. Treba dići spomenik Majkama! Svaka država mora na vrhu najvišega brda svoje zemlje podići raskošan hram i na njegov bjelokosni i zlatni žrtvenik izložiti balzamirano srce jedne majke kao čudotvorne moći i — taj će hram stajati vjekovkna. To srce ne će nikada strunuti i pred njegovim će se žrtvenikom događati čudesa, i plemena će mu hodočastiti u dugim ophodima sa crkvenim zastavama i pobožnim molitvama. Ja vjerujem! Sada potpuno razumijem, zašto sve žrtve ovoga rata umiru sa nepromjenljivim vapajem polumrtvim usnama: »Jao, majko moja!« Sigurno bih i ja tako umirao. Što bih ja uzdahnuo, kad bi bilo pisano u zvijezdama, da naprečac umrem? Ljubim svoju milu majčicu, ljubim svoju dobru ženu, Ijubim naše slatko dijete i ta se ljubav nikako ne smije mjeniti po svojoj veličini nego samo i jedino po svojoj vrsti, Što bi bio moj zadnji vapaj?! Ovako je razmišljanje rezanje živoga mesa. Svagdje boli, svagdje krvari, pa ipak dalje raspravljam, jer mi u ropstvu postajemo ili drolje ili filozofi ili luđaci. Malo ostaje — Ljudi! Prave granice nema i stoga jedni drugima vrlo sličimo. U ovim sam teškim, ubitačnim mislima na čas zaboravio, da je danas obljetnica našega vjenčanja. Hosana vama, mlade majke, koje ćete ga u ponosu preporoditi i zadojiti ljudskim dostojanstvom! Hosana, ženo moja ! Sunce je zašlo i lagano se spušta noć. Njezino baršunasto pokrivalo pada na svijet tako tiho, tako neosjetljivo, da pod njim ne zatrepti nijedan stručak nježne trave, da ne struni nijednu kapljicu kiše sa uveloga lišća. Pada, pada lagano kao san na djetinje oči. Jao, da mi je samo na čas biti slobodan! Ženo moja dobra — — — Danas je obljetnica našega vjenčanja. Ja ovdje zatvoren u zemlji, koja me bez razloga mrzi, a ti daleko, daleko u našoj dragoj otadžbini možda gineš pod udarcima teške neizvjesnosti o meni — — — »Sam lušna, vesela« Kada ću opet slušati iz tvojih slatkih usta te tople zvukove?! — — — Glazba, pjesma?! Dolje u selu sviraju i pjevaju. Večeras su rano otvorili prelo, kao da slute, da tu gore na brijegu, u starome samostanu, tiho i skrovito slavi jedan razoružani »neprijatelj« dan svoje najveće svetkovine. Moguće. Seljani su svagdje, manje-više, dobra i milostiva srca. Seljaci — Eno: plešu tarantelu. Ništa me tako ne sjeća nekadašnjih divnih dana kao tarantela. Moram pogledati. ^ ^ ^ Tri hitca iz vojničkih pušaka uzbuniše cijeli samostan i zamuknuše glasovi harmonike. Stražari su mislili da kani pobjeći, pa opališe na uzbunu. Talijanski je časnik, koji je taj dan bio u službi, odredio, da se žurno otvore samostanska vrata i da ga donesu u sobu. Došao je liječnik. — Jao, ženo moja mila! — ponavljao je on slabim glasom, a na usta mu je navirala krvava pjena, — Che cosa dice? — pita liječnik tumača. — Niente, niente affato — Potpuno ništa — tvrdi gospodin tumač. On ga odmjeri prezirnim, divljim pogledom i teško uzdahne: — Jao, ženo moja!