U arhivu nadbiskupskaga konvikta u (Slav.) Požegi nalazi se i kronika toga zavoda od njegova postanka (1835.). Ime joj je: Liber Memorabilium seu accurata eorum, quae in Orphano-trophio hocce Episcopali Posegano ab Anno 1835. usque in praesentem diem acciderunt, rerum conputatio, a pisana je latinsikim i hrvatskim jezikom. Tko zna, koju i koliku je ulogu imala drevna Požega u političkom, a naročito u kulturnom životu Slavonije pa po tom i svega hrvatskoga naroda, i tko ne zaboravi, da se kulturna uloga šijačke metropole ne može ni zamisliti bez požeške gimnazije, koja je opet tijesno povezala svoju sudbinu s požeškim oranatrofijem, kako se je prije zvao današnji nadbiskupski konvikt, taj će bez daljnjega razumjeti i vrijednost netom spomenute kronike. Istina je, u njoj su u prvom redu zabilježene pojedinosti, koje se tiču razvoja i promjena u unutarnjem životu samoga zavoda, ali se kraj svega toga samo sobom razumije, da se tako važna i ugledna ustanova nije ni mogla ni smjela, a nije se nikada ni htjela oteti dodiru s javnim i narodnim životom svoje uže ili šire okoline. O tom svjedoči i Liber memorabilium. Uz mnogo dragocjeno zrnce iz života požeških pitomaca (»kolegijaša«), kasnije vrlo često veoma zaslužnih pa i velikih hrvatskih muževa, nalazimo u njem i neoborivih doikaza o osjećanju mišljenju i držanju ne samo najbliže požeške okoline nego i sve hrvatske javnosti u ovoj ili onoj zgodi, u ovom ili onom pitanju od općega interesa. I stoga je Liber memorabilium neospomo glavno vrelo za povijest samoga nadbiskupskoga zavoda, ali u isti mah i snažno pomagalo za opću hrvatsku kulturnu a i političku historiju. Prošle sam godine pribirao građu za jedan dio Štadlerova života, koji će izaći na drugom mjestu. Prvi korak u svijet vodio je Štadlera kao dječaka iz rodnoga mjesta u Požegu i ovdje ravno u nadbiskupski orfanotrofij ili »kolegiju«, kako Požežani još i danas zovu taj zavod, iako mu je od 1922. službeno ime »nadbiskupski konvikt«. Posve je naravno dakle, da je i mene poveo put preko (Slav.) Broda u »Slavonsku Atenu« i tu najprije u kolegiju, gdje je Štadler, siroče bez oca i majke, proveo četiri godine pohadajući kao besplatni pitomac (alumnus) nadbiskupa Haulika nižu gimnaziju u Požegi (1855.'6.—1858./9.). Poznatom dobrotom mnogogodišnjega i sadašnjega zavodskoga ravnatelja, preč. gosp. kanonika Ignjata Horata, mogao sam i ja mirno proći orfanotrofski Liber memorabilium. Listajući u njem, zapelo mi je oko o mnogu bilješku starijih kroničara, ali ću ovdje iznijeti samo jednu, i to iz vremena mladoga Štadlera. U izvještaju (Ausweis) o vladanju požeških orfanotrofaca u školskoj godini 1857J/8. čitamo u Liber memorabilium uz ostala i ova imena: Štadler Josef, Slavonit aus Brod, 15. Jahre, 3. Gymn. Klasse, im Institute sehr lobenswerth. Treščec Georg, Kroat aus Glina, 13. J., 1. Gvmn. Klasse, im Institute lobenswerth. Becić Ferdinand, Slavonit aus Neugradiška, 14. J., 1. Gymn. Kl. im Institute sehr lobenswerth. Požeg am 31. Juli 1858. Stephan Pavić Prafekt der Erzb. Orph. Isto se tako pored hrvatske ljubomorno ističe i naglasuje i slavonska narodnost u svima gimnazijskim katalozima i Štadler je primjerice u njima u sva četiri niža razreda u Požegi svuda samo »Slavonier«, Nije to ništa novo ni neobično u pedesetim i šezdesetim godinama prošloga stoljeća, a najmanje u Požegi, kad znamo, da je baš u Požegi bio glavni tabor slavonskih narodnjaka i da je Kraljevićev »Slavonac« upravo iz Požege vodio glavnu riječ u tužnoj polemici, koja se u to doba raspirila izmedu Hrvata i Slavonaca dotično između »Naše gore lista« i »Slavonaca«. Ali kako je daleko išla ta žalosna ljubomornost, pokazuje najznačajnije Liber memorabilium na strani 174., gdje u godine 1861. čitamo ovo: Slavonitae et Croatae. Februario exeunte rogavit R. D. Joannes T. Thaller, Orphanotrophii Director, a magistratu civico pilas seu trabes quercinas pro asseritia horti cinctura requisitas, quod quidem se eo magis gratis obtenturum sperabat, quod anno elapso, occasione sic dictarum Secunditiarum suarum Eminentissimus (Georgius Haulik) 10.000 fl. a. v. pauperibus hujus civitatis erogandos legaverat, quam summam nuper pro introducendis Sororibus Misericordiae petente civitate converti permisit. Sed frustra res petita fuit, eo quod non aeque ferant hi Domini, tantos adesse Croatas in Orphanotrophio pro Slavoniae filiis instituto, non considerantes, ipsos Slavonitas per bieunium Zagrebiae in Orphanotrophio pro Croatis e recto educari, insuper et pro 12 pueris Suam Eminentiam victum solvere; qui certe Croatae esse possunt. Mutata tempora et animos mutant civium (ut supra pag. 18. describuntur). Bilo je to dakle u veljači godine 1861. Tadašnji ravnatelj požeškog orfanotrofija, Ivan Thaller, zamolio je gradsko poglavarstvo u Požegi, da mu pokloni nekoliko hrastovih stupova za ogradu vrta. Bio je uvjeren, da će mu grad to dati, jer je tadašnji nadbiskup Haulik pređašnje godine povodom svoje zlatne mise poklonio Požegi 10.000 forinti a. vr. za gradske siromake i na molbu grada kasnije dopustio, da se ta svota upotrijebi za uvadanje milosrdnih sestara u Požegu. Nu molba nije bila uslišana, i to s razloga, »jer toj gradskoj gospodi nije bilo pravo, da se toliki Hrvati nalaze u Orfanotrofiju, koji da je osnovan za slavonske sinove. A gospoda zaboravljaju«, nastavlja Thaller, »da se Slavonci odgajaju dvije godine (u V. i VI. razredu gimnazije) u zagrebačkom orfanotrofiju, koji je osnovan za Hrvate, i da nadbiskup Haulik i u samom požeškom orfanotrofiju uzdržava povrh prvotno određenoga broja (24) još 12 pitomaca, koji mogu dakako biti i Hrvati. Ali s vremenom promijeniše se i gospoda«, završuje kroničar, i ne sjećaju se više požeške deputacije, koja je dne 3. svibnja 1836. bila vanredno lijepo primljena od osnivača požeškoga orfanotrofija, zagrebaokoga biskupa Aleksandra Alagovića, i došla u Zagreb, da mu se zahvali »za toliko dobročinstvo i očinsku skrb i brigu za njihovu domovinu Slavoniju: pro tanto beneficio paternaque erga Patriam hanc Slavoniam cura et sollicitudine«. (Lib. mem. str. 18). Može li biti neznatnijega povoda i značajnijega svjedočanstva za jednu dosta tužnu stranicu naše prošlosti?! Ali, hvala Bogu, danas i već odavna nema više toga spora.. .