»Prva etapa naše borbe: Hrvati bit i ostat, po hrvatsku si dicu odgojit, po hrvatsku se pominat, pak vsaki svoju dužnost do zadnje kapljice ispunit!« (Ivan Brezović, »Letna knjiga« 1931. str. 35.) Hrvati izvan domovine. Evo gdje ima ili je pouzdano bilo Hrvata u Evropi izvan domovine: u jugoistočnoj Italiji u području pokrajine Campo-basso, dalje na sjeveru u Donjoj Austriji u nekoliko sela, zatim u Moravskoj u naseljima oko grada Mikulova, u Slovačkoj sjeveroistočno gradu Bratislavi: u Gradišću (danas savezna država Burgenland republike Austrije, nekada zapadne madžarske županije), u današnjem rumunjskom Banatu u glavnom oko grada Temišvara; naposljetku je u znatnoj davnini bilo Hrvata na pr. i u blizini same Atene, no o tima danas nema gotovo ni traga. Kompaktna je i autohtona hrvatska cjelina u Istri, a Hrvata ima u Americi i Australiji. Sve su te naše naseobine zanimljive u mnogom pogledu: i u jezičnom i u etnografskom (narodopisnom) pa i u historijskom. Neke su nam od njih bolje poznate i proučene, a o drugima znamo tek malo (v. dr. M. Gavazzi: Naseobine Hrvata u tuđini, Omladina, Zagreb, listopad 1929.), Na temelju ustanova St. Germainskog i Trianonskog ugovora, a poslije austrougarskog sporazuma u Mlecima, pod austrijsku su republiku potpali dijelovi triju zapadnih madžarskih županija, od kojih je Austrija stvorila novu saveznu pokrajinu Burgenland Gradišće. Statistika. Gradišće ili Burgenland je autonomna pokrajina sa glavnim gradom Železnom iii Eisenstadt. Po službenom brojenju pučanstva od 7. III. 1923. ima Gradišće 286.179 stanovnika (prema 291.618 iz 1910. god.). Od toga je: Nijemaca 226.995, Hrvata 42.011, Madžara 15.254 i drugih 994. Farnik (župnik) Martin Meršić napisao je godine 1921. u »Naše Novine« nekoliko članaka pod natpisom »Kade i kudaj stanujemo mi Hrvati«. On je imao točne brojeve svećenika i dokazuje, da Hrvata ima 71.961; 11 sela sa 10.000 Hrvata, da je pod Madžarskom. Za svijest Hrvata veoma je značajno, da se pri službenom popisu godine 1923. u 38 sela javio po 1 Hrvat, 38 Hrvata u 38 razasutih sela nije zatajilo svoje narodnosti, svoga Hrvatstva. Kolike pouke i za nas Hrvate u domovini! Sam Fran Kurelac u svoje je vrijeme (1846, god.) držao, da ih ima oko 120.000, a i potonje statistike, koje nisu nigda posve pouzdane, pokazuju, da svakako nije mnogo previsoko računao. Fran Kurelac (starinom Ogulinac, a rodom iz Bruvna u Krbavi) objelodanio je izvanredno znamenito djelo »Junačke ili narodne pjesme prostoga i neprostoga puka hrvatskoga po župah šoprunskoj, mošovskoj i železnoj na Ugrih«, u kojoj je iznio obilje gradje iz narodnog života. (Zagreb, 1871. str. LIV + 313. Izvori za selenje Hrvata u Gradišće. — Zemljopisne karte. Izvori za selenje Hrvata u doba turskih provala ponešto su objavljeni, ali su razasuti po izdanjima Jugoslavenske akademije u Zagrebu i Madžarske akademije u Budimpešti. Mnogo gradje ima u Thaloczvjevim i Smičiklasovim izdanjima madžarsko-hrvatskih izvora. Golem dio gradiva leži neobjavljen u vojničkim arhivima u Beču i Gracu, a nešto je i rasijano po kućnim arhivima staroga madžarskoga i hrvatskoga visokoga plemstva. Akademici profesori Boranić, Ivšić i Fancev iznijeli su prijedlog, da Jugoslavenska akademija izda jednu publikaciju, koja će biti posvećena Gradišćanskim Hrvatima. Prof. Jušić prikazat će gradišćanske dialekte, a prof. Faneev sabrat će svu bibliografiju. Profesor Stjepan Pavičić, autor veoma vrijedne studije »O govoru u Slavoniji do turskih ratova i velikih seoba u 16. i 17. stoljeću« (Rad 222.) studira na najširoj bazi selenja Hrvata do sedamsetih i osamdesetih godina šesnaestoga vijeka. Njegovu studiju pod natpisom »Naseljivanje Hrvata u Gradištu i zapadnoj Ugarskoj« izdat će Jugoslavenska akademija. U kalendaru Danici (za god. 1933.) napisao je dr. Rudolf Horvat članak o gradišćanskim Hrvatima, u kojemu on prikazuje stanje Hrvata i tursko prodiranje u početku 16. vijeka. U mjesecu rujnu 1932. godine donijele su gotovo sve veće slovenske i njemačke novine spomen članke na bitke s Turcima godine 1532. (tako na pr. ljubljanski katolički »Slovenec« u broju od 9. rujna 1932.). Gradački »Tagespost« (od 11. IX. 1932.) takodjer se osvrće na tu godišnjicu u svom članku »Tiirken vor Graz« itd. Hammer-Purgstall, veliki štajerski orijentalist dugo je vremena prevodio sva turska vrela o tim dogadjajima i tako da su i naši učenjaci po njemu obradjivali mnoge epohe hrvatske povijesti. On se u jednom predgovoru s pravom tuži, da su Osmanlije dogadjaje iz 1532. mnogo bolje zabilježili nego pisci onih krajeva, koje je rat snašao. Ima veoma mnogo vrela u madžarskim arhivima, koja nije nitko ni počeo proučavati. O tom je doseljenju Hrvata iz stare domovine u sadašnju postojbinu pisao Adolf Mohl, autor djela »Horvatok bevandorlasa 1533-ban« (»Doseljenje Hrvata godine 1533.«). 0 toj knjizi trebat će sada napisati barem kritički referat, jer se dosada nije nigdje ni spomenula ta knjiga. Prof. Pavičić će kritički prikazati to djelo. Prema tom djelu i prema različitim starim dokumentima piše župnik Franjo Fixl u »Hrvatskim Novinama« niz članaka o prošlosti vorištanske fare i općine. Martin Meršić objelodanio je prije tri godine u »Hrvatskim novinama« mnogo isprava, koje se tiču doseljenja gradišćanskih Hrvata u svoju postojbinu. Martin Meršić objelodanio je prije tri godine u »Hrvatskim Novinama» jednu ispravu, koju je našao u šopronjskom arhivu iz godine 1528, koja svjedoči, da su već te godine u Pajngertu i Cindrofu stanovali Hrvati. Ali svakako se može reći, da je veći dao Hrvata došao u Gradišće godine 1533., dok su drugi nekoji došli i prije, a nekoji opet poslije te godine. Martin Meršić je u šoproniskom gradskom arhivu našao još jednu ispravu na madžarskom jeziku pisanu iz godine 1557. Ova isprava popisuje vinsku desetinu hrvatskih, njemačkih i madžarskih sela, koja leže oko Šopronja i Kisega. Ta je listina zanimljiva zato, jer donosi popis Hrvata, koji su rodjeni u domovini, a koji su se doselili u svoju gradišćansku postojbinu. Donijet ćemo samo ona imena, koji imaju dočetak na —ić: Cvetković, Divačić, Fabianić, Vlašić, Birić, Dragčević, Drašković, Domjanić. Grubčić, Petričić, Veršić, Svečetić, Matović, Ribarić, Nuković, Knesković, Travić, Jurmanić, Šoštarić, Sukić, Mikulić i dr, Ta isprava govori nam i ovo: Veliki Borištof bio je najprije ugarski. Doseljeni su Hrvati starosjedioce Ugre pohrvatili, Ovaj popis može poslužiti i kao sredstvo, da se nadje iz koje pokrajine, iz kojega sela i iz kojega grada su došli Hrvati u Gradišče. »Željno bi bilo, piše I. Horvat, da bi se pobirali slični podatki i od strane naše južne braće u staroj domovini, da bi mogli povijest našega doseljenja — osobito sada prilikom blizoga 400 letnoga jubileja boravka u ovdešnjoj domovini — čim točnije sastaviti.« U svojoj knjizi »Etnografske granice Slovenaca, Hrvata, Srba i Bugara s etnografskom kartom« (Zagreb, 1929.) posvetio je poznati hrvatski kulturni povjesnik, dr. Nikola Zvondmir Bjelovučić, veliko poglavlje gradišćanskim Hrvatima (str. 10. do 15.), u kojem je po kotarevima nabrojio sva naselja, gdje gradišćanski Hrvati žive. Istu su tu kartu izradili prije česi dr. J. Karasek, Z. Raušar, Slovenac A. Gabršček i Hrvat I. Oršić. Nešto Karasekove gradje ima i u folklorističkom arhivu Jugoslavenske akademije, koju je ispitao Akademijin urednik »Zbornika«, tajnik dr. Dragutin Boranić. Iz te će se gradje po mogućnosti nešto i štampati. Kartu »Hrvatska sela u Gradišču izradio je temeljito Slavko Marhold (1 : 450.000); ta je karta priopćena uz »Letnu knigu« (1930.). Bečki dopisnik Tipografine štampe Oršić, koji je u »Obzoru« napisao niz članaka o gradišćanskim Hrvatima, sprema zasebnu monografiju o gradišćanskim Hrvatima, u kojoj će iznijeti iscrpIjivu zemljopisnu kartu, U Zagrebu je od društava pokazao živ interes za gradišćanske Hrvate Duhovni zbor bogoslovske mladeži, a od ličnosti preuzvišeni gospodin nadbiskup zagrebački, hrvatski metropolit dr. Antun Bauer, mons. Janko Barle, dr. Franjo Bučar, bankovni ravnatelj u mirovini Milan Vaniček, koji je svoje prošlogodišnje ljetovanje proveo u Gradišću, gdje je sabrao obilnu građu i zanimljive ilustracrje, Jezik gradišćanskih Hrvata, Jezik gradišćanskih Hrvata u glavnom je čakavsko narječje s nekojim specifičnim karakteristikama. U južnom Gradišću govori se i štokavskim narječjem ikakvskim govorom (s ijekavskom primjesom); u nekojim mjestima govori se i kajkavski. Zanimljivo je spomenuti, da kajkavski govore i Hrvati u Hrvatskom grobu (njem. Weisgrub, a madž. Horvatgurab) u Slovačkoj sjeveroistočno od Bratislave. U slovaćkoj Dubravci i Devinskoj Novoj Vesi govori se već čakavski (v. dr. Vaclav Važnv: »O hrvatskom kajkavskom narječju Hrvatskog groba«, str. 111. u golemom djelu Podunajska dedina« dra. Ant. Vaclavika, Bratislava, 1925.). Upravo radi tolike raznolikosti u narodnom jeziku gradišćanskih Hrvata ne može se govoriti o jednom književnom jeziku. Ideal je svakog pisca, da piše današnjim hrvatskim književnim jezikom, ali uvijek tako, da ga gradišćanski čitatelji razumiju. Jezik gradišćanskih Hrvata proučava najbolji hrvatski dialektolog i slavist dr. Stjepan Ivšić, koji je već proputovao gradišćansko-hrvatske krajeve a poći će još nekoliko puta u Gradišće. Mate Jurasović predložio je, da je »zbog jedinstvenosti hrvatskoga jezika potribno, da se narječne manjine počasu nauču »štokavsko« narječje, t. j. književni jezik odnosno pravopis, ča je sada u materinskoj zemlji u izvršenju, a kod drugih narodov s takodjer različnimi narječji jur davno slučaj«. Gornji su Hrvati čakavci, a Novogorci i Pinkovčani kao i najveći dio južnogradišćanskih Hrvata su štokavci. Gradišćanski pisci pišu svoje članke u najraširenijem čakavskom narječju, ali Ignac Horvat poziva ih, da pišu i crpe riječi i iz štokavskoga narječja osobito onda, kada su štokavske riječi i izrazi pravilniji, te se bolje slažu s hrvatskom slovnicom nego čakavski govor. Ignac Horvat poziva narod u svojem jednom članku da uči »čist i izibran hrvatski govor« i da učeni ljudi i djaci temeljito prouče slovnicu hrvatskoga književnoga jezika. Hrvatsko kulturno društvo. 22. travnja 1925. sazvao je dr. Lovre Karall osnivajuću skupštinu »Hrvatskog kulturnog društva«, te brojnim učesnicima izrekao ovaj govor: » Ali ova zadnja tri leta su kot renesansa gradišćanskih Hrvatov. Pogledajmo samo brojna pjevačka, junačka i gospodarstvena društva, rajfajzenove kase itd., pak on nastup, ono ćutenje, s kim Hrvati danas nastupaju, kako gledaju na sebe i na svoje susede, vidit ćete, da imam pravo. I da budemo u delovanju dosegii siguran uspjeh, moramo razdijeljeno delajuće sile ravnati i pomagati iz jednoga od celoga hrvatskoga naroda sastavljenoga centruma, ka mora imati svoj merodavni upliv i zvana lokalnih granic po celom Gradišću. — Ovu centraliziranu silu bi predstavljalo naše ...kulturno društvo. Ova misel med nami nij nova. Vsi znamo, da se je 1921. leta na inicijativu g. farnika Meršića iz Borištofa i g. školnika Dobrovića iz Menova spravila hrvatska inteligencija ondašnjih trih županijah v Šopronu, pak je utemeljila »Hrvatsko kulturno društvo«. Pravila je izdelal g. farnik Meršić. Mislim, da ova pravila primamo za svoja, razumi se po potribnom preminjenju: itd. Pravila bila su onda promijenjena po današnjim potrebama i kasnije poslana zemaljskoj vladi na potvrdu. Izabran bijaše privremeni odbor: Predsjednik dr. Lovre Karall, tajnik dr. Mate Feržin i 10 odbomika. Iz Hrvatske nije nažalost bilo nikakva interesa za ovo društvo. Tek u najnovije doba šalju se iz Zagreba manji doprinosi za društvo. 17. kolovoza 1932, održana je u Pandrofu, u najvećem hrvatskom selu Gradišća (broji preko 3000 duša), gdje se još veoma dobro drži i hrvatska narodna nošnja, godišnja skupština Hrvatskog kulturnog društva u Gradišću (spravišće). Interes naroda za skupštinu bio je tako velik, da je bila tamošnja golema kinodvoraina dupkom puna našim svijetom, koji je pratio govor, te izvještaj predsjedatelja Ignaca Horvata burnim klicanjem i odobravanjem. Tomu oduševljenju naroda mnogo su pridonijeli pjevački miešoviti i muški zborovi pandrofskog nadučitelja, izvrsnog glazbenika, Ivana Vukovića. Pošto je otpjevao mnogo lijepih i značajnih narodnih popijevki, odsvirao je sa svojim sinovima i t. zv. »Londonsku simfoniju« komponista Haydna, u koju je Haydn upleo i jednu gradišćarnsku hrvatsku popijevku »Oj Jelena, Jelena, jabuka zelena«. Skupština je prihvatila više znamenitih prijedloga i donrjela mnogo važnih odluka za daljnje djelovanje društva. Napokon je izabran predsjednikom društva Ignac Horvat, župnik u Neubergu (Nova Gora), podpredsjednicima nadučitelji Ivan Dobrović, Oskar Mikula i Slavko Marhold, a perovodjom Josip Liebezeit, nadučitelj. Skupština je završena narodnom himnom od Miloradića »Hrvat mi je otac i Hrvatica mati«, koju su prisutni pjevali stojeći iskreno ganuti. Izdanja hrvatskoga kulturnog društva. Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću zaključilo je 21. studenog 1929. u Velikom Borištofu, da će svake godine za svoje članove izdavati besplatno jednu knjigu (članovi plaćaju godišnje sami jedan šiling). Taj je zaključak donesen i opravdanom uvjerenju, da će ta kulturna akcija ojačati hrvatsku svijest i spojiti sve po »ravnicah i brigih Gradišća raštrkane Hrvate«. Dosad je društvo izdalo dvije »Letne knjige« za 1930. i 1931. godinu, To su pravi almanasi s veoma biranim i raznovrsnim štivom, Prvu su »Letnu knjigu« sastavili Martin Meršić, župnik u Pajngertu, Slavko Marhold, nadučitelj u Pajngertu i Tome Sučić, kapelan u Pandrofu; drugu je »Letnu knjigu« uredio župnik Ignac Horvath, najmarljiviji i najplodniji hrvatski pisac u Gradišću. Ove će godine izdati Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću svoj kalendar za 1933., koji će urediti J, Horvath. »Hrvatske Novine«, preporučuju taj kalendar ističući »U vsaki hrvatski stan sliši hrvatski kalendar«. Narudžbe na taj kalendar šalju se na Viktor Horvath, Druckerei, Neusiedel am See, Burgenland. (Cijena je jedan i pol šiling, a izaći će u polovici listopada 1932.). Hrvatske školske knjige u Gradišcu. »Austrijiska naklada školskih knig« (tako se hrvatski sama zove) u Beču izdala je do sada ove školske knjige; 1. Početnica i Perva Štanka za hervatske narodne škole I. i II. razreda u Gradišću. 2. Druga Štanka za III. i IV. razred. 3. Jačkor za hervatske škole u Gradišću. Skupasastavan od J. Vukovića, pandrofskog nadučitelja. 4. Mali katekizmuš. 5. Mala biblia ili sveta pripetenja staroga i novoga zakona za katoHčanske horvatske škole. 6. Rimsko-katoličanski početni katekizmuš. 7. Tretja Štanka (Štanka i naučna kniga za V.—VIII. razred hrvatskih narodnih šikol. Gradišća s pomoćum već prijateljev škole skupasastavil i izdal Ivan Dobrović, školnik. (Oesterr. Bundesverlag, Beč, 1929., str. 404.). Slovenci u Koruškoj imaju samo jedan slovenskonjemački »Abecednik« — »Fibel«. (v. A. Gabršček, Hrvatski učiterj, 1925. Zagreb, gdje ima uopće dosta podataka o školstvu; v. i članak M, Starčevića u »Nastavnom Vjesniku«, 1932.). Akcija za sabiranje gradje o narodnom životu. Predsjednik Hrv. kulturnog društva za Gradišće, župnik u Novoj Gori (pošta St. Michael) Ignac Horvat, nabavio je za svog posljednjeg boravka u Zagrebu »Osnovu za sabiranje i proučavanje gradje o narodnom životu«, koju je sastavio pok. dr. Ante Radić. Ignac Horvat obratio se akademiku dru. Dragutinu Boraniću, uredniku »Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena« što ga izdaje Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti s molbom za upute za dalju akciju za sabiranje hrvatskog narodnog blaga u Gradišću. Akciju za sabiranje vodit će agilno Hrvatsko kuturno društvo, Svećenici, učitelji i velik broj gimnazijalaca, preparandista i akademičara, koji svi hrvatski misle, osjećaju i rade, dat će se na sabiranje tog blaga na temelju Radićeve osnove. Hrvatsko kulturno društvo ima svoju sekciju za pučku glazbu. Na čelu je te sekcije župnik Martin Meršić, dobar poznavalac glazbe, koji već marljivo sabire narodne popijevke iz čitavog Gradišća, Zanimljive su hrvatske narodne nošnje napose one u Stinjakima. Muške su narodne nošnje već izumrle, ali ženski svijet s najvećom ljubavlju čuva svoje nošnje, »Još danas se mora, veli gradišćanski folklorist Luka Drimel, vsakoga Hrvata srce s narodnom gizdošću napuniti, kad si pogleda na primjer jednu veću stinjačku svadbu, pri koj su saručnja i posnašnice po hrvatsku spravne. Hrvatsko kulturno društvo dalo je inicijativu, da se sabere dialektička gradja, na temelju koje će onda sastaviti jedan pozvani jezikoslovac knjigu o gradišćanskim narječjima. »Hrvatskc Novine«, glasnik gradišeanskih Hrvatov. U Beču prije božićnih blagdana 1922. godine izašao je tjednik »Hrvatske Novine«, kao »Glasnik gradišćanskih Hrvata«, »Hrvatske Novine« izlaze i danas svake subote, Pojedini broj stoji 12 groša (za Jugoslaviju je godišnja pretplata Din. 100, a šalje se na uredništvo »Hrvatskih Novina«, Wien XV, Kriemhildplatz Nr. 3; list uredjuje Mate Feržin, Wien XV. Markgraf Riidigerstrasse 25.). U početku je uredjivao novine dr. Lovro Karall, odvjetnik u Beču. Pjesnik Ante Miloradić ,koji je živio u hrvatskom selu Horvacka Kemlja (u Madžarskoj, ima 1092 hrvatska žitelja), priopćio je u prvom broju pjesmicu »Hrvati«, koja sadržava čitav program: O Hrvati, narod mali, Stanmo gori, dost smo spali! Prestat mora dugi san, Zora puca, bit će dan! U programnom članku kaže urednik dr. Karall, da će novine prikazivati svim Hrvatima . . . »Kako mila i draga je ta zemlja, ku su naši prededi i oci njenim potom i krvlju posvetili, da je vridna poštenja i je isto tako krasna, kot su i druge, ter da nima nigdor uzroka, sramovati se zato, da je Hrvatica njegova mati«. »Hrvatske Novine« obećaju, da će služiti političkom, gospodarskom i kulturnoškolskom napretku gradišćanskih Hrvata. Već u prvom svom broju ističu, da će novine odgajati »dobre Hrvate i dobre gradjane naše republike«. Tu svoju lojalnost prema austrijskoj republici naglašuju gradišćanski Hrvati svakom prilikom (v. A. Gabršček u »Obzoru« 1923. i »Hrvatskom Učitelju«, 1923. br. 4. i 5. i g. 1925. broj 1—12). U svim izdanjima gradišćanskih Hrvata manifestira se visoka hrvatska svijest. Već u »Pervi Štanki« nalazimo nekoliko pjesama, punih rodoljubne svijesti. Pjesmica »Moj otac i majka« sadržava i ove stihove: »Moj otac i mati, oni su Hervati; a ja hipac vsaki ću hervat ostati. Hervat sam se rodil, Hervat ime dobil, Hervat ću i biti Hervat ću umriti. Poslije svake vjerske ili narodne proslave gradišćanski Hrvati pjevaju svoju bimnu: »Hervat mi je otac i Hervatica mat, . A ja sam njeva kerv i viemi sin Hervat Za moj hervatski rod ću živit, ću umrit. Gradišće nam je dom uz nimški ocean. Na njem je dosta mišta za naš maljacki stan, Koliki smo, tu smo, mali roj i broj, Hervati smo, hura, k svojemu svoj. Svoje stanovište prema jezicima susjeda Nijemaca i Madžara izrazile su »Hrvatske Novine« ovako: »Brate, sestra! Nauči se i nimški i ugarski, ali tvoj materinski jezik neka nigdar zabit«. Književnost gradišćanskih Hrvata. Dugo su vremena gradišćanski Hrvati bili bez svoje prave književnosti. Pismenost i književnost na gradišćanskom narječju javlja se tek koncem osamnaestoga stoljeća. U osamnaestom stoljeću su počele dolaziti medju gradišćanske Hrvate knjige iz Hrvatske, i to knjige bogoljubnog sadržaja. Tako se spominije knjiga kapucina Stjepana »Hrana duhovna ovčic kršćanskih«, knjige isusovca Jurja Muliha »Posel apostolski« i »Škola Kristuševa«. U to vrijeme piše Eberhard Kragel prvu knjigu na gradišćanskom govoru »Četiri poslidnja« (Sopronj, 1762.). Za pravog utemeljitelja i oca književnosti gradišćanskih Hrvata drže Josipa Fitzka, svećenika. Fitzko je napisao »Kratki pregled staroga i novoga zakona« (Šopronj, 1824.) i »Razlaganje velikog Katekizmuša«, Suvremenik Fitzkov franjevac Lovre Bogović izdao je jedan dobar molitvenik »Zlata hiša« (1848.), koji je postao vrlo popularan, pa se sve do danas upotrebljava.Vrlo je mnogo pridonio razvoju književnog jezika i probudjivanju hrvatske narodne svijesti Ivan Mušković, svećenik. Mušković je propagirao učenje hrvatskog jezika u djurskom sjemeništu. Najveći i najbolji književnik gradišćanskih Hrvata Mate MiloradovićMeršić kaže za Muškovića: »Da sam Hrvat, imam zahvaliti i Ivi Muškoviću.« Miloradovićeve će pjesme izdati ove godine Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću. Medju istaknutije ide svakako župnik Mate Karall. Njegova knjiga »Crtice iz selskoga žitka« daje doista katkada malko naivnu, ali zato možda baš prijatnu sliku gradišćanskih brežuljaka i ljudi. Učitelj Mijo Maković nastavlja s jedne strane rad Fitzkov i Bogovićev, a s druge strane ide tragovima Karallovim i Muškovićevim. Maković je napisao jedan molitvenik (»Venac«) i izdao crkvenu pjesmaricu (»Jačkar«). Osim toga Maković je pokrenuo »Kalendar sv. Antuna«. Nabožne knjižice piše s mnogo smisla za pučku riječ i način mišljenja najpopularniji pisac nabožnih knjiga Ivan čuković, koji je pored molitvenika napisao treći svezak »Žitak svecev«. Početkom ovoga stoljeća počela se književnost gradišćanskih Hrvata naglo razvijati. Godine 1903. pokrenuo je Mato Meršić-Miloradović, svećenik »Kalendar Sv. Familije«. Meršić je bio pravi istinski književni talent sa vrlo velikim općim obrazovanjem. Poznat je kao autor »Male hrvatske slovnice« (za škole). On je prvi pravi pjesnik medju gradišćanskim Hrvatima i prvi istinski književnik. U »Hrvatskim Novinama« Ignac Horvat (r. 1895.) razvija svoj veliki književni rad, Uredjuje jedan glasnik, zatim »Letnu knjigu«, a skoro svaki tjedan objavljuje u »Hrvatskim Novinama« ili kakvu raspravicu ili kakvu »štoriju«, koje su već postale glasovite kod čitača »Hrvatskih Novina«. Horvat je izdao dvije posebne knjige pripovijesti: »Veliki i mali« (Beč) i »Gradišćanke« (Zagreb 1929. izdanje Društva sv. Jeronima). Sam sa sela i sin siromašnih seljačkih roditelja, on voli sve, što je seljačko, i nastoji, da rješava stvari, koje se tiču sela, u prvom redu. O Horvatu je medju ostalim laskavo pisao i dr. Ivan Krnic u »Hrvatskoj Reviji« (v. Mate Ujević: Hrvatska književnost, Zagreb, 1932. O gradišćanskim Hrvatima, str. 197—204, i pogovor Mate Ujevića uz »Gradišeanke« I. Horvata, koje je izdalo H. K. društvo sv. Jeronima; Ujević je uredio g. 1927. i gradišćanski broj zagrebačke katoličke »Mladosti«), Gradišćanski Hrvati u svijetlu medjunarodne publikacije. Kongres narodnih manjina, koji se svake godine održava u Ženevi neposredno prije skupštine Lige naroda, a čiji je predsjednik slovenski politički radnik iz Istre dr. Josip Wilfan, izdao je u Beču g. 1931. golemo djelo o položaju narodnosti u pojedinim državama pod natpisom: »Die Nationalitaten in den Staaten Europas. Sammlung von Lageberichten des Europaischen Nationalitatenkongresses« (izdao dr. E. Ammende, Wien, 1931.). O tom je djelu iznio opširan prikaz dr. Rudolf Maixner u »Obzoru« (Zagreb, 4. ožujka 1932.). Ono govori o 40 narodnosti iz 14 država svijeta, a osobitu pažnju posvećuje gradišćanskim Hrvatima. Općeniti položaj manjina u Auslriji odredjen je St. Germainskim mirovnim ugovorom. Austrijski savezni ustav od 1920. godine preuzeo je odredbe o zaštiti manjina, pa se tako u čl. 8. ustava kaže, da je njemački jezik državni, ali se pri tom ne okrnjuju prava jezičnih manjina. U kulturnom pogledu spadaju k njima takodjer oko 10.000 Hrvata, koji obitavaju u 20 sela s onu stranu madžarske granice, koji se medjutim nalaze u mnogo gorem položaju, pa ne mogu razvijati političku djelatnost. U pogledu školstva postoje tamo tri tipa: državne, općinske i rimo-katoličke vjerske. U državnim školama imenuje nastavnike zemaljska školska oblast, pa stanovništvo ne može odbiti učiteljiske sile, koje ne znaju hrvatski. Obuka je na državnom jeziku, a hrvatski uči se tek jedan ili dva sata tjedno. U takvim prilikama je uspjeh slab, pri čemu škodi također činjenica, da nadzornici ne znaju hrvatski. Najbolje odgovaraju Hrvatima rimo-katoličke škole, koje postoje u većini hrvatskih općina. Učitelje u njima postavlja osobit odbor župljana, pod predsjedanjem župnika, a potvrdjuje ih viša crkvena oblast. Stručni nadzor vrši crkvena oblast kao i svjetovna školska. Naučni rezultati su u glavnom povoljni, no Hrvati ipak žele, da se obuka njihova jezika usavrši. U prva dva razreda ima se u čisto hrvatskim općinama poučavati samo hrvatski. To se u glavnom i vrši, jer postoji i priručnik za niže razrede pučkih škola na hrvatskom jeziku. Od trećeg razreda daje se medjutim sve više mjesta njemačkom jeziku, no hrvatski i nadalje ostaje kao nastavni. Osjeća se takodjer pomanjkanje stručnih školskih knjiga na hrvatskom jeziku. Postoji takodjer potreba školskog nadzornika. Hrvati traže da on dobije pravo nadzora nad čitavom nastavom u školama sa hrvatskim nastavnim jezikom, dok bi im se s druge strane htjelo priznati samo nadzor nad nastavom hrvatskoga jezika kao predmeta. Srednjih škola gradišćanski Hrvati uopće nemaju. Na evangeličkoj preparandiji u Oberschutzenu poučava se hrvatski jezik kao predmet jedanput tjedno. Postoji takodjer nestašica hrvatskih svećenika, pa stoga ima župa sa mješovitim pučanstvom, u kojima Hrvati ostaju bez upotrebe svog jezika u vjerskim obredima. 1930, godine izabrana su trojica Hrvata u zemaljski sabor, Hrvatsko radništvo glasovalo je većinom za socijalistieku stranku, koja je takoder poslala u zemaljski sabor dva Hrvata. Na gospodarskom polju rad; se takoder mnogo. Prvi su u Gradišću Hrvati poveli zadrugarski pokret, pa imadu štedovne i predujmovne (Raiffeisen), mljekarske, stočarske, voćarske i vinogradarske zadruge. No u današnjoj općoj krizi i gospodarski položaj gradišćanskih Hrvata nije ružičast. Djačko društvo u Gradišću. Gradišćanski đaci udružili su se u »Kolo gradišćanskoga hrvatskog đaštva«. Svoj osnutak obrazložilo je Kolo u »Hrvatskim Novinama« (br. 45, od 7. studenog 1931.) ovako: »Pokazat moramo, da nas Hrvate nikako ne triba bit sram, ča smo Hrvati, ar imamo i mi takovu kulturu, s kom se moremo mirno postavit uz mar ki drugi narod. Ov nam je moguće samo kroz združenje u jednoj takvoj organizaciji, kot neka bude naše »Kolo«. Program rada »Kola«, bit će, »da se postavu u Gradišću najmanje 3 hrvatske biblioteke: na severu, u sredini i na jugu«. S obzirom na pomaganje gradišćanskih studenata u članku se veli, da će se »Kolo« obraćati cijelom hrvatskom gradišćanskom narodu za pomoć. »Dojde ada tebi (gradišćanskom seljaku) od nas poslani prositelj, da pomoreš (pomogneš) tojim budućim peljačom (vođama), siromašnim studentom s kim tim grošem, alduj (daj, pomozi) drage volje, koliko budeš mogal! Aldovat ćeš to ne za drugoga nego za onakove tvoje peljače, ki ste se borit za tvoje dobrostanje: aldovat ćeš to ada za tvoje interese. Ar znaj, naša parola glasi: »Borit skupa s pauromdelačem, a ki nij s nami je suproti nam!«« U kolovozu 1932. boravio je podpredsjednik Kola, bogoslov Stjepan Horvat u Požegi, Virovitici i Zagrebu, gdje je svuda bratski dočekan. Tom prilikom sabrao je u Zagrebu velik broj knjiga. I »Napredak« će im poslati svoja izdanja. Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata u Zagrebu, 11. rujna 1932. osnovano je u Zagrebu društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata, kojemu je svrha moralno i materijalno potpomaganje gradišćanskih Hrvata, da očuvaju i razviju svoju kulturnu individualnost, naročito u umjetniokom i znanstvenom pogledu, te da uspostave kulturne veze s ostalim svojim konacionalima, osobito prigodom proslave, koju će održati na 400-godišnjicu svoje seobe. U društvo može pristupiti kao podupiratelj svaki čovjek: koji očuvanje te individualnosti odobrava a kao član svaki Hrvat, koji se solidarizira s kulturnom individualnošću gradišćanskih Hrvata. Članarina je najmanje 10 dinara godišnje, a tko najednom uplati 1000 dinara, dobiva naslov »društveni utemeljiteli«, a s uplatom 500 dinara postaje »dobrotvor društva«. Na prijedlog predsjedatelja skupštine Rudolfa Matza izabran je jednoglasno počasnim predsjednikom društva sveučilišni profesor, hrvatski pjesnik i filozof Gjuro Arnold. Nadalje je jednoglasno izabran odbor s Rudolfom Hercegom na čelu. Društvo gradišćanskih Hrvata u isti je mah dalo poticaja, da se okupe i gradišćanski Hrvati, koji žive u Zagrebu. To su gg. Smoljan, Ettinger, Rešetarić, Gregorić, Keglović, Heisinger i dr.