Narodi, narodne skupine kao i pojedinci stoje pod sve većim i višim zadatcima i pitanjima, koja se imadu rješavati. Uza sve to svaki narod osjeća potrebu, hoće i želi, da što bolje i točnije sazna i zgode prošlih svojih vremena, da mu tako bude jasno, šta je on kao cjelina ili njegove komponente, pojedinci, dosada učinili na svakom polju rada, bilo u prosvjetnom, opće kulturnom, političkom, znanstvenom, čisto književnom i gospodarskom pogledu sve do najnovijeg doba. Koliko imamo i mi, kao i mnogi drugi narodi, u našoj dugoj povijesti još neispitanih zgoda i pojedinosti za to, jer nemamo na okupu podrobnijih vijesti bilo stoga, što u opće nisu ni zabilježene, što su kojekuda raštrkane i u posjedu pojedinih osoba te za njih ni ne znamo, te donapokon, što su većim dijelom zagubljene i upropaštene! Stoga je bila najsretnija misao, kada je središnja uprava »Napredka« u sjednici poslovnog odbora od 29. ožujka 1932. zaključila, da otpočne sabiranjem svega materijala, koji bi s narodnoga gledišta mogao zanimati sadašnje i buduće hrvatske naraštaje i da taj materijal za budućnost sačuva uzasebnoj Napredkovoj kulturnohistorijskoj zbirci. Ta bi zbirka imala da budne Napredkov muzej bosanskohercegovačkih Hrvata. Po tome se u toj Napredkovoj zbirci mora sabirati sve ono, što se odnosi na prošlost Hrvata u ovim krajevima, kao i sve ono, čime bi se mogla što točnije upodpuniti slika njihovoga kulturnog života i razvitka. U toj kulturno-historijskoj zbirci ili muzeju moraju se po namisli Napredka kao začetnika okupiti: 1. svi historijski dokumenti kao i djela domaće i strane literature, čiji se sadržaj odnosi na Hrvate u Bosni i Hercegovini; 2. primjerci svih hrvatskih književnih djela, novina, časopisa, brošura i t. d,, izašlih u Bosni i Hercegovini; 3. rukopisi naših književnika, važnija korespodencija istaknutijih naših ljudi. te svi oni podatci, kojima bi se u zbirci mogli što podpunije prikazati naši istaknutiji radnici; 4. narodne rukotvorine u slikama i u originalima, narodne nošnje, narodni tipovi, narodni običaji i slično s time, da treba voditi računa o starim komadima tkanina, na kojima se nalazi originalan narodni vez, koji se danas sve više gubi; 5. sve gradivo, kojim bi se moglo u što potpuniijoj slici prikazati djelovanje vjerske organizacije kao kulturnih faktora u Bosni i Hercegovini; 6. podatci o postanku i djelovanju naših društava i kulturnih ustanova te 7. slike raznih narodnih priredaba, kao i slike, koje prikazuju ljepote naših krajeva. 1) Doista, ovaj je zaključak središnje uprave »Napredka« od zamašite vrijednosti, i nema sumnje, da će svaki naš čovjek i svaka ustanova ustupiti kulturno-historijskoj zbirci sve one priloge, dokumente itd., što ih imadu pri ruci, odnosno da će voditi ustrajno brigu, da se pronađe i pošalje sve ono, što će se u toj zbirci prikupljati i pohranjivati. Uz malo dobre volje sa strane svakoga pojedinca može i mora ovako zasnovana zbirka brzo postati ustanovom, koja će privlačiti sve one, koji imadu smisla za našu starinu, kao i one, koji se baveproučavanjem raznih prilika prošlih vremena. Kulturno-historijska zbirka je tek u zametku, ali i na prvi usmeni glas našlo se plemenitih i zauzetih ljudi, koji su u nju doprinijeli vrlo lijepog materijala. 2) Mjeseca srpnja 1932. povjerena mi je briga za prikupljanje svega gradiva, koje ima doći u tu našu kulturno-historijsku zbirku. I sam uvjeren o velikoj vrijednosti osnove, odazvah se pozivu odmah i ustupih zbirci sav materijal, što mi se još sačuvao, a koji su mi moja djeca dohranila i pažljivo sačuvala, da se ne bi povremenu pogotovo uništilo. Toga je materijala bilo kud i kamo više, je posvema razumliivo, da ga mora biti prilično kod onih koji su se od svog mladenaštva kroz pedeset godina dana ikoliko zanimali za sve naše prilike. Sređujući to sve gradivo, što ga ustupih kulturno-historijskoj zbirci, i pregledavam ga: pred duševnim očima mi oživljuju slike iz davno minulih dana: mladenačko natezanje i pokušaji, ponukovanje strica mi Don Frane, da za rana zagazim — kao i on — u pisanje i novinarstvo, drugovanje s prijateljima koji su u onim teškim i skučenim vremenima još kao mladići pokušavali da rade, vodeći brigu o budućnosti narodnoj, snujući i kujući, idealiziraiući i nadajući se boljim vremenima. Između onih oduševljenih mladića a kasnije zamjernih i zaslužnih kao i priznatih radnika Ivan Zovko mi je u živom spominjanju osobito sada, kada sam sredio pisma, koja mi je pisao i koja su još ostala sačuvana, jer je gdjekoje već i zagubljeno. Iskrsava preda mnom kao živ, ma da su od njegove smrti prošle trideset i dvije godine3. Prešav iz splitske gimnazije u sarajevsku s njim sam drugovao i prijateljevao od 1883., s njim snovao i kovao u Sarajevu i za vrijeme praznika u Mostaru. Bio je stariji od mene četiri godine, i prama tome preda mnom u gimnaziji tri godine. Još kao gimnazijalac isticao se kao posvema ustaljen značaj. Uvijek blag, dobar, predusretljiv bio je vazda spreman, da pomogne onoga, koji je trebao bud kakove pomoći, Bio je uz to oštar sudac onima, koji su zanemarivali svoje đačke i narodne dužnosti, jer je bio najdubljeg uvjerenja, da svaki mladić žive i radi kao član naroda, kome mora doprinijeti sve i sve žrtvovati. A te žrtve nijesu teške: što bolje osposobljenje u odabranom zvanju ili poslu, a uz to i nastojanje, da svaki prama svojim silama mora doprinositi za opće narodno dobro ono, što najbolje može. Prema tome i oni, koji su se odali naukama, da se moraju pripremiti i na to, da rade i uvijek rade, i da tako ostave lijep, trajan spomen u narodu, jer se svaki čovjek, a osobito onaj, koji se odaju učenju, ogrješuje o narod i čini samoubojstvo, koji ne ostavlja nikakovih uspomena, da je ikada i živio. Dosljedan tome svome mišljenju još kao đak je snovao o tome, da u najgorem slučaju on sam, koji nije imao ništa, ostavi barem Matici Hrvatskoj zakladu, iz koje će se dijeliti nagrade Matičinim radnicima. A to je kasnije i učinio. Ali se uz to dade i na pokušaje, da i on dadne od sebe, što najbolje zna i može. Ja ga uz to uputih na sabiranje narodnog blaga, proučavanje narodnog života i običaja, čime ga navedoh na folklor. U tome je po vremenu dotjerao do zamjerne visine, kao malo, malo tko. U pamćenju i bilježenju nepatvorenog narodnog govora bio je nedostiživ. Odlučio se bio, da će se nakon ispita zrelosti upisati na filozofski fakultet. Nu jedan dogođaj promijeni niegovu osnovu. Onda je bio profesorom povijesti Emilijan Lilek, Slovenac, liberal. A Zovko je bio dobro podkovan baš u povijesti. U šestom razredu gimnazije Emilijan Lilek, je iznio svoje lično i neispravno mišljenje o nosiocima najviše crkvene vlasti, što je Ivana Zovku natjeralo, da javno i otvoreno prigovori profesoru Lileku i da ga ispravi. Radi toga dođe do oštrog sukoba između profesora i đaka, što je Ivana Zovku ponukalo, da s prosvjedom i indignacijom napusti gimnazijske nauke i da pređe na učiteljsku školu. Spreman, kako je bio, s uspjehom svrši učiteljsku školu. Iz pisama, što mi ih je pisao kao učitelj, vidi se, da je mislio na sve i da je uticao u javni rad predano, oduševljeno, zanosno, Uz to je i sam radio, i slao mi mnoge radnje na pregledanje. Oduševljeno se je prihvatio posla sabiranja dionica za Hrvatsku dioničku tiskaru u Mostaru, i slao svoje radove u »Osvit«. Sačuvalo mi se nešto od neobjelodanjenih radova Ivana Zovke. I prije osnutka Napredkove kulturno-historijske zbirke objelodanio sam njegovu radnju »O rješenju bosansko-hercegovačkog pitanja« u »Hrvatskoj Slozi« sarajevskoj od 27. veljače 1920. br. 43. s pripomenom, da je radnja iz 1898 godine, i da ju je izradio po mom upozorenju i predao mi je, da s njom uporavim, no da su kojekakove prilike ili neprilike to omele. U toj opasci se na koncu veli: »I sada vrijedi znati, kako smo nekada mislili o rješavanju agrarnog pitanja, koje nas je sve zaokupljalo. Nezaboravni Zovko je posvetio bio naročitu brigu ovom pitanju te je o njem rekao svoju, proputovavši svu Bosnu i Hercegovinu. Danas je ovo tek — historijska stvar!« No među njegovim pismima što mi ih je pisao ima osim već spomenutog predloga i njegov osnov za radnju o don Frani Milićeviću, o koem veli, da je »preporoditelj Hrvatstva u sokolovskom gnijezdu, kamenoj Hercegovini,« Don Frano da se »nije bojao ni najvećih trudova«, i da je u tiskarni koju je osnovao turskog vremena, »izdavao razne knjige što svoje, što drugijeh raznijeh pisaca, a najposlije je pokrenuo velikim trudom uz silne poteškoće i izdavanje novina.« U daljnjim izvodima Zovko veli, da »punijem pravom smijemo reći da najčasnije ime u preporođaju ovdašnjeg Hrvatstva ide toga našeg dičnog i neumornog poslenika«, i da će »tek kasnije potomstvo znati bolje i dostojno ocijeniti rad i zasluge ovoga u istinu vrijednog našega književnika.« I dvije su Zovkove pjesme sačuvane među mojim spisima. A jer nisu dosada objelodanjene, evo ovdje ih donosim. U vječito aktualnoj pjesmi »Pitanje« oštro šiba ljude, koji su se iznevjerili narodu radi osobnih udobnosti: Ama je li ovo onaj, Što s' do jučer hvalit znao, Da za sreću domovine I život bi žrtvovao?! Ama je li ovo onaj, Što je vazda govorio, Za narodnu da bi sreću Sve i svaka prepatio?! Ama je li ovo onaj, Što s' narodnim mučenikom Sve do jučer zvati znao I velikim patenikom? A šta danas. .. vidite ga .. . Danas sasma drukče misli Znate 1' za što? Jer su i njeg Međ gospodu nakvu tisli. Sad je nešto i on posto, Pa šta narod.. . besmislica! Sad mu j' narod sve i svašta, Prosta rulja izjelica. Svega toga sad se stidi, Ko stidio da se ne bi? Trbuh mu je sada prvi, Sam sve i sva sad je sebi. Neobjelodanjena je i njegova pjesma »Mostaru«, u kojoj zanosno govori o ljepotama svoga rodnoga grada: Mnogo li sam obišao sv'jeta I prešao mjesta i gradova — Al ti slična ne nađoh jarana, Mostargrade, đulbeharski grade! Nit ti nadoh tvojijeh hasbašči. Kojeno su bulbulistan pravi, Niti li sam igdje mirisao Ko u tebi mirisnijeg cvijeća. Šta su bašče bagdatskih emira I po njima mirte i jasmini, Kad nemadu ni polak milina, Kojim tvoje obiruju bašće?! Šta su ruže iz Pestuma drevnog Sprama tvojih mirisnih ružica! Tvojih ruža ni Đulistan nema — Za me nema, za drugog ih bilo! Pa kad proljet opuči se javljat, Ja milina onda tvojih divnih! Srce mi se rastapa u grudim' Kad sveg toga ja se sjetim tvoga. Često mi se uznese pameca Ter pomislim nije 1' Allah silni Za insana, roba svoga — ovdje Nekoč eden satvorio milni! Ne znam čemu da se više divim: Ili tvome mirisnome cvijeću, Il po baščam' tvojim vodicama, Il bulbulim', što poju u gajim'! Jemin smijem uzet pred svakijem Pa se zaklet svijem na svijetu: Da je koji bagdadski halifa Tvoje divne poznavao krase, On bi Bagdad pa i Širaz cvjetni Ostavio, teb' muhadžerio, Pa po tvojim baščam' lastovao, Lastovao, s vilam' vilovao. Kad je tako, ni čuda mi nema, Što ja tebe ko rogjeno d'jete Silno ljubim. Ta zar kog imade, Ko te vidi da te ne uzljubi! Al ja tebe nad sve, nad sve ljubim, Ne sa tvoga cv'jeća i builbula, Neg sa tvoga žarkog rodoljublja, Rodoljublja slavom ovjenčana! Ivan Zovko, sam prekaljeni otadžbenik, svoj Mostar, nekada grad ruža, kakav je bio, voli svoj grad »ne sa tvoga cv'jeća i bulbula, neg sa tvoga žarkog rodoljublja — rodoljublja slavom ovjenčana«. A Mostar se je odista odlikovao tom vrlinom. Polovicom prošloga vijeka već su učinjeni zametci Mostara kao kulturnog središta u ovim krajevima, a nešto preko dvadeset godina iza toga (1872.) u istinu je postao kulutrno i otadžbeničko žarište, zahvaljujući oduševljenom gragjanstvu i udivljenja vrijednim pregaocima onih vremena. U tom se središtu odgojio i radio Ivan Zovko. Drugi dio književne ostavštine nezaboravnog i zaslužnog narodnog radnika Ivana Zovke s njegovom korespodencijom nalazi se kod Njegove Preuzvišenoisti nadbiskupa vrhbosanskoga g, dra Ivana E, Šarića, komu ih je pokojnik oporučno ostavio. Njegova Preuzvišenost će između drugih znatnih stvari to sve ustupiti Napredkovoj kulturno-historijskoj zbirci, i tim zbirku vanredno obogatiti. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu