U Konavlima se svetkuje svečanost krsnog imena, kao Božić. Ova svečanost traje samo jedan dan i to onaj dan, u koji pada svetac, čije se ime svetkuje. Ovaj običaj potječe još iz doba bogomilskog. Razlika je velika u obredu između katoličke svečanosti krsnog imena i pravoslavne krsne slave. Konavli su bili župa trebinjske oblasti, Travunje, koja je oblast od VII. do konca X. vijeka bila sastavni dio bivše Crvene Hrvatske, i nad kojom se protezala vlast hrvatskih kraljeva do pod konac X. vijeka. Poslije je bila dio Dukljanskog kraljevstva od 990. godine, do polovice XII. vijeka. Zatim raškog srpskog kraljevstva, dok trebinjska oblast nije došla pod vlast svojih knezova, a zatim pod Turke, u XV. vijeku. Godine 1419. kupiše Dubrovčani polovicu Konavala u zahumskog kneza Sandalja Hranića, a god. 1427. dobiše kupnjom i drugu polovicu u trebinjskog kneza Radoslava Pavlovića. U ono doba nije bilo druge vjere u Konavlima do bogomilske. Pa i danas još postoje neki bogomilski običaji, od kojih je tipičan baš ovaj o svetkovini krsnog imena. Razumljivo je, da mu je republika dubrovačka putem svećenika dala katoličko obilježje, kako bi narod zaboravio na njegov izvor. Dubrovačka je republika odmah sagradila franjevački samostan u konavoskom polju u Pridvorju i nastojala što brže privesti Konavljane iz bogomilstva u katoličku crkvu. Konavoska općina imade preko deset hiljada duša i preko trideset kaznačina, odlomaka, glavarstva, te osam župa, dva franjevačka samostana. Jedno krsno ime ne slavi cijela župa, niti kaznačina, niti čak jedno selo, niti vas komšiluk. Pojedine kuće u komšiluku, a može zato i u cijelom selu biti slučaj, da slave jedno krsno ime. Da se ova svečanost veže jače uz katoličku vjeru, većinom su sagrađene crkvice toga sveca u dotičnom mjestu, gdje se slavi nfegovo ime. Te su crkvice sve iz doba dubrovačke republike. Evo nekoliko priljera, gdje neke kuće slave u Konavlima krsno ime, tako u Vitaljini neki komšiluci slave krsno ime o sv. Nikoli, neki o sv. Mihovilu; selo Gjurinići o Krstovdanu; Mikulići o Svisvetiima; Poljice o sv, Ani, Pločice o Silvestrovu; Gruda na Gospu od Rozarja, Radovčići o Nikoljdanu, Komaji o Lučindanu, Čilipi Nikoljdan, Močići dio Svisvete, dio na Malu Gospu, Uskoplje Miholjdan, Ilindan i Gospu od Rozarja; Drvenik Martindan, Mihanići Mijoljdan, Pridvorje Srđevdan, Lovorno sv. Anu, Ljuta sv. Ivana, Dunave Malu Gospu, Mrcine Svisvete, Vodovagja Gospu od Rozarja, Butkovina Nikoljdan, Zastolje Gospu od Rozarja, Pavljebrdo Petrovdan i t. d. Osim kućne svetkovine o krsnorn imenu, imade u Konavlima i tako zvana »festa« u selu (svetkovina). Festa se zove onaj dan, u koji pada ime sveca crkve matice ili glavne kapele u selu. Festu slavi cijelo selo. Kod »feste« se obično drži dernek, i tu su gostijone, tu se pred crkvom jede i pije. Ako su kuće blizu, pozove se prijatelja na objed, koji je malo bolji, kako u svečane dane, i to se zove »prisluga«. Nema izvanredne priprave za čašćenje prijatelja. Između »feste« i slavljenja krsnog imena velika je razlika. Na poziv mog čestitog i iskrenog prijatelja seljaka Iva Trojanovića, bivšeg hrvatskog narodnog zastupnika i bivšeg općinskog vijećnika u Pavljebrdu, prisustvovah svečanosti krsnog imena sela Pavljegbrda, koje je za se kaznačina, to jest odlomak sa seoskim glavarom na čelu, koji se prije u Konavlima zvao kaznac. Ovaj se stari hrvatski naziv izgubio, a ostao je naziv kaznačina za odlomak i to samo u Konavlima. Sva kaznačina Pavljebrda svetkuje krsno ime o Petrovdanu dneva dvadesetog lipnja. Kapelica sv. Petra nalazi se uz pokrajinsku cestu u dnu polja na malom brežuljku među borima. Već ranim jutrom stižu prijatelji i pozvanici autobusima iz Dubrovnika i drugih konavoskih sela u goste. Čim je sjeklo sunce, počeše krijesovi, ti vjesnici ljeta, da kriješte po stablima. Kad krijesovi kriješte, znak je vrućine. Na cesti dočeka nas domaćin pristao čovjek, veseo, da smo mu došli i uvede nas u svoj seljački dom. Opanci na nogama, i žuljevi po rukama, odaju u njemu seljaka. Pozdravismo se sa ukućanima i počastiše nas kavom i rakijom. Bilo je nas više gostiju u kući ovog odličnog hrvatskog seljačkog rodoljuba, a i u drugim kućama bilo je također gostiju, koji su čašćeni svi, kako kuća može i nastoji, da se što bolje iskaže. Stari mu otac Nikola, koji je pustio upravu sinu Ivu, sav radostan pokozuje nam kuću, košare, dvorište, na kojemu je desetak velikih stabala od murava, koje čine ugodan hlad. Tu je guvno, gdje se vrši žito, a mimo samu kuću teče živa voda. Sva okolica je puna stabala, svugdje zelenilo, da uživaš gledajući tu ljepotu prirode. Izgleda, da nijesi u Dalmaciji, jer vidiš zelene vinograde, polja pšenice bjelice, usađene krumpire, kupus, grah i drugo povrće. Po dvorištu imade njegovih konja, krava, u košarama, koze, ovce, fanjci, telad, prasci; vani kokoši, patke, ulišta pčela, riječju uzorno seosko gospodarstvo, što znojem, trudom i štednjom stiče seljačka kuća. Ivan nas uvede u konobu punu bačava vina, dok su na gornjem podu celege pune buhača. Ni vino, ni buhač ne može prodati, jer je taj seoski proizvod gotovo izgubio cijenu. Njegova žena domaćica Ane i djeca joj Mare, Pave, Nike, Stane, te Anto i Niko svi rade oko objeda. Tu se kuha i peče u ognjištu i vani. Na ražnju se peče i vrti debeli domaći ovan. U kačulima se kuha zelena menestra, to jest grah sa pršutom, i šarenim lardom, slaninom, pračevinom; u drugom kačulu kuhaju se kokoši, u trećem govedina. i t. d. Taj dan zaklaše nekoliko kokoši, kupiše pedeset kila govedine; ubiše ovna; pripraviše pršuta i ostalog blaga Božjeg, što ga je kuća dala. Oko 9 sati služi se »ručak« gostima. Netko jede pršut, netko prženih pulastara, pilića, a domaćin toči naokolo svakom vina. Svako malo naiđe po koji gost, tad ga se služi najprije kavom i rakijom. Domaćin ima pune ruke posla sa gostima. On mora osvjetlati obraz. Njemu je danas teško, jer pazi, da bude svak zadovoljan, a imade oko trideset gosti kod njega cijeli dan. Oko 11 sati ide se k misi k sv. Petru. Zato objed ne može početi prije sata po podne. Bogato načinjena trpeza ima mjesta za sve odrasle muške i ženske, a djeca, koja dodoše sa roditeljima sjedoše na drugu trpezu na prvom podu. Kad sjedosmo, posadismo se muški na vrh stola, a ženske na dno stola. Vitke gizdave mladice sve su u bjelini, u divnoj narodnoj nošnji konavoskoj, koju nose sve Konavoke, a koja je ljepša nošnja sa narodnim vezivom, nego li ikoja druga hrvatska narodna nošnja, sačinjale su svojom mladošću, svojom ljepotom ovo kićeno društvo. Kćeri Ivanove Mare, Pave, i svast mu Rade, kao vile služe oko stola. Nose rezani domaći suhi pršut. Zatim juhu sa rizima. Iza toga menestru zelenu. To je osobito jelo, dubrovački specijalitet. Iza toga jela domaćin donese svijeću, usadenu u kruh na stol i pozove sve na molitvu. Svi se dižemo i molimo. On kleči na sred poda i moli Boga i sv. Petra za blagoslov i napredak. Iza molitve obligatna je tako zvana konavoska z d ra v i c a. Baldo Perović govorio je zdravicu u zdravlje »Bana — domaćina«, njegova doma i svih prisutnih. Ova zdravica je jednaka po svim Konavlima, a potječe od davnine. Vrlo je interesantno, da domaćin zove imenom »Ban — domaćin«, koji se naziv opetuje više od dvadeset puta. Odakle riječ »Ban« u Konavlima? Kako je poznata u Konavlima? Čast Bana je jedino kod nas Hrvata poznata. Ja sam uvjeren, da ovaj naziv »Bandomaćin« potječe iz doba, kad je u Dubrovniku bio »ban«, koji je vršio dužnost zarnjenika kneza dubrovačkog ili iz starohrvatskog doba, kad su bani vladali ovamo još iz doba bivše Crvene Hrvatske. Drukčije se ne da to protumačiti. Drugdje nije bilo časti banske, dok kod Hrvata i katolika i bogomila je bilo te časti, kako se čita na bogomilskim stećcima u Bosni. Ovo je lijepi primjer, kako je hrvatski narod u Konavlima sačuvao uspomenu na bansku čast. U zdraviii se želi, da Bog uzmnoži »Banu-domaćinu« blago, stoku, polja, i t. d., a najviše, da dade zdravlje svoj kući. Zdravica traje od petnaest do dvadeset časaka. Iza zdravice služe djevojke redom druga jela jedno za drugim, tako da nigda kraju ni koncu doći. Zadnji dođe s ražnja pretili domaći mladi ovan. Toči se rumenika vino. Mladost pomalo se žuri, jer satovi prolaze, žele ići u kolo, Nosi se slatko, voće, pečeno vino, crna kava. Objed svrši oko 4 sata popodne. Preko objeda nazdravi se domaćinu i svim uzvanicima, ali iza službene zdraviie. Iza objeda na taraci u našeg domaćina svira lijerica i mladost pleše. Tu dođe sva seoska mladost. Ah, divno ti je pogledati pustu tu junačku mladost! Sunce žeže, ona igra, pleše, pjeva. Ta njihov, je život, bili sretni! Neka ih! Kasno pred smrknuće raziđe se mladost kući na večeru, a i ukućani sa gostima idu večerati. Preko večere se pjevaju narodne pjesme u dva grla, to jest dvojica zajedno, pa opet drugi tako, a pjevaju se i poznate naše pjesme. U pjesmama konavoskim spominje se svaki čas »Ban-domaćina« i »banica-domaćica«. Po večeru opet zasvira lijerica, koja mami mladost u kolo. Najljepši je ples domaća »poskočnica«. Mladost pleše i sve moderne plesove. Koliko ih je god, domaćin ih časti vinom neprestano cio dan i obnoć, jer bi bilo slabo, da ne počasti mladost, koja pleše na njegovoj taraci do iza ponoći. Tako svršava svečanost krsnog imena. Slučaj je, da je u Pavljebrdu sutra dan »festa« svetog Pavla, čija je kapelica blizu sela. Taj dan se ne radi. Na »festu« se zove kojeg prijatelja, koji dođe na »prislugu«. Objed bude kao u obični svetac, ništa izvanrednoga, Svečanost krsnog imena nadmašuje pirovanje i najveće crkvene svečanosti u Konavlima. Za čudo je, da je uspjelo dubrovačkoj republici iskorijeniti svugdje na njezinom teritoriju prastare običaje osim »feste« po cijelom njezinom bivšem teritoriju, a u Konavlkna k tomu još i svetkovanje krsnog imena.