A. Bogomilstvo kao vjerskopolitički problem. Jedan od najvažnijih duhovnih pokreta među južnim Slovjenima jest bez sumnje bogomilstvo, Taj pokret može se posmatrati sa vjersko-dogmatske, kulturno-prosvjetne i političke strane. Sa svake od ovih strana zaslužuje on osobitu pažnju. Poslije pokreta sv. braće Ćirila i Metodija jačeg duševnog gibanja u srednjevjekovnom Jugoslovjenstvu od bogomilstva nema. Naravski ne može se taj pokret vjerske i dogmatske strane omjeriti sa pokretom sv. braće već jednostavno s toga razloga, jer je bogomilstvo jedna fatalna zabluda; s kulurno-političkog gledišta jednostavno se bogomilstvo kao duševni pokret veže o rad sv. braće. Mi ne ćemo ovdje prikazivati genezu. evoluciju i propagaciju bogomilstva kao heretičke zablude. Ni njihova nauka, moral, organizacija, disciplina ili ritual ne će biti predmet ovih redaka. Zabavićemo se malo političkim i nacionalnim momenetima, koji su u 11. i 12. vijeku, dakle u vrijeme kad se je bogomilstvo počelo uvlačiti u Bosnu, prijali njegovu širenju u našoj domovini. Već od konca IX. vijeka pa dalje bjesnjele su u hrv. narodnoj državi zublje građansko-vjerskog rata i razdora između latinske i narodne hrv. službe Božje, između latinizma i glagolice, Romano-Latina i Hrvata. Pobjeda latinizma vrijedila je u narodu kao atentat i nasilje na narodne svetinje: glagolicu i narodni jezik u službi Božjoj. Strasti su pogdjekad znale čak dotle usplamtjeti u toj borbi, da je dolazilo i do ubijanja svećenika biskupa, knezova i vladara. Sabori crkveno-državni (splitski: 924/5. i 926/7), badava su tražili ključ rješavanju tih raspri; riješiti ih i donijeti željenog mira narodu i državi nisu mogli. Badava rad papinskih poslanika, koji su krstarili zemljom; badava ingerencija i najvišeg crkvenog auktoriteta, pape rimskog; badava kanoni i naredbe. Glagoljaši su imali svoj kler, svoje knjige, svoju narodnu hijerarhiju; za sobom snagu i oslon u narodu, a i vladari su ih neki javno, a neki više prikriveno favorizirali. Ali Latini pomagani snagom centralne crkvene vlasti, kojoj se niko nije mogao oduprijeti, pomalo im počeše ništiti hijerarhiju, ukidati dijeceze, knjige paliti. Narodnih je kraljeva dolaskom Arpadovića na hrvatsko prijestolje nestalo; ostao je samo niži kler i narod kipeć mržnjom na pobjeditelje — Latine i čekajuć čas osvete i oslobođenja s koje bilo strane. Strani ugarski utjecaj bio je drugi neprijatelj glagoljaša; treći neprijateij nadošao je u 12. vijeku u bizantinskom helenizmu pod silnim carem Emanuelom, koji je narodnu službu Božju gazio po našim zemljama jednako i s istih razloga, radi kojih ih je gazio po Bugarskoj i Trakiji. Polovinom 12. vijeka zapaža se u Bosni jak politički i vjerski utjecaj sa sjevera od Ugarske: ugarskih kraljeva, vojvoda i hercega; u to isto vrijeme javljaju se u Bosni i prvi počeci bogomilstva. Ne stoji li to u nekoj uzročnoj vezi? Pod ovim pritiskom neprijateljskih sila sa istoka, sjevera i zapada vjersko oduševljenje narodno za glagolsku službu Božju moglo se je lako izroditi u jedan čisto sektarski fanatizam. Često puta vidimo to u historiji Crkve, kako prekomjerni i neobuzdani entuzijazam za jednu osobu, uredbu, nauku i običaj ili ceremoniju rađa zagriženom herezom i sektarstvom. Latinska se liturgija vrlo polagano u narodu izgrađivala, i prije nego je ta zgrada bila posve gotova i u narodu učvršćena, eto sa jugoistoka banuše u Bosnu novi graditelji, učitelji i majstori, koji su narodnu psihu, mentalitet, čuvstva i aspiracije puno bolje razumijevali i u svoje svrhe iskorišćavali, nego zapadni Latini, a to su bili — bogomi1i. Oni su mrzili latinizam i helenizam baš kao i glagoljaši latinski jezik i helenski i latinsiko i helensko bogoslužje i kler, Evanđelja su čitali istim narodnim jezikom kao i glagoljaši. U glagoljašima našli su oni svoje prirodne saveznike, koje su s vremenom znali posve sebi asimilirati. Istina je, da im je vjerska i moralna osnova bila heterogena; ali narod vjersko-naučno još neizgrađen ne gleda toliko na dogmatsko-teološke razlike, apstraktne i njegovu shvaćanju teške i nepristupačne, koliko na vanjštinu, obred i jezik, kako to često puta u historiji zapažamo, Narod se često puta daleko više određuje spoljašnjošću, u kojoj mu se neka ideja ili nauka prikazuje, nego samom tom golom idejom ili naukom. Bogomilstvo imalo je osim toga puno dodirnih točaka i sa ranijom poganskom mitologijom slovjenskom, koja još nije bila posve izbrisana iz duša naroda nedavno pokrštena. I u tom je ležala velika atraktivnost bogomilstva. Bogomili su se u Bosni divnom svojom elastičnošću i akomodativnom snagom znali bolje nego ih u ikojoj drugoj evropslkoj zemlji prilagoditi već udomaćenoj kršćanskoj nauci, pa tako iz kršćanskih elemenata, i iz pretkršćanskih — slovjensko-poganskih kao i iz istočno-mazdaičkih, gnostičkih i manihejskih sastavina stvoriti jednu sinkretistioku, narodu pristupačnu i lako shvatljivu doktrinu, koja je k tome šaroliko bila protkana narodnim običajima, predajama, pričama i praznovjerjem, pa su tim svim sigurno krčili put srcima i dušama narodnim. Ne poznavajuć bogomili u svojoj organizaciji Bogom dane i osnovane sistematske hijerarhije na čelu s papom i biskupima, već naučavajuć nauku o kolektivnom laičkom svećenstvu podudarali su se i u toj točki sa slovjenskim demokratskim shvaćanjem društvenog uređenja, kojemu je prvi princip samostalnost. i nezavisnost. Nazivima svojih vjerskih funkcionara (djed, đodo, gost, starec) uzetim iz starodrevnog rodbinsko-zadružnog života slovjenskog nemalo su bogomili podizali svoju popularnost u narodu. Bogomili su zapali u našim zemljama na raskrsnicu Istoka i Zapada, latinizma i helenizma, katolicizma i pravoslavja, na razmeđe dviju najglavnijih klasičnih kultura, latinske i grčke, dvaju svjetova, koji su u vjekovnim borbama za hegemoniju ili prevlast na Balkanu stajali jedan prema drugom. Bogomili se nisu priklonili ni jednoj ni drugoj Crkvi, ni katoličkoj ni pravoslavnoj, već su izgradili između njih svoju nezavisnu »bosansku crkvu« između slaveno-srpske istočne i katoličke latinske, gdje je zapravo na osnovima glagoIjaštva trebalo osnovati slaveno-bosansku zapadnu crkvu pod okriljem Apostolske Stolice. Bogomili bosanski nisu međutim ni izdaleka bili onako zagriženi i ogorčeni dušmani katolicizmu i katoličkoj hijerarhiji, — što je uostalom glavna i osnovna značajka svih sektaraca — kakve vidimo Albigenze u južnoj Francuskoj, o kojim reče jednom papa Inocentije III., da su »gori i od istih Saracena«. O ubijanju biskupa i papinskih legata u Bosni, što se događalo u južnoj Francuskoj, nema u Bosni ni spomena. I nauka bogomilska i eksoterična i esoterična proživjela je u Bosni neke modifikacije, po kojima se je u mnogočemu približila mentalitetu i shvaćanju vjerovanja, morala, rituala, discipline i organizacije kršćanske. To sve nalazi onda i jasna odraza u poveljama, vjerskim knjigama, spomenicima, stećcima . . . bosanskih bogomila, I sam radikalni dualizam t. j. nauka o dva vrhovna počela, ta najznačajnija crta cijelog bogomilskog religijsko-filozofskog sustava, nije se mogao u Bosni održati u svojoj izvornoj formi, jer bogomili bosanski kroz cijelo vrijeme svog historijskog opstanka vjerovahu ipak u jedno vrhovno počelo, pa se tako i u toj najfundamentalnijoj točki svog vjerovanja ne mogoše oteti utjecaju zdravog kršćanstva, koje je u Bosni i u vrijeme kulminacije bogomilstva sigurno bilo moćno i u narodu jako. Po sebi intrasingentno, nepomirljivo i radikalno bogomilstvo postalo je u Bosni koncilijantnije, kompromisno. Tim povodom su onda neki naši historijski pisci (Petranović, Glušac, Davidović) previše brzo zaključujuć išli jednostavno negirati egzistenciju bogomilstva u Bosni kao takova, i proglašivali »bosansku srednovječnu crkvu« pukim ogrankom pravoslavne crkve. Mi ćemo se kasnije na ovaj predmet još jednom navratiti, pa o njemu opširnije govoriti. Nijekati se ne da, da je bogomilstvo u srednjovječnoj Bosni bilo jedan važan i odlučan faktor u kulturnom, političkom, vjerskom i socijalnom životu našeg naroda. Njegovom širenju prijalo je osim napred navedenih uzroka slabo vjersko obrazovanje naroda, nestašica klera, slabo, gotovo nikako hijerarhijsko uređenje zemlje. B. Bogomilstvo kao kulturnoprosvjetni problem. Kulturna sila i veličina bogomilstva bila je u tome još, što se Sv. Pismo čitalo na narodnom jeziku; što se služba Božja obavljala na istom tom jeziku, a što se i književnost njihova širila i razvijala u jeziku naroda. Od te bogomilske književnosti ostalo nam je do danas nešto spomenika, a među njima je prvi po vremenu rukopis Stankov, od kog nam se vrlo malo sačuvalo. Najveći je spomenik Hvalov rukopis sa čitavim Sv. Pismom Novog Zavjeta, a tome su dodani još iz Starog Zavjeta psalmi i nekoliko manjih sitnica. Od Hvalove ruke sačuvao nam se još jedan rukopis: nikoljsko evanđe1je, prozvano tako po manastiru Nikolji u Srbiji, gdje se je našlo, Osim Stanka i Hvala poznat nam je još jedan bogomilski pisar i to neki Radosav, koji je prepisao Otkrivenje Ivanovo, Ovaj je rukopis važan i radi toga, što u njemu ima na tri mjesta glagolskih pripisa, dok je inače sav kao i Hvalov pisan bosanskom ćirilicom. Po tome se može misliti, da su u Bosni Bogomili znali staro pismo glagolsko i u potonja vremena, kad je već bila ćirilica sasvim pretegnula. Osim tih knjiga Sv. Pisma, koje nisu bogomili sami izvorno sačinili, već kao i azbuku primili od slovjenskih (ovdje hrvatskih) kršćanskih učitelja, imali su oni i veliku apokrifnu književnost, koja isto tako nije bar sva izvorna njihova tvorevina, već je bila i kod jednih i kod drugih kršćana slovjenskog jezika. Ona je starija od bogomilstva. Ipak je na osobiti način prijala bogomilima, kod njih se čuvala, dalje razvijala, dok je i u jednoj i u drugoj crkvi bila više manje zametavana i proganjana. Neke apokrifne spise sastavio je čak i sam početnik bogomilstva Jeremija. Oni su puni vračarskih molitava u vezi s gatanjima i basnama. Jeremija nje sve te gatke sam izmislio, već ih mnoge uzeo gotove iz grčko-bizantinske književnosti, preveo ih, dao im narodni duh, kolorit i odijelo i tim za narod osobitu vrijednost. Sigurno im je štošta dodao iz narodnog vjerovanja, stare slovjenske mitologije, a iz svoje glave. Iz Bugarske širile su se onda te apokrifne knjige po hrvatskom i srpskom narodu, osobito u Srbiji i Bosni. U Bosni ih je moralo biti veoma mnogo. Nije isključeno, da ih i sad ima u prepisima ranijih stoljeća sakrivenih u starim okovanim sanducima ili čekmedžama. Mnogo je tih apokrifnih spisa propalo pod nesmiljenim rukama inkvizitorskim u XIII., XIV. i XV. vijeku, jer je spaljivanje krivovjerničkih knjiga u srednjem vijeku bio osobiti dio rada i misije inkvizitora. Djela apokrifne književnosti zajedničko su blago svih kršćanskih naroda srednjeg vijeka. Kod mnogih tih naroda ona su prvi plodovi književnosti narodne. Poznavanju te književnosti mora i opći i literarni historik, kao i filolog i filozof posvetiti osobitu pažnju, jer je i ona osobiti dio književnosti narodne, a narodna književnost je najbolji izraz narodne psihe, duha i mentaliteta. Uz Sv. Pismo apokrifne knjige bile su najmilije narodno štivo naroda srednjeg vijeka, a i dandanas još naš narod najrađe čita djela i štivo natopljeno i začinjeno apokrifnim začinima i protkano apokrifnim tkivom. Poezija istočna, kojom previre bogomilska književnost, puna mašte za čar i užas, preko apokrifnih knjiga dirala je tankoćutnu duševnu stranu našeg naroda, tad još mlada i u mladenačkoj dobi, naspram mlade mu snage, puna pjesničkog poleta. Pa nije ta apokrifna poetična literatura važna samo za buđenje i razvitak čuvstvene strane proste narodne duše, a po tom i za njezin odgoj. Ona ima velikog udjela u razvitku, školovanju narodnog duha, narodne inteligencije i ideologije u svakom smjeru i pravcu. Staro mitološko vjerovanje slovjensko došavši po doseobi Slovjena na Balkanski poluotok u dodir sa idejno snažnijim kršćanstvom, nije mu se s uspjehom moglo opirati, a kamo li ga svladati. Ustuklo je pred kršćanstvom. Slovjeni primiše kršćanstvo, koje ipak u njima ne ojača tako, da bi oni mogli novi svijet velikih ideja i širokih vidika gledati i shvatiti u svoj njegovoj grandioznosti i uzvišenosti. Uspomene na slovjensko mitičko poganstvo bile su još jake. One su sad našle jasna i vidna izražaja u apokrifnoj bogomilskoj knjizi, pa su s njom zajedno dale narodu neku naknadu za ono, što je narod primanjem kršćanstva ostavio, Priče i pripovijesti bogomilske sastavljene su bile za pouku puka pučkim načinom i govorom, pa su se puka i neobično doimale, postale njegovom duhovnom svojinom, blagom narodnim. One su mu otkrivale svaku tajnu na nebu i na zemlji, u svemiru u vidljivom i nevidljivom svijetu u prošlosti sadašnjosti i budućnosti. One nisu pazile, što će na to reći suverena kritika prosvijetljena uma i duha; još manje su se obazirale na ohole, imperatorske diktate suhe i hladne znanosti, ni na ponosne definicije autoritativne nauke Crkve. Ta njihov teren nije bila znanost ni dogma. One pričaju narodu za narod, a ne za hladne kritičare i učenjake. One govore ne trijeznom i hladnom umu, nego daleko više pustoj mašti narodnoj i tajna željnom srcu čovječjem. Je li onda čudo što su se te priče i bajke tako duboko usjekle u dušu i pamet narodnu i ostavile u njoj neizbrisivih tragova kroz burna i tamna stoljeća i maglene vjekove do današnjeg dana? Učenjaci će naći tih tragova u gatkama i pričama narodnim; u zagonetkama i poslovicama, u vjerovanju i maštanju; u čaranjima i bajanjima; u običajima, pa čak ponešto i u samom jeziku narodnom. Sjetimo se samo priča narodnih o ognjenoj Mariji, o Mariji u paklu, o griješnoj udovici u paklu, o sestrama sv. Petra i mnogih drugih. U tome i leži znamenitost bogomilske apokrifne književnosti, kojoj duh i danas ponešto živi u narodu. Po načelu općeg čitanja Sv. Pisma, koje su bogomili postavili davno prije novotaraca 16. vijeka, izgleda, da su oni usprkos velikim bludnjama i predrasudama vjerskim bili u kulturno-prosvjetnom obziru nešto napredniji od ostalih kršćana naše domovine i jače pismenosti od drugih. Patareni su dakle u Bosni bili pokrenuli pismenost, koja je napram književnosti njihovih suplemenika, kršćana Zapadne i Istočne Crkve, razmjerno najviše imala i nosila prostonarodni karakter, pa bila u nekom smislu zfoilja narodna, i ako ne toliko po svom cijelom sadržaju, postanku i motivima, koliko zanimanju i plodovima u narodu. Daljnji izvor svoj imala je i ova književnost u prosvijetnom radu slovjenskih apostola, sv. braće Ćirila i Metodija i staroslovjenskoj crkvenoj književnosti, koju su oni zasnovali, i ako se je kasnije bogomilska književnost odvojila od nje i sadržinom i svrhom i oblikom. U kojem bi se smjeru ta književnost dalje razvijala, do kojeg bi se stupnja savršenstva ispela, kakvim li bi plodovima urodila, da joj nije razvojnu nit prekinula nagla invazija turska — nemoguće je odrediti. Završujemo. Nastojao sam bogomilstvo s ova dva gledišta prikazati što objektivnije i historijski vjernije, Priznao sam bogomilstvu ono dobro, što mu se mora priznati. Nama je to danas lakše i zgodnije učiniti, nego što bi to bilo u kritičnoj dobi njegove borbe sa katolicizmom u srednjem vijeku, Danas mi govorimo o bogomilstvu kao o jednoj prošloj oluji i opasnosti; govorimo hladno i nepristano bez straha, da bi mogli pasti bilo u mreže stroge inkvizicije ili krvavog terora mase. Dilema: katolicizam ili bogomilstvo, koja je u sredovječnoj Bosni stvarala ljute neprijateljske tabore, davno je riješena. To rješenje olakoćuje i omogućuje domaćem historičaru objektivno pisanje i nepristrano ocjenjivanje događaja. To je pomoglo i pisanju ove studije.