U prekrasnoi pjesmi »Smrt Marka Kraljevića« (Karadžić, Nar. pj. II knj. br. 74), koja je opće poznata iz brojnih antologija i pjesmarica, ima osobita crta: Marko videći, da će umrijeti, odsiječe svome konju glavu »da mu Šarac Turkom ne dopadne, da ne nosi vode ni đuguma« i zatim ukopa ga »bolje nego brata Andriju«. Poslije toga britku sablju prebi na četvero, d a mu sablja Turkom ne dopadne, da se Turci njome ne ponose, što je njima ostalo od Marka, da hrišćanluk Marka ne prokune. Bojno koplje slomi na sedmero, pa ga baci u jelove grane; uze Marko perna buzdovana, uze njega u desnicu ruku pa ga baci s Urvine planine a u sinje u debelo more, pa topuzu Marko besjedio: »Kad moj topuz iz mora iziš'o, onda vaki djetić postanuo!« Potom napiše oporuku i pričvrsti je na jelovu granu, prostre dolamu pod jelom, prekrsti se sjede na dolamu, samurkalpak na oči namače, dolje leže, gore ne ustade. Ova pjesma protivi se historijskoj istini, a protivi se i svim tradicijama naroda, koji gotovo bez izuzetka i danas vjeruje, da Marko nije umro, nego da živi u Romaniji ili drugoj kojoj planini u nekoj pećini sa svojim Šarcem1. Po historiji pak, kralj Marko, turski vasal, išao je g. 1394. po zapovjedi svoga gospodara Bajezidhana Ildirima s turskom vojskom na Mirću, vlaškog vojevodu, i 10. listopada te godine poginuo u boju zajedno sa svojim drugom Konstantinom Dejanovićem (»begom Kostadinom« narodne pjesme). Njegove sluge i vitezovi odnijeli su njegovo tijelo i sahraniili u manastiru Svetog Dimitrija u selu Suhoj Reci kod Skoplja, gdje su ukopani i njegovi roditelji kralj Vukašin i njegova žena Jelena. Ova pjesnička crta o uništavanju oružja prije junakove smrti nije originalna, jer se nalazi i u drugim epskim literaturama. Karlamagnussaga, skandinavski prijevod jednoga izgubljenog franceskog teksta pjesme o Rolandu, spominje da je Rolandov mač Durendal bio bačen u neku močvaru na Roncevauxu. Kad se Karlo Veliki vratio na bojište, gdje je poginuo njegov nećak, kojega je bio ostavio u zapleću vojsci, koja se vraćala kroz pirenejske klance u Franciju, nađe Rolanda mrtva kako drži u desnoj ruci mač, u drugoj rog od slonova zuba (olifant). Više vitezova pokuša uzeti mač, no ruka junakova stisnula je balčak i nije htjela pustiti. Karlo se pomoli Bogu i pokuša on uzeti sablju; tada se ruka otvori i Roland vrati mač svome gospodaru. Karlo uzme balčak i sačuva ga radi svetih moći koje su bile u jabuci, a gvožde baci u bližnju rijeku, jer nitko nije bio dostojan nositi Durendal poslije Rolanda2. Po tim pričama rimovane redakcije Pjesme o Rolandu bacio je Roland mač u neki otrovani duboki izvor i ljudi kažu, da se i sad vidi mač u tome izvoru i da će ostati ondje do sudnjeg dana. U jednom franceskom prijevodu Turpinove kronike3 o Karlu Velikom, kaže se: Vi koji čujete ovu historiju, nemojte pitati, što se dogodilo s mačem, jer Bog nije htio dopustiti da ga itko od onog časa vidi, jer je ukrašen svetim imenima našega Spasitelja (Isto dj. str. 389390), Tko bi po ovome zaključio, da je ova pjesnička crta prenesena na Kraljevića Marka iz franceske epike preko Italije, koja je tu poeziju presađivala na istočnu obalu Jadranskog mora, mogao bi se prevariti, jer ima još jedno vrelo, iz kojega su južni Sloveni vrlo obilno crpli svoje epske tradicije i koje još danas nije presahlo, a to su islamske literature, turska, perzijska i arapska4. Doista, jedna slična islamska tradicija o Hazreti Aliji, zetu Muhameda pejgambera, bila je južnim Slovenima poznata već u XVom stoljeću. Zabilježio ju je Mihajlo Konstantinović iz Ostrvice kod Novog Brda u Srbiji, koji je dvije godine iza pada Bosne bio zarobljen kao mladić, proživio osam godina kao janjičar u vojsci Mehmeda el Fatiha i nakon pada Jajca u ruke kralja Matijaša bio prisiljen da nakon junačke obrane preda mali grad Zvečaj u ugarske ruke. Kao ratni zarobljenik došao je u Ugarsku, naučio češki i zatim, čini se, u Poljskoj, napisao vrlo zanimljive uspomene iz svoga života među Turcima, dao dragocjen opis turskih ratnih običaja, vjerovanja i sl. Između ostaloga kaže za Hazreti Aliju ovo: » . . . A imao je, kažu, sablju koja se zvala Delfikari, čudne oštrine i takve tvrdoće, kako oni pripovijedaju, da po čemu je god Alija njome udario, bilo gvožđe ili čelik, sve je pred njom bilo kao paučina. A drugi kazuju, da je žena njegova Fatima bila velika čarovnica, pa je ona svojom naukom pripravljala taku oštrinu toj sablji. . . Po Mahometovoj smrti Alija od velike žalosti ode do stijene Gormendži, hoteći sablju svoju iskvariti od tuge i udari o stijenu, da je sva sablja u kamen utonula. Vidjevši Alija tako čudo, čega prije o svojoj sablji nije znao, tako joj reče: Dilfikari prestani, da ne bi ovo protiv Boga bilo. I potom je živio po smrti Mahometovoj devet godina. Posljednje godine na smrtnoj postelji ležeći, sabravši sav zbor poganski, opominjao je da Mahometovu zapovijed čvrsto drže, jer vjera je njegova nada sve druge vjere, »i zato kaurima dosađujte, gdje možete, da ne bi oni vama dosadili. I tražite ih u kućama njihovim i bolje vam je, nego ih u svojim kućama čekati.« A kad je vidio, da mu je dolazio suđeni sat, zapovjedi da se uzme njegova sablja i baci u dubinu morsku. I kažu pogani, kad je ona sablja bačena, da je tri dana na onome mjestu more bjesnilo i vrtjelo se, žaleći Aliju. I stoga pogani imadu knjižice male, koje radi svetinje drže kod sebe i zovu ih hamaili5, a osobito im imaju u ratu, kao kod nas Evanđelja, noseći ih pod pazuhom, i na njima je sablja Delfikari naslikana. Kažu, da im je od mnoge pomoći u ratu, i komegod na te knjižice prisežu, to čvrsto drže svakome. Ali imadu druge knjižice lažne, koje prave od sapuna mletačkoga. Kome hoće kidisati glavi, na onaj sapun pripravljeni, sličan pravim knjižicama, prisežu; kome tako učine, neka se zdravlju ne nada, kako se bilo dogodilo kralju bosanskomu .. ,«6 O toj čudesnoj sablji Hazreti Alijinoj pričale su se vrlo živo legende među bosanskim muslimanima, njeno ime nalazimo i u pučkom bajanju, koje je zabilježio Vid Vuletić Vukasović u članku »Sicanje u Herceg Bosni« (Bosanska Vila IX, 1894., 366): »Ova se sablja zove Zulfikara, taku je nosio azri-Talija (sic!)«. Ovu sablju Hazreti-Alijinu nalazimo i u junačkoj pjesmi iz Foče« Blažević Omer i budimski vezir« (Horman II, br. LXIV.). U toj pjesmi poznati junak Omer Blažević odvede sestru serdara Borculića (drugdje Bortulića), pošto je od njega ujagmila vjeru, da je ne će dati paši ili veziru, nego da će je vjenčati za se. Kad je Blažević odvede do Kaniže, zaište vezir od njega djevojku, a ona se prepane, da je Omer ne preda veziru i pobjegne od njega i odvede mu pretila zekana i odnese mu »sablju Zulfikara«. Ime ove sablje nadijevali su muslimani odavna vrlo rado svojoj muškoj djeci. Gundulić u »Osmanu« spominje Sulfikara (!) Arnauta, kojega vezir Osmana Dilaver, rodom Hrvat, ubije bježeći od pobunjenih janjičara, a u jednom popisu bosanskih spahija od g. 1711, koji je nedavno objelodanio Vladislav Skarić u Glasniku zemaljskog muzeja, nalazimo često ime Zulfikar. Otac vezira Alipaše Rizvanbegovića stolački kapetan zvao se takoder Zulfikar. Ovo ime nadijeva se i danas djeci i u hipokorističkom obliku glasi Zulfo. Karakterističnu sliku legendarne sablje Hazreti-Alijine sa dva oduga šiljka nalazimo često rezbarenu u drvu ili izvezenu na ćilimima i popraćenu kakovim tekstom iz Kurana. NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu