Visok, plećat, široka koraka. Gustih, sraštenih obrva, krupnih smeđih očiju, prosjede zabačene kose, U društvu oštar, ironičan i kritik, koji ne isključuje ni prisutne, ali željen. Nepristupačan naoko, uistinu dobri drug i gospar, široka srca i duše. To je naš Karlo Mijić. Naš, iako on to stalno poriče. Rodio se prije četrdesetpet godina, i to pukim slučajem, u Bileću u Hercegovini. Roditelji mu bjehu sa Brača iz Sv. Martina u kojem vlada tradicija, da su svi doseljeni iz Bosne. Djetinstvo i prvu mladost proveo je u Sarajevu, tu je svršio osnovnu školu i gimnaziju, Bilo je to još staro Sarajevo, grad kaldrme, čikmi i petrolejskih lampi. Pasmandžije (noćobdije) obilazili su čaršijom sa sabljom krivošijom, turski zaptija Drina bio je komandant bjelavske karaule, topovi sa tabije javljali su jangije (požar), kojih je onda bilo više, pa je često zakrvavilo nebo i noć pretvorilo u dan. Ženskinje je bodilo u pečama i feredžama s mestvama i firalama, a s fenjerima, šutke, išlo se na sijela i prela. Zimi se niz Sagrdžije spuštala mladost na ligurama do u samu čaršiju, često od silna zora i u ašćinice i dućane. Zrialo se tada za okšamluk i teferić; za saz, tamburu, zurnu i harmonike. Sa Sedernika, Jekovca, Hrida i Mrakuše izvijala se pjesma iz djevojačkih grla, a iz mehana čaršijskih čuo se cilik gusala čalgidžija. Iz toga Sarajeva pošao je Karlo Mijić na študij u Europu. U Pragu, po Vršovicama i Vinohradima promatra bujni život i njime živi. Na slikarskoj akademiji postaje učenikom Vlaha Bukovca, s kojim se ne može složiti, pa bude radi nepokornosti isključen. Seli se u Munchen i u toj vedroj i prekrasnoj njemačkoj Ateni nastavlja nauke. Učitelji su mu bili glasoviti njemački radirer Petar Halm i Američanin Karlo Marr. Nakon študija vraća se u Bosnu, gdje se zadrži tek kratko vrijeme, jer mu je bosansko-hercegovačka zem. vlada podijelila štipendiju za študij umjetnog obrta u Beču uz obećanje, da će mu nakon svršenih nauka biti povjerena organizacija cjelokupnog umj. obrta B. i H, i vodstvo škole umjetnih zanata u Sarajevu. Na ispunjene tog obećanja čeka i danas. U školi umj. obrta u Beču bio mu je profesor poznati Berthold Loffler, Ovdje radi samostalno surađujući u više bečkih humorističkih listova i ubrzo bi opažen po svojim karikaturama. Šteta što je tu granu rada napustio, jer bi se ne samo spremom, već i odličnim opažanjem smiješnog u pojedincu i čitavim rituacijama, mogao razviti u izvrsnog karikaturistu. Kad je buknuo svjetski rat vraća se ponovno u Sarajevo, pa uz pomoć drugova dobije mjesto učitelja crtanja na sarajevskoj Srednjoj tehničkoj školi. Tim je mislio izbjeći fronti, ali ne uspije, jer bi na denuncijaciju »dobrih prijatelja« pozvan u vojsku. Ubrzo na samoj fronti proživljava ratne impresije. Pred konac rata povraćen je na svoje mjesto, u školu, na zahtjev školskih vlasti, i tu ostaje prikovan do današnjeg dana. * I u tom Sarajevu, koje se je u posljednjih tridesetak godina znatno izmijenilo, kažu, moderniziralo, on radi. Radi crteže, akvarele, drvoreze, uljene kompozicije, nacrte za posude. Prireduje kolektivne izložbe, sudjeluje kod raznih redovnih i reprezentativnih izložaba kod kuće i u inozemstvu (Krakov, Barcelona, London i t. d.). Mnogo predmeta od kovine bilo je po njegovu nacrtu izradeno u školi umjetnih zanata u Sarajevu za izložbu moderne dekorativne umjetnosti u Parizu; tu je sudjelovao u izradi nacrta bosanske sobe, pa je bio i nagrađen medaljom. — Njegov rad je čas ubrzan, čas usporen, gdjekoji ga put posve preikida i traži poticaja i razumijevanja, ali toga, u bar u nekoj mjeri, nikako ne nalazi. Zato on cijelo vrijeme svog boravka u Sarajevu, a to je zapravo čitav njegov život, želi ostaviti taj grad i smjestiti se u sredinu, koja će ga bolje shvatiti. U tome nije još uspio. U stvaranju njegovu jasno se ocrtavaju dva razdoblja. Prvo mladenačko, kada još nije bio posve svoj i kada je gruba snaga i robustnost pobuđivala u njemu divljenje i drugo razdoblje zrelog i muževnog mira, dubokog socijalnog poimanja i fermentiranog gledanja na prirodu i sebe. — Rad mu je raznovrstan. U prvom su redu crteži; na njegov vlastiti način, razvučenim tušem. Rađeni su brzo, na dušak, pa u njima svaka linija živo vibrira. Odlični u podjeli crnog i bijelog. Motivi crteža su Bosna, ponajviše Sarajevo i okolica: naherene potleušice i kafane, partije starog grada, džamije s minaretima i jablanima.blokovi modernih zgrada i dimnjaka. Akvareli mu se odlikuju osobitom svježinom boja. To su ponajčešće marine. Nedavno je počeo u akvarelima iznositi običaje i život našeg hrvatskog sela, od kojih mu dvije stvari izdaje »Napredak« u seriji svojih Božićnih karata. Vrlo su dobro grafički rješeni drvorezi, u kojima prevladavaju biblijski motivi, Mnogi od ovih stekli su i priznanje inozemstva. Iz mladih su mu dana drvorezi iz bosanskog narodnog života u boji. U ulju je u starijim djelima, u pejsažu i u figurama, ne cifrajući donosio surovo i surovim bojama istinu. Tada primitivan u shvatanju, u primitivnim formama obrađivao je goleme mase urvina i planina, a u portretima silno naglašavao karakterne crte. U novijim djelima, smiren, prelazi u tonsku skalu, pošto je stekao iskustvo, da se skromnim i odvaganim riječima može dati mnogo dubljeg i proživljenijeg. Sada on ujednostavnjuje i ublažuje paletu i gleda svoje pejsaže u sređenim i jednostavnom tonskim vrednotama. To su pejsaži bosanskog grada i sela. Njegov grad sa svojom čaršijom je siv. Nestalo je iz njega vedrine i Ijepote, mnogo je toga u njemu trulo. Lažna je ona pitoreska, o kojoj pišu stranci. Šarenilo je tek spolja, a iznutra je sve sivo, Selo je drugačije, ono je spolja tamnije, ali u dubini svojoj ono je čisto, snažno, vedro i dobro. Tu je još mnogo toga nepokvareno. On je shvatio boje narodnog veziva i narodne ornamente i njihovu naivnu ali snažnu ljepotu kao što je naivna ali snažna duša naroda. I zato je selo njegovo smireno i svijetlo. Još je jedna jaka grana njegova slikarskog djelovanja. To su portreti. Mnogo ih nije napravio, prosto što ih od njega gotovo niko nije ni tražio, radio ih je za se, svoju rodbinu i prijatelje. Osim portreta u crtežu osobiti su mu portreti u ulju. Spominjem tek tri: nadbiskupa dra Ivana Šarića, dra Felje Poljanića i njegove žene. Naročito zadnji, koji je najmarkantniji. To je zrelo djelo, koje podsjeća na klasiku. I to bi bio crtež o Karlu Mijiću, podrijetlom iz Dalmacije, rođenom u Hercegovini, a radom i dušom Bošnjaka. O njemu se malo čuje, jer je neborben, povučen u se i jer je slabih laktova. Talenta i kulture je u njemu mnogo.