Gorski Kotar, ta Hrvatska Švica prepun je prirodnim krasotama, koje se nižu u najnapadnijim oblicima u velikom prostoru što ga zaprema sjeverozapadna hrvatska krška visoravan. Među bezbrojnim brijegovima, koji oponašaju razne oblike, pružaju se svježe i hladovite doline, drage i udolice, jasno ocrtane tamnim sjenama rubova crnogorične šume, koja je u pretežnoj česti prekrila te krajeve. Niže se tu brdo do brda, prisljanja se brijeg o brijeg, nadmašujući visinom jedan drugoga, a iz toga kaosa bregova i zelenih dolina uzdižu se bijele i plješive glavice Velikog Rišnjaka, Velikog Snježnika, Malog i Velikog Obruča, kao da im je od silne tuge s tjemena popadala bujna kosa, tugujući za svojim zarobljenim drugom nekadanjim Kranjskim Sniježnikom. U tome gorskom sklopu susrećemo gotovo na svakom koraku po koju prirodnu ljepotu i rijetkost poput sunovratih Sokolanskih Stijena, divne i slikovite okolice Čabra i Prezida, značajnih gorskih jakih izvora Kupe, Čabranke, Kupice i Fužinarke, rasklimanih Kuželjskih Stijena romantične okolice Crnog Luga, Fužina, Delnica, Lokava i Skrada podno kojega se nalazi pećina sa orijaškim vrelom Zeleni Vir, koji svojom vodenom snagom tjera električne uredjaje za osvjetlenje gornjih mjesta. Kruna pak svih tih prirodnih ljepota nalazi se skrivena u nepreglednim šumama crnogorice i bjelogorice na jugoistočnom rubu sjevero zapadne krške visočine odnosno Gorskog Kotara u Bijelim i Samarskim Stijenama. Bijele i Samarske Stijene nalaze se u sjevernim ograncima gorske kose Velike Kapele, koja je iza Velebita najdulja gorska kosa u hrvatskom gorju. Po svojoj geografskoj protezi širi se i ona poput Velebita smjerom od sieverozapada prema jugoistoku u dužinu od 40 km. Na sjeveru je odijeljena od gorskih sklopova Gorskoga Kotara zarezom Lujzinske ceste između Ravne Gore i Mrkopolja, zapadnu joj stranu prati Morlački kanal, na jugu je dijeli od Velebita previja Vratnik 698 m, a od Male Kapele sedlo Jari Jasen 888 m, prema istoku pak rijeka Dohra i ogulinsko-oštarijska krška ploča. U tome prostoru možemo razlučiti dva glavna paralelna gorska niza, jedan niži jugozapadni i jedan viši sjeveroistočni niz. Ovome višem gorskom nizu pripadaju Bijele i Samarske Stijene. Ova dva gotovo usporedna gorska grebena nalaze se južno sela Begova Razdolja, pak ih sa sjevera omeđuje uvala Begove Staze, sa sieveroistoka trupina slikovite Bjelolasice, sa istoka i jugoistoka rastrgana i prašumom obrasla Velika i Mala Javornica, dok se prema zapadu pruža Velika Crna Kosa i kosa Trobukve. Smjer gorske osi Bijelih Stijena je sjeverozapad — jugoistok, pak prema tome stoji točno u pravcu dinarskog pružanja. Smjer gorske osi Samarskih Stijena početno je paralelan sa onim Bijelih Stijena, a drugoj svojoj polovici skreće gorski greben više prema jugu i u tome smjeru ostaje do kraja. Nalaze se između 32° 36' i 32° 39' stupnja istočno od Ferra, a na 45° 14' stupnju sjeverne širine. Kako su unaokolo okružene šumovitim bregovima to na daleko i široko nema kuće niti kućišta, što je u velike oteščavalo pristup k njimi kao i dulje i temeljitije njihovo proučavanje. Danas se nalazi neposredno pod glavnim vrhom Bijelih Stijena podignuta planinarska kuća, koja je u velike doskočila lakšem pohodu i iztraživanju Bijelih Stijena. Kuću je sazidalo Hrvatsko Planinarsko Društvo u Zagrebu, i dalo joj ime poznatog popularnog i zaslužnog istraživača naših krajeva prof. Dragutina Hirca, koji se među prvima uspeo na Bijele Stijene i koji je prvi opisao njihove krasote. Kako se Bijele i Samarske Stijene nalaze u tipičnom krškom području posve je jasno, da i one kao i njihov okoliš nose gotovo sve bitne značajke krša. Kao sastavni dijelovi Velike Kapele i one su taložene istodobno sa Velebitom i Velikom i Malom Kapelom iz voda mezozoičkih mora, pa su u dugim razvojnim dobama bile podvrgnute raznim uplivima i fazama, koje su stvorile današnje njihovo lice. I tu su nakon njihova taloženja bili glavni agensi izgradnje tektonske ili izgrađujuće sile, što su cjelovitu trupinu Velike Kapele raskomadale u pojedine gorske kose i stvorile sisteme ogranaka i pojedinačnih kosa, koje su unatoč svojeg samostalnog rasezanja u uskoj i neposrednoj genetskoj vezi s glavnim bilom Velike Kapele. Kao drugi važni čimbenik, koji je taj započeti rad nastavio i dotjerao, a koji i danas djeluje čas jače čas slabije, jest kemijsko i mehaničko djelovanje oborinskih voda, kojemu se djelovanju pridružuju djelovanje insolacije i jake smrzavice kao važnih čimbenika kod rastrošbe kamenja kore zemaljske. Združena ova djelovanja stvorila su u geološkoj prošlosti iz vapnenačkih masa one danas tako osebujne i različite oblike Bijelih i Samarskih Siijena, kojim s punim pravom daju ime Hrvatskih Dolomita. Kamenje od kojega su izgrađene ove dvije gorske kose pripada formaciji Jure, pa se sastoji od debelo slojenih vapnenaca i gromadastih breča ili kršnika. Ove potonje tvorevine pretežu u izgradnji, dok uslojeni vapnenci nastupaju tek u malim količinama na jugozapadnoj strani Bijelih, a nešto više na zapadnoj strani Samarskih Stijena. U geološkoj prošlosti bila su oba gorska grebena u medjusobnoj vezi, što više oni su sačinjavali jednovitu gorsku kosu. Tek u kasnijoj geološkoj dobi došlo je uslijed tektonskih sila do međusobnog razmaka, pa je između njih nastao duboki dolinski zarez Crne Drage, koja spaja cestu Mrkopalj—Jasenak sa cestom Ogulin—Jasenak—Novi Vinodolski. Kod postanka doline Crne Drage došlo je i do otklona kose Samarskh Stijena u njihovom sjevernom dijelu, a pogotovo u južnom dijelu gdje je gorski greben zauzeo posve pravac južni. Istodobno došlo je i do trganja gorskog grebena obih kosa kao i stvaranja ponikava i uvala na cijelom prostoru obih gorskih kosa. Gorska kosa Bijelih Stijena razdijeljena je po prilici sredinom previjom zvanom Boce u dva dijela, u jugoistočni na kojem se nalazi ujedno i najviša točka uspona aps. visine 1335 m, i sjeverozapadni dio s najvišim usponom 1314 m. Oba ova dijela odlikuju se najraznoličnijim oblicima, pa neznaš, kojega bi prije odabrao za cilj svoga promatranja. Kako smo spomenuli, sastavljene su one od dvaju vrsta vapnenog kamenja razne otporne snage prema djelovanju oborinskih voda, pa se ta razlika već na prvi pogled jasno očituje. Oblici vapnenaca su blaži, zaobljeniji i dimenzijama manji, dok su oblici kršnika oštri, puni dubokih škrapa i škarova i zamjemih dimenzija. Jedni i drugi oblici bijeli su poput snijega, a tamna vegetacija vjetrom izmučene smrče još više izdiže blještavost bjelila. Bijelilo kamenja samo je njegova površinska pojava, jer je ono u nutrinji, a tik i ispod površine svjetlo smeđe i sive boje. Samo tanka površinska kora je bijela, jer su oborinske vode svojim kemijskim djelavanjem izlučile bituminazne tvari, koje daju boju kamenu, a rezultat toga trajnog izlučivanja je rastrošna kora, koja prevlači kamenje Bijelih i Samarskih Stijena kao i kamenje diljem naših krajeva krša. Kako je prekrasna slika tih naših Dolomita i kako djeluju na fantaziju posmatrača vidi se najbolje po tome, što zapanjen gledaš u bezbroj onih kukova, tornjeva, tornjića, ponikava, uvala, vrtlića i bezdana, a da ne smažeš riječi i izraza da tu lijepu i jedinstvenu sliku opišeš i u dostojnoj formi prikažeš! Posve ispravno kaže dr. M. Hirtz u svom opisu Bijelih Stijena (Hrv. Planinar fcr. 7. 1923 str. 106): »Tko da opiše Bijele Stijene, tko da riječima preslika svu onu njihovu golet, veličajnost, užas i strahotu, sve njihove čudesne fantastične morfoiogičke osebine i oblike, tko može sve to da obuhvati duhom i perom u jednu plastičnu prikazu? Eno ih pred Vama! Gromada do gromade, uzdigla se do 60 i više metara u visinu, sva bijela, žljebasta i raspucana, puna rasjedlina, škalja i pukotima, ova gola golcata, skoro bez grmečka i trave, ona s nješto kržljave vegetacije, jer su joj tamne smreke osvojile trupinu, utisnuvši se u puklini golog kamena u onu šaku zemlje orljenica sto ju meteorna voda otapanjem vapnenaca stvorila. A kakvi su istom vrhovi Bijelih Stijena! Kuk se do kuka okomio, zubina do zubine u prilici najosebujnijih oblika, što ih je tisućljetna tvorba Prirode mogla da stvori. Čini Vam se, da ste zašli u jednu veliku umjetničku radionu Prirode, u jednu njenu prebogatu klesaru i ne treba vam mnogo mašte, da sve te tvorevine vječne umjetnice Prirode stanete poredjivati sa poznatim oblicima ljudskoga umjeća plastične vrijednosti, Ima tu po izbor svih mogućih oblika; čunjeva, tornjeva, tornjića, stupova na formu obeliska, kupula, bačava, škrinja, a ima i kipova, kao da ih je kipar isklesao. Dva se kamena sklopa naročito ističu i njima se pažnja i mašta najviše bave, prvi je na svojoj grbini iščičkan nizom tomjića, kao da je htjela Priroda kopirati ornamentike gotskoga stila, drugomu se na vrhu glavičaste klisure smjestio ogroman kamen prozvan radi svojega oblika »kovčeg«, a prirasao je jošte samo krajem, dočim se lijevo dolje nekako u sredini gromade uspravila statua, ma pravi kip čovječji, djelo vanredne plastike«. I tako bi mogli s Hirtzom zaredati od kuka do kuka, od provalije do provalije, od jednog kamenitog svoda do drugog, od jednog razgleda do drugog, svuda nalazeći obilnog materijala za studij kao i za turistiku. Na svakom se koraku moraš diviti veličanstvenosti Prirode, koja u svojoj tehnici nije monotona, nego upravo rasipna i šarolika, jer se uz ono golo i bijelo stijenje odmara oko na divnom i šarolikom sagu najljepšeg gorskog cvijeća, koje je u množini prekrilo male uvale i ponikve, a po kojem uz veselu cvrku i obilnu gozbu nalazi zabave stotine i stotine najraznoličnijih kukaca. Ti su vrtlići prava botanička bašta, jer je u njima sabrana gotovo sva flora što dolazi na Bijelim Stijenama. Iz njih se prolazi kroz kamenita vrata opet do kukova i izžljebanih stijena i tako se to niže kroz cijelu gorsku kosu Bijelih Stijena. Uz dosele rečene oblike značajni su oblici vrtača ili ponikava, koje su se duboko uvalile između pojedinih kamenitih skupina, pa priječe izravni prilaz od skupine k skupini, i često treba pola sata i više dok od jedne skupine predješ preko takve ponikve do druge. Mnoge od njih sežu duboko i završuju se uskom pukotinom, koja je ispunjena snijegom preko cijele godine. Takve su snježnice prava blagodat za planinare, jer u području Bijelih i Samarskih Stijena nema nigdje izvor vode, pa je snijeg jedino sredstvo kojim dolazimo bar do kakve takve pitke vode. Razlog pomanjkanju izvor vode na Bijelim i Samarskim Stijenama leži u biti vapnenačkog kamenja, koje je kako smo vidili strahovito raspucano i duboko iskrižano pukotinama, kroz koje oborinske vode nestaju s površine u dubine trupine stijena. Danas planinar ne mora muku mučiti s vodom, jer se uz planinarsku kuću nalazi cisterna s dobrom pitkom vodom. Samarske Stijene donekle zaostaju u razvoju bizarnih oblika i one mase kukova i tornjića, jer su u većoj česti izgrađene od slojeva vapnenca, koji rastrošbom ne stvaraju tako raznolične forme. Tek u južnom dijelu nalazimo donekle sličnih oblika s onima Bijelih Stijena, jer je ovaj dio izgrađen od istih kršnika kao i Bijele Stijene. U oba slučaja suglasuju se oblici Samarskih sa onima Bijelih Stijena, pa ih stoga nećemo zasebno opisivati. No uza sve to čini se da su Samarske Stijene divljije i rastrganije, čemu doprinašaju silno duboke i posve rastrganih strana ponikve, koje se nižu gotovo jedna do druge ostavljajući između sebe gole i oštre kamenite grebene poput kakvih kula na vrhuncima bregova. Često nam se čine kao da su pojedine klisure donešene na odnosno mjesto jer strše iz ravnih ili kosih padina poput obeliska 50 a i više metara u vis, pa možemo reći, da je bitna karakteristika Samarskih Stijena u razvoju dubokih ponikava, osamljenih kamenitih skupina, nazubljenih grebena i zaobljenih kamenitih balvana. Vegetacija Bijelih i Samarskih Stijena može se lučiti u dvije regije raznog karaktera i raznog raširenja. Prva bi bila regija visoke šume, koja seže od podnožja trupine do podnožja kukova, a druga od podnožja kukova do vrhova pojedinih stjenovitih skupina. Ona prva je raširenjem veća kao i brojem zastupnika, dok je druga vrlo ograničenog prostora, a i broj zastupnika je malen. U šumskoj regiji prevladava bukva, koja se u društvu sa jelom i omorikom zalazi sve do podnožja klisura, gdje bukva prelazi u kosodrvinu, jela gotovo posve iščezava, a omorika zalazi sve do vrhova. U sjevernom dijelu Samarskih Stijena prevladava jela i omorika, dok bukva nastupa znatno rjeđe. Uz te najobičniie zastupnike vegetacije pokrova dolazi još javor, žestika i po gdjekada koje stablo tise, koja je već i ovdje dosta rijedak vegetacioni faktor. Druga je regija vrlo siromašna brojem vrsta i primjeraka, pa tu nalazimo uz kosodrvinu bukve, borovicu (Juniperus nana), koja je prekrila gole latice svojim igličastim pokrovom, a između njih nalazimo rastrgane i vjetrom izmlaćene omorike, koje krase one gole i raspucane litice. Flora Bijelih i Samarskih Stijena brojna je i odlikuje se mnogim alpinskim zastupnicima, koji dolaze po Velebitu i Gorskom Kotaru, pa se osobito ističe svim planinarima mio i drag poznanik runolist ili planinka, koji je vrlo brojan i čest na Bijelim, a još češći na Samarskim Stijenama. Uz njega dolazi još mnogo raznog alpinskog bilja, koje urešuje pojedina vrtove kao i pojedine stijenovite skupine. Pristup k Bijelim i Samarskim Stijenama moguć je s tri strane. Najbrže dolazimo željeznicom do Ogulina, a odavle autobusom društva Tapred do sela Jasenak 24 km. Odavle u pravcu južnom preko livada predjela zvanog Gr1a na Begovu Stazu i ovom do odvojka na južnoj strani ceste Mrkopalj—Jasenak, pa Rusovim Jarkom do planinarske kuće podno glavnog vrha Bijelih Stijena, za 2 sata hoda. Druga dva prilaza nešto su dulja, i to željeznicom Zagreb—Sušak do stanice Sušuca. Od stanice pravcem zapadnim po pruzi do iza prve stražarnice, ovdje južno iznad jarka nogostupom kroz šumu odakle dođemo na glavnu cestu kod Zalesine, od mjesta Zalesine udarimo pravcem južnim preko velikog polja do sela Stari Laz, pa odavle do Begovog Razdolja, i dalje preko gorskih košanica Okruglice, Duge, Vrbovske i Milivojke poljane pa na prije spomenuti put Mrkopalj—Jasenak do 15 km, te označenim putem odavle na sedlo Boce, a od njih do plan. kuće. Treći je napokon pristup prije spomenutom prugom do Lokava, odavle kolima preko Mrkopalja do Tuka, pa dalje pješice cestom prema Jasenku do 15 km, a dalje kao i kod prijašnjeg pristupa. U oba slučaja traje put 6—7 sati. U oba prije spomenuta pristupa možemo cestom produljiti do 12 km pa kroz Rusov Jarak do planinarske kuće, Svi ti prilazi kao i usponi označeni su znakom počam od polaznih točaka pa sve do planinarske kuće, Isto tako označena je i spojnica plan. kuća sedlo Boce. Isti ovi prilazi vrijede i za Samarske Stijene, s razlikom što u sva tri slučaja valja ići do 13 km. a zatim uvalom prema jugu kojih 200 m te odavle prema zapadu u Samarske Stijene. Ovaj put za sada nije još označen, pa prilaz bez vodića dosta je opasan u onom labirintu kukova i orijaških ponikava.