Još je sima poznata ona lijepa rečenica s kojom se je mogal pakojni kardinal Piffl nadbiskup iz Beča i apoštolski administrator iz Gradišća svoj govor počet kod sv. krizmanja: »Ota riječ Hrvat zlamenuje i katolik. Jedan nemože bit dobar Hrvat, da nije i dobar katolik i preubernuto.« S ovim pozdravom je Nyeva Uzoritost veliku istinu izrekal, jer samo ova jedna misal drži u sebi sve ono, što se s hrvatsikim duhom skupasložit može; jer katolioka crikva je bila, ka je Hrvatom svoi jezik, svoju narodnu mdsal zobdržala. Katolička crikva je bila stup, grad proti onim, ki su Hrvata proganjali, jer je znala, da s hrvatstvom hoćedu i veru zadavit. S jednom riječom od početka, do današnjii časov je katoličku veru i hrvaitstvo zobdržat je jedno ter isto. Ovako je bilo ne neg va predomovini, nego i kod nas u Gradišću. Samo crikva je bila jedna kula hrvatskoga jezika i narodne misli. Crikva je bdla pozvana da obrani najdraže bogatstvo naši preotcev, materinsiki jezik, koga su si oni iz predomovine donesli'. Katolioka orikva je bila pozvana, da otu astavbinu očuva i po mogućnosti i povekšava. Kroz 400 let (godina) samo ona je dala va ruke naroda molitvenike, pobožne, školske i zabavne knjiige i kašnje pak »Naše Novine.« Samo ana je daravala nam velike karaktere, velike muže, ki su se sevik borili za hrvatski jezik i naradnost. Samo ona nam je darovala jednoga Miloradića, ki je ne neg u Gradišću bil obljubljen, nego i u predomovini je on pozmat, kot jedan iz među najveći piesnikov. Ovako je nastala katolička crikva braniište hrvatstva. Ljudstvo je pak spoznalo, da se samo u crikvu i u njegove poslanike, u duhovnike zaufat more, jer iz među intelligenciije se još samo oni ufadu po hrvatski pominat, samo oni se trudu za mjev materinski jezik, za njevu hrvatsku kulturu, samo oni djeladu za hrvatski narod. Zato je pak ljudstvo sevik verno ostalo materi criikv! Po zakonu »cuius regio, eius religio« uko 1570 leta (godine) s.u morali nasledovat u mnogi mjesta Gradišća veru Luthera i Kalvina. Ali njeve duhovnike nisu trpit mogli, jer ovo se nije složit dalo s hrvatskim duhom. Za mnogo bolovanjem i boreniem su se pak opet u katoličku crikvu vratili i ovako su ostali do današniega dneva. 1918 lita, kad je oluje gospodstva Marxa pomelo sve ulice u našoj državi, su naši Hrvati mnogo trpit morali. Prem je njeva diktatura barbarska bila, još se Ijudstvo ništa nije bojalo, nego se je vojevalo bez oružja s crvenom vojskom. Komunisti su pak zato mnoge u zatvor silovali a jednoga vrloga duhovnika iz srednoga Gradišća ustreljili. Tako vidimo, da su naš za duševnom hranom gladni hrvatski narod od 1533—1920 leta samo duhovniki u crikvi s živom hrvatskom riječom hranili. Kad su pak pred desetimi leti deli zapadnih magjarski varmegjov na temelju mirovnih pogodbov u St. Germainu i Trianonu doišli pod Republiku Austriju, onda su se u ovih krajinah stanujući Hrvati počeli borbu pod svojimi vođami za hrvatski jezik. Prlje smo izolirani bili od drugih tuđih narodov osebujno (napose) od Mađara, jer smo se učit morali njihov jezik i njihovu povjest i primati njihovu kulturu, ali pod Austrijom se počne novi žitak, na 400 let starom, osušenom hrastu se nove kite počnu razvijati. S novoga se počne zidanje, gradja u kulturnom pogledu, tako da su se pred nikoliko let otvorile naše prve hrvatske ljudske (puoke) škole i ovako je pak za crikvom i kućom i škola postala jedna kula hrvatskoga duha. Ove škole su sikoro sve verozakonske (konfesionalne) škole, tako da su opet s crikvom u najvećoj meri skupa svežene. Va ovi škola(ma) se odgajuju naša djeca. Ovde se uču ne samo od Boga, nego spoznaju ise s hrvatskim književnim jezikom. Va sela se naijdu među seljaci katolička junačka društva, ka isto tako, kod i mi daci, nimadu sredstva, nimadu knjig, da bih najper mogli ići na našoj hrvatskoj kulturi. Ko pogledamo ova društva, ili »Kolo gradišcanskoga hrvatskoga đačtva«, ili »Hrvatsko kulturno društvo u Gradišću« vidimo, da su s većinom duhovniiki (svećenici) u prepostavnosti. Oni su vode tako ne neg našega seljaka, nego i intelligencije. Iz medu naše intelligentne omiadine izajdu van naši duhovniki, učitelji, va novom času vračiteljil i advokati. Pred kojem smo imali ne jedno sel'O, kade je skoro vsaka obitelj jednoga duhovnika odhranila, na najveću missiiju, spasenje duš. Žalno je ali u sadašnji časi, kada neboižno Ijudstvo ne samo korunu hiti doli iz kralja glave, nego i oltare ruši, je i kod nas velaika potribčina u hrvatskih duhovniki. Ova mala intelUgenoija je dosidob foš zdrava i složna i je zaisti: »Iz naroda! Pred narodom! i Za narod!« Istina je, najde se i među njiima i takovi, ki se pred svitom ne ufadu u crikvu ići, ali najde se i takovi, ki palk velu: »Ko zaisto iz serca molit kanim, onda nesmim niti po madarsku, niti po nimšku, nego po starom, kako me je mati naučila, po hrvatsku.« Katolički duh našega naroda se najbolje kod svakidašnjega dela i kod navadov (obioaj) sikaže, ko ako mar koju gledamo, vsagdir čemo najt, ka je s katoličkim duhom smišana. U knjiga, ke naši Hrvati štu (čitaju), išču prvić što bobožnoga, svetoga i onda oto ninogokrat pregledaju. Nebožne novine, ili časopise neče niti na ruke zet. Va današnji teški časi, kad je kruh tako skup, kad naeionalni socializam i kommunizam skoro na najviši troni sidi, ki imadu samo ota oilj, da stupe človičanstva zrušidu i je točno uništu, onda kad je delač uvjeren, da njemu drugi pomoći neće, niti nemože, nego kommunisti, onda se ne treba divit, da se je i kod nas ov duh rasširil osebujno u severnom Gradišću, ki su svećinom delači u Beču, i pak tako, da je u severu ne samo vera, nego i hrvatstvo u pogibeli, Znat moramo ali oto, da ovo nije poslidnji štadium vlade ovoga duha. Kako dugo će vladat, visi samo od nas. Jer marka'ko bih rado iz Ijudi kip Božji (slika) van skinut, ovo se nigdar dogodat neće, jer ota katolička ćut, ku je hrvatska majka vsakomu va srce zacipila, gori hodno vekovečna svitljavina i se neda na jednoč ugasit.