Silno, nekada tursko carstvo poslije katastrofalnoga debakla njegove vojske pod Bečom poče opadati, a u isto vrijeme poče pucati zora slobode balkanskim narodima, koji su se tokom XIX. stoljeća gotovo svi turskog ropstva oslobodili. Kao klin prema srcu srednje Evrope leži Bosna i Hercegovina, u kojima su i dalje vladali često, bez srca i osjećaja nasilni age i spahije. Preteče oslobođenja bili su na cijelom Balkanu smjeli stanovnici šuma, koji su se tamo sklonili ne prezajući od smrti i zadajući briga nasilnim tlačiteljima. Zadnji preteča oslobođenja bos. herc. raje bijaše junački sin Ivana Šimića i Ive Milas, Andrija Šimić, rođen 22. studenog 1833. u zaselku Alagovac sela Gruda u zapadnoj Hercegovini. Jedva je imao 10 godina, kad ode u Mostar služiti kod svoga age Tikvine, odakle ga digoše siromašni roditelji i namjestiše ga u službu kod katolika Nikole Međugorca u Klobuku. Kasnije pređe u svoga ujaka Milasa u Tihaljinu. Služeći tuđe gospodare, život mu postade gorak. Kući se nije imao kud povratiti radi skrajnog siromaštva svojih roditelja. Na svoje je oči vidio velike razlike i nepravde socijalnoga života: jedni su bili i siti i pjani, drugi gladni i žedni. Jedni gaze svako pravo, drugi trpe svakakve nepravde. Radi toga odluči poći u planine i tamo tražiti zlatnu slobodu. Odatle je htio prisiliti tlačitelje na pravdu i poštivanje slobode, U tu svrhu sakupi 10 do 15 drugova s kojima je preko 10 godina četovao i turskim vlastima velike neprilike pravio. Njegova je četa krstarila izmedu Mostara i Ljubuškoga, Prozora, Travnika, Glamoča i pograničnih krajeva Dalmacij'e. Andrija je došao do uvjerenja, da onaj koji ima treba da daje onome koji nema. Nitko ne smije obilovati, a da uza nj drugi oskudijeva i najpotrebnijim, Takav pogled na socijalni poredak dovede ga do zatvora u Ljubuškome, iz koga se oslobodi nasilno odvalivši vrata tamnice. Odmah stvori odluku, da bježi u planinu, jer je za njega samo tamo sigurna sloboda. Za četovanja treba i oružja. Na putu kroz Klobuk susrete mlada dobro naoružana Turčina, zgrabi punu šaku prašine, pođe mu u susret i sasu mu je u oči. Ote oružje, pušku i bjelosapac, pa se vrže u planinu, u šumu. Usput se navrati svojim roditeljima, da im saopći svoju konačnu odluku. To je bilo pod jesen god. 1859. kada je Andrija imao 26 godina. Čim se je Andrija odmetnuo u hajdukovanje pogibe neki beg (navodno Lakičić) na putu iz Mostara prema Duvnu u Klancima više Rakitskog gvozda, u kojim se je u to vrijeme Andrija nalazio. Pade sumnja na njega, da ga je ubio. Sada nasta hajka i svestrana potjera za njime. Sve ostade uzaludno, Andriju ne pronadjoše. Šimić se nije vrzao samo po Rakitskom gvozdu, nego je pribjegavao i pokazivao se sad u jednom, sad u drugom kraju, da mu nigda u trag nijesu mogli ući. Svake bi godine prošao sve planine i pojavljivao se u tijesnim klancima i tu ucjenjivao bogate trgovce, koji su glavnim putevima, kakvih je u ono doba bilo malo, progonili robu iz Sarajeva i Mostara u Imotski i Sinj. Vođe ovakvih karvana bili su i sami dobro naoružani. Negdje god. 1866. na Poljima dočeka Imoćane, koji su prolazili preko Doljana. Ovi na njegovu četu navale, ali konačno moradoše uzmaknuti i dati dvostruku ucjenu. Isto tako mu se junački opre Dervišbeg Kopčić u Karamanovim klancima, ali i on bijaše svladan i morade predati svu gotovinu. Oružje živ ne htjede predati nu ipak bi razoružan s cijelim svojim društvom. Jednom zgodom u Rakitskom gvozdu sukobi se Šimića družina sa zaptijama, turskim oružnicima. I njih svlada, ote im oružje i oduzme sve novce. Da zametne trag, odavle pođe daleko prema sjeveru do Ravnoga pod Kupresom, gdje su bili hajvanom bogati seljaci. Od njih zatraži hranu za svoje ljude. Mjesto hrane ovi seljaci dođoše dobro naoružani, da pohvataju i poubijaju hajduke. Nakon duljeg boja i puškaranja, Andrija ih rastjera, nahrani svoje ljude i pođe dolje prema Šuici. U Malovanu se usput malo zadrža, zatim preko Tušnice proslijedi put u Kamešnicu, u kojoj je proveo veći dio svoga četovanja. Iz ove se je planine često zalijećao u Glamoč, Livno, Duvno, Imotski i Vrliku, te dopirao sve do Sinja i Lovreća, skrivajući se sad pred turskim, sad pred austrijskim potjerama. Često je dolazio u pogibelj života, ali uvijek spretno izmakne. U očitoj je opasnosti bio u Ravnom, kada mu je tamošnji knez spremio zasjedu, kojom prigodom bijaše teško ranjen drug mu Nosić, kojega su sa sobom ponijeli i predali ga kući kod Imotskoga, dok se ne izliječi. O Gospojini god. 1868. na Vrličkom polju imao je žešći okršaj iz kojega je s društvom spasio živu glavu, hvaleći svojoj lukavosti. Još žešći okršaj bio je na Livanjskom polju sa livanjskim Turcima, koji su konačno pred Andrijinom četom morali uzmaknuti. Jednom su zgodom austrijsiki žandari na Lovreću Šimića opkolili, ali im on s nožem i puškom u ruci izmaknu i svojom smjelošću stvori kod naroda uvjerenje, da ga ni nož sjeći, ni puška ubiti ne mogu. Nije Andrija ucjenjivao samo Turke, nego i bogatije kršćane. Tako skupo plati Dundić iz Imotskoga i Hadži-Lazar Kujundžić iz Livna, jer nijesu htjeli poslati naručenu hranu za Šimića i družinu. Svakako je najstrožiji bio prema onima; koji su mu spremali kakvu izdaju. Tako su postradali Vukan Šešan, neki Pokosica i Babić. Babiću je zarobio brata i držao ga za taoca sve dotle dok nije cijelu ucjenu poslao. Jedne noći varkom doveden u kuću nekog Arapina u Roškom polju, nađe se opkoljen turskim oružnicima, koji su bili preobučeni, Andrijica vidje, da je zapao u zamku, poteže nož i sve ih rastjera i živu iznese glavu. Ovakav je život provodio Šimić kroz punih 12—13 godina. Svima napadajima, zasjedama i izdajama, koje su mu spremali turske i austrijske vlasti sretno je izmicao. Kroz cijelo vrijeme četovanja trajalo je proganjanje i zlostavljanje katoličkog svijeta. Sve njegove rođake pohvataše i pozatvaraše. Sumnjalo se na svakog i imalo imućnijega katolika od Gabele do Matine vode da štiti i skriva Šimića i njegovo društvo, pa su ih sve na teške muke stavljali. Tamo od Glamoča do Mostara i Ljubuškoga sve se diže na noge, da ga pronađe. Ne samo turske, nego i austrijske vlasti proglasiše za Andrijicom tjeralicu i odrediše ucjenu onome, koji ga uhvati ili ubije. Dapače ustanoviše i kontribucije na siromašnu raju, kojoj se nije vjerovalo, da ga ne skriva, potajno hrani i uzdržava. I dan danas ima živih ljudi, koji su bili proganjani, bijeni i mučeni povodom četovanja ovoga preteče općeg hercegovačkog ustanka. U proljeće 1872. Andrijica sa društvom pođe prema Lovreću, gdje zapade među oružane ljude, koji su ga tražili. Junački, pjesma kaže, s nožem među zubima, s puškom u ruci, a naćvama na glavi sretno izmakne sam i dočepa se svoje šume. Danju i noću, lutajući sam, jer mu je društvo pohvatano i poubijano stiže u selu Runoviće, shrvan glađu i umoran od bježanja u kući nekih Garaca zamoli, da može otpočinuti i malo zaspati. Na vjeri, u snu ga svezaše i predadoše sudu u Imotski, odakle bi poslan u Split, gdje mu je suđeno zajedno sa ostalim drugovima. Rasprava je počela 22. i trajala je do konca srpnja 1872. Šimića osudiše na doživotnu tamnicu, neke drugove na smrt, a neke na više godina zatvora. U Kopru i Istriji tamnovao je preko 29 godina i sve svoje drugove u tamnici nadživio, Pod konac godine 1899. poče se oživljavati uspomena na Šimića hajdukovanje i raditi za njegovo oslobođenje, odnosno amnestiju. Dosta je bilo prepiske. Reći bi, da su se i iznemogla starca bojali, ako bi došao na slobodu. Nijesu vjerovali, da ga je trideset godišnje robovanje moglo upitomiti. Sam je kazivao, kada je među nas došao, da su se u tamnici bojali, da ne bi preskočio zid 20 m visok i provalio 2 m širok bedem. Jedva o Božiću 1901. javi splitsko »Jedinstvo«, da je Šimić pušten na slobodu i da za njim vrvi cijeli Split od želje, da vidi onog nekoć od gore orla ... »pravog orla polomljenih krila«. Nakon što se u Splitskoj bolnici nekoliko zimskih dana odmorio pođe u svoju Hercegovinu, da još jedamput vidi klance i bogaze iz kojih je turskim i austrijskim vlastima dosta muke i brige zadavao, odakle se je nasilnim turskim tlačiteljima osvećivao, a u tužnoj raji gojio nadu u skoro oslobođenje. Pričao nam je živo i vjerno sve kako je odbjegao ispred turske sile, gdje je i koliko četovao. O svim zasjedama i jurišima veselo pričaše navodeći sve pojedinosti. Sjećao se svih klanaca, pećina, šuma, planina i ljudi s kojima je dolazio u doticaj. Samo s uzdahom spominjaše rđave svoje drugove kao Sekulovića, koji su bili pravi razbojnici i krvnici i koji su bili uzrokom njegovog dugog tamnovanja. Da ovakvih nije bilo valjda bi na slobodi dočekao i god. 1878. Šimić je bio pravi vojskovođa i ratnik, nikako razbojnik i nevaljanac. O njemu se ne zna ništa ružno i nečasno. Sve mu je plemenito i junačko. Sve je radio u cilju: »Ako Bog da sreći i slobodi«. U hajdučkoj četi Šimića bilo je zločinački raspoloženih drugova, kojima je Šimić spriječio mnoge zločine, o čemu pjesma kaže: »Koliko bi opustilo kapa, Kol'ko tužnih zaplakalo majka, Kol'ko ljuba u crno zavila, Da Šimića nije tude hilo!« Šimić se nije mogao riješiti loših drugova, pošto su poznavali njegova skloništa. S druge strane, kaže sam Šimić, da ih nije uklonio iz svog društva, jer ih je sprečavao, da ne ubijaju, pale i druge zločine čine. Izvan Šimićeva društva bilo ih je mnogo, koji su velike zločine izvršili, a Šimiću su se u grijeh upisivali, Sve dane poslije svoga oslobođenja, Šimić je proveo obilazeći mjesta kuda je četovao. Svak ga je rado dočekivao i pogostio. Kod pojedinih ljudi ostao bi i po više sedmica. Uvijek skroman, ponizan i gotovo pobožan. Pred smrt pođe u Runoviće do župnika, da se ispovijedi i pričesti. Na putu blizu crkve pade mrtav udaren od kapi 5. veljače 1905. Pokopan je tik do groba svoga izdajnika Garca. Šimić je bio malena i jedra stasa. Oči su mu bile žive, kao da iz njih vatra siplje. Čvrstoća ga ni u starosti niie ostavljala. Već starac, znao je i mogao poskočiti kao mladić. Četovanje mu je prešlo u krv, te je sve do smrti za pasom nosio veliki bjelosapac, na kome je ruku držao, kad bi o vojevanju začeo govor. Ivan Mimica spjevao je pjesmu u 5 pjevanja o Šimićevu četovanju, koja je doživjela 7 izdanja. Ove pjesme pjeva naš svijet po zagorskoj Dalmaciji, Imotskoj krajini i Hercegovini, Ovo nekoliko redaka neka bude na spomen preteči »Gabeoske« i »Nevesinjske puške«, koja je pukla istom 1875. Da je Šimić živio samo jedan decenij kasnije ne bi se drugi njegovim lovorikama kitili, niti uživali plodove njegove borbe i junaštva. Na teški turski zulum, Šimićeva je kubura 13 godina u gorskim klancima prkosno osvećivala svaku nepravdu, koja je kršćanima kroz stoljeća činjena. Njegova je zasluga mnogo viša, nego se obično misli. Daleko se čulo za njegovo dugo četovanje koje je svratilo pozornost na prilike u Bosni i Hercegovini, te konačno dovelo do okupacije ovih pokrajina.