Dva su grada i oba su trgovačka. Jedan je mnogo veći od drugoga. Iz manjega često dolaze ljudi u veći, da kupe razne robe, a kojiput donose sa sobom i novaca, da plate prijašnje dugove. Iz većeg opet grada rijetko dolaze trgovci u manji, osim s kakvim nužnim poslom i da usput posjete svoje trgovačke mušterije, a možda da potraže i novih. Takim se prilikama stižu poznanstva i sklapaju prijateljstva. Tako se i na taj način stiglo poznanstvo i utvrdilo prijateljstvo između dvojice trgovaca, jednoga iz manjega i jednoga iz većega mjesta. Obadva su bila imućna. Imali su svoje kuće, svoje radnje, svoje zemlje i vinograde. Nego onaj veći uobičajio, nakon poznanstva, počesto dolaziti i obilaziti svoga prijatelja u manjemu mjestu. Njega bi prijatelj primao vazda prijateljski u svome domu. A kako bi dolazio s konjem i konja bi mu uveo u podrum i smjestio pored svoga, a za prijatelja je bila posebna uređena soba. Tu bi gost s konjem ostao koliko bi htio ne brinući se za hranu ni za stan ni sebi ni njemu. Sve je to briga njegova prijatelja. Nego kad će nesreća, ovome se ne može nikako da pruži zgoda, da i on bar jednom uzvrati pohod svome prijatelju u velikom gradu. Prolazilo vrijeme i dosta ga prošlo, dok jedva jednom napade posao, zbog koga je imao otići do suda u onom mjestu svoga prijatelja. Bilo mu je to donekle i drago te u određeni dan opremi sebe i svoga konja, pozdravi se s kućnom čeljadi pa krenu na put. Kako je bio lijep i bistar ljetni dan, pošao je iz doma zorom rano, a dojahao u grad, kud je namislio, kad se sunce bilo već prilično spustilo k zapadu. Dojašivši u grad stane pred jednim od pribranijih hanova, gdje preda konja, ida se namiri, a to je imalo reći, da je i on odsjeo u istom hanu. Odatle ode potražiti svoga prijatelja i našao ga je u radnji. Tu se sastaše i za zdravlje ispitaše. Onaj kako sjedi, sjedi, sjedećke i govori, a prijatelja ni da ponudi mjestom, gdje bi se spustio, a kamo li čim drugim, nego je pohitio da ga što prije upita: — A što si ti to amo došao? — Imam nešto posla na sudu pa sam došao — odgovori upitani. — A gdje si otsjeo? — Otsjeo sam u hanu toga i toga. — Pa neka si, imaš pravo. U njega je lipo, ćisto (čisto), a nije ni skupo. Sve će ti biti plaho po volji. Stojeći i odgovarajući mu na pitanja, putnik se s punim pravom u sebi čudio, kako ga dućandžija ne poziva da iz hana prijeđe k njegovoj kući i da ostane u njega, dok svidi posao na sudu, a došao mu je prvi put. S ovoga je razloga posumnjao u pravi prijateljski doček i u pravo prijateljstvo onoga, kojemu je njegova kuća bila otvorena u svako doba dana i noći, kad god bi mu došao, a i dolazio je toliko puta. Vidje, da mu ne preostaje drugo, nego se što prije bez ikakva daljega razgovora otresti prijatelja i ostaviti mu radnju. To je i učinio. Zadržao se do mraka u čaršiji pa se vratio u han, gdje je večerao i prenoćio. Sjutradan ode na sud i ubrzo svrši posao. Bilo je još daleko do podne, a ne imao se rad čega dalje zadržavati u gradu, te se iz suda ravno vrne u han. Pozove handžiju i podmiri mu trošak za se i za konja. Handžija naredi mlađemu te mu izvede konja i pomogne mu ga opremiti. Putnik prihvati uzdu, izvede konja pred vrata i uzjaše. Goni pravo svome domu i zavičaju. Put mu je bio ugodan, pogdjegdje se koji put odmori s konjem, a nešto iza večere dojaši kući još istoga dana. Prošlo desetak dana, otkako se povratio, pa opet jednoga dana podrani, opremi sebe i konja te pođe pregledati vinograde, koji su bili od mjesta udaljeni po prilici jedan do jedan i po sata. Nije bio prevalio jašući još ni polovinu udaljenosti, kad najednom, onako nenadano susrete se s onim svojim prijateljem. Zaustaviše konje i lijepo se ispitaše za zdravlje, a onda prijatelj odmah upita: — A dokle si se to ti uputio? — Uputio se da pregledam vinograde — bi mu odgovor. — Ihi! — A što, brate, ihi! — Ama znaš, nezgodno mi se svrnuti s konjem kući, kad tebe nema. — Pa svrni se, brate, u han tome i tome. U njega je lipo, ćisto, a nije ni skupo. Sve će ti biti plaho po volji. To reče, krenu konja mamuzama i odjaši svojim putem ne mareći dalje za prijatelja, koji ostade kao izvan sebe na takove riječi, ali se možda i dosjeti razlogu. Nakon toga zastade još malo na cesti, i duboko se zamisli, odmahne rukom i produlji put u prijateljevo mjesto, gdje skrene u han i odsjedne.