O kućnoj zadruzi postoji velika literatura. Počam od polovine 19. vijeka svi znatniji slavenski pravnici, pravni povjesničari, sociolozi i ekonomisti bavili su se pitanjima iz područja kućne zadruge, i to povjesničari i sociolozi pokušavali su, da nadu, gdje je iskon, gdje je početak zadruge, je li to neka specifično slavenska ustanova ili je bila svojinom svih naroda na izvjesnom stupnju razvitka itd., a praktični pravnici i ekonomisti nastojali su da istraže, kako ta ustanova odgovara današnjem vremenu i potrebama seljaka, koje bi mjere imala da poduzme, pa da ta ustanova uzmogne izvršiti onu funkciju, što joj je narodni život namijenio. Ni u jednom od tih pitanja mnogobrojni istraživači iz područja prava, sociologije i agrarne politike nijesu se složili, nego i danas vlada podvojenost mišljenja, kako glede postanka i razvitka zadruge tako i glede njezine korisnosti i vrijednosti u današnjem ekonomskom poretku. Bilo bi zanimljivo pozabaviti se čitavim kompleksom tih pitanja, no to bi prelazilo svrhu ovog člančića, koji će se baviti samo pitanjem o vrijednosti zadruge u današnje doba, a to zato, jer je to pitanje za krajeva bivjih pokrajina Bosne i Hercegovine osobito aktuelno. Ostalih pitanja ćemo se samo uzgred dotaći, U bivšoj Bosni i Hercegovini kućna zadruga nije bila uredena pisanim zakonima nego običajnim pravom. Tako se dakle pravni život zadruge razvijao slobodno bez uplitanja države, pa bi pravni poredak u zadruzi bio rezultat samo pravnog uvjerenja zadrugara i ekonomskih faktora, koji su na nju utjecali. Zadružnim životom živjeli su a djelomično žive i danas seljaci i to kako oni na bivšim kmetovskim odnosno beglučkim zemljama tako i na »vlastitim«, te nije bilo ranije razlike u tome, radi li se o bivšim kmetovima odnosno pridržnicima ili slobodnim težacima, jer su se oni jednako udruživali u zadruge. Medutim je pravni život glede »vlastitih« zemalja bivših težaka slobodnjaka krenuo za vrijeme austro-ugarske uprave posebnim pravcem, tako da je nastao pravni dualizam, koji traje i danas. Naredbom naime zemaljske vlade od 14. IV. 1885. broj 2442/IIL, koja privremeno ureduje nasljedno pravo i postupanje pri ostavštinama nemuslimana u Bosni i Hercegovini određeno je u čl. I., da pri ostavinskim stvarima nemuslimana ima važiti domaće materijalno pravo na isti način i u istom obimu, kako je do tada upotrebljavano, da se to običajno pravo ima u svakom pojedinim slučaju ustanoviti saslušanjem interesovanih stranaka i pribavljenjem mnijenja šerijatskog suca i duhovnika onog vjerozakona, kojemu umrli pripada te samo, u koliko postoje nepotpunosti u ovom otomanskom običajnOm pravu, da se imadu upotrebljavati propisi nasljednog prava, koje važi u austro-ugarskoj monarhiji. Ta naredba, koja je i danas na snazi kao zakon, naređuje kod nasljedstva nemuslimana primjenu običajnog prava, ali pronalazak tog prava nezgodno veže za mišljenje šerijatskog suca i svećenika, mjesto da je to običajno pravo ustanovila i propisala. Šerijatskim sucima nisu pravni običaji nemuslimana morali biti ni poznati, jer su sudbenost u ostavštinama vršili za vrijeme otomansko nemuslimanski svećenici za svoje vjerske pripadnike, pa bi se bar od posljednjih očekivalo znanje toga prava. Međutim na pitanja sudova šerijatski sudije su redovno odgovarali, da su prije okupacije Austro-ugarske upotrebljavani i na nemuslimane propisi šerijata, a svećenici, da nema nikakvih običaja. Tako se stvorila praksa, da su mulkovne nekretnine isprva uručivane po šerijatskim propisima, dok to nije zabranio plenarni zaključak vrhovnog suda za Bosnu i Hercegovktu od 2. IV.3 1918. br. 216. gr., a od tada se mulkovne nekretnine uručuju po propisima austrijskog građanskog zakona prije novela. Mirijske nekretnine uručuju se pak po posebnom nasljednom redu ustanovljenom u zakonu od 17. Muharema 1284. Ako se međutim uzme kao utvrdena i nedvojbena činjenica: 1. da je seljak u Bosni i Hercegovini živio i još djelomično živi zadružnim životom; 2. da je jedna od bitnih oznaka južnoslavenske zadruge, da u njoj nema nasljednog prava nego da dio umrlog člana prirašćuje zadruzi kao cjelini, onda gornja praksa bosaniskih sudova bar iglede nemuslimana ne bi bila opravdana. nego je pri ostavinskim stvarima trebalo postupati po običajnom pravu, koje je takol očito, naime po zadružnom principu, te ukloniti za težaka ostavinsku raspravu i sačuvati mu selište za uvijek nepodijeljeno. Začudo je, da nitko od bosanskih pravnika nije do sada došao na ovaku misao, premda držim, da ovako umovanje nije bez osnova. Istina je s druge strane i to, da se gore spomenuta sudska praksa ne može danas izmijeniti bez posebnog zakonskog propisa, jer s jedne strane danas ni zadružni život nije kod seljaka beziznimno pravilo, a drugo gornja praksa stvorila je k6d seljaka novu pravnu svijest, koja se s tom praksom već saživila. Takva je bila sudbina zadruge na nekretninama, koje nisu imale karakter kmetski i pridržnički nego su bile slobodno vlasništvo seljaka. Tu je zadruga pretvorena s vremenom u individualističko vlasništvo. Zadruga se očuvala samo, ako je imalac te zemlje vlastele bio ujedno i kmet. Stanje glede zemalja kmetovskih bilo je povoljnije za opstanak zadruge. Pošto je po seferskoj naredbi kmetsko pravo bilo vezano uz porodicu, to glede kmetskog selišta nisu vođene uopće ostavinske rasprave, nego su baš po zadružnom načelu ostajala trajno istoj porodici odnosno zadruzi, pa je tako baš tim stanjem zadruga bila čak i podržavana, jer je dioba kmetskog selišta bila uslovljena dozvolom zemljovlasnika. Agrarnom reformom t. j. razrješenjem kmetskih odnošaja kućna zadruga dobila je naročito zakonsko priznanje, jer je uredba o upisu vlasnosti bivših kmetova od 21. VII. 1919., koja je ozakonjena 20. V. 1922., određivala u čl. 2., da se međusobni pravni odnosi članova kmetske porodice (zadruge) ureduju dosadašnjim običajnim pravom, koje postoji u Bosni i Hercegovini, dok se ne urede zakonskim putem, a da se sama selišta imaju u gruntovnici upisati na »bivše kmetske porodice«. Čl. 43. naredbe od 10. VI. 1921. broj 17569 sa izmjenama od 23. VI. 1921. o provađanju uredbe o postupanju sa beglučkim zemljama određeno je, da i ekspropriirani begluk valja uknjižiti na zemljoradničku porodicu. Dakle opet nova zakonska afirmacija zadruge. Dne 30. V. 1928. proglašen je zakon o bivšim kmetskim selištima i stečenim beglucima, koji u svom 1. članu odreduje, da se ukida kolektivno vlasništvo, koje je imalo temelj u kmetskom i kmetstvu sličnom odnosu, te postavlja načelo individualnog vlasništva. Tako je u Bosni i Hercegoviaii zakonitim putem prekinut pravni razvoj zadruge, koja se tu razvijala, kako rekosmo, bez ikakovih pisanih propisa, po običajnom pravu i koja bi se održala bogzna dokle, da je spomenuti zakon nije jednostavno zbrisao. Što je najinteresantnije, taj zakon je donesen u parlamentu jednoglasno za vrijeme najljuće borbe stranaka. Nameće se sama od sebe misao, da je taj zakon morao: ili da pogodi volju naroda, kad je u tako burno doba jednoglasno donešen, ili da je bar medu učenim pravnicima, koji prave zakonske osnove, prevladalo shvaćanje, da je zadruga sa svojim kolektivizmom jedna štetna ustanova, koju treba što prije ukloniti. Seljački narod, izgleda, nije zadruge osudio nego i danas za njom uzdiše, spominjući dobra stara vremena, kada je u jednoj zadruzi bilo po 50 glava, kada su bili puni i kuća i staja i hambari, a utvrđujući današnju siromaštinu seljaka uslijed brojnlh dioba. Još manje su je osudili naši pravnici. Na prvom pravničkom kongresu, koji se održavao u Beogradu na 20. IX. 1925. donešena je jednoglasno rezolucija, koja glasi: 1. U novom zakonodavstvu valja ustanovu kućne ili porodične zadruge ne samo održati već i ojačati i zato dozvoliti fakultativno osnivanje novih zadruga na svakom seljačkom selištu u cijeloj državi kao najzgodnije sredstvo i podlogu za opće uredenje seljačkog posieda. 2. Za podlogu pravnog uredenja zadružnih odnosa za cijelu državu valja uzeti sada na snazi stoieći u Hrvatskoj i Slavoniji zadružni zakon od 1889. g. sa novelom od g. 1902. uz izmjene potrebne u pojedinim pokrajinama. Naročito valja dati zadruzi karakter pravnog lica sa oblikom kolektivne svojine, u kojoj nema n a s 1 j e d s t v a. Za judikaturu u zadružnim pravnim pitanjima imali biti nadležni sudovi u cijeloj državi kao što je sada u Crnoj Gori. 3. Budući da u Bosni i Hercegovini nema sada nikaka zakona, koji bi uređivao odnose na bivšim kmetskim zajednicama i u pravnom životu vlada u tom pogledu kaos, neka se hitno uvede hrvatski zadružni zakon kao privremeni propis sa najpotrebnijim promjenama. Tako je mislilo pravništvo iz čitave države o zadruzi pod konac g. 1925., a već početkom g. 1928. izašao je zakon, koji je ukinuo zadrugu u Bosni i Hercegovini, gdje je niknula i cvala bez pomoći pisanih zakona. Prema svemu izgleda, da i taj zakon od g, 1928. može imati samo privremeno važnost, jer je poznato, da je već u velike uznapredovao tok zakonske unifikacije, da je već skoro izradena osnova općeg gradanskog zakonika i da će u isti zakonik biti uvršteni i propisi zadružni. Jedan od sastavljača tog zakonika prof. beogradsko pravnog fakulteta dr. Živojitn Perić u člarlku »Rad pučkog zakonodavnog savjeta pri Ministarstvu pravde« veli, da je po njegovom prijedlogu riješeno u zakonodavnom savjetu, da se kao osnova kodifikacije prava o porodičnim zadrugama uzme zakon o zadrugama u Hrvatskoj i Slavoniji od g. 1889. sa novelom od g. 1902. i dodaje: »kada se već stalo na gledište sasvim opravdano, po našem mišljenju, da se ustanova kućne zadruge, čiji temelj se karakteriše solidarističko altruističkim osjećajima članova zadruge, ne samo održi nego i ojača, onda je bilo sasvim umjesno primiti kao osnovii one kodifikacije zakona Hrvatske i Slavonije o zadrugama, koji daleko stoje iznad propisa u srpskom gradanskom zakonu. I ovo preimućstvo istih zakona nad srpskim gradanskim zakonom objašnjava nam činjenicu, da danas u Hrvatskoj i Slavoniji ima mnogo više i mnogo jačih porodičnih zadruga nego u Srbiji.« Pa obzirom na tu predstojeću kodifikaciju zadružnu u budućem općem građanskom zakoniku, svakako je aktuelno, da se i mi u bivšim pokrajinama Bosne i Hercegovine, gdje je rečenim zakonom od 1928. ukinuto kolektivno vlasništvo t.j.. .stvarna osnova zadruge, ipak bavimo ispitivanjem korisnosti i vrijednosti zadruga sa narodno-gospodarskog stanovišta jer ima nade, da će novi zadružni zakon, koji ima po Perićevoj izjavi, da ustanovu zadruge još i ojača, naći zadružno načelo u pravnoj svijesti seljaka neugasnuto, makar će dotle sve seljačke nekretnine u Bosni i Hercegovini biti uknjižene na individualne vlasnike. Samo ispitivanja da li je zadruga jedna za općenitost korisna ustanova, treba li zadrugu uzdržati i kako, ili je treba kloniti vrlo je teško i komplikovano, kao što su teški i komplikovani svi narodnogospodarski problemi. Bavili su se njime mnogi naši i strani istraživači, pa mislim da ću najbolje poslužiti postavljenoj zadaći, ako izložim mišljenja o zadruzi nekih poznatijih ljudi iz naših krajeva a naročito iz Hrvatske, gdje je i ranije i danas bilo imnogo temeljitih poznavalaca zadruge. Svakako su danas najveći živući poznavaoci zadružnog života dr. Vinko Krišković i dr, Dragutin Tončić. Prvi je bio profesor upravnog prava i agrarnog zakonoslovlja u Zagrebu, napisao je sistematsko djelo: Hrvatsko pravo kućnih zadruga (Zagreb 1925.), a kao podban Hrvatske i Slavonije morao se i praktično s njima baviti. Drugi se bavio najviše praktički sa zadrugama, jer je bio mnogo godina predstojnik zadružnog odjeljenja na pokrajinskoj upravi u Zagrebu, koja je bila zadnja instancija u zadružnim predmetima. Osim toga je napisao i više djela iz područja zadruga te je na spomenutom kongresu pravnika bio referent za temu o kućnoj zadruzi, pa je na osnovu njegovog referata i prihvaćena gore spomenuta rezolucija, Dr, Krišković u rečenom djelu veli, da o daljnoj sudbini zadruge nema sumnje, da ona ide neminovnoj meti, svome razrješenju, kako se razriješila i ikod drugih indoevropskih naroda usljed individualističkog pravnog i gospodarskog poretka, da je to prirodni razvitak, koji se ne može zaustaviti, da individualistično načelo, na kojem je sazdan naš pravni i gospodarsiki poredak ne podnosi narodnog gospodarstva, da zadruga može uspješno i blagotvorno djelovati kod priprostih kulturnih prilika, a da je stega zadruge, koja svakom zadrugaru bez obzira na njegove sposobnosti nameće istu sudbinu i zaradu, nesnosan jaram novovjeku čovjeku, koji se ne zadovoljava obezbijeđenim ekonomskim bitkom nego hoće da izvojšti i netki socijalni bitak, pa da je obzirom na taj prirodni razvitak raspadanja zadruge pogubno nastojanje, da to ukidanje uslijedi naprečac nego da je zadatak zakonotvorstva, da gleda spriječiti i otezati naglo gibanje seljačkog posjeda te da prelaz iz kolektivnog u individualno gospodarstvo bude postepen, da ne bi urodio gospodarskim rasulom. Krišković dakle smatra, da će individualizam uništiti zadrugu, ali da Krišković zadrugu cijeni i smatra korisnom vidi se jer na drugom mjestu veli, da je zadruga naš domaći od starine prokušani, dakle najpodesniji oblik gospodarske samostalnosti seljačke, a uza to najčeličnija čuvarica i najzdravija rasadnica našeg narodnog karaktera i bića, da se zadruga svojim organizacijom primiče onom idealu, što ga zapadnoevropska kultura hoće da poluči raznim tečevnim i gospodarskim udrugama. Dr. Tončić u referatu za I, pravnički kongres obrazlaže, da je kućna zadruga institucija našeg seljaštva, nacionalni proizvod njegove psihe, njegova originalna tvorevina stvorena bez tuđih uzora i bez utjecaja domaćeg zakonodavstva i pravničkili krugova, da je zadrugu stvorila pravna svijest i potreba našeg selaštva, koje ju je uredilo običajima kao svoju imovinsku zajednicu i kao tip šijačkog poretka sa posebnim obiteljskim pravom unijevši u nju ne samo svoju imovinu i rad već i ljubav porodičnu i uzajamnost mnogo prije nego li je zakonodavstvo donijelo zakonske propise za njezino uređenje, da prvi zakoni zadružni u Hrvatskoj nisu pogodovali zadrugama, jer su stvoreni na individualističkom shvaćanju tadanjeg liberalizma dekretiranjem slobodnog individualističkog vlasništva u seljačkim gospodarstvima, te da se išlo u najboljoj namjeri za uništenjem zadruge protiv volje seljaka. Nadalje je Tončić iznio, da prema statističkim podacima trećina žiteljstva u Hrvatskoj i Slavoniji živi u zadrugama, da istina seljaštvo napušta zadruge sa mnogo porodica i sa heterogenim članovima, što dokazuju potajne diobe, ali da seljaštvo ujedno perhorescira i individualno vlasništvo u svojoj užoj porodici i da stvara kolektivizam u novim zadrugama, koje se sastoje samo od jedne porodice kao uredbe sa zadružnim sistemom, da je sadanja glavna etapa u razvitku naše zadruge uzdržavanje i organiziranje naše najuže porodice kao subjekta seljačke imovine po načelima zadružnog prava, da ustanove općeg građanskog zakona, u koliko se njim ureduju i odnosi seljačkog svijeta, ne odgovaraju seljačkoj pravnoj svijesti ni njegovim gospodarskim potrebama i prilikama, da je po tim propisima ocu porodice dano neograničeno pravo nad porodičnom imovinom, da on može da protepe ono, što su ostavili prednici, kao i ono, što su stekli članovi njegove porodice, da se čestim ostavinskim raspravama iza smrti gruntovnih vlasnika seljačkih dobara upropaštavaju mnoge seljačke porodice, da svaka smrt trga, drobi, cijepa seljačko selište nemilosrdno, da se na nasljedstvo pozivaju i osobe, koje su sa seljačkim dobrom izgubile svaku vezu, da se stvaraju patuljasta gospodarstva, koja nisu gospodarske jedinice, a da tu nema zdrave organizacije seljačkog posjeda, da seljak nazire sanaciju tom zlu u zadruzi i da ni u nokoštinama sa individualnim vlasništvom ne bi ni jedan član trebao sam za sebe raspolagati cijelom imovinom već samo svi članovi porodice, koji zajedno žive i rade. Dr, Fran Milobar, prof. financ. znanosti na pravnom fakultetu u Zagrebu u svojoj knjizi »Izabrana poglavlja iz narodnog gospodarstva«, Zagreb 1907. veli, da nije sretna misao, koja je zamislila ukinuće zadruga, da bi puno zgodnije bilo zadruge zadržati i samo ih nešto reformirati, da svaki seljak priznaje, da je današnjem siromaštvu hrvatskog seljaka kriva u prvom redu »nesretna dioba« i da istom od časa, od kada je dozvoljena dioba i u nas pojavila posljedica: mali i sićušni posjed, koji samo teškom mukom može životariti. Dr. Milan Ivšić, prof. polit. ekonomije na visokoj trg. Školi u Zagrebu u svom djelu: »Les problemes agraires en Yougoslavie« (Paris 1927.) ispitavši sve moguće sustave za osnivanje i jačanje seljačkog gospodarstva preporuča, da gospodarska stanica ne bude pojedinac nego obitelj u formi naše tradicionalne i narodnom našem značaju odgovarajuće tvorbe — zadruge, kojoj valja zgodnim zakonskim uredenjem omogućiti razvitak. (Citat po ocjeni dr. J. Andrassya u Mjesečniku od g. 1927.) Dr. A. Badaj, bivši predsjednik Stola sedmorice u Zagrebu u raspravi »Agrarno pravo iverje, (Mjesečnik g. 1902.) veli, da je nužno, da se za seljački stalež stvori posebno seljačko pravo, da se za ishodište agrarnog prava imade uzeti seljačka zadruga, koja u pravnoj svijesti još živi i koja svoj raison d etre pokazuje baš u tome, da ju ni najnesretnija zakonodavstva nisu kroz pola vijeka mogla uništiti, da se ne mogu jednostavno preuzeti strane uredbe, jer da nigdje nije kontinuitet tako važna stvar kao u agrarnom pravu. Protivan je, da se i inokoština pretvara u privatno pravnu zajednicu i traži da se i ona ima organizovati po zadružnim načelima, a da se razlaz zadruge može samo iz vrlo nužnih razloga dozvoliti. Zabacuje institut »domaje« (Heimstatte, homestead), jer da u Evropi nije prokušan a i institut prvorodstva (Anerbenrecht), jer da taj institut ima da stvori vezane seljačke posjede, no da nama nije to potrebno, kad ih imamo u našim zadrugama, pa da bi bilo neuputno postojanje dviju vrsta vezana posjeda. (Citat iz rasprave dr. I. Strohala: »Postanak i vrijednost sada valjanih zakona o zadrugama« (Mjesečnik g. 1908.) Dr. Mile Sokolić, odvjetnik u Lici u članku »Potreba seljačkog zakonika« (Mjesečnik g. 1928.) zalaže se sa najvećim žarom za posebni zakon o seljačkom posjedu kojim se ima zaštititi od lahkoumnog zaduživanja, dioba i bježanja u tudinu, a da osnovicom toga seljačkog zakonika ima biti ustanova kućne zadruge. Soikolić smatra, da je neopravdan animozitet prctiv zadruge kao tobožnje zapreke u napretku naroda pa zajedno sa pok. dr. Antom Starčevićem drži zadrugu narodnom svetinjom, ognjištem svih kreposti. Veli, da se uklanjanjem zadruga otvara bezdan, u koji bi se u nepovrat survao hrvatski narod, da je nama Hrvatima od svih osebina ostala institucija kućnih zadruga, da ta osebina uzdržava naš narodni život i da je zalogom da ne možemo propasti. Dr. Avelin Stahuljak, odvjetnik u Zagorju u raspravi »Individualizam ili kolektivizam« (Mjesečnik g. 1928.) veli, da mu se čini, da u Hrvatskoj zadružno stanje nije pretežno i da zadruga ne napreduje nego da napreduje i razvija se individualizam. Dopušta, da je kolektivno osjećanje i mišljenje još jako, ali da slabi, što se vidi najbolje po tome, da se većina zadruga sastoji samo od jedne obitelji, što da i nije drugo nego poojeda ind.vidualizma, sve da u toj obitelji i ima još kolektivne natrunjenosti. Ističe, da hrvatski seljak želi, da svojim raspolaže kako poslovima među živima tako i za shičaj smrti, da se protivi zabranama i stegama, da hoće nasljedstvo i to prema izvršenom radu, a da sam narod prema prilikama i potrebama stavlja sebi ograničenja i stege. Dr. Stahuljak je uopće mišljenja, da država može jednako uz individualno načelo štititi seljaka kao i uz kolektivističko, samo da se radi o tom, da izda zgodne odredbe (oprost od poreza i. t. d.) Dr. Rada Smoljan, odvjetnik iz Hercegovine u članku »Zakon o bivšim kmetskim selištima i stečenim beglucima« (Mjesečnik 1928. g.) veli, da zadruga postoji u pravnoj svijesti naroda Bosne i Hercegovine, da se ukidanjem zadruge u Bosni i Hercegovini stvara posebno pravno područje, koje nije ničim opravdano, da tako dolazi u sukob i pravna svijest naroda i zakon, da će unatoč ukidanja živjeti zadruga još dulje vremena u narodu i da će se odnošaji u njoj rješavati po dosadašnjem običajnom pravu, u koliko ne dođu pred sud, a kad dođu pred sud po pisanom pravu, da prilike u Bosni i Hercegovini nisu taikove, da traže ukinuće zadruge, da su Bosna i Hercegovina do g. 1878. bile u svakom pogledu u srednjem vijeku, da su je priznavali zakoni jednog neslavenskog naroda, da se od g. 1878. nisu mogle prilike promjeniti toliko, da zadruga izgubi temelj opstanka. Dr. I. Kolbe, odvjetnik iz Hercegovine u članku »Zakon o bivšim kmetsikim selištima« (Mjesečnik 1929) veli, da se ne bi našao u neprilici, da odgovori na pitanje, da li može žaliti radi nestajanja zadruga. Dr. Kolbe ne odgovara na to pitanje izravno, ali iz njegovog slavljenja individualizma, čije ideje da podižu samosvijest pojedinca i otimaju ga iz bezimenih anonimnih skupina, proizlazi odgovor u korist individualnog načela a protiv zadruge, Đorde Krstić, sudija Vrhovnog suda u Sarajevu u članku »Individualna i kolektivna svojina na zemljištu« (Arhiv 1929.) citira mišljenje Buchenbergera, koji je za zadrugu kazao, da predstavlja za socijalni poredak održavajući elemenat od velike važnosti, pa da je u sistemu zadružne svojine svaki seljak svoj samostalni gospodar, da u njem nema endemičkog pauperizma ni slučajne oskudice, jer da je svaki radnik suvlasnik i da u porodičnoj zajednici ima svoju sigurnu pomoć, da zadruga u punoj mjeri dozvoljava podjelu rada i ostvaruju na najsavršeniji način spajanje rada i kapitala, što se inače pokušava postići putem kooperativnih udruženja. Krstić zatim ističe, da pred ovakvim preimućstvom zadružnog života po opći socijalno ekonomski interes padaju svi prigovori o štetnosti suzbijanja individualizma u zadruzi, jer cilj zakonskog života nije stvaranje neograničenog individualizma nego ekonomski uspjeh te da bi drugi narodi u ekonomskoj borbi bili sretni, kad bi imali institut zadruge, kao što ga mi imamo, da bi oni već našli načina, da se zadruga u interesu zdravih seoskih porodica i posjeda što više populariizira. Konačno veli Krstić, da se pod izvjesnim prilikama ne može zadržati raspadanje zadruga, jer da ih nestaje individualiziranjem svojine, koja da je posljedica dodira seoskog života sa spoljnim svijetom, no da taj dodir nije svagdje jednako jaik i da individualiziranje svojine t. j. ukidanje zadruga upropaštava pojedinea ondje, gdje za to nema uslova. Dr, Dragoljub Jovanović, profesor agrarne politike na prav. fakultetu u Beogradu u svojoj knjizi »Agrarna politika« (Beograd 1930.) na str. 136 veli, da zadruga nije sposobna za intenziviranje proizvodnje i da bi odvela osiromašenju seljaka. Moglo bi se još mnogo mišljenja ovako redati, ali sva se kreću u ovom istom krugu. Dovoljno je i letimice pregledati ova mišljenja istaknutih pravnika i ekonomista, pa da se uvidi, kako su ista medusobno savršeno oprečna. Da se ta protuslovlja uklone, potrebno je nastaviti sa istra, živanjem i to takovim, koje bi baziralo na statističkim podacima a ne samo na umovanju. U prvom redu trebalo bi istražiti, kako narod sam gleda na to, koji procenat seljaka još živi u zadrugama, promatrati zadruge, koje su ise održale unatoč zakonskog ukinuća te koje žive dalje po dosadašnjim običajima, napose uporedivati imovinske prilike i proizvodne mogućnosti složene porodice sa inokoštinama, ispitivanjem pametnih težaka saznati, kakav je njihov pogled na unutarnje ustrojstvo inikosne porodice u pogledu raspolaganja sa imovinom: da li vole ograničenje samovolje očeve, dakle zadružni princip ili očevu isključivu slobodu raspolaganja dakle individualistički princip, Koliko sam ja imao prilike da upoznam današnju pravnu svijest težaka, čini mi se, da u našem selu još traje neko previranje, koje kao da nije povoljno za zadrugu. S jedne strane bili su dugo godina prisiljeni raznorodni elementi da budu u zadruzi, a ti su pohitjeli da se izdijelej čim im nije više stajala na putu stega feudalnog gospodara. S druge strane opaža se velika borba izmedu otaca, koji su postali gruntovni samovlasnici bivših kmetovskih i beglučkih selišta ukinućem kolektivnog vlasništva te hoće da afirmiraju svoju neograničenu moć i silu, i njihove odrasle djece, koji hoće da se i o njima vodi računa pri upravi selišta naglašujući, da je država naročito begluke otkupila ne zbog samog oca obitelji već zbog brojnih članova obitelji, čija je ekzistencija vezana za taj begluk. Nije rijetko da odrasla djeca još za života oca traže diobu selišta sa ocem, ili pak da otac traži odstranjenje odraslih i oženjenih sinova sa zemljišta, što sve baca rđavo svijetlo na obiteljske prilike sela. Razlog je tome među ostalim i to, što u Bosni i Hercegovini nemo zgodnih propisa za održanje discipline između obiteljskih članova na selu. Stoga sam mišljenja, da nije bila hora ukidati zadrugu, nego da je hitna potreba narodna, a napose u svrhu očuvanja. da nam se seljački posedi ne cijepaju u beskraj, što prije opet uspostaviti zadrugu, ali donijeti propise o zadružnoj disciplini, kojih propisa u Bosni i Hercegovini nije ni bilo, te je samo gruba sila jačega u zadruzi odlučivala. Nije rijetko da se seljačka inokoština sastoji od oca sa devet sinova. Šta će biti od njih, kad se po smrti oca izdijele? Nema sumnje, da treba nešto učiniti, da se oteža sve jače cijepanje seljačkog posjeda. Da ne bi kraj ovakog siromaštva seljaka bilo umjesno uvodenje »Anerbenrechta« t. j. priviligiranog nasljednog prava za preuzimača seljačkog imanja uz isplatu ostalih nasljednika, jasno je, jer preuzimač ne bi mogao isplatiti ostale nasljednike. No sve kad bi preuzimač i mogao ostale isplatiti, pitanje je, kuda bi sa ostalim nasljednicima, kada višak seoskog stanovništva nije zbog svjetske krize moguće uposliti u industriji i državnim službama. Zato bi bilo poželjno, da se nagoviještena kodifikacija zadružnog prava što prije provede i da se na području bivše Bosne i Hercegovine što prije uvede.