I. — Izgledaš mi kao da si malo problijedio. Da nijesi bolestan! — Zašto se smiješ? — Ama, znaš Ahmede, počeo si da mi sličiš kakvoj brižnoj staroj neni. Svako jutro ista pjesma ... Izgledaš mi blijed, izgledaš mi umoran ... — Pa zar je neki grijeh, ako se interesujem za tvoje zdravlje? — E, kad bi samo pri tome ostalo.. . Ali za tim dolazi čitav niz savjeta: »Ovo rasipanje ne ćeš izdržati... Mnogo piješ ... Mnogo hazardiraš ... Lumpuješ ... Ne spavaš dosta« i tako dalje, i tako dalje ... Eto, vidiš, sve tvoje savjete znam već napamet. Nego ne uznemiruj svoju slatku dušu, ponavljajući svako jutro iste stvari... Zašto stojiš? Sjedi, zapali jednu cigaretu ... Husejn Džemal uhvati svog prijatelja ispod ruke i htjede da ga posadi u nasloniač kraj sebe. Ali se Ahmed trže dva koraka natrag, pa će s poštovanjem i s nekim tužnim službenim držanjem: — Oprostite, reče, nijesam znao da vas uznemirujem, ako sam malo više intiman s vama. Možda vi ovo moje interesovanje svodite na druge razloge. Ja sam danas namještenik u vašoj trgovini... Možda, pokazujući interes za vaše zdravlje, hoću da se uzdignem u vašim očima, pa da tako učvrstim svoj položaj. .. Šta ćete, to vam je borba za život... Husejn Džemal se sav izgubi. Gledao mu je u lice, da vidi, da li se ne šali. Ali se Ahmed nije šalio. Uze papire, koje je čas prije bio spustio na istolicu, pa pružajući šefu jedan po jedan, poče s istim tugaljivim držanjem da mu tumači: — Ovo su računi, koje ste jučer naredili da se sastave ... Sinoć smo do kasno u noć radili... Njih dvoijica bijahu od starine prijatelji. Među njima je bilo četiri, pet godina razlike. Ali im to nije smetalo, da jedan drugog razumiju i da se zavole. Ahmed Nadžija je bio ozbiljan, marljiv i čestit mladić. Darovitog i nestašnog Husejn Džemala, koji je u školi bio tri, četiri razreda za njim štitio je kao stariji brat. Za vrijeme velikog rata bijahu dugo vremena izgubili jedan drugog s očiju. I za pet, šest godina sretoše se jednog dana slučajno na mostu. Položaj im se bijaše posve izmijenio: Husejn Džemal postao veliki trgovac, Ahmed Nadžija pričuvni časnik, koji se bijaše istom demobilizirao. U ratu se mnogo namučio, tri puta je ranjen, dvrje godine bio zarobljen u Egiptu. Sada je učitelj u nekoj pučkoj školi na Edrena kapiji. Izmedu ovog zamorenog, tužnog čovjeka, koji bijaše prerano osijedio, i odvažnog, darovitog i sretnog Husejn Džemala, koji je u svima svojim pothvatima uspio, ne bijaše više ništa zajedničkog. Pošto su izmijenili nekoliko konvencijonalnih riječi i upitali se za zdravlje, trebalo je da se rastanu. Ali Husejn Džemal je bio vjeran i zahvalan drug. Svog starog prijatelja, koji je izgledao da se stidi svog položaja i kušao da se izmakne nije nikako puštao već ga silom odvede svojoj kući. Opet na silu mu dade važno mjesto u svojoj trgovini. Ahmed Nadžija je sada dvostruko više volio svog prijatelja nego li prije. Ali da se ne bi reklo, da mu podvaljuje, on je tu svoju ljubav krio, koliko god je mogao. Kada bi ostali na samo, razgovarali bi se intimno, usrdno kao i prije, čak bi se i šalili. Ako bi u taj čas izbio kakav stranac, Ahmed bi odmah ustao na noge i zauzeo služben, pokoran stav kao pred svojim gospodarem. Husejn Džemal je bio radin. Ali je silno volio zabavu. Koliko god je nastojao, da i Ahmeda povuče u svoje kolo, da s njim hoda i zabavlja se, nije mu to uspjelo. Ahmed nije nikako htio. Možda stoga, jer mu sve nade i želje bijahu umrle, a možebit i stoga, da ne ibi izgledao kao kakav ulizica i izjelica uz ovog bogatog i sretnog čovjeka, koji je izgledao toliko mlad kao da mu je sin ... Husejn Džemal ustade sa svog mjesta. Uze odjednom sve papire iz Ahmedovih ruku, pa ih baci na sto, a onda mu uze obraze među svoje ruke i uvuče mu se u lice: — Sramota od tebe, Ahmede, reče mu. Šta sam ti učinio pa da tako grubo sa mnom postupaš? U ovom glasu bilo je toliko ozbiljne tuge, da se je dobroćudni Ahmed zastidio svega onog, što je napravio. Dva prijatelja opet sjedoše jedan prema drugome. Husejn Džemal, smijući se, navaljivaše: — Nešto ti imaš na srcu.. . Reci mi, šta je, pa izbavi i sebe i mene. — Nije ništa... Izgleda mi tvoj život malo neuredan, pa . .. Mnogo se zamaraš .., Uzalud se trošiš ,.. — Nije tako, dragi moj .., Ti pretjeruješ ... Misliš da si kao svetac . .. Kad bi me jednom isporedio s drugima .. .— A, ne, ne... Takav život ne valja.,. Ti bi se svakako morao oženiti,.. Husejn Džemal prasnu u grohotan smijeh. — Biva, ja sam do kraja zaglibio, pa me ti hoćeš da izbavljaš .. . Ahmed Nadžija je s nekim čudnim oduševljenjem dugo, dugo govorio. Nastojao je da pridobije svog prijatelja. Husejn Džemal je svojom praktičnom darovitošću zapazio da Ahmed nešto drugo misli, ali nije nikako mogao da to izvuče. — Dobro, reče, uzmimo, da sam ja tvoju želju u načelu usvojio. . . Reci mi, kakvu bih ženu uzeo? Hoću li tražiti plemstvo, bogatstvo, ljepotu ili naobrazbu? Ahmed se malo zamisli, pa će oklijevajući: — To je tvoja stvar. Po mome mišljenju čovjek treba da se oženi sa ženom, koja ljubi i koju on ljubi. — Zar ti vjeruješ u ljubav? ... Ahmed ozbiljno mahnu glavom. Njegov život, koji mu je prošao u stalnim iskušenjima i neuspjesima, oduzeo mu je svaku mogućnost maštanja. Ali, i kaid mu je počela kosa da sijedi, on je opet sačuvao svoje djetinjasto uvjerenje, da ima ljubavi. Husejn Džemal nastavi malo ironično: — Dobro, obećavam ti, Ahmede. Ako Bog da, čim se namjerim na ženu, koja će mene ljubiti i koju ću ja moći da ljubim, odmah ću ispuniti tvoju želju .. . Ali, čini mi, počekat ćemo... Ahmed Nadžija se pobjedonosno osmjehnu. — E, onda, reče, držim, malo ćemo čekati. .. Jer ima jedna mlada djevojka, koja je u svakom pogledu za tebe, a silno te ljubi. Možete se odmah uzeti... — Šta govoriš, Ahmede? — Kunem ti se, tako je.. . I to vrlo ti je blizu . . . — Ko je?! — Gospođica Lemana Nesib. — Lemana Nesib? Ona naša mala luckasta pisarica? Šališ li se ti sa mnom? — Zašto bih se šalio? Zar ne smatraš Lemanu dostojnom sebi? Kakva je mahana ovom djetetu, osim što je siromašna? — Ne za to... Ali s ovom djevojčicom i u trgovini, na poslu jedva na kraj izlazim . .. Teško nama, kad bi se još u domu sastali. .. — Ne šali se ... Lemana tebe ljubi... Ja sam u to uvjeren. Ahmed Nadžija silom posadi svog prijatelja u naslonjač. Da ne bi ko god unišao, zabravi vrata a onda mu na dugo i široko ispriča, kako je on otkrio, da mala pisarica potajno ljubi svog patrona. II. — Gospođice Lemano, opet mi izgledaš malo neraspoložena. — Naprotiv, jako sam dobro raspoložena... Vrijeme je krasno... Malo imam pisama da pišem .. . Povrh toga je danas plaća .. . Pred večer ćemo biti bogati. .. Da sam kod kuće, sad bih od radosti zapjevala ... — Ne, ne... Vi ste uvijek nasmijana. . . Ali, ja sam uvjeren da ti se srce ne smije toliko, koliko i usnice .. . — Ahmed beže, vi ste pjesnik. .. — Rugate li se to? — S ljudima, koje mnogo cijenim i koje volim, pogdjekada se našalim, ali da bih im se rugala, to nikada ... — Dakle ja spadam među one ljudi koji vi cijenite? — Možete čak reći i koje volim... Znate li vi, da ste mi vi najdraži među svima drugovima i drugaricama u poslu. Vi ste u prvom redu drug dobra srca... Čovjek se može u vas potpuno pouzdati.. . A onda ja imam i svojih mahana... Ja sam luckasta djevojka . .. Nijesam potpuno odbacila onih nezgodnih nastranosti iz vremena, dok sam bila dijete bogate porodice ... — Molim vas, gospođice Lemano ... — To ne treba nijekati... Jest, ponekada ljenčarim, nekada pogriješim u poslu... Vi mi pomažete, da prikrijem svoje pogrješke ... Dobar ste prijatelj s patronom. On vam pridaje veliku važnost, avi me uzimate u obranu kod njega . .. Da nije vas, ko zna, koliko bih puta bila ružena ... Možda bih, Bože sačuvaj, dosada bila i izbačena iz posla... — Šta govorite, gospođice Lemano. ., Baš ste čudno dijete. — Govorim li krivo, Ahmed beže? .,. Šta treba patronu da podnosi hire ovakove luckaste činovnice kao što sam ja? Da nije vas, za nedjelju dana bi me izbacio napolje... Ne valja da govorim protiv vašeg prijatelja, ali dozvolićete, on nije ni nalik na vas. . . Kada štogod nareduje, tako mu je nekakvo držanje... »Gospodice Lemano, u pismima, što su otposlana u Njemačku, opet je bilo pogrješaka... Molim vas, da se to više ne dogodi...« Mlada djevojka zauze dostojanstven stav pred stolom i uze da oponaša Husejn Džemala i da se šali. Lemana je bila otmjena djevojka. Stekla je lijepu naobrazbu. Iza oca su joj ostala dva čifluka. Ali ti bijahu u zemljama Rumelije, koje je Turska u ratovima izgubila. Kada ibi se prodali, donijeli bi joj dosta novaca. Ali kada? To sada, osim jedinog Boga, nije niko znao. Kako je bila vrlo lijepa djevojka, imala je dosta prosaca. Ali je ona po svom srcu smatrala potrebnim, da treba najprije urediti svoje poslove, pa onda ida se udaje. Sada u Husejn Džemalovoj kući piše francuska i njemačka pisma, i tako se sama izdržava, a da nije nikome potrebna. Ahmed Nadžija nastavi ozbiljno, očinski: — Gospođice Lemano, vi ste rekli, da me poznajete kao dobra čovjeka i dobra druga .. . Ja imam jednu ružnu narav... Kada se meni neko povjeri, ja hoću da se umiješam u njegove misli, pa nastojim, da ih po svojoj pameti učinim još sretnijim nego što su. Hoćete li mi dozvoliti, da vam nešto kažem o vama? Lemana me zapanjeno ogleda u lice. — Izvolite, reče. — Vi ste vrlo jaka i odvažna gospođica . , . I u najtežim časovima umijete da sačuvate dobro raspoloženje i jakost... Ali, vi možete ovako dalje da ostanete. Muškarac može sam na svoju glavu da ostari. Ali je za ženu vrlo teško, da živi bez porodice, bez ikoga svoga. . . Danas i vi možete da osjetite tu tegobu. Počećete jednog dana da gubite i ljepotu lica i mladost svoga srca ... Vi se smijete. ., Doduše ovo bi trebalo da vam kaže otac, brat... Ali, šta ćete, vi nemate nikoga svoga... Eto tu dužnost, koja bi njih zapala, kao velim, da ja izvršim. Lemana slatko smješkaše, gledajući u njega: — Vaše savjete, reče, kao da ne ću moći izvršiti, ali ipak mi to očinsko staranje godi. .. Nastavite. Ahmed Nadžija nastavljaše sve vatrenije: — Svakako primite moj savjet. .. Ne ćete se kajati . .. — Možda kasnije .. . Ali sada nije moguće .. . :— Zašto? — Pitate zašto? Lemana se sada grohotom smijaše, da su je suze zalile — Pitate zašto? Prvo jer nema sada nikoga, ko bi me uzeo. Sigurno ni vi ne ćete dopustiti, da na svoj ogrtač kao na našu dućansku rdbu stavim etiketu? Ah kako ste vi čestit, dobar čovjek, Ahmed beže ... Ahmed Nadžija se i smije i kupi obrve, da bi sačuvao ozbiljnost: — Molim vas . . . Ovo je važno životno pitanje. Ne treba da zbijamo šalu ... Domalo se i mlada djevojka uozbilji: — Ahmed beže, vi se varate... Ja nijesam djevojka, koja hoće da se uda. Svakako moj sadanji položaj nije tako ružičast. Imam vremena, da čekam, dok sredim svoje poslove .. . A, hvala Bogu, ni starost nije baš tako blizu, kako vi zamišljate... — Sadašnje stanje vaših poslova ne može biti zaprekom da se udate ... — Molim vas ne pravite se, kao da ne znate... Ko će se zainteresirati za siromašnu djevojku kao što sam ja? — Da skratim, ja ću samo ponoviti: kamo taj, koji se ne bi za vas zainteresirao? Ahmed Nadžija je to govorio s punim uvjerenjem. Lemana se opet nasmija: — Da.., Koga to ima oko nas osim kojekakvih lola i skitnica? Ili valjda da se za hator novca prodam kakvu bogatašu, je li? — Na takovo što ja bih se prvi pobunio. To vrlo dobro znate ... I ako hoćete pravo ja vam ovo ne govorim onako napamet. . . Naprimjer ja znam jednoga, koji vas hoće, ali ne onako kako vi velite, nego koji vas mnogo hoće, hoće vas do umiranja, a bili bi s njime vrlo sretni... Lemana s nekim komičnim zaprepaštenjem diže ruku: — Pa prema vašim riječima, nad mojom glavom oblijeće ptica sreće? Ona Ahmed Nadžiji nikako ne vjeruje, već se jednako smije. Ali opet se nije mogla suzdržati, a da ne upita, ko je taj. Ovaj opet odgovori sasvim jednostavno: — Čudim se, da se dosada nijeste sjetili.. . Naš patron... — Naš patron? . . . Husejn Džemal beg! — Onaj veliki muž, kojeg sam malo prije oponašala!... Lemana se najprije poplašeno smijaše. A onda se poče da ljuti: — Ahmed beže , .. vrlo mi je začudno . .. Takova šala ... Smislite se malo. Takva besmislena šala može meni izbiti kruh iz šaka .. . Nijesam to od vas očekivala ... — Imate pravo ... Nijeste mogli od mene očekivati ovakovu besmislenu šalu ... Ali sam ja uvjeren u ovo što govorim ... Inače mirni i povučeni Ahmed Nadžija razvezao jezik pa govorio oduševljenjem. Nastojao je da uvjeri Lemanu, kako je Husejn Džemal strastveno ljubi iz potaje. Do tri mjeseca obavljeno je Husejn Džemalovo vjenčanje s Lemanom. Dvoje mladih ljubili su se kao ludi. Onu noć, kad je bila svadba, staviše mu ovo pitanje: — Ahmede, ti si prvi od svega svijeta, čak i prije nas samih otkrio, da se mi volimo.,. Kako si u tome uspio? Ahmed Nadžija bijaše malo pri piću. U njihovu čast je noćas — možda poslije deset godina — prvi put okusio alkohola, Nije se mogao suzdržati, a da ne otkrije svoju n e d u ž n u prevaru, koju je mislio da čuva kao tajnu čak do smrti, — Čudićete se, reče, Ova je ljubav moje djelo, Onu tajnu naklonost, o koioj vi govorite, ja sam izmislio .., Vi jedno drugome nijeste nikako posvećivali pažnje. Ali ja sam vidio, da ste vi jedno za drugog, pa sam snovao, kako ćete se uzeti. Obadvoje ste bez igdje ikoga ,, . Ja sam htio da vam budem obadvome upravo oca namjesto , .. Izmislio sam priču, kako jedno drugo ljubite, ,. Kada sam tebi, Džemal beže, rekao, da te Leman hanuma ljubi, bio sam uvjeren, da ću u tebi pobuditi naklonost prema njoj . . . Isto tako sam računao, kad ona sazna, kako je iz potaje neko ljubi, da ne će prema tebi ostati ravnodušna . . . Ali da znate, djeco, kako mi je za sve to vrijeme srce lupalo. Svakako se zbog toga nijeste na me naljutili. Zar ne? Obadvoje zahvališe svom dobroćudnom prijatelju, svako napose mu i po nekoliko puta stište ruku. Kada je Ahmed Nadžija ostavio mladence same i po mraku izašao na ulicu, još ga je uvijek piće držalo, Sada više nije mogao, da suzdrži suze, Teturajući, govoraše sam sebi: — Sretan sam .. . Sad sam baš sretan ... Lemanu mogu da vidim svaki dan, svaki čas . . . Nema više bojazni, da ću je izgubiti, da ću umrijeti, a da je ne vidim!