Neki bogataš sagradi dvor, uredi ga i okiti, što se bolje i ljepše moglo i dalo, te počne stanovati u njemu. Koliko je bogataš i bio dobar čovjek, toliko je opet bio neko čudovište, koje je najvoljelo živjeti samo o sebi i za se, bez igdje ikoga svoga. Kad se o dogradnji njegova dvora i o njegovom stanovanju pronio glas nadaleko i naširoko dolazili su mnogi ljudi s raznib strana, da gledaju čudo gradnje s njezinim vanjskim i nutarnjim krasotama. Kako je ispred dvora vodio put, jednog se jutra bogataš šetao od ćoška do ćoška s pročelne strane svoga dvora, s koje bješe i glavni ulaz od puta. Slučajno tuda naljegne nekakav, bogatašu posve nepoznat čovjek, a bogataš je odmah vidio i po hodu i po svemu, da nije pri svoj pameti, nego da je lud, što je uistinu i bio. Njega također ne propusti bogataš, da prode, nego mu se javi i pozove ga, neka se svrne i pode s njim, da mu i on vidi dvor. Ludak ga posluša, skrene s puta i pošavši za bogatašem, uljegnu oba u dvor. Bogataš provoda ludaka svuda po dvoru pokazujući mu skupocjenu izradbu, namještaj i sav drugi sjaj Luđak je hodao s njim, razgledavao sve u dvoru bez ikakva iznenadna čuda i bez ijedne riječi. Kad je vidio sve, dovede ga bogataš do izlaza i prije nego će izaći iz dvora reći će mu: — E, ti si mi, evo, bio u dvoru, sve sam ti pokazao i vidio si, a sad da čujem i od tebe, ama pravo: valja li mi dvor? — Ne valja! viknu nešto pojačim glasom ludak. Bogataš, kao zabezeknut, iskolači oči na nj i priupita ga opet: — A zašto ne valja? de mi kaži. — Jer ćeš umrijeti, a dvor će ostati iza tebe, pa zato ti ne valja — odgovori mu luđak. Kad je to dorekao, bogataš izvadi iz džepa nekoliko srebrenjaka, obdari ga i odpusti, a sam osta razmišljajući o riječima luđakovim.