Donio čovjek na pazar kanarinca, da ga proda i cijenio ga sto groša. Tu se našao i Nasredin hodža pa sluša cijenu i gleda, hoće li se ko naći i dati sto groša za onolišnu malu pticu. Nekim se mušterijama činilo skupo i mnogo para, ali se nije dugo čekalo, dok dođe zagrijan mušterija i dade vlasniku kanarinca stotinu groša, a primi pticu i odnese. Čudeći se hodža i prodavaocu i kupcu ode kući i sve ispriča ženi i reče joj: — Ja ću u današnji dan odnijeti na pazar našega tukca i prodati ga. Mogu uzeti za njega hiljadu groša! — Ne možeš, ne boj se — odgovori mu žena i ko bi ti dao tolike pare za jednoga tukca. — Ama ne rekoh li ti — dočeka hodža — kako se našao čovjek i dao sto groša za pticu, a nije viša od palca, pa da se ne nade, ko će meni dati hiljadu groša za ovolikoga tukca. — Radi, kako znaš — odgovori mu žena, I zbilja, prvog pazarnog dana, donese hodža tukca na prodaju, Ko god ga je upitao, pošto je tukac svakome bi odgovorio hirjadu groša. Čudili se ljudi hodžinoj cijeni i ludoriji pa mu najviše nudili po deset groša. — Kakovih deset groša, kakovih sto, ljudi — govoraše im hodža — a prošlog pazara primi čovo stotinu groša za jednu malu pticu, mogao bih ih hiljadu istjerati iz moga tukca, pa — deset groša! Je li to pravo? — Eh, znam ja, hodža — javi se jedan — koju ti pticu misliš, ama ona ptica umije vrlo lijepo pjevati. — Pa i ova umije lijepo šutjeti — reče hodža — a i to vrijedi. Pošto se ne može ni s kim pogoditi, vrati se hodža s tukcem kući.