Ima tome više od trideset godina, što sam kao mlad profesor pohodio prvi put Đakovo. Mlađi naraštaj ne zna, kakva je to Meka bila za nas mlade ljude devedesetih godina. U rano jutro, tek je sunce granulo, dovezao me za ciglih dvadeset novčića seljak iz Strizivojne u Đakovo. Mjesto je još bilo u polutami, samo se u svijetlo digoše dva orijaška crkvena zvonika, a za njima se osvijetli pomalo i veliko kube. Zađoh u crkvu. Bila je tamna, a to je još više djelovalo na ono moje iščekivanje. Fotografirah je izvana i iznutra; dašto, ta se polutama opaža na mojim fotografijama. Biskupa nije bilo u Dakovu; on je obitavao, kao obično ljeti, u Rogaškoj Slatini. Prošlo je deset godina, a mene pozva Matica Hrvatska, da odem u Đakovo, i da napišem članak o Đakovštini. Odazovem se tome pozivu i dođoh početkom mjeseca srpnja u Đakovo. Nastanih se kod vrijednoga pokojnog predstojnika Zvonimira Žepića, koga su radi korektnosti poštivali toliko opozicijonalci, koliko unijonisti. S njime obiđoh cijeli đakovački kotar, počevši od međa klasičnih Mikanovaca do historijskoga Gorjana, i od Kopanice pa do Levanjske Varoši. Slušao sam u Piškorevcima krasne pričice, gledao u Seocima kolo sa vanrednim nošnjama a prisustvovao sam u Vudrovcima općinskoj sjednici, na kojoj je bilo osim domaćih žitelja još Nijemaca, Čeha, Slovaka i Madžara, ali im je parlamentarni jezik bio hrvatski. Tako sam se dva tjedna pozabavio, notirajući što je potrebno za opis Đakovštine, a onda se jednoga dana otpravim, da učinim vizitu velikome biskupu. Javiše me, i odmah me pustiše u salon. Ondje me dočeka jedan od duhovnika i povede me u treću sobu, koja je bila na južnoj fronti dvora pokraj biskupove spavaće sobe. Razumije se samo sobom, da mi je srce tuklo od uzbuđenja, ali je to brzo minulo, kad spazih pred sobom čovjeka srednje veličine, suha, upala lica, crvenih usana, nasmijanih očiju, ćelave glave, tek na sljepočicama izrasla mu kosa kao plamen. Stupi preda me dva koraka, pruži mi obje ruke i reče: — Drago mi je, da upoznam sina našega najboljega pripovjedača, najpopularnijega pjesnika. Gdje ste? Zašto mi niste javili, da dolazite; u mene je dosta prostora. Dajte, sjednite! Kad odgovorih na sva ta pitanja, pa spomenuh, da sam docenat na sveučilištu, uzvrpolji se starac, pa poče govoriti, kako su mu ovi i oni ljudi nepodesni, i držao bi mi bio o tom vrlo interesantno predavanje, — kako je baš bio započeo, kad najednom uđe njegov stereotipni vječni pratilac, inoš, i preda mu kartu. Biskup pogleda kartu, onda usta naglo pa reče: — Uvedi ga, uvedi... Nu još je bio biskup u riječi, kad se naglo otvore vrata a unutra stupi prosijed maličak, brza koraka, simpatična lica, živih očiju, obrijane brade, a brkove spuštao na stari hrvatski način niz usne dolje. — Servo suo umilissimo, eccelenza, progovori živi dr. Derenčin, pokloni se duboko, dođe do biskupa, izrukova se s njim, a kad mu biskup reče: — Zdravo, mili Marjane; kako zdravije? Poznaješ li ovoga..., pokaza na mene. Derenčin me pogleda pa će: — Ma, come no? Zdravo, profesor! Onda se okrenu biskupu pa mu reče: — Mi se poznamo dobro, preuzvišeni, mi svaki dan lumpamo skupa, od dvanaest do jedan po podne. Poče se razgovor, koji se razvlačio na dugo. Stvarale se kombinacije. Dva se starca prepirahu; bilo naime pred izbore. Jedan je kandidat bio Derenčin, razumije se Strossmayerov, a drugi je bio Hrvat, unionista. Usred te prepirke dignu se obojica, a biskup nas povede potštapljen u vrt pa sjede kraj staklenika. Usput spomenu svome slugi: — Hajde do gospodina predstojnika Zvonka, pa mu reci, da sam danas pozvao na objed profesora. I na to stadoše starci i opet rešetati politiku: — Mi so, professore, da ti ne mariš za politiku. Imaš pravo. La politica e una p..., pri tom se udari Derenčin po ustima, gledajući biskupa, ali nastavi: — ... e quando ti ciappa, non ti lascia. Okrenuh se biskupu, pa ga zamolih, da mogu pogledati park. Kad je odzvonilo podne, odoh i opet do staklenika, gdje nađoh uz biskupa i Derenčina, naslovnoga biskupa Voršaka, pa gospođu Prebeg i gospodina dra Prebega. Kad smo se uspinjali do blagovaone, stane biskup nekoliko puta, kakogod je palicu imao. Napokon se okrene dr. Derenčinu pa promrska kroza zube: — Ih, vidiš, dragi moj Marjane, star sam. Ne mogu više. — Vrag je star, uzvrpolji se mali Istranin, pa htjede još nešto da kaže, ali ga biskup primi za ruku pa reče mirno: — Jest, star sam. Znaš, koji je najinteresantniji simptom starosti; znaš? Mali advokat pogleda biskupa znalično ne govoreći ni riječi. Biskup stane nogama na široko; podboči se objema rukama o štap, sagne gornje tijelo, a podigne glavu. Dobro se sjećam te slike. Derenčin metne jednu ruku na zatiljak, a drugom pritisne na rebra, kao da ima kazneni zakon pod pazuhom. Napokon prošapta biskup važno: — Škrtost, moj dragi, škrtost dolazi kod darežljivih ljudi kao simptom starosti. Tako je, mladi moj profesore, okrenu se onda k meni i prošapta zabrinutim, na po zdvojnim licem: — Škrtost je znak starosti. Ja sam mnogo toga darovao i mnogima, koji nisu toga zaslužili. Nigda mi nije žao bilo. Danas, danas grdim moga kuhara, da je previše priredio za ručak, da je rasipnik. — Senti, eccelenza, scusi..., kako je s onima, koji su od poroda škrti? Oni postaju pod stare dane rasipnici? To je svakako bolje po dobrobit čovječanstva, jer onaj, koji je rasipan u mladosti, ima slabo što, kad postane star, kad postane, kako vi velite, ecellenza, škrt. Ako je čovjek u mladosti škrt, onda ima u starosti dosta imetka, pa može da postane rasipnik. Svakako će više dati »razmetni sin«, nego li »L'Avare«. Tako je duhoviti odvjetnik htio da istjera ideju škrtosti dobrom biskupu. Biskup se okrene k meni pa reče: — Nije li to Protagora od glave do pete? Objedovali smo, kako je obično bilo kod biskupa u velikoj sobi sa prozorima na hodnik. Biskup je sjedio na čelu stola, koji je bio smješten u obliku potkove, desno uza nj gospođa Prebeg, onda gospodin dr. Prebeg, biskup Voršak, jedna lijepa mlada gospođica, a onda do nje ja, dalje su sjedili svećenici, od kojih sam poznao samo oba kanonika Babića, onda biskupov tajnik Ćepulić i župnik u Otoci. Na kraju stola sjedilo je pet šest husarskih oficira Madžara od đakovačke garnizone. To je bila forsa biskupova, da je rado pozivao oficire k stolu. On bi govorio: — Ne razumiju ništa, ponašaju se dobro, a uz moje popove oni čine vrlo pitoresknu pozadinu. Za vrijeme ručka upita me biskup preko stola: — Jeste li, gospodine doktore, stupili u svetu vezu braka? Ja odvratih: — Nisam, preuzvišeni — a bile su mi onda tridesetičetiri godine: A on: — Znam, da nema nikakve zapreke, nikakvoga impedimenta između vas i vaše lijepe susjede. Ja, kao biskup, podijeljujem vam oprost od trokratnoga obavještenja, a moj će vas prijatelj Anđelko za čas vjenčati. Dete, Anđelko, servieta neka vam bude stola. Anđelkom je zvao biskupa Voršaka. Bio sam još nešto tuđ u tome društvu, osobito me zanimala ličnost biskupova, koji je, kako sam čuo, zabavljao svoju okolinu ovakim dvoličnim doskočicama, pa nisam odmah našao odgovora, ali se sjetim najednom: — Oprostite, preuzvišeni, ali dvoje, koje ulazi u svetu vezu braka podjeljuju sami sebi taj sakramenat, sporazumjevši se prije. A onda dolazi svećenik, kao božji svjedok. — Bene dixisti, amice. Molim vas, vi ste, gospodine doktor filozofije? — Jest, preuzvišeni, rekoh. — Mislio sam, da ste perfuga iz koga sjemeništa, kad tako dobro poznate sakramente. Kad smo svršili ručak, pozove nas u dvoranu, popločenu kamenom, gdje se servirala crna kafa i kojekakvi likeri. Biskup nije sjeo, nego me primi pod ruku, dok su drugi sjeli za male stolove. Upita me za majku, spomenu, kako je bio godinu ili dvije poslije smrti moga oca u našoj kući, da je vidio moju sestru i moga maloga brata Branka, a mene da nije vidio. — Bio sam onda u plemićkom konviktu, rekoh ja, a on će: — E, hinc illae lacrimae. Sad ću ja izniknuti. Ja idem svojim putem. Ah! Vi ste sigurno poznavali staroga Frana Kurelca ? — Sjećam ga se kao dijete, ali vrlo slabo. — Vidite, reče biskup, u toj se dvorani, koja je popločena kamenom, pa je ljeti obično hladna, na svoj način hladio poštovani Fran, dok je bio kod mene u gostima, pa sam mu morao dati radi toga prostonarodnog postupka pakrački dekret. Ali sad treba da spavam. Otići ću na francusku. Vama, gospodine sve dobro; Bog vas pratio. Htjedoh da mu poljubim prsten, što ne mogoh učiniti kod dolaska. Nu on se nasmija i reče: — Ono, u čemu se čovjek rodi, neka i ostane. Zbogom... I biskup ode kroz niz soba u svoju spavaonicu polaganim a teškim korakom, podupirući se o štap, a onda se izgubi njegov lik za me na vijeke.