Najvećom srećom u životu držim to, što mi je bio dosuđeno, da prođem proučavajući najveći dio naše zemlje. Nisu to bila uobičajena putovanja, već doživljaji, jer mi se nisu otkrivale samo vanjske formacije terena, forme ljudskog živovanja, već ono, što se neće nikada moći nikakovim perom opisati ni narisati: duh pojedinih krajeva, pa to ne samo onaj sadašnjice već i prošlosti, pa donekle i budućnosti, tako da je sve postalo povezano vezom bezvremenosti. Badava je bilo sve saznavanje recimo Bosne, njene prošlosti, njene sadašnjosti, njenih ljudi: u onom trenu, kad sam stupio na tlo Bosne, kad sam vidio, kako je tu osebujna i gora i poljana, kako je drukčija i rijeka i šuma i svaka formacija — u taj sam tren shvatio sve, što sam znao i naučio, ali nisam do tada pravo pojmio: shvatio sam i osjetio, što je to Bosna, Bosna u prošlosti, Bosna u sadašnjosti; zašto su tamo ljudi nama tako blizi, a opet tako daleki. I to bi se uvijek tako zbivalo, kad bi izašao u naše kršno Primorje ili onu čudnu Liku, kad bi prolazio Dalmacijom ili obilazio tajanstvenim krajevima našega Juga. Nema jamačno na svijetu zemlje, koja bi imala ovoliko raznovrsnosti u svojim formacijama, ovoliko individualiteta u svom žiteljstvu! Nemojte zamjeriti: ja sam se srasao sa Zagrebom, pa ću iskreno priznati: od svega mi je ipak najdraže bilo, kad mi je sudbina dosudila, da prođem izučavajući naše Hrvatsko Zagorje! Neću poreći, da mi imademo sigurno i zanimljivijih krajeva, ali izvinite: ovo veliko predgrađe Zagreba i duši mi. je i srcu najbliže, a vjerovatno i najlakše shvatljivo. Kroz godine sam tuda prolazio istražujući u svakom kutu spomenike prošlosti, ali sam dobro zagledao i sadašnjost, pa kad sam nakon dvadeset godina, u kojima se je svijet stubokom izmijenio, opet prošao tim stranama, uvjerio sam se, da sam dobro gledao i — vidio! Pa da Vas za tren zavedem za sobom! Za mene je kraj između Sutle i Drave, tamo do Varaždina Zagorje, kraj, koji počinje odmah za Zagrebačkom gorom. To je već po svojoj vanjštini potpuna cjelina: nešto ravnice, uz potoke, a većinom humci i brda, nevisoka, a tako formirana, da se krajolik mijenja na svakih dvjesta, trista koraka. Sve je to tako pitomo, tako mirno, a opet tako rekao bi, melankolično, da ni sunčani sjaj ne može te melankolije prekriti i otjerati! A tako je to bilo od iskona vremena! Već je u kameno doba živio tu čovjek teškim životom: nema gotovo mjesta, u kojem se nebi našao koji ostatak neolitskog doba, a skupni nalazi brončanog doba tamo kod Podruta i nedaleko Zajezde svjedoče, da je život tekao dalje bez prekida sve do rimskog doba, koje je ovdje ondje ostavilo tragove, a najljepše tamo u Varaždinskim Toplicama, gdje još i danas okružuje divot relijef glavno vrelo kupališta. Drugo doba, drugi ljudi! Konfiguracija tla nije dopuštala, da se tu razviju oveća naselja, sve je to skupa tek veliko predgrađe Varaždina na sjeveru i jačega takmaca Zagreba na jugu! Klanjec, Krapina, Zlatar, Pregrada, Ivanec, pa Stubica malena su mjesta, a ipak su još najznatnija — po njima se prozvali kotarevi (srezovi), dok je sve drugo tek jedno veliko rastepeno naselje i tu par kuća, tamo jedna jedina kućica, ondje opet rpica i tako u nepregledno! A ipak još prije historije sadašnjih žitelja vodi nas priča do Krapine, grada Čeha, Leha i Meha, tvrdeći, da je tu bila čak i kolijevka Slavenstva! U najranije doba, o kojemu govore pisane isprave, tu su prastare župe, od kojih se mnogima nije ni ime sačuvalo, tu se u majoj Krapini vjenčava car i kralj Sigismund sa Barbarom Celjskom, tu živi i umire miljenac sin Matijaša Korvina ban Ivaniš Korvin, kojem je brižni otac namro preko 170 gradova i gospoštija — badava: u najljepšoj dobi života uzimlje raka lepoglavske crkve smrtne ostatke Matijinog sina, da ih u fragmentima sačuva do danas. Dižu se silni gradovi, dolaze silni gospodari, dolaze knezovi celjski, gospoduju tu kojih par decenija i — sve je prošlo! Nestalo Sekelja, Keglevića, Erdoda — ali nekako se sva historija Zagorja, a donekle i cijele Hrvatske, pa ne samo nje same skoncentrisala u Krapini: tu, gdje je prethistorijski čovjek ostavio svoje kosti, baš tu se diže mladi Gaj, da objavi spas narodni i započne ilirski pokret. I nekako je sudbonosno, da je nedaleko, tamo kod Klanjca u divnom kraju, Zelenjaku nastala »Lijepa naša domovina«, gdje je svoje posljednje dane sproveo Antun Mihanović! Nestalo je sredovječne gospode, nestalo Celjskih, nestalo Ratkajevaca, nestalo Patačića, nestalo Sekelja, pa Sermaža, Erdoda i drugih, koji nisu bili sinovi ovog kraja, ali su dobrim dijelom postali pravi sinove ote grude. Pa nije čudno, da je baš jedan Ratkaj napiso prvu hrvatsku povijest! Nestalo je i ono malo, prastaro hrvatsko plemstvo, koje je dalo izuzetnih ljudi u svako doba. I što je još ostalo to su njihovi gradovi, sačuvani tek dijelom, a većinom u golemim ruševinama Cesargrada, Krapine, Oštrca, Belca, Melengrada, Grebengrada, Vinice, one Vinice, gdje je nekada vrijedni historik Istvanffi živio i radio. Mnogo se toga tu zbivalo i zbilo, da divljenjem gledaš napore onih stoljeća, da svojim utvrdama dadu i dalje pravo na opstanak. Dva su spomenika dočekala i dan današnji: divni Veliki Tabor, sijelo odličnog plemena Ratkajevih, koji nam prikazuje način fortifikacija davno minulih stoljeća i prilagođenje novom vremenu, pa Trakošćan, koji usred prekrasnog pejsaža nad izvorjezerom Bednje danas predstavlja više teatersku kulisu nakon dobrohotne ali neistinite »restauracije«. Taj je još u vlasti posljednjih članova tako osudne i važne familije Draškovića. Pa kad je top učinio stare burgove suvišnima posagradi plemstvo sebi u ravnici dvore, a i malo se plemstvo trgnulo, da sazidaju svoje često vrlo lijepe kurije na zgodnijim mjestima, da budu nekako centra imanju, kojih je bilo u Zagorju bezbroj! Danas je nestalo mnogih i mnogih rodova, nestalo tih kurija ili su pretvorene u škole i slično. Ne mislim ih nabrajati, tek bih spomenuo Nove Dvore kod Klanjca, nekad dvor Erdoda, kad su napustili Cesargrad, S v. KrižZačretje, nekad Sermaža, pa Vranicana. Bedekovčinu, nekad Bedekovića-Komorskih, Maruševec dvor Erdoda-Vragovića, Klenovnik Draškovića, danas lječilište kao i Novi Marof Erdodijanski, gdje si traže lijeka bolesni od tuberkuloze itd. Ali dva dvora moram napose istaći: prekrasnu drvenu kuriju Skarićevo, nekad svojina izumrle familije Škarića-Ljubunčić i Lobor, divot dvor silnih Keglevića, koji su si tu našli drugu domovinu, kad su ostavili svoju domaju u Bosni. Najprije si sagradili burg u gori — danas potpuna ruševina, a onda kroz stoljeća izgrađivali divot dvorac, dok i njima Keglevićima »ponestade dana«... Tu se odigrala tragedija posinka posljednjeg Keglevića Matačić-Keglevića i princeze Lujze Koburške. Tamnica i ludnica čekala je nesretnike, a posljednji Keglević, Oskar, nelijepo se ponio, da nečovječno i prodao Lobor, koji je danas svojina seljaka, pa propada od dana u dan. Ali to još nije svršeno niti s grobom! Teško živi danas naš seljak u tim krajevima, teže no ikada Ako igdje, tu se pokazuje, da je prevelika plodnost propast, da život ljudi postaje bezvrijedan, jer ljudi nisu konačno drugo no materijal za kasarne ili za fabrike. Pred devedeset gođina živjelo je tu nešto preko 100.000 duša, danas četiri puta više! Prolazio sam godinama tim stranama, vidio, da je to zdrav narod, bistar svijet. Ali ti krajevi ne mogu, da tu masu prehrane i odgoje. Nestalo je gotovo sasvim vlastele, zemlja je u rukama seljaka, dvorovi su njegove škole, ali to nije bilo srećno. Sasvim je krivo gledati u vlasteli samo neprijatelje i tlačitelje seljaštva, ta oni su mu bili zaštita i vodiči. Znam dobro, da je Tahi, koji u kamenom liku strši iz zida u stubičkoj crkvi, skrivio seljačku bunu svojom nečovječnošću, a te su »punte« bile onda u svoj Evropi. Ali vlastela su već u svom interesu čuvala seljaka i za gladnih ga daha hranila. Da, kad je domro rod Patačića, posljednja je tog roda ostavila svojim kmetovima sva svoja dobra. I nekadašnji kmetovi nisu toga zaboravili, pa kad je došlo do agrarne reforme stupili su ne samo na jednom mjestu seljaci pred komisiju sa zahtjevom, da se njihovom gospodaru nema ništa oduzeti! Danas je doduše seljak slobodan, nema gospodara, koji bi ga mučio, ali nema nikoga da se uteče u nevolji k njemu, jer selski lihvar bogme neće učiniti nešto »boga radi.«! A ova nova zagorska industrija, većinom u rukama tuđinaca znade, da je tu rad ljudski vrlo jeftin, pa uz to još postaješ dobrotvor narodni! Uopće bi trebalo malo progledati to dobrotvorstvo svih tih »dobrotvora«! Ne znam koliko bi ih ostalo. Od nepametara šumi Sutla, Krapina s Krapinicom, šumi Bednja među brdima i humcima u ravnicu Save i Drave. A onaj melankolično tajanstveni pitomi kraj ima već u sebi nešto religijozno: izvija se duh vječnosti nad svim prolaznim. Pa onda nije čudo, da se taj duh prave religijoznosti očitovao u velikom broju župa: ima ih oko 65 na tom malom teritoriju, a od tih je četrdeset »prastarih« ab immemoriali« ili »parochia antiqua«. Već se rano spominju g. 1335. župe u starim pismima,.. a gdjekoje još ranije. To su velikim dijelom još gotske crkve, koje su eto doživjele i naše dane i pune su svega i svačega lijepog i zanimljivog, tako, da bi se prema njima dala napisati mala povijest umjetnosti. A ne samo župne crkve, već i sijaset kapela, smještenih često u zabitnim mjestima. Samo ću se na tri grupe osvrnuti: na crkve redova, te zadužbine što plemstva što građanstva, i konačno na prošteništa. Silni Celjski digoše samostan Pavlinima u Lepoglavi, gdje su živjeli i radili naši najsimpatičniji redovnici Pavlini, koji su ne samo svoje crkve ukrasili umjetninama prve vrsti, već i dali dobrih literarnih djela kao Egerer, Krištolovec, Benger, pa Belostenec, izdavač rječnika Gazophylacium. Taj red dokine Josip II., ali mu uspomenu čuva ne samo vidljiva crkva, već i Šenoina »Fratarska oporuka«. Smješten u divnom kraju prelazi 1854. samostan u ruke države, te postaje — kaznionom! A kad je hrvatsko plemstvo osjetilo, da mu se bliži kraj, uredilo je i uresilo divot crkvu u Beleu, kakvoj nema na daleko premca, pa potakne građanstvo Krapine, te je i ono na Trškom Vrhu kod Krapine podiglo drugu divot crkvu, koje su do danas sačuvale svu svoju ljepotu. Rado bih vidio, što će sadašnjost ostaviti budućnosti! Redovnici su Franjevci imali stari samostan u Remetincu, kasnije su dobili još jedan u Krapini, zadužbine gospodara Grebengradskih, Keglevića i Erdoda. A Ivanec je sigurno dobio ime od drevnih Ivanovaca, nasljednika Templara, koji su tu imali svoje posjede i crkve, napose u Beli. Tamo od 17. stoljeća ističu se mnoge zavjetne crkve: i Remetinec i Trški Vrh i Marija Gorska nad Loborom postaju zavjetne, ali prava »zagorska biskupija« jest od uvijek »Marija Bistrica«, koja je doduše bila na teritoriju zagrebačke županije, ali spada Zagorju. I danas, kad ju je onaj umišljeni barbarin Nijemac Bolle iznakazio i učinio gotovo neuglednim spremištem, još dolazi svijet, jer vjeruje, vjeruje, da je unatoč toga tu ostala milost i pomoć Božja. I kamo se god makneš osjetit ćeš, da je pravu ljepotu onih drevnih crkava i crkvica mogla stvoriti samo duboka religijoznost u doba kad još nije bilo nikakovih »Lehrbucha« umjetnosti, ali je postojala umjetnost, stvaralačka umjetnost, koja stvara ne za danas i sutra, već za sva vremena. — Iz naših gradova tih kamenih tamnica treba pcći u taj svijet zagorski u te krajeve, treba poći, da si nađeš lijeka u Krapinskim, Sutinskim, Tuheljskim ili Varaždinskim Toplicama, ali sretniji su, koji pođu dok su zdravi, da se okrijepe na nelagodnom, ali prirodnijem životu u tim krasnim krajevima, gdje se isprepliće prošlost i sadašnjost, gdje ti se čini, da ti auto XX. stoljeća juri cestama XV. stoljeća. Nije to zaostalost, već smirenje, koje krepi i dušu i tijelo, da uzmognu opet podnijeti bjesomučni tempo života u gradovima, onaj tempo, koji je i sam život učinio negacijom života, pa drži, da je onaj surogat, pun ispraznosti i mržnje više vrijedan nego ovo istinitije pojimanje života. Tamo, pod onim Starim krovovima, koje nam Gjalski dočarao teče život nelagodan, ali osvijetljen radom i prirodom, pa ćemo tu sigurno naći smirenja, da dočekamo dane, nakon kojih bi sa pjesnikom Stoosom, sinom zagorske Dubravice, mogli zadovoljni opetovati riječi: »Anda u morje vre vekivečno — jedno nam leto kapnulo srečno!« Pa i to će biti mnogo!