Sve do okupacije Bosne bio je Vareš poznat zbog proizvoda željeznog obrta, ne samo u našoj zemlji, no po cijelom Balkanu, u dobrom dijelu Male Azije, pa čak i u Egiptu. Od XVI. stoljeća ovamo vadila se ondje željezna ruda kao i danas, ali u znatno manjoj mjeri, proizvodilo se sirovo i kovno željezo i izrađivala razna željezna roba. Nakon okupacije počeo je opadati željezni obrt u Varešu, jer se njegovi proizvodi mnogo manje izvoze preko granica Herceg-Bosne, a i u njihovom okviru potiskuju ih proizvodi industrije. Posljednji čas kucnuo je malom obrtu u Varešu 16. kolovoza 1891., toga dana naložena je prvi put u ovom mjestu visoka peć i time otpočela raditi današnja talionica i ljevaonica. Vareš leži u vrlo gorovitom kraju 829 m nad morem, u gornjem toku rječice Sltavnje, koja izvire blizu ovog mjesta ispod Zvijezde planine i kao desni pritok utječe u Bosnu kod željezničke postaje Podlugovi. Prošavši Stavnja kroz stari Vareš prima s desne strane pritočicu V a r e š a c (Potoci). Vareš se smjestio u uskoj dolini Stavnje. Uz ovu rječicu i po obroncima brda nanizale su se kuće i dućani. Više drvenih i jedan kameni most, spajaju obje strane Vareša. Kameni most potječe iz turskoga vremena, a tradicija zna, da je zadužbina neke žene. Između katoličke crkve i džamije okupila se mala čaršija. Ovo je mjesto nastalo poslije pada bosanskog kraljevstva, dakle za vrijeme turske uprave. Pokojni vareški župnik fra Franjo Franjković navodi u jednom netiskanom opisu vareških rudokopa po sutješkoj kronici, da se željezo u vareškim rudnicima počelo vaditi u doba Jakub paše, koji je sjedio na stolici bosanskog sandžakbega od 1492. do 1494.1) Pripovijeda se, da je Vareš ležao na brdu O g 1 a v i ć u, što se diže kojih 250 m iznad današnjeg mjesta, a udaljeno je do pola sata hoda. Tu se i danas vide ostaci crkve svetog Ilije. Majdani (kovačnice i talionice) bile su i onda uz Stavnju, jer je za rad potrebna vodena snaga, koje na Oglaviću nema. Prema predaji, koja se do danas očuvala među stanovnicima ovoga mjesta, došli su pređi današnjih Varešaka u ovaj kraj iz Duboštice. Carski emin (povjerenik) u Duboštici bio je prestrog čovjek i radi toga ga ubiju. Po sultanovoj zapovijedi smakne vlast eminove ubice, a ostale progna. Veći broj obitelji nastani se u dolini Stavnje.2) Tako postade današnji Vareš. Po ovoj predaji došle su ovamo obitelji: Ljepavić, Novaković, Matijević, Jusić, Benić i Stojković. Imena ovih obitelji očuvala su se do danas u nazivima nekih vareških mahala. Iseljenike iz Duboštice doveo je ovamo ujak-fratar. Doseljenici nastaviše i ovdje svoj zanat, kopanje i talenje rude i izrađivanje željezne robe. Stanovništvo Vareša pretežno je katoličke vjere od postanka mjesta do danas, dok je broj muslimana bio uvijek malen, a pravoslavnih još manji. Godine 1655. bilo je u Varešu oko 100 muslimanskih domova,3) a 1673. bijaše 954 katolika.4) Sredinom prošloga stoljeća bijaše u Varešu oko 200 katoličkih, 100 muslimanskih i 30 pravoslavnih kuća.5) Prema popisu pučanstva od 1879. bilo je ovdje u 437 domova 2177 stanovnika, i to: 1760 katolika, 322 muslimana i 95 pravoslavnih. Od XVI. ili prvih godina XVII. stoljeća imaju katolici crkvu, posvećenu sv. Mihajlu Arhanđelu. U župnom uredu čuva se matica krštenih od 1643., umrlih od 1647. i vjenčanih od 1740. Crkva je više puta popravljana kako se vidi iz brojnih isprava na turskom jeziku, što se čuvaju u župnom arhivu. Današnja je zgrada napravljena 1906. Uz župni ured postojala je s malim prekidom od 1836. pučka škola, u kojoj su mladež poučavali redovnici sve do iza okupacije. Vareš je dao franjevačkom redu više odličnih članova, kao što su Jerolim Lucić, Augustin Varešanin (17. st.), biskup Grgo Ilijić (1736.—1813.), koji je napisao i nekoliko nabožnih knjiga, i mnogi drugi. Danas je u Varešu jedna džamija s drvenom munarom. Ko ju je sagradio i kada, ne zna se. Postojala je još i prije 1655., a uz nju i mekteb. U ovoj je džamiji bio imam šezdesetih godina prošloga stoljeća Muhamed ef. Hadžijamaković, poznati vođa bosanske vojske za vrijeme okupacije, koji je ovo svoje rodoljubno djelo platio glavom nakon ulaska okupacionih četa u Sarajevo. U novije doba sagradili su i pravoslavni sebi crkvu. Vareš je više puta gorio, a više puta poplavila ga je i Stavnja. Zadnji veći požar zadesio ga je negdje u prvoj poli XVIII. stoljeća. Tada je sagrađena i današnja džamija, dok je stara stajala na onom praznom gradilištu prema današnjoj osnovnoj školi. Zadnja velika poplava bila je Ijeti 1915. Vareš u upravnom i sudbenom pogledu od svog postanka pripada Visokom. Stanovnici su se bavili obrtom i trgovinom; katolici su mahom rudari i kovači, a muslimani i pravoslavni trgovci. Među rudarima i kovačima bilo je, bar u prvo doba, Sasa, što nam svjedoče neki izrazi, što su se do danas očuvali u rudarskoj i kovačkoj terminologiji. Na njih nas podsjećaju i dva geografska naziva Šaški do i Saski potok. Narodni govor ovoga kraja u dijalektološkom pogledu vrlo je zanimljiv, pa je ova činjenica i potakla sina ovoga mjesta prof. Miju Žuljića na obradu vareškog dijalekta.6) Kopanje rude u Varešu. Kako je već spomenuto bogate naslage željeznih ruda u Varešu i najbližoj okolini počeše eksploatirati krajem XV. stoljeća, ako je vjerovati onoj bilješci u sutješkoj kronici, a po navedenoj predaji prvi su rudari došli u ovaj kraj iz Duboštice, gdje se ruda vadila još prije pada bosanskog kraljevstva. Najstariji su rudokopi šaški do, Smreka i Droškovac. Bez sumnje, u šaškom dolu bili su prvi rudari Sasi,. po kojima je ovaj rudokop dobio svoje ime. Rudari su se zvali ortari (od njemačkog: Ort). Četiri do šest rudara činili su družinu. Rudnici su bili na erarnom zemljištu. Za kopanje rude nije se u zadnje doba ništa plaćalo, niti se za to tražila dozvola. Ko god je htio, mogao se baviti ovim poslom. Jame su se zidale i podupirale slično, kako se to i danas radi. Ruda je kopana krampom, rabio se i barut, ali dinamit nije bio poznat. Iz rovova se iznosila ruda u škafovima i kozjim kožama. Za rasvjetu su upotrebljavali svijeće lojanice. U rudokopima se radilo preko cijele godine. Rad je počinjao u pola noći, a svršavao se oko 2 sata po podne. Radili su samo odrasli muškarci. ženama i djeci nije bilo mjesta. Nesreća je bilo po jamama, ali ove, koliko se zna, ne bijahu česte. Ortar je zarađivao u zadnje doba prosječno 3 cvancike (12 groša) dnevno. Ovaj se zanat nasljeđivao kao i mnogi drugi. Uz oca bi stupao sin u rudokop, kad bi za ovaj posao dorastao, t. j. kad bi mu bilo 12 godina. Od ruda što su se vadile, bijaše najbolja crvena rudača iz Smreke i šaškog dola (Potoci). Na isti način vadila se željezna rudača u Duboštici, Borovici i Vijaki. O bogatstvu željezne rude u Varešu i njegovoj okolici, govori i Atanasio Đorđić u svom izvještaju o Bosni pisanom 1626.7) Od važnijih rudnika u okolici Vareša spomenut ćemo još Dubošticu, Borovicu i Vijaku. U ovim se mjestima ruda također talila i izrađivala željezna roba. Duboštica (Dubovštica) udaljena je od Vareša 15 km. Prvi put se spominje 25. siječnja 1425. Borovica je kojih 18 kilometara zapadno od Vareša. Prvi put se spominje u jednoj šeriatskoj ispravi od poč. safera 959. (oko 23. siječnja 1552.) kao nov rudnik (madeni džedid). Isprava se odnosi na desetinu. Povjerenik (emin) carski za desetinu bio je neki Melimed Čelebija. Ovdje se dobivalo najbolje željezo u čitavom ovom kraju. Vijaka leži kojih 14 km od Vareša na lijevoj strani ceste Vareš-Oćevija i na istoimenoj rječici. Na ovo se mjesto odnosi jedan hudžet sarajevskog kadije Ahmeda od 21. redžeba 1237. (13. travnja 1822.) prema kome su se parničili Sulejman Ruždi ef. i Derviš Salih beg sa Pavom, Jozom i Matom iz Vijake zbog alata u oborenoj kovačnici. Sud je dosudio alat ovoj trojici kršćana. Zanimljivo je, da se u ovoj ispravi naziva kovačnica »smokov«. Talenje željezne rude. Sve do otvorenja talionice u Varešu (1891.), dobivalo se željezo iz rudača ovdje, i po drugim mjestima Bosne, na način, kako se to radilo po drugim mjestima Europe do XVII. stoljeća. U tu svrhu služile su okrugle, do 5 m visoke peći od ilovače, oko kojih su bili željezni obručevi kao na kakvoj kaci. Ove peći zvahu duvaonice ili duvanice. Skoro kraj svake kovačnice (majdana) bila je ovaka peć. Do vrha peći vodili su jedni ili dvoji kameni basamaci. Dva velika mijeha, koje je voda pokretala, duhali su zrak kroz dvije cijevi s promjerom od 6 do 8 cm. U peć bi se najprije nasulo do 6 kubičnih metara bukovog ugljena; to bi se zapalilo, pomoću mijehova ražarilo, onda bi se sipao opet ugalj, a tek onda ugalj i ruda; zatim pustili mijehovi da jače dušu. Za vrijeme trodnevne radnje rastopilo bi se 60—80 tovara rudače, a za to bi se potrošilo 150—160 tovara bukova ugljena. Ova količina rudače davala je 20 do 30 tovara sirova željeza. Ruda i ugljen nije vagan, nego su za to bile posebne mjere, sanduci. Kad bi se ruda istopila, otvorio bi se otvor na prednjoj strani peći, kroz koji je izlazilo sirovo željezo sa šlakom (od njemačkog: die Schlacke) i odmah bi se to polilo vodom, da se ohladi. Šlaka bi se odstranila, a skrutnulo bi se željezo razbilo u komade. Ovim prvim otvaranjem dobilo bi se oko 50 oka željeza, koje se zvalo m a d ž a. Daljnja otvaranja na peći slijedila bi u razmacima od 10 sati, tada se dobivalo bolje željezo, a zvalo senađo. Nakon t r i dana obustavili bi se mijehovi. U dnu peći stvorila bi se gruda željeza od kojih 300 oka, a to je bilo najbolje i polukovno željezo. Rad na peći počinjao je u ponedjeljak i četvrtak oko 4 sata ujutro, a svršavao noću u srijedu i subotu, dakle dva reda nedjeljno. Svaka je peć imala svoga smeočara (od njem.: der Schmelzmeister) i još tri pomoćnika. Radnici se nijesu mijenjali, no su naizmjenice spavali kraj peći. Smeočar je bio vrlo dobro plaćen ( do 30 cvancika sedmično). Odvoz šlake i željeza od peći obavljali su drugi radnici. Uz brižne popravke, trajala je jedna ovaka peć 10—15 godina a stajala je oko 20 dukata. Siromašne žene i djevojke išle bi i izbirale u šlaki komadiće željeza i prodavale bi ih kovačima, koji su radili na vignjevima. Ovake su žene zvali šlakarice, a njihov rad izbiranje (»ići na izbiranje«). Otpaci od ugljena zovu se mrtvičina (rogač i bubica). God. 1878. bilo je u Varešu 25, u Duboštici 3, u Vijaki 2 peći. Vareške su peći davale godišnje oko 13.000 q sirovoga željeza. Kako danas nema ni u jednom od ovih mjesta ni jedne peći, sastavio sam ovaj popis po pripovijedanju starih kovača: Marijana Gavrana,8) Joze Brđanovića (Pobre Joze)9) i Matana Pavića-Mikeljevića.10) Majdani i izrađivanje željezne rude. Radionica, u kojoj se dobivalo kovko željezo i izrađivali krupniji predmeti zajedno s duvaonicama zvaše se ovdje majdan. Kako danas nema peći, to se ipak ove radionice zovu majdani. U drugim se krajevima ovim izrazom nazivlje rudokop. Majdan je iskvareno od arapske riječi m a d e n, a znači doslovno rudokop. Danas još rade u Varešu samo dva ovakova majdana, a izrađuju samo željeznu robu, jer se kovko željezo kao polufabrikat dobiva iz tvornice. Ove su radionice u osnovi pravokutnici, zidovi su im od kamena i drveta, a krov im je također drven. Na krovu su dva veća otvora s kapcima iznad grna ili ognjišta. Građeni su uvijek uz obalu rijeke, jer se i ovdje radi pomoću vodene snage. Uvijek su građeni tako, da im je jedan od dvaju kraćih zidova gotovo do krova ukopan u obalu, a drugi je iznad same rijeke potpuno nad zemljom i u njemu su pokrajnja vrata, dok su glavna u onom zidu, koji je okrenut prema ušću rijeke. U sredini je majdana majdanski čekić, koji pokreće voda.11) Uz oba duža zida smješteno je po jedno ognjište ili, kao se ovdje zove, grno. Iznad grna je zid 1—1.50 m visok, a iza ovoga su po dva velika mijeha za raspirivanje vatre. I ove mijehove pokreće vodena snaga. Iza svakoga majdana je 1 a đ a. To je mali rezervoar, u koji dolazi voda žlijebom. Lađa se jednom stranom opire o obalu, a druga joj je strana 3—4 m iznad zemlje i poduprta direcima. Pred lađom su tri kola (točka) i to dva grnskakola, čije vodoravno položene osovine pokreću mijehove na grnima u majdanu i jedno t. zv. majdansko kolo, čija vodoravna osovina pokreće majdanski čekić, pred kojim je nakovanj. Pomoću zastave pušta se voda iz lađe kroz badalj na grnsko kolo, kad se kuje, a zaustavi se, čim se posao svrši, ili se predmet, koji se kuje, ohladi, pa ga valja ponovno na grnu ugrijati. I narodna poslovica kaže: Kuj gvožđe dok je vruće. Prije se na grnima od sirova i polukovkoga željeza dobivalo kovko željezo. Ovaj se posao zvao plavljenje, a majstor, koji je željezo plavio, zvao se plavaš. Ovako dobiveno željezo zvalo se var. Na grnu se ložio bukov ugalj (ćumur). Danas se ne plavi željezo, pa zato nema ni plavaša. U majdanima su se izrađivali, a ponešto se još izrađuju ovi predmeti: obruči, rešetke, plugovi, peke, sačevi, čusegije, lopate, trnokopi, kazme i krampe. Sve se ovo radilo bez ikakve mjere onako od oka, kako se to kaže, ali sve se izrađivalo veoma precizno. Jedan bi majstor napravio po stotinu i više istih predmeta, potpuno jednakih i jednako teških. Skoro u svakom su majdanu radila po dva majstora, svaki na svom grnu i to naizmjenice, jer je u majdanu samo jedan majdanski čekić. Svaki je majstor imao svoj alat. Od alata napomenut ću samo šleganj (odnjem.: der Schlagel), veliki čekić i c i o n e (od njem.: ziehen), velika kliješta, kojim se vuče željezo iz vatre. Ovi nazivi, kao i već prije spomenuti: ortar, šlaka, smeočar, pa forma, upućuju nas na Sase, koji su ovaj obrt donijeli u naše krajeve. Uz majstora bio je u majdanu još veliki i mali momak; prvi odgovara kalfi, a drugi šegrtu kod ostalih obrtnika, ali ovi izrazi ovdje nijesu bili poznati. I kovački se zanat ovdje mahom nasljeđivao. Niko se ovdje ne sjeća, da je postojao esnaf (ceh) kao po drugim mjestima. Svak je radio, što se kaže, »o sebi i po sebi«. Jedina im je veza bila dan sv. Vladislava. Toga su dana svi kovači išli prije podne na zajedničku misu i nijesu radili. Bez ikakove ceremonije postao je šegrt kalfom, a kalfa majstorom. Svaki kalfa, koji je umio raditi, mogao je uzeti grno za se, ako je bilo upražnjeno. Bilo je majstora, koji su imali vlastiti majdan, ali najviše ih je bilo pod kirijom. Mjesečno se plaćalo po sto i više groša za jedno grno. Majstor je mogao prodati svoje mjesto u majdanu drugom, u sporazumu s vlasnikom. Cijena takvom mjestu bila je obično 10 dukata. Majdan se po temelju prodavao u Varešu po 250 dukata. Nedjeljna se zarada kretala od 10 groša do jednoga dukata. Grno je davalo godišnje oko 2,00 q robe. Godine 1878. bila su u Varešu 32 majdana (52 grna), i to: 6 na Varešcu, a 26 na Stanji, a u Borovici su bila 3, u Duboštici 2, u Vijaki 5, a u Oćeviji 6, dakle svega 48. Danas su u Varešu samo još dva majdana. U jednoj radi Filip Suljuzović, a u drugom Ilija i Šimo Mutić. Oćevija (Hoćevlje). Oćevija leži u vrlo pitomom kraju s one strane Zvijezde planine, u porječju Krivaje; od Vareša je udaljena 18 km. Stanovnici su sami katolici (oko 350 st.), rodno je mjesto fra Filipa Lastrića (1700.—1783.) i Rafe Barišića ml. (1865.—1898.) poznatih književnika, i dvojice biskupa fra Rafe st. i fra Gavre Barišića. Stanovnici su vanredno gostoljubivi, a kuće su im čiste, kao u rijetko kojem selu naših krajeva. Kada se ovdje razvio željezni obrt, ne zna se, ali se već radilo u početku XVIII. stoljeća. Dok u Varešu stari ljudi pričaju, da su ovaj obrt donijeli Sasi i da su oni bili prvi rudari, ovdje se o Sasima ne zna ništa. Ruda se ovdje nije nikad kopala, no se sirovo i kovano željezo donosilo iz Vareša, i ovdje se izrađivala razna željezna roba kao i u Varešu, a uz to i sve vrste posuđa od željeza, gvožđa za hvatanje razne zvjeradi i pećna vrata. Od 6 majdana, što su radili (11 grna) prije 1878. rade danas još četiri. Robu su prije prodavali kao i danas trgovcima u Varešu i Sarajevu. Neki Hadžija, pričao mi je Mato Goga,12) sagradio je u Oćeviji prije stotinjak godina prvu i posljednju duvaonicu i dobavio smeočara iz Vareša. Ovog su smeočara potplatili Varešaci i on je hotimično željezo kvario i time upropastio Hadžiju, koji je bio vlasnik jednog majdana i od majstora kupovao gotovu robu, te je nosio u svijet i prodavao. Nikad ne bi pošao u svijet što ne bi poveo bar 50 tovara robe. To je Mato slušao od svog oca Ante,13) također kovača, koji je ovo sve doživio. To znaju i neki stariji Ijudi u Varešu. Hadžijin smeočar umro je u velikim mukama i kao bolesnik govorio, da ga je Bog kaznio što je Hadžiji krivo učinio. Mato je slušao od oca, kako su ovamo došla četiri čovjeka iz Starog Majdana, da vide, kako se ovdje radi. U Oćeviji pričaju stari ljudi, kako su neki kovači, prije kojih 200 godina krivotvorili novac u Kapici kraj Oćevije. Vignjevi. Ovim se imenom ovdje zvahu kovačnice, u kojima su se izrađivali sitniji željezni predmeti, kao što su: čavli, sjekire, motike, kliješta, češagije i uzendžije. U Varešu ih je bilo oko 40, a sada radi samo još jedan. I u Oćeviji bilo je još do nedavna 36 vignjeva. Desetina (ušur). Majdandžije su davali državi od izrađenih predmeta svaki deseti komad. I to je sve što je država pobirala od majdana u Varešu. Od onoga, što se u vignjevima izrađivalo, nije se ništa davalo. Desetina ili ušur se davala u naravi, nikad u gotovu novcu. Svake subote poslije podne zašli bi pisari i popisali svu gotovu robu, što je te sedmice izrađena, a u nedjelju bi svaki vlasnik predao deseti dio u državno skladište, koje se zvaše demirhana. Zadnjih godina turske uprave bila je demirhana kraj džamije. Ako bi ko što od izrađene robe sakrio, pa ih uhvatili ljudi iz demirhane, onda bi to zaplijenili. Ova se desetina davala još i u XVI. stoljeću, a pobirali su je naročiti povjerenici ili emini. često je puta davala država ovu desetinu, kao i druge dohotke pojedinim službenicima u ime plaće kao malikjanu. Ovi je nijesu sami pobirali, no bi je davali u zakup pojedinim trgovcima. Od zakupnika ovo desetine poznata su samo trojica i to: Omeraga Čajo (umro 24. veljače 1777.), Hadži Hasan Gačo i Dervišaga Tahmiščija. Ova dvojica držali su desetinu oko 30 godina. Kovači Jozo Ilkanović i Pobro Jozo pričaju, da je Gačo bio vrlo strog, upravo zulumčar, dok Tahmiščija bijaše golo blago.14) Nekada su i ortari plaćali mukatu za kopanje rude, premda o ovome u Varešu ne zna, ama baš niko ništa. I ovu su mukatu dobivali pojedini službenici, kao plaću. Neki Mehmed Izet imao je po carskom beratu pravo pobirati polovinu mukate željeznih rudnika u Kreševu i Varešu za g. 1183. (1769.—70.) i to pravo prodao nekom Hasanagi za 1600 groša i ovlastio ga da pobire porez od željeza, žive i hrmze. Istom je Hasanagi prodao četvrtinu mukate za 1000 groša, za godinu 1189. (1775.), od istih rudnika neki Ahmed Rešid, a muderis Ahmed ef. za god. 1190. (1776.) također za 1000 groša. Čehaja zamjenika carskog konjušnika Hadži Husein imao je također četvrtinu ove mukate za g. 1184. (1770.) i prodao ju nekom Muharemagi za 800 groša. Ove je podatke o mukati objelodanio g. Riza ef. Muderizović.15) Starci Marijan Gavran i Pobro Jozo pripovijedali su mi, da je zadnjih godina turske uprave prodavana desetina od majdana po 80 kesa.ia) Desetina se prodavala svake godine javnom dražbom i to krajem veljače (po starom kalendaru), jer je financijska godina počinjala u Turskoj 1. ožujka. Novi zakupnik bi prošao ispred svih majdana i darivao bi djecu novcem. Nekoliko godina poslije okupacije počela je država pobirati tečevinu (kazanadžak), od svih kovača u Varešu. Bila je to vrlo malena daća i plaćala se godišnje jedamput. Dok je desetina od majdana bacala državi 80 kesa, zakupnina je od birtija u ovom kraju iznosila 40 kesa, dakle upruv polovinu! Trgovina. Robu, što se izrađivala u majdanima i vignjevima u Varešu i okolici kupovali su prvenstveno trgovci iz Vareša i Sarajeva. U zadnje doba bili su u Varešu poznati trgovci Marko Katmerović, Anto Mijičić, Mato Kapelčić, Filip Crvenković, Hasaga Hadžihasanović i Marko Musić, dok je u Sarajevu postojao čitav esnaf demerdžija (gvožđara), koji su trgovali željeznom robom iz Vareša, Kreševa, Fojnice i Starog Majdana. Subotom bi došli trgovci i pokupovali ono robe, što bi našli izrađeno. Roba se uvijek uzimala za gotovo. Veresija uopće nije bila poznata. Vrlo se često dešavalo, da su trgovci davali majdandžijama i vignjarima kaparu. Rijetko je gotova roba stajala po mjesec dana neprodana. Marijan Gavran, koji je pedeset godina radio u majdanu tumači to ovako: »Turski car bio je moćan, pa nije dao, da se željezna roba unosi iz drugih zemalja; on je pazio svoju raju i nastojao da ona radi i živi. Onog je vremena bio naš Vareš zlatan kamen u turskoj državi. U njem je bilo posla, koliko ti je duša htjela. Ja sam, dragi gospodine, kupovao osmak žita po 7 groša, a plaćao sam za osmak i po dukat, ali lako sam to plaćao, jer se onda radilo«. Ovo tumačenje starca Marijana lako ćemo shvatiti, kad spomenemo, da su vareški majdani sa svojim skroz primitivnim napravama i upravo srednjevjekovnim spremama radništva i vrlo malim kapitalom proizvodili samo oko dvije tisuće tovara željezne robe godišnje a potražnja je bila velika.17) Za vrijeme ustanka u Hercegovini i Krajini slabije se radilo. Prema ubranoj desetini iznosila je proizvodnja gotove robe godine: 1876.: 140.000 oka, 1877.: 180.000 oka, 1878.: 112.000 oka. što se zna, najveća je proizvodnja bila između g. 1860. do 1870. Zna se, da su u Varešu od XVIII. stoljeća bila dva hana, u kojima su trgovci nalazili udoban konak. Sarajevski su se trgovci zadržavali ovdje kraće vremena, dandva, ali su trgovci iz udaljenijih krajeva boravili i po mjesec dana, dok ne bi nakupovali onoliko robe, koliko im treba. Kad je u Varešu bilo trgovaca sa strane (Srbija, Albanija, Macedonija), porasla bi ponešto cijena robi. Vareškim su trgovcima prodavale majdandžije svoje proizvode, kad ne bi bilo ni stranih ni sarajevskih trgovaca. To bi bivalo osobito zimi, kad bi snijeg zatrpao put. Roba se iz Vareša otpremala na konjima. Put je do Sarajeva vodio preko Kapije, Striževa, Starog Striževa, Smrekovice, Breze, Misoče, Vlaškova, Semizovca, Turbeta i Kobilje Glave, kojim se i danas uputi pješak ili konjanik. Vareški su trgovci nosili vrlo često robu u Beograd i tamo je prodavali trgovcima, koji su ju opet preprodavali u Rumeliju, Vlašku i Carigrad, a odavle se opet raznosila po Maloj Aziji, i dalje sve do Misira i Arabije. Put do Beograda udarao je preko Krivaje na Tuzlu, a onda u Brčko i odavle Savom i Dunavom dalje. Hadži Abdija Librić povrativši se s hodočašća iz Meke u Vareš, pripovijedao je među inim zgodama s puta, kako je vidio u Misiru u nekog čovjeka peku i upitao ga odakle je i pošto je, a on mu reče, da je to bosanski proizvod i kao takav vrlo skup, jer je donesen iz daleke zemlje. Librić je bio na Meki šezdesetih godina prošlog stoljeća. Trgovci, koji su izvozili robu iz Vareša, plaćali su u Varešu c a r i n u (džumruk). Carinarnica (džumrukhana) bila je u blizini kamenog mosta, na desnoj obali Stavnje. Carina je zavedena u novije vrijeme, a iznosila je godišnje oko 80 kesa. Iz Vareša se izvozila željezna roba, sirovo i kovko željezo, a uvozila se poluga, životne namirnice i tekstilna roba. Konzorcij za racionalnu eksploataciju vareških rudokopa. Polovinom prošlog stoljeća počeli su državnici u turskoj carevini, posvećivati veću pažnju prirodnim proizvodirna. U tu svrhu izdato je više zakona, od kojih jedan govori i o rudnicima. Već 1857. radili su neki naši bogatiji ljudi o osnutku društva za traženje i kopanje ruda u Bosni, kako je to pripovijedao Hadži Mehmed Hašijić Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, u travnju ove godine prilikom njegovom boravka u Banjoj Luci. Kukuljević je proputovao ove godine jedan dio Bosne 1 svoje uspomene s ovoga puta objelodanio u »Narodnim Novinama« (br. 60—81), a 1858. tiskao ih je Lavoslav župan u zasebnoj knjižici pod naslovom »Putovanje po Bosni«. Do osnutka ovog društva nije došlo. Topal šerif Osman paša, bosanski guverner, pozvao je saskog rudarskog inžinjera A. Conrada, koji je god. 1866. i 1867. proučio i opisao rudno blago srednje Bosrie. Conrad je priredio i jednu malu izložbu bosanskih ruda u Sarajevu, a ta je zbirka opremljena i na izložbu u Pariz. Onovremeni pruski konzul u Sarajevu dr. O. Blau poslao je jednu zbirku naših ruda pruskom ministarstvu trgovine u Berlin. Neki strani i bogatiji sinovi ovih krajeva počeše se interesovati za rude u Bosni i Hercegovini. Francuski državljanin Desire Falkner, dobio je 14. veljače 1872. dozvolu, da traži kameni ugalj u okolini Zenice. Austrijski tvorničar Seifel zatražio je 1875. dozvolu za eksploataciju brojnih rudnika u Bosni, a među ovima se spominje Droškovac, Smreka i šaški do. Dozvola mu je izdana, ali samo za one rudnike, koje ne eksploatiraju domaći rudari. Od domaćih sinova dobili su dozvolu 1873. za traženje željezne rude Hašim aga Glođo i Salih aga Softić, trgovci iz Sarajeva i dr. Bonovicini, liječnik u Mostaru za kameni ugalj. Bit će, da je interes domaćih i stranih kapitalista za naše rudnike potaknuo bosanskog valiju Derviš Ibrahim pašu Lopčaliju (1874.—1875.), da stvori konzorcij za racionalniju eksploataciju rudnika u Varešu. Među članovima konzorcija spominju se Derviš paša Čengić19) (Dedaga) i braća Talat ef. i Salomon ef. Salom.20) Kapital je iznosio 80,000 dukata, što je za ono doba bio velik novac, pa se po tome vidi, da se mislilo ozbiljno prihvatiti posla. Uzet je bio jedan rudarski inžinjer iz inozemstva. Počela se graditi cesta prema Podlugovima, naručeni su potrebni strojevi iz Engleske i podignuta jedna pilana. Protiv ovih ustadoše vlasnici vareških majdana, obratiše se neposredno na sultana i konzorcij morade uzmaknuti s velikim gubitkom. Tako propade i ovaj posao poput mnogih drugih. Već 1879. pozvala je onovremena bosanska vlada vlasnike vareških majdana, da stvore konzorcij, koji bi i vlada pomogla nužnim sredstvima, ali vladin povjerenik za taj posao barun Adrian von Molinarv, udari na najveće nepovjerenje vlasnika majdana. Na to vlada proglasi 1. studenog 1881. rudnike erarnim i otpremi stručnjake, da ispituju varešku okolinu. Tim završi slobodno kopanje željezne rude u ovome kraju, a s otvorenjem talionice i ljevaonice deset godina kasnije kucnu zadnji čas malorn obrtu. Dne 7. studenog 1895. predata je prometu željeznička pruga Podlugovi—Vareš (24.5 km). NAPOMENA: Fusnote dostupne u PDF formatu