Naši stari bili su vrlo marljivi, štedljivi i čestiti: Bogu se molili, radili i zarađivali, kuću kućili, pa živili i ako priprosto, a ono ipak dobro i pošteno. Radile su kućne starješine, domaćine, odrasla pa i nedorasla djeca. Zato se i imalo i nije se bilo muktać drugome. Sarajevski Hrvati katolici bili su svi od reda zanatlije, trgovaca nije bilo, a tek neki i neki bio je u otomanskoj državnoj službi ili namješten u kojem konzulatu. Muževljevom ili zaradom sinova uzdržavala se kuća. Od svoje zarade namakli su pod jesen sve što je trebalo i bez čega se nije moglo biiti. Domaćica je s tim upravila, što je bolje znala i umjela, nije bila rasipnica. Svaka je znala, neka bolje neka slabije sve kućne i ručne radove. Bile su vješte tkalje, prelje, pletilje, vezilje. To se vidjelo na ruhu njezine čeljadi. Kako su naši stari živili, kojih su se običaja držali, opisao sam u prijašnjim godištima kalendara »Napredak«. Naši stari zabavljali su se na svoj način, koji se od današnjeg jako razlikuje, a sadanji naraštaj o tome nema prvog pojma. Stoga ne će biti na odmet, da se i to pribilježi i ostavi novim pokoljenjima, neka znaju, što znali nijesu. Stare Sarajlije zabavljale su se na prelima, sijelima i po teferičima. Prela su zimski, pa i jesenski sastanci, na kojima se uz pjesmu, šalu pomagalo u kućnim poslovima, dakle spajalo se ugodno s korisnim. Glavne su preldžije bile mlađe žene i djevojke, koje su domaćici pomagale na prelu za jednu ili više večeri, da posvršavaju razne ručne radove, pa i neke kućne poslove. S tim ženskinjem dolazili su i muškarci stariji i mlađi, a bili su im za pratnju i da je prelo veselije. Riječ prelo potječe od glagola presti. Tako je i bilo prije, da su uzvanice pomagale presti, jer u to doba nije bilo tvorničkog konca i pređe, već ženskadija ga izrađivala predući ga od pamuka, vune, lana i svile. U svakoj knći bila je po koja preslica, nekoliko debljih i tanjih vretena, vitlova i čekrka, pa drvenih i trstikovih mosura i cijevi. Na stanu se tkalo priprosto i najfinije platno svake vrste, ćilimi, ponjave, pa i druga prostirka. Tamo iza akšama počele bi preldžije pristizati. Vezilje i švelje sjedale bi blizu ćiraka, u kome je gorila odebela lojenica, da bolje vide raditi, a one druge bi se poredale malo podalje, pa momci nekako bliže njih, dok ostali smjestili bi se po minderima ili u drugoj sobi. Isprva prelenja zametnuo bi se razgovor u priupitivanju za zdravlje i ovo i ono, zatim bi se začulo tiho pjevuckanje, pa napokon sve glasnije pjesma djevojaka i momaka. Među njima se uvijek našao po koji veseljaković, koji bi dizao na trehu sad ovog, sad onog, no ni oni njemu ne biše ostajali dužni. To se zna, da se to činilo na način, koji nije mogao biti uvredljiv. Provodile su se i kojekakve druge šale, zadavale pitalice i zagonetke, pričale stare i izmišljale nove priče, istiniti i smišljeni doživIjaji i tome slično. U ovom veselom raspoloženju nekako se slađe radilo i za prelenja mnogo toga posvršavalo, pa ne bi se više uradilo, da je i na nadnicu bilo. Domaćica zadovoljna već tako, približuje se ovoj i onoj, hvali je kako lijepo i uredno radi, zahvaljuje i obriče da će im vratiti milo za drago. Momke kao bajagi prekorava, što zadirkivaju djevojke, a ne će da se o sebi zabave. Ama momci ni njoj ne ostaju dužni, već joj prigovaraju, kako nema obzira na radilje, već ih upregla u posao, kao da ih je na nadnicu najmila. Kamo što ih čime ne podvori, što se je stisla. Ama im ne ostaje dužna. Pozna ih sve do jednoga, prišiva im, što je za koga. Kad se već dosta radilo i uradilo, a bome i umorilo, onda domaćica iznosi gostima, što je Bog dao i sofra donijela. Na prelu se nudi zapretanim krumpirima, pečenim i kuhanim kestenjem, svježim i suhim voćem, kiterima, hošafom, turšijama. Ispeku se i uštipci slani ili ošećereni, bude i prevrta, a to se zna da bez crne kave ne smije biti. Sve se to iznosi obilno, jer je i gostiju lijep broj. I kod ovoga bude džumbusa. Jedno ispred drugog jagmi, otimlje se, prigovara kako je halapljiv i da je došao da se najede tuđe muke kad kod svoje kuće nema, pa u tili čas sve su posuđe počišćene. Stariji promatraju veselu i marljivu omladinu sa zadovoljstvom. Hvale ih kako su valjane, vješte, vesele. Kojiput im za oko zapne koja djevojka ili momak, pa ih begenisavaju za svoga ili kćer, kao buduće svoje snahe i zetove. Što se nije moglo dovršiti na jednom prelu, uradit će se na kojem slijedećem pa možda još i do koji dan, ako je baš tolika hitnja. Ako je Mesojeđe kratko, onda se preli i uz Korizmu, samo s tom razlikom, da se ne čuje vesela pjesma, niti bude prevelike šale. Na ovakim prelima čitale su se nabožne stvari kao legende svetaca iz Subotnjača, zatim Gospin plač i slično. Sijela su veseli zimski večernji sastanci, na kojima se mladež, a i stariji zabavljaju, a ta se sastaju obično za Mesojeđa. Glavne su sijeldžije momci i đjevojke, a kupe se u kućama, gdje ima mlađarije, rjeđe po kućama, gdje ih nema. Bile su dvije vrste sijela, mala i velika, a mogli bismo ih nazvati prva posijela, a druga da budu sijela. Zimi se rano smrkava, pa starješine i porano kući dolaze. Pošto malo odahnu, obave opću večernju molitvu sa svojim mlađim, sjeda se za večeru i to se sve svrši do prije jacije. Da se odmah liježe prerano je, a da se ne dosađuje, hajde rodu, prijatelju ili znancu na posijelo, danas jednom, drugi put drugom, a i na njega će red doći, da mu ko bahne sa svojom čeljadi. U ona vremena nije bilo uličnih svjetiljaka, pa je zato valjalo putem posvijetiiti, da se na što ne natrta. Ako je u kući bila kći jedinica, roditelji bi je sa sobom poveli, a ako je bilo više djece, onda su ona ostajala kod kuće. Domaćin je išao naprijed, a u ruci držao mušemli (od navoštenog papira) ili džamli (stakleni) fenjer, u kome je gorila lojenica. Za njim je na korak-dva išla žena i ostala čeljad. Na posijelu se sjedilo, pričalo o svagdanjim, pa i prošlim doživljajima, ako je kogod od sijeldžija bio pismen, našle bi se kakve pjesmarice ili druge knjige, pa bi onaj čitao, a ostali pažljivo slušali. Pošto bi onaj školovani pjesmu onako u zgodnom popijevanju dočitao, nastalo bi komentiranje, priupitivanje, hvalenje i kuđenje opjevanog čina. Kolike li su narodne priče na tim posijelima čule, a da za njih danas nitko ni ne zna. Ne bilo vješta pera da ih pribilježi, pa tako se više ni ne zna. Pa gdje su one mnoge pošalice, duhovite i sočne, pitalice, zagonetke, poslovice. Na posijelu bi se sastale po dvijetri obitelji. Dolazile su najavljeno i nenadno. Prematome kako je domaćica znala šta, tako je i pričekala svoje goste. Ama Bogu hvala nije nikad bila u većoj neprilici. Svaka je kuća bila za zimu opskrbljena s najpotrebnijim, pa i s drugim. Našlo se uvijek kave, šećera, suhih šljiva, smokava, oraha, lešnjaka. Našlo se i hošafa, u kačicama potopljenih sitnih i krupnijih krušaka, šljivova bestilja, pa jabukova ili kruškova pekmeza i drugih takvih stvari. Ele imao se čim pričekati i nenadnog gosta. U kakvoj testiji (zemljanom sudu) bilo je rakije, pa možda i vina. U lijepu razgovoru o svemu i svaoemu poposjedilo bi se dva-tri sata,. a onda svak sebi, da se prospava i sjutradan nastavi svagdanji posao. Prava sijela sazivali su momci. Nekoliko se jarana zdogovori, da se upriliči sijelo. Izabrali bi jednog između sebe, koji će najmiti prostranu sobu za sijelo, pogoditi ćemanedžije i pobrinuti se, čime će se sijeldžije pogostiti. Za sav trošak sazivači će se porefenati (međusobno snositi). Čim se sve uredilo, dojavilo bi se ostalima, a oni bi obavijestili djevojke neka se spreme za taj i taj dan o jaciji u tu i tu kuću. Djevojke bi tu poruku provukle kroz uši majci i na moIjakanje bi pristala, da je ona sobom prati na to sijelo, pa ako ne uzmogne otići s nekim drugim, u koga ima pouzdanja. Odabrana je kakva povelika soba, pa ako se moglo naći i još jedna do nje, gdje će sijeliti stariji, pa da mlađarija ima gdje, da se i poigra i zapjeva, našali. Donijelo se popržene kave i šećera, raznog voća, a našlo se kojiput i kolača, pa makar to bili i uštipci. Već pred jaciju stigle su čalgidžije (svirači). U njihovoj kapeli bio je po jedandva s ćemanctom, pa jedan sa sazom, bugarijom i malom razbibrigom tamburom. Zvali su ih tako, jer je onaj uz ćemane vodio popijevku i sam zapijevao, a ostali ga pratili. Jedva što se začuo cilik ćemaneta i tarnbura, već se stali okupljati uzvanici, pa i nezvani. Stariji sjedaju na mindere ili u onu pokiajnu sobu, a mladež gdje tko stigne. Pusta mladost ni časka ne miruje. Sad se pjeva, sad se šala provodi, poskakuje se u kolu, zameću se razne domaće društvene igre. Ovdje ću ih samo po imenu napomenuti, a neka stoji za do godine, da ih opišem, kako se to igralo. Najobičnije su bile ove igre: »Daj to, maj to«, »Prstena u ruku«, »Prstena pod findžan, pod fes ili čarapu«, »ćiraka«, »Jenseka (jela)«, »Aša baša i«, »Ture«, »Mlina«, »Maj ti, kaza lisica«, »Kovač u kolu« itd. Za vrijeme odmora iznose djevojke pripravljene posude. Pri tome padne kojekakva doskočica, pa bude smijeha onako grohotom, ali se biraju riječi, da ne bi nezgrapnom šalom ili primijedbom bilo povoda ma i najmanjoj nesuglasici. Naročito se pazilo, da se djevojci za čijeg se ašika znalo, da je ljubomoran, ne bi štogod prišilo, i tim dalo povoda, da se pomuti veselje. Istina, sazivači su pazili, da takvog i ne pozivaju na sijelo, ali ako je već došao i nepozvan, trpili su ga za hator ostalih. Za red na sijelu brinuo se samo onaj, kojemu su povjerili, da sve namakne i upriliči, što je potrebno, da na sijelu buđe što veselije. On je vodio točan račun o izdacima, prebrojao momke i na njih udario namet i pokupio pare, da sve troškove podmiri, pa da poslije ne bude prigovora ni sa jedne strane. On je određivao čalgidžijama, šta će svirati i pjevati. Neprestano je bio u zdogovoru s djevojkama, pa nastojao, da im želju ispuni bilo u igri, bilo u pjesmi. Njega su slušali momci i pokoravali se njegovim odredbama, pa makar komu bilo i malo krivo. On je. svojim majstorlukom predobivao i one smrknute, zabadala. Njegovim zgodnim postupkom mnoga je nesuglasica i neopažena. Kako se vidi za ovaj posao trebao je vrlo spretan sijeldžija, pa nije bilo sijela, da se ne bi on pozivao na savjet i sve se prepuštalo njegovoj odluci. Sijelilo se kojiput i do same zore, pa kad ne bi stari odlučno pozvali svoje sinove i kćeri, đa se već jednoć dižu i idu kući, jer se već počelo svitati, mladež ne bi znala kraja ni konca. Kad se već sve sijeldžije razišle, pa i čalgidžije, pripravljač bi ostao zadnji, da sve pregleda, nije li možda i nehotice počinjena šteta, pa se onda s domaćinom zdogovorio, kako će mu to naknaditi i preporučio mu se i za drugu zgodu. Jedva je jedno sijelo prošlo, već se počinje zdogovarati za novo. Smišlja se novi raspored, te ovo i ono. Naročito su bile velike i teške pripreme za pokladno sijelo. Valjalo je smisliti, kakva će iznenađenja prirediti. Na ovo se počinje misliti već na početku Mesojeđa, pa da se ne zna, što se sprema, u stvar bi se uputill samo neki i neki, koji su izmišljali i skrajali, što će, kako će. Uz korizmu se nije sijelilo bučno, nego su bila samo posijela, pa stoga bliženje Pepelnice mladeži nije nikako bilo po ćeifu, ali Bože zdravlja, doći će opet jesen i zima, pa će biti i novog veselja. Teferiči (izleti) upriličavali su se počam od Jurjeva pa sve do u jesen nedjeljama i blagdanima gdjegod na zeleni izvan grada. Ondašnje Sarajevo spuštalo se i kućama do Vrbanje, groblja Carine (kraj Duhanske tvornice), u Koševu bilo samo nekoliko kuća s prva kraja, u Kovačićima nije bilo skoro ni jedne kuće, pa je stoga bilo vrlo zgodnih izletišta u neposrednoj blizini varoši. Osim toga se teferičilo na Hridu, pod Bakijama,. kraj Kozije čuprije, u Pofalićima, kraj čengić vile, u Lukavici i t. d. Na teferič su zajednički išle po dvijetri obitelji onako kućile-mišćile t. j. svi ukućani od najstarijeg do onog djeteta u bešici. U srijedu prije teferiča kupilo bi se podebelo janje, pa se pridržalo do izleta u udžeri (drvarnici). ženskadija bi se pobrinula, da pokuha pite, pogače i štogod slatkiša, popržile bi podosta kave, istukle šećer, pripravile prostirku i sve ostalo. Muškarci bi se pobrinuli za rakiju i vino, a momci i djevojko sazivali svoje društvo osobito one, koji su znali udarati uz tamburu ili u ćemane. Na teferič se polazilo, pošto se slišala rana sv. Misa, bilo da se išlo svi u zajednici ili odvojeno. Čim bi se mašile zadnje kuće mlađarija bi zapjevala, zametnula šalu, pa onako osrednjim korakom, da ih svi mogu slijediti, krenuli prema odabranom mjestu. Tamo je moralo biti i štogod hlada i u blizini kakvo vrelo. Svak je nosio po štogod u ruci ili preko ramena, a dječica su pred sobom tjerala janje. Kad bi se stiglo na metu i svi se iskupili, onda bi se odabiralo zgodno mjesto, u koliko to još jučer ili koji dan prije nije neko pronašao i ako ga nije neko drugi za ranijeg ugrabio. Pod dvatri obližnja stabla razastrle bi se prostirke, donesena hrana smjestila gdjegod u hladu. Djeca bi se rastrčala, da sakupe granja i drugih suharaka, pa da se vatra odloži i pristavi kava. Ako je upriličen izlet podaleko od grada, onda bi se odmah po dolasku zaklalo ono janje, oderalo, očistilo, nasolilo i nataklo na ražanj i kad bi se vatra lijepo razgorila, pritaklo bi se, da se peče. Za starije, koji kulanišu piće napravili bi se ražnjići od džigerice i bubrega, da pijuckajuć imaju čime zamezetiti. Djeci se dade po komad kruha i sira, koji uštipak, a i za ostale bi se našlo, šta će prižvaknuti. Kraj ražnja se zabavila dva tri momka. Jedan okreće, drugi stiče vatru i pazi da na kojoj strani ne priplane, a onaj treći s djecom brine se, da bude dovoljno drva. Ostala se mlađarija raštrkala po okolini beruei cvijeće po obližnjim livadama, traže jagoda, rogača, sve u pjesmi i šali. Maje se brinu, da podgriju pilat, pitu, te ovo i ono, ele svi osim starješina našli se u kakvom bilo poslu, dok se janje ne ispeče. Sunce je počelo podobro žariti, pa se prostirka sve više prenosi u deblji hlad, mlađarija stizava zapužarena, umorna od trčanja, a i gladna. Već se i sofra stavlja. Za jednom se posadili stariji — muško i žensko, za drugom je omladina, a oko treće se skupila djeca. Pošto se svi lijepo prekrste i izmoli se Očenaš i Zdravomarija za berićet i blagoslov, počinju se jela iznositi. Najprije se podmiruje prva sofra, pa dječinja, a onda dolaze na red momci i djevojke. Reda se jedno za drugim, svi jedu iz zajedničkog suda. Stariji se zabavili jelom i malo koju progovore, a kod one dvije sofre veselo. Jagmi jedno ispred drugog, primjećuje se ovo i ono, pa u tom raspoloženju omiče se zalogaj jedan za drugim sve onako kao za okladu. Već je i janje pečeno i raskasapljeno. Oni bolji komadi nose se na prvu sofru, ama ne bude krivo ni onim ostalim. Već se podobro počistilo, samo se nešto uštedilo, da bude tamo iza ićindije. I voća nije falilo onoj pilježi, a domaćini su masne zalogaje janjetine zalili kojom čašom vina. Pošto im se ponudio findžan-dva kave, ispruže se u hladu, da malo trehnu, dok omladina odskakuće opet na livade ili sjednu dosta podalje, pa se zametne šala, pjesma, kolo i druge igre. Momci se meću kamena s ramena, skaču i preskaču u duljinu i visinu, dječaci se utrkuju, ženskinje pjevaju u kolu, i zameću druge igre, što su obične na sijelima. Oko ićindije se iznese još ono jela što je preostalo, pa pošto se još sat-dva pozabavi, sprema se kućama. Ako je bio teferič gdjegod blizu grada, onda se ne peku janjci, već se nadolmi janje pirinčom i peče u ekmeščinici i vaktom donese na mjesto, gdje je teferič. Isto se tako u pekari uredi i lonac onako jedno od 7—8 oka, da može svima dosta biti. Naravno kad će biti lonac, onda se ponesu i sahanovi i podosta taze somuna, jer drugi kruh, pa makar bio i najmekši, nije za lonca. Ko umije prirediti lonac kako treba, on je beli i pravi aščija (kuhar). Pošto sunce zapadne, teferičlije se vraćaju zadovoljni svojim kućama. Stariji bi možda i ranije krenuii, ali mladeži nikad dosta nije, pa kad bi se i zanoćalo, po njezinom bi bilo još prerano. Danas takih teferiča nema. Sad je vodopad Skakavca ili vrelo Miljacke, preblizi izlet, ama samo za mladež, kojoj je više vrljanje po gorovitom terenu uživanje, a stariji za to nijesu našli svojih nogu, pa ako i odu najviše to bude jednoć na godinu, a prije se teferičilo barem nekoliko puta preko Ijeta. Kako je prestao stari način teferičenja, tako je nestalo prela i sijela. Svih starih adeta nestaje. Ako su bile zabave naših predaka priproste, ipak su bile lijepe u svim svojim potankostima, za koje današnji naraštaj nema smisla ni volje. Njima je začudan uzdah ostanaka stare garde: E pusti stari vaktu, gdje si! Ovaj bolni vapaj otrgne se iz grudi i u drugim današnjim prilikama, ama koja fajda, nitko ne povrati ona sretna stara vremena. Bilo i prošlo!