Kada je riječ o gornjoj Bosni, onda je malo potrebno reći koje dijelove Bosne mislimo — gornja Bosna? Nije to onaj najstariji naziv — Vrhbosna, gdje je onaj mnogobrojni sklop rijeka i njihovih izvora, prema kojima je — kako neki tumačipovjesničari izvode i naziv Bosne — da je dobila ime prema prastaroj ilirskoj riječi: »Bos-ana« ili »Vos-ana«, a ta bi riječ značila: »majka voda« — »vos« ili »bos« = voda, a »ana« — majka. Ne, pod gornjom Bosnom mislimo sav stari kraj Vrhbosne, Lašve i Bistue (ako tu mećemo u zenički kraj). Tu su ti mnogobrojni izvori voda d sklop bosanskoga rudogorja, gdje su se sigurno očuvali autohtoni Hrvati od svoga došašća u Bosnu. Kulturu svakoga naroda označuju i njegove narodne mjere, jer mjera i nazivi raznoraznih mjera označuje kulturni progres naroda. Naš hrvatski narod ima svoje mjere pored svih drugih mjera, koje je tokom vremena poprimio u zajednici svih naroda Evrope. Pored toga, što mjere znače kulturni napredak, one s druge strane jesu znak i regulativ javnoga morala. Jedno je sigurno, da naš hrvatski narod nije u ove krajeve došao kao nomad — divlji, nego kao narodno izgrađena jedinica sposobna za težački rad bvih krajeva, a organizirana da suzbije navale nomadskih naroda. I nazivi mjera u čisto narodnoj oznaci, koje se još i danas upotrebljavaju u narodnom životu, znak su te narodne izgradnje. Jedina mjera — novac nije nam poznat iz najstarijih vremena, ali novac je svakako tekovina veće i jače razmjene među narodima. Kada su Hrvati došli u ove krajeve, već su tu našli grčke i rimske novce, pa nije bilo ni potrebe za vlastitim novčanicama. Sve druge mjere bile su čisto narodne, za razliku od rimskih i grčkih, ma da je i te mjere naš narod poprimio, kao recimo »kantar« — rimska vaga ili »terezije« — tezuljska vaga. Razdioba mjera dijeli se: na određene mjere, i na približno određene; na jedinične mjere i kolektivne. Da naš narod nije pazio na potpunu točnost bilo koje mjere, to on nije činio, što nije imao znanja i predočbe od mjera, nego naš narod volio je svoju narodnu i jediničnu odliku, da bude »sit narod«, »sit čovjek«. Te riječi, pored poštenja i plemenitosti, označivale su i još danas označuju najveću odliku. »Gladan narod« i »gladan čovjek« ne označuju u narodnom duhu izgovora fiziološku potrebu — glada, nego znaee — škrtost, znače tvrddcu i sebična čovjeka. Zato naš hrvatski narod ne voli sebi postavljati ni kućedomaćina člana, koji je — »gladan«. Radi toga i naše narodne kolektivne mjere: »kola«, »plast« ili »sepet« nemaju oznaku potpuno neodređene mjere, jer kilogram više voća ili povrca kod mjere »sepeta« ili »krošnje« — »neće čovjeka zavaliti«, a »ako Bog čovjeku ne dadne, svi mu Ijudi ne mogu nadavati!« Kako god lučimo općenito ove mjere u određene i neodređene, tako imamo narodne nazive mjera: za dužinu, šupljinu i težinu, te mjera vremena. Dužinske mjere jesu: roguša = to je rastegnuti palac i kažiprst; pedalj — rastegnuta mjera palca i srednjega prsta, lakat = mjera od lakta do stisnute šake na vrhu, obuhvat = kako čovjek nešto može sa obje ruke obuhvatiti, boj = jest visina normalna čovjeka, stopa = stav noge poprijeko i to kod prsta, taban = položaj mjere od pete do vrha prsta, korak = mjera u normalnom hodu, a raskoračaj = u stavu, kako se može čovjek stojećki najviše raskoračiti. Kolac jest dužinska mjera sa tri metra duljine. Kolska i sijenska užeta jesu također mjera — neodređena — .ali i ona imaju već označen broj kolača: šest ili osam, U koliko bi se nešto javno i pravno mjerilo: stopama, tabanima ili koracima, to bi morao činiti jedan te isti čovjek, da mjere budu strankama jednake. Druge dužinske mjere uzete su zajednički sa svim drugim narodima Europe, pa tak i aršin oko 80 cm ili kasnije — metar. Početna duljinska naroclna mjera jest palac, osim ako ćemo uzeti prema narodnoj poslovici onu mjeru: »Koliko je crno pod noktom«. Šupljinske mjere jesu i za vodu ili tekućine, i za sve vrste žita. Mjere za vodu i tekućine jesu: bukarc. dižve, breme, canci, lonci i mijehovi. Mala bukara = oko litra tchućine, a velika bukara = oko dva litra, dižve = oko 6—8 litara, breme = oko 15—20 litara, a čanci i lonci kao i bukare po sadržini, osim onih naziva »veliki lonac« ili »veliki canak«. Jedno moram pripomenuti: čanak nije naša narodna posuda, to je posuda romanskovlaškoga narodnoga običaja i mi smo ga ovdje u Bosni poprdmili od romanskih vlaha, koji su bili stočari u bosanskim planinama. Naše narodne zdjele jesu zemljane ćase. Mijeh jest šupljinska mjera u dva oblika: mijeh od jarca za nošenje »pića« — vina ili rakije, a teleći mijeh jest koža za nošenje žita ili brašna u mlin i iz mlina. Svaki dcmaćin zna koliko mu mjehovi težine zauzimaju. Druge šupljinske mjere jesu: zobnica, bisage, vreća — arar i kutije. Ako uzmemo kao početnu jedinicu od šake = to jest ono, što može stati na dlan i stisnute prste, te od pregršta ili pregrišća (što se redovito čuje u narodu) = to jest obaju sastav ljenih šaka, onda možemo preći na najmanju na količinu »što može stati među prste — a to je ono, što se uzme između palca, kažiprsta i srednjega prsta. Zobnica je mjera sa okolo 5 kg težine, bisage su mjera sa oko 20 kg, arar — vreća oko 50 kg, dok je kutija oko 10 kiiograma. Po sebi se razumije, da svako žito— jer to su uglavnom žitne mjere — drugašije važe: zob je najlakša, a pšenica najteža. Varićak je manja kutija od 2 kg mliva. I svaki je onaj propao, »koj'i je došao do varićaka«! Težinske mjere jesu od davnina rimske mjere — »oke«, tek je u narodnom duhu: »lahko — kao pero, a teško kao olovo«. Narodne mjere težine jesu: strana= koliko se tovari konju na jednu stranu samara, tovar — obje strane natovarene na konja, a to je negda biio 120 kg, dok je danas 100 kilograma. šinik je zasebna mjera i jedinica, koja važi 80 kg. Najmanju težinu i početnu ocjenu težina narod naziva »bogda«, a to je uglavnom medicinska mjera, i sam naziv ima tursko-arapski korijen. »Teže od najtežega« — veli narod — »jest hrđava žena i zla djeca«. Vremenske mjere jesu dan i noć, podijeljeni u 12 sati. To se zove čelo: dva čela = dan i noć, jedno čelo = ili dan ili noć. Tako narod zna reći, da su radili u »dva čela« ili da je pekao »tri čela rakije«. Drugi naziv vremenskoga mjerenja jest red — to jest 24 sata. Red se redovito uzima kod podjele mlina: red ili pola reda = 12 sati, a manje nema. Općenito se vrijeme dijeli: dan = t. j. dan i noć, sedmica — hefta = sedam dana, mjesec četiri sedmice i godina = dvanaest mjeseci. Mjosto današnjega »sata« negda se je reklo — »hod«, to jest toliko puta, koliko ga čovjek može preći bez većega umora. To bi narod označio ovako: »Kada se dvaput odmoriš, možeš stići« = to jest tri sata hoda. čas je najmanja jedinica vremenskoga mjerenja. Dan se mjeri po suncu, a noć prema zvijezdama i mjesecu: »vlašići« izlaze oko 10 sati noći, a »zornjača« pred zoru, a mjesec izlazi »prema mijeni« ob noć ili pred zoru. Narod pamti sve i ima svoju povjesnu predaju, te i »vremenu« daje svoju značajnost: »Sve u svoje vrijeme!« I narod zna svoju narodnu filozofiju: »Jer svako vrijeme, nosi svoje breme!«