Za poznavanje vjersko-ćudorednog učenja i načina života »kršćana« u sredovjekovnoj Bosni, poznatog pod imenom patarenstva i bogomilstva, mnogo je doprinielo objelodanjenje oporuke gosta Radina Butkovića po Ć. Truhelki1), koji je sakupio sve podatke iz života ovoga uglednog predstavnika bosanskih »krščana«. Isti je učenjak neke važnije stvari iz oporuke naročito iztakao. Budući da je na brzu ruku radio došao je do netočnih zaključaka i izvoda, ali je ipak u mnogim osnovnim tvrdnjama uzdrmao mišljenje Račkoga2), koje je inače nakon objelodanjenja drugih spomenika iz pera samih »kršćana« postalo labavo i neodrživo.3) O ovoj oporuci su pisali: V. Jagić, koji je iznio zgodne napomene s filološkog gledišta;4) J. Šidak i M. Barada u međusobnoj polemici;5) i V. Glušac, kojemu je i »Testamenat gosta Radina napisan u čisto pravoslavnom duhu«, a i cieli je pokret bosanskih »kršćana« njemu čisto pravoslavlje.6) Svi su gornji pisci promatrali ovu oporuku površno ili samo seposebnog stanovišta. Ja ću ovdje nastojati, da je svestrano pretresem naročito u pogledu vjerskog učenja i ustrojstva bosanskih »kršćana«. Nemamo boljega. spomenika, koji nas upućuje u unutarnji život »kršćana« od ove oporuke. Iz nje saznajemo autentično učenje, a možemo se uputiti i u način života ovih ljudi. šta znamo iz života gosta Radina? Gdje se je rodio i kada, ne znamo. Znamo ipak, da je bio sin nekoga Butka, po kojemu se zove Butković.7) Kad se prvi put spominje, 31. ožujka 1422., bio je već »kršeanin« i »sluga« kod Radoslava Pavloviea, kejega je zastupao u sporu s Dubrovčanima radi Konavla. I siiedeće je godine bio član »slavne posaobine« istoga vojvode. .Za mir, koji je sklopljen između Radoslava i Dubrovčana, 25. listopada 1432., sudjelovao je opet naš gost Radin kao posrednik i zastupnik Radoslavov. Nekako poslije smrti velikog vojvode Sandalja Hranića (15. ožujka 1435.) prešao je u službu njegova sinovca Stjepana, kod kojega se prvi put spominje 11. travnja 1437. i već nosi naslov »starae«. U veljači 1445. bio je u Dubrovniku, da uredi razmirice, koje su se pojavile između Stjepanovih i dubrovačkih susjeda u Konavlima. U jednom naputku za dubrovačke poslanike, 20. studenoga 1450., imenuje se »gost« i nalazi se na dvoru hercega Stjepana. Herceg je bio naumio uništiti dubrovačku trgovinu osobito njegove solane. Ovi su nastojali preko gosta Radina, koji je »dobar i glavni savjetnik« hercegov, oprezno i tajno osujetiti njegove namjere. Posredovanje nije uspjelo nego je dapače buknuo rat izmedu Dubrovnika i hercega. Radin je sve poduzimao, da među njima dođe do mira, koji je ushedio istom 10. travnja 1454. Premda .su postojali pismeni ugovori između hercega i Dubrovnika, herceg ih se nije držao. Za ovih težkih dana za Dubrovnik Radjn je izrabljivao svaku priliku u svoju korist, da dobije što veću nagradu od Dubrovčana, aii je ujedno znao sačuvati povjerenje svoga gospodara hercega Stjepana. Za učinjene usluge dobivao je bogate darove: finoga florentinskog sukna i mnogo zlatnih dukata. Ali je u studenom 1455. dobio najveću nagradu: kuću i pravo stanovanja u Dubrovniku. U odnosnoj povelji pišu mu Dubrovčani: »da ako bi k'da hotio doći i postati megiu nami u Dubrovniku, da niu ide slobodno došastie, stan'ie i pošastie, niemu i niegovjem' slugam', glavam' i iman'iu... i ošte mu objetovasmo i objetuemo, da mu daamo kuću podobnu za niega i niegovjeh kućiana i sluga... i ošte mu objetovasmo i objetuemo ..., da ne bude usilovan' od nikogar' iziti iz vjere, koiu vjeruie, razi ako bi niemu ugodno bilo«.8) Ovim darom Dubrovčani su izjednačili gosta Radina s bosanskim vladarima i najmoćnijim velmožama, jer su samo njima kuće za stanovanje darivali. Obećali su mu još podpuno uzdržavanje za njega i njegovu pratnju »koliko bi pristoialo niegovje priiazni« za sve vrieme njegova boravka u Dubrovniku. Naš je gost Radin, »redovnik, .sluga i kucanin« hercega Stjepana, bio svjedok pri sastavljanju njegove oporuke, 20. svibnja 1466., u družtvu s mileševskim metropolitom Davidorn, koji je bježeć izpred Turaka kod njega našao utočišće i Pribisla vom Vukotićem. Ne znamo, kada se je Radin preselio u Duorovnik. Bio je napisao jednu oporuku, ali ju je 5. siečnja 1466. opozvao i dao napisati drugu »na boli i na pravii način, nego što se i kako imenuie u prvieh' pismijeh'«. Umro je u Dubrovniku prije 7. srpnja 1467.9), a sahranjen je, vrlo vjerovatno, negdje u Dračevici, u okolici Novoga. Oporuka Ovaj spomenik nije sačuvan u originalu nego u priepisu, koji je dosta nepomnjivo pisan: ima krivo pisanih, izpuštenih i precrtapih rieči. Sačuvan je u 20. svesku Testamenta Notariae u dubrovačkom arhivu na četiri stranice tako poredane, da je prva na kraju, a zadnja na četvrtom mjestu od kraja. Oporuku je našao, u faksimilu i transskribciji hrvatskom ćirilicom objelodanio Ć. Truhelka 1911. (Otvorena je 1467. u prisutnosti Radinovih sinovaca, te dubrovačkih plemića Andruška Sorkočevića i Tadioka Maroevića, izvršitelja oporuke. Oba sinovca pred dubrovačkim vlastima »testamenat u svem pohvališe i za sebe objetovaše i za sebe i za ostale nasljednike, da sva, što se u nem' s'drži, da će svakomu biti tvrdo i... bez porečen'ia«.) Nakon ove bilježnikove napomene sliedi tekst same oporuike, pred kojim je nacrtan velik s tri točke kantoniran križ. Oporuka počinje riečima: »Neka ie svidjen'ie svemog uće/ga G/ospo/d/i/na B/og/a... iere iaa, gost' Radin' buduće m/idostiu B/o/žiom' namjestan u svoioi pameti... postavih...« Kako smo gore spomenuli, Radin je bio već prije učinio jednu oporuku, koju ovom novom opoziva i hoće »da tai pisma ostaiu i esu u otaina Boga«. Zatim naredjuje, da se svi oni, kojima oporučuje točno drže njegove zadnje volje: »da e svakomu momu surodniku a ili sluzi ali prijatelju na punu i na tvrdu moje razregen'ie«. U oporuci na prvom mjestu odredjuje 600 zlatnih dukata »za moiu dušu, gosta Radina, da se dadu na službu Božiu.« Od toga 300 dukata ima se predati njegovu nećaku, gostu Radinu Seoničaninu, »da on' toi razdieli s pravom dušom' i z dobriem' načinom' kršteniem', koi su prave vjere apostolske, praviem krst'ianom', kmetem' i pravjem kmeticam krstianicam', koi da za moiu dušu svaki velik' dan' i svetu nedjeliu i svetu petku na zemliu kolena poklečuće g/o/vore svetu molivitvu (!) Božiu, da bi nas' iz'bavio gospod' B/o/g od' grjehov' našieh' i pomilovao na strašnom' sudištu vjeku vjekoma«. Naročito preporuča, da se ima dieliti na prvom mjestu: »stariem' kmetem' i kmeticam', takoge tko bi bil ubozi dobri muž'ie od koe su godie vrste ili krst'iane i krs'ianice koi grjeha ne liube da im' imaa i hoće djelit reč/e/ni neti mi Radin, kako koga vidi i znaa od našega zakona ili sljepa ili hroma ili mlobna ili uboga«, da mu daje po 3, 4, 5, 6, 7 ili 8 perpera. Osim toga ima još dieliti »mrsniem' liudem': prokaženiem' sljepiem' i hromiem' i gladniem' i žedniem' i starcem' i staricam, tjem, da se imaa i hoee davati kako koga videće na velike blage dni u svetu nedjelju i u svetu petku navlašno na dan svetoga Rcžastva Hristova i na sveto Blagovješten'ie i na sveto Vz'krsen'ie Gospodnie i na dan' svetoga Georgia, moga krsnoga imena i na dan' svetoga Petra i na dan' svetoga Pavla i na dan' svetoga Stjepana Prvomučenika i na dan' svetoga Mihal'ia Arhangela, na dan svete Djeve Marie, na d/a/n' Svjeh Svetieh«. Oporučitelj mnogo drži to toga, da se točno izvrši njegova zadnja vclja, radi toga zaklinje svoga nećaka Radina »svrhu negove vjere koiu vjeruie i posta koi posti, da ne može ni hoće na man'ie donesti ni učiniti više pisanoga imenovanoga 300 dukat' nego razdjelit i razredit pravo i cjelo i istino za moiu dušu, kako se i što više imenuie, ako neće bit pričesnik Božiem neposlušnikom' i ako hoće da mu e mirna i p/o/koina duša prid' višniem' G/o/spodom' B/o/gom' i prjed' svetom' Troicom' nerazdjelimom', tjem' pravo da upok/o/i dušu moiu, koliko ushoće gdn. B/o/g/ svemogući«. Ovih 300 dukata, još jedamput pripeljuje, ima se »rječ' po rječ', slov'o' po slov/o/« razdieliti, jer on to »stavliu na ufan'ie Božie«. Drugih 300 dukata, »rečeno zaduš'ie moie«, imadu razdieliti Dubrovčani Andruško Sorkočević i Tadioko Maroević: »ništetniem' i uboziem', sljepiem' i hromiem', sirotam i udovicam', zato povje i ostavih u nih' moie rečeno zaduš'ie svrhu vjere i duše i plem/e/nstva nih', da djele kako koga vide stara ili uboga...« Iz ove svote od 300 dinara naredjuje, »da se imaiu svjeće žeći za dušu moiu gosta Radina u hramieh' Božieh' na onei svete velike dni, ko'i se više imenuiu, svaku svetu nedjeliu i svetu petku«. Osim ovih 600 dukata »zaduš'ia, koe ie odlučeno na službu Božiu i svieh svetjeh«, gost Radin ostavlja i naredjuje glede ostaloga svoga imanja: »Naiprvo Vukavi krst'ianici, bratučedi mi a kćerši Tvrkovoi 150 dukat'; a gostu Radinu netiu mi Seoničaninu 100 dukat'; a drugoi Vukavi krstianici, mlaišoi Vuknin/oi/ 100 dukat'; Stoisavi, mlaišoi moioi šest'des/e/t dukat'; Vukavi, sestri moioi 60 dukat', i opet: Vukavi sestri moioi 300 dukat'; Vučici, kćerši moioi 200 dukat'; a trem' krstiam, koi su za mnom' pošli, naipre da se daa Vukše 60 dukat', a Radoiu10) 50 dukat/, Milsavi krstianici da se daa 20 dukat, a Radanu11) krst'ianinu da se da?. 60 dukat'. Od ostalih naređuje: »naiprie da se daa Pavi nevjesti mi s tremi sinmi dvje tisuće dukat; kćerši mi Alinci 100 dukat'; a sinovcu mi Vladislavu z duma sinovma tisuću dukat'; a nevjesti mi K'tavi 100 dukat'. A slugam moim, koi su za mnom pošli: naipi'ie Vukasu, komorniku 100 dukat, Radosavu i bratu mu Vukiću Radilovićem' 60 dukat'; Radovanu Ostoieu 30 dukat'. A četirem' Goitanovićem: Radivoiu i Mihoiu i Radosavu i Obradu, svjem nim' 70 dukat', tako da budu Mihoiu tridesti dukat, a. oniem svjem trem 40 dukat'; Radoni Vukotiću 40 dukat'; Vukiću Vukašinoviću 30 dukat'. Obradu i Milici, slugam Paviniem' 10 dukat', a Giurjenu i Ilie 10 dukat'. Našem priiaateliu knezu Tadioku Maroeviću dvjesti dukat i šubu moiu crvenu od aksamita, postavljenu cib/i/lini, koiu mi e darovao gdn. kral' Matiiaš, a knezu Andrušku 100 dukat'.« »A za hram i za greb', gdje mi kosti budu i legu 140 dukat«. Zatim navodi novčane »poklade«, koji su njemu povjereni na čuvanje: »Naiprie bratučeda mi gosta Radivoia 270 dukat', toi da mu se daa; djetetu12 a sinu Božićka Miloševića Sjerčanice/? s Dračevice/13), da se daa 160 dukat'; a Vuoku gostu Uspopalskomu/!/ 100 dukat'.« Osim ovoga novčanog »iman'ia« gost Radin je imao i drugih pokretnina »ili u sudoveh ili u inom kovu toi da razdjele četiri sinovca moi Vladisav i Tvrtko i Jcraj i Radič. — A ostalo pokuć'ie i iman'ie moe toi da e na glave Vukni i Vučici i Mihni i Tvrtku i Jorju i Radiču, ili bi kon/j/i ili su svite moie i bisazi ili koegodie prtište, izam šuba sa zlatom, onai da e Tvrtku«. Najposlije odredjuje izvršitelje oporuke, koju je učinio »na ufan'ie Božie« : Dubrovčane Andruška Sorkočevića i Tadioka Maroevića, te svoja dva sinovca, Vladislava i Tvrtka14). Vjersko učenje Gost Radin izpovieda postojanje osobnoga »svemogućega gospodina Boga«, kojemu povjerava tajnu svoje prve oporuke. Svoje zadušje odredjuje, da bude »na službu Božiu«, a ciela oporuka »na ufan'ie Božie«. Svome se nećaku gostu Radinu prieti, ako ne bi izvršio njegovu zadnju volju, da će biti »pričesnik Božiem neposlušnikom«, da mu ne će biti mirna i pokoina duša prid' višniem gospodom Bogom i prjed sv. Troicom«. Pripušta svoju konačnu sudbinu u Božje ruke: »da upokoi moiu dušu, koliko ushoće gosp. Bog svemogući«. Tako cielo zadušje 600 dukata »sta/vlia/iu na ufanie Božie«. Nema dakle nikakva razloga sumnjati u ortodoksnost Radiuova vjerovanja u pravoga i istinitoga osobnoga Boga. Još manje ima sumnje za izpravnost 'njegova vjerovanja u »svetu Troicu nerazdjelimu«. Radin pripisuje veliku moć molitvi. Svojim suvjernicima »kršćanima« i »kršćanicama« naredjuje, »da za moiu dušu... gov/o/re svetu molitvu Božiiu, da bi nas izbavio gosp. B/o/g, od grjehov' našieh' i pomilovao na strašnom sudištu.« On se ne pouzdaje samo u molitve svojih suvjernika nego i u molitve dubrovaekih katolika, koji su imali svieće žeći u hramieh božieh »za dušu moiu gosta Radina«15). Samostanski život zahtieva zajedničku skupnu molitvu, koju su »kršćani« sve više zanernarivali. Iz oporuke saznajemo, da su »na zemliu koiena poklečuće« svoje molitve obavljali.16) Ne može se sa sigurnošću tvrditi, da se pod «molitva Božiia« ima razumievati samo Očenaš, budući da se svaka molitva upravlja izravno Bogu. Molitva je svaki zaziv i uzdah, kao i pobožno čitanje odlomaka Sv. Pisma, psalmi, apokalipsa i t. d. Da su mnogo držali do posta vidi se iz rieči, koje upravlja svomu nećaku gostu Radinu Seoničaninu kunući ga: »vrhu... posta koi posti«, da će po[stupiti prema riečima oporuke. To se vidi takodjer i iz toga, što naročito iztiče posebnu vrst »mrsnieh' liudi«, kojinijesu onako strogo postili kao »pravi kršćani i kršćanice«. Medju velike blage dni ubraja Isusovo rodjenje, navieštenje (Blagoviest), uzkrsnuće i uzašašće. Najvažnije časove lsusova života. Nemamo razloga sumnjati, da nije vjerovao u začeće Isusovo po Duhu Svetomu, jer iztiče dan »Blagovješten'ia«. Isto tako vjerovao je u stvarno uzkrsnuće i u uzašašće Isusovo na nebo. Istina, ne kaže za Mariju, da je Majka Isusova, ali je iztiče, jedinu od žena, čija svetkovina spada medju »velike blage dni«: »na dan' svete Djeve Marie«. Kada ne bi vjerovao, da je Marija Majka Isusova, jamačno je ne bi ni ubrajao medju velike blage dane. Marija je samo po tome velika, što je Majka Božja. Kada pak ne bi vjerovao, da je Marija ujedno maj ka i dj evica, ne bi je nazivao »sveta djeva«. Iz ovoga vidimo, da je od gosta Radina daleko svaka pomisao na krivo dualističko, manihejsko-katarao-patarensko učenje i vjerovanje o Bogu, utjelovljenju, životu, muci i smrti Isusovoj, te o materinstvu Marijinu. Značajno je i svetkovanje nedjelje i petka, dana znamenitih iz života Isusova: u nedjelju je uzkrsnuo i poslao Duha Svetoga, u petak je mučen i umro na križu. Ove dane cjelokupno kršćanstvo poštuje kroz sva minula stoljeća kao dane znamenite u djelu odkupljenja. Gost Radin izpovieda svoju vjeru u vj ečni život. Zbog toga naredjuje svojim suvjernicima, da »govore molitvu Božiiu, da bi nas' izbavio gospod Bog od grjehov našieh i pomilovao na strašnoni sudištu vjeku vjekoma«. Ujedno vjeruje u posljednji sud, poslije kojega sliedi vječni život. Zadušje od 600 dukata odlučio je »za dušu moiu, gosta Radina«. šta je držao o čistilištu, ne možemo iz oporuke zaključiti. Vjerojatno, da mu pojam o čistilištu nije bio jasan i odredjen, kao što nije jasan i odredjen ni danas kod nekatoličkih vjeroizpoviesti.17) Iako su poimanja gosta Radina o Bogu, Isukrstu, Majci Božjoj, posljednjem sudu i vječnom životu ortodoksna, ipak njegova vjera nije katolička. On je nazivlje »vjera apostolska, naš zakon«. Šta se razumije pod irnenom vjera apostolska, možemo samo nagadati. Svakako će biti točno, da. se ne razumije vjera katolička niti pravoslavna. Radin je držao neku drugu vjeru, drugi zakon t. j. način života, različit od katoličkog i pravoslavnog. On je bio neke druge vjere, koju nazivlje »apostoiska«. Nije bio u zajednici ni zapadne ni iztočne crkve. Bio je pripadnik »bosanske vjere — bosanske crkve.«18) Velika je nepoznanica, u černu se je sastojalo posebno vjerovanje »apostolske vjere, bosanske vjere«. Sigurno je, da je bilo drugčije nego obće crkve. Da li su »kršćani« koje članke vjere zabacivali, iz sačuvanih spomenika ne mcžemo saznati. Latinski izvori: izvješća misionara i papinskih legata to nam ne kažu. Učeni spisi teologa i inkvizitora nabrajaju mnogo toga, što se autentičnim domaćim spomenicima opovrgava kao netočno. Iz rieči, koje upravlja svomu nećaku gostu Radinu Seoničaninu, kada ga kune »svrhu negove vjere, koiu vjeruie« ne možemo ništa zaključiti, jer kune i Dubrovčane »svrhu vjere i duše i plemstva nih«, kojih vjera nije njegovoj jednaka. Ali je posve jasno rečeno u povelji, koju su Dubrovčani izdali gostu Radinu u studenom 1455., gdje mu jamče: »da ne bude usilovan' od' nikoga' iziti iz vjere, koiu vjeruje, razi ako bi niemu ugodno bilo«, da je druga vjera njihova, druga gosta Radina, Tri stotine dukata imao je razdieliti gost Radin Seoničanin: a) »kršteniem', koi su prave vjere apostolske, praviem' krst'iam' kmetem' i praviem' krstianicam'«. Suvjernici gosta Radina bili su kršteni, pravi kršćani i kršćanice, kmeti i kmetice. Bilo je i drugih, koji su bili kršteni, ali nijesu bili, po mišljenju gosta Radina, pravi kršćani i prave kršćanice. Bilo je takodjer kršćana, koji nijesu bili kmeti i kmetice, nego »ubozi dobri mužie, koi grjeha ne liube«, koji su »od našega zakona«. Od ove iste svote imalo se je dieliti i b) »mrsniem' liudem'«. Jesu li i ovi pripadnici »vjere apostolske« i »našega zakona«? Očito je, da nijesu. Ovi su inovjerci visavis onih, koji su »prave vjere apostolske«. Mrsni su zato, jer se ne drže strogih postova. Ovo je glavna razlika izmedju jednih i drugih. Iz toga ipak ne mora sliediti, da su posni ijudi vegetarijanci, koji nikada ne jedu mesa. Iz ove razlike mrsnih i nemrsnih ljudi izvoditi electos i credentes dualističkih sekta, mislim, da je previše srnjelo i da se time previše nateže i čini sila tekstu, s jasnom voljom, da se dodje do željenog zaključka. Ne može se tvrditi, da gost Radin medju krštene ubraja samo one, koji su »prave vjere apostolske«. Ako za ove kaže, da su kršteni, ne kaže da i drugi, »mrsni ljudi«, nijesu kršteni. Kada ne bi bili kršteni, valjda bi to iztakao. Iz gornjih rieči oporuke izvoditi, da su kršteni samo oni, koji su primili dualističko krštenje, t. zv. consolamentum, može se jedino prevelikom subtilnošću i domišljanjem, s očitom nakanom, da se uzmogne izvesti manihejskodualističko učenje bosanskih »heretika«.19) S krštenjem je svakako u uzkoj vezi slavljenje »krsnoga imena«, koje je slavio i naš gost Radin na dan sv. Jurja (23. travnja). Da je njegovo krštenje bilo sakramentalno u smislu kršćanske dogmatike, nemamo razloga sumnjati. Krstno ime negda su slavili svi katolici po svoj Hercegovini od Posušja do crnogorske granice,20) dalmatinska Krajina, pače i katolici u Albaniji. Krstna slava nije ništa posebno patarenskog niti svojina bosanskih »kršćana«.21) Gost Radin nesamo poštuje svetkovine Gospodnje nego sve svete, koje stavlja o bok Gospodnjim svetkovinama. Posebno iztiče sv. Petra i sv. Pavla, sv. Stjepana Prvomučenika, sv. Mihovila i Majku Božju. Zadušje je odlučio »na službu Božju i vsieh svetieh«. Upada u oči, da ne spominje Vodkršće i Duhove, velike najstarije kršćanske blagdane.22). Možda je htio, da se kroz svu godinu dieli milostinja u približno jednakom razmaku, i radi toga je samo neke blagdane spomenuo. Naročito treba iztaknuti činjenicu, da gosta Radin naredjuje: da »kršćani prave vjere apostolske« mole »u svaki veliki dan«, dai se »mrsnim liudem« dieli milostinja »na velike blage dni« i da se »imaiu svjeće žeći... na onei svete velike dni«. Veliki su dakle blagdani isti kod pravieh kršćana, kod mrsnih ljudi i kod dubrovačkih katolika. Navikli smo čitati, da su »kršćani« izbjegavaii inovjerce. Mi naprotiv vidimo, da je gost Radin često obćio s Dubrovčanima, bio njihov prijatelj, nastanio se u njihovom gradu i tamo sa sobom poveo trojicu kršćana i jednu kršćanicu. Medju katolicima je u Dubrovniku i umro. U historijskim spomenicima često se susrećemo s »kršćanima« i njihovim strojnicima, koji dolaze u Dubrovnik, gđje razne poslove svršavaju i gosti su dubrovačke republike kao pratnja velmoža, na pr. Sandalja Hranića i hercega Stjepana. Vidjeli smo, da je naredio, da se u dubrovačkim crkvama pale svieće »za dušu moiu, gosta Radina«. Kao i to, da se milostinja dieli katoličkoj dubrovačkoj sirotinji.23) Iz oporuke saznajemo još, da su »kršćani« štovali znak k r i ž a i da su imali h r a rn o v e. S križem počinje oporuka, oporučuje 140 dukata za hram i greb. Imamo bezbroj đrugih spomenika, koji nam posvjedočuju, da su »kršćani« štovali znak križa i stavljali ga na početku povelja i na grobne spomenike, te da su imali svoje bogomolje jednako kao i pripadnici ostalih kršćanskih vjeroizpoviesti. Nemamo razloga sumnjati, da su im ti znakovi služili samo za »pretvaranje« i da su ih »zadržali i bez obzira na njihovo pravo vjersko značenje«.24) Ustrojstvo „kršćana" Da su »kršćani« prvotno živjeli u samostanima i činili za sebe zajednicu, o tome se ne može razložno sumnjati. Ali s time nije još rečeno, da su oni bili uzorni redovnici i da su se u svemu držali pravila, naročito glede siromaštva i razpolaganja s imetkom. Od X. do XIII. stoljeća bila je obća crkvena stega u podpunom rasulu. Na prvom udarcu bio je svakako zavjet siromaštva i zajednički život samostanaca. Stoga su lako razumnjive »staležke razlike« mediu članovima redovnika. U Bosni se je inače živjelo posebnim bosanskim životom i običajima. To je išlo iz godine u godinu sve gore. Godine 1203. obećali su »strojnici« (priores), da će zavesti red i stegu u samostanima, što je očit znak, da se pravila nijesu ni onda obsluživala. God. 1466. otišlo se je još dalje i samostanski se je život u pravom smislu rieči posve napustio. Kršćani su i njihovi strojnici živjeli na vlasteoskim dvorovima kao »kućani« i »sluge«. Sam gost Radin služio je Radoslavu Pavloviću i hercegu Stjepanu. Vukava »kršćanica« bila je »sluga« u druge Vukave »kršćanice«, bratučede gostai Radina, a Milisava »kršćanica« u samoga gosta Radina, kojemu su služili »kršćani« Vukša, Radoje i Radan. Poviestno je utvrdjeno, d.a je Bosna u polovici XII. stoljeća bila autonomna država sa svojim banom na čelu. Madžarski su kraljevi na osnovu hrvatskog državnog prava, nakon što su s Hrvatima sklopili ugovor, svirn siiama nastojali, da i Bosnu podvrgnu svojoj neposrednoj vlasti. To im nije pošlo za rukom. Konačno su u zajednici s crkvenim madžarskim vlastima odlučili po svaku cienu zavladati Bosnom u političkom i crkvenom pogledu. U tu svrhu podižu »križarske vojne«, ali bez uspjeha. Da dobiju pomoć sv. Stolice, početkom trećeg decenija XIII. stoljeća, optuže bosanskog biskupa, koji je bio sufragan dubrovačkog nadbiskupa, da je pao u herezu i da pomaže heretike u Bosni. Istina s težkom mukom, ali im ipak podje za rukom, da uvjere mjerodavne u Rimu, da svrgnu bosanskog biskupa i postave njihova čovjeka na bosansku biskupiju. Tako godine 1233. bosanska crkva ostade zapravo bez biskupa, budući da se novi madžarski biskupi nijesu brinuli za svoje bosansko stado. Ovim se uspjehom nijesu zadovoljili, jer je bosanski biskup ostao odredbom papinom i dalje sufragan dubrovačkog nadbiskupa. Znali su, da će najlakše uspjeti, ako i dubrovačkog nadbiskupa obiede, da je i on postao heretik i da ne može biti metropolita bosanske crkve. Nakon dugog oblietanja i velikih obećanja sa strane madžarskih političko-crkvenih krugova konačno im uspije i god. 1247. bosanska biskupija bijaše odtrgnuta od Dubrovnika i podvrgnuta Kaloči. Ovim je uistinu bosanska biskupija ostala bez biskupa u svojoj sredini i bez nadzora švoga metropolite. Ove su godine zaista kobne za bosansku crkvu i njezine vjernike. Svi s »kršćanima« zajedno bačeni su u skrajnost i izgubili su svaku vezu s rimskom crkvom i sa sv. Stolicom. Prestali su bili članovi obće crkve. Od ovih vremena naglo je padala obća crkvena stega i ^zapt redovnika: ostali su bez nadzora i bez pomoći. Radi toga se ne smijemo čuditi, da je samostanski život »kršćana« konačno došao do podpunog rasula i da je ostalo još samo prazno ime redovnika, Iz oporuke gosta Radina vidimo jasno: 1.) Ne obslužuje sezavjet siromaštva: gost Radin ima svoje »iman'ie« s kojim samostalno razpolaže i odredjuje komu se šta ima izručiti; ostavIja bratučedi »kršćanici« Vukavi 150 dukata, gostu Radinu, nećaku 100 dukata, drugoj Vukavi »kršćanici«, služavki prije imenovane Vukave 100 dukata, trojici »kršćana«, koji su s njime pošli u Dubrovnik i Milisavi »kršćanici« oporuČuje 20—60 dukata. Niti je gost Radin, niti su »kršćani« držali zavjet siromaštva. 2.) Medju njima je nestalo z a j e d n i c e ž i v o t a, te nijesu obsluživali zavjet posluha: jedna je Vukava »kršćanica« imala za služavku drugu Vukavu »kršćanicu«, tri »kršćanina« i jedna »kršćanica« bili su sluge gosta Radina, dok je i sam gost Radin bio sluga kod Pavlovića i Kosače. 3.) Čini se, da su »kršćani« držali zavjet čistoće. Nemamo primjera, da je koji »kršćanin« i »kršćanica« živio u braku. Sigurno je, da se nigdje ne spominje sin ili kći kojega »kršćanina«, »kršćanice« ili kojega »strojnika«, niti se gdje spcminje kojega žena odnosno muž. Čini se takodjer, da su obsluživali zavjet pripadnosti određjenim samostanima (stabilitas loci), što se vidi kod gosta, koji su bivali stalni starješine svojih samostana. Ako sudimo po broju sluga, gost Radin je imao svoj dvor 3 velikom poslugom. Samo onih, koji su »za njim pošli« u Dubrovnik, bilo je: tri »kršćanina«, jedna »kršćanica« te komornik Vukas i devet sluga: Radosav i brat mu Vukić Radilovići, Radovan Ostojić, Radivoj, Mihoje, Radisav i Obrad Gojtanovići, Radonja Vukotić i Vukić Vukašinović. Ovolika posluga odaje samostalna velmožu i bogata čovjeka, nikako samostanca. Jasan dokaz, da su »kršćani« pri koncu svoga postojanja podpuno napustili bitnu oznaku samostanskog života: živjeli su životom vlastele ili kao samostalni ljudi ili napokon kao sluge. V. Jagić misli, da je naziv »kršćanin« u doba gosta Radina pripadao »isamo nekim ljudima i ženama« i da to nije bio poseban svećenički stalež. Dalje kaže: Radi rieči u oporuci: »krst'iane i krst'ianice, koi grjeha ne ljube, mislim, da su se tako nazivali samo oni, koji se nijesu ženili i koji su se od mesnih jela uzdržavali.«27) Ipak zaveden tumačenjem Truhelkinim drži, da je gost Radin bio oženjen i otac obitelji. Uza svu zanemarenost samostanskih pravila, medju »kršćanima« se je zadržala neka staležka veza: poseban način odievanja, stroži postovi, neke odredjene molitve i čitanje apokalipse, psalama i pogdjekoji odlomak Sv. Pisma, te nabožne legende (apokrifi). »Kršćani« nijesu pripadali svećeničkom staležu, koji bi žrtve prikazivali. Ne zna se, tko je u Bosni žrtve prikazivao. Nejasno je pitanje svećeničkog staleža. Zajednički starješina »kršćana« zvao se je d j ed (magister. praelatus). U jednom pismu Dubrovčanima od 8. siečnja 1404 sam sebe naziva »episkop«. Djed je bio povrh svih samostana. Svaki samostan imao je svoga starješinu, koji se je zvao gost. Njemu su pomagali starci (dekani, desetari). U većim je samostanima bivalo više staraca. Tako su u Moištri (oko 1323.) bila tri starca: Radomir, Žunbor i Vlčko.2S) Rodbinske veze Iz oporuke saznajemo, da je gost Radin imao sliedeću rođ~ binu: sestru Vukavu; nevjeste, žene svoje braće: K'tavu i Đurđa i Pavu brata Brajana; sinovce Vladislava Đurđevica i Tvrtka, Jorja i Radiča Brajanoviće; sinovce (»kćerše«) :30) Vučicu Đurđević (?) i Alinku Brajanović; nećaka: gosta Radina Seoničanina;31) bratučede: (djecu svojih najbližih rođaka, stričevića): Vukavu, kćer Tvrtkovu i gosta Radivoja Priljubovića.3) Iz jednoga pisma gosta Vuka Radivojevića, od 25. veliače 1470., znamo, da ie otac scosta Radina bio neki Butko. Prema tomu bi rodoslovlje gosta Radina bilo sliedeće:33) NAPOMENA: Tabela dostupna u PDF formatu. Imovinsko stanje Gost Radin ostavio je svoje »iman'ie«: a) u gotovu novcui »zadušje« 600 dukata, da se razdieli i da se žegu svieće, »kršćanina« od rodbine 350 dukata, najbližoj rodbini 560 dukata, »kršćanima« 190 dukata, ostaloj rodbini 3200 dukata, slugama svojim 390, Pavinim 20 dukata, za hram i greb 140,34) napokon izvršiteljima oporuke 300 dukata. Ukupno: 5.750 dukata. U oporuci je napisao: »momu surodniku a ili sluzi ali priiateliu... moie razregen'ie«. Prema tomu je ostavio surodnicima 3.760 dukata, slugama 950, prijateljima 300. Osim toga za zadušje 600 i hram i greb 140. Ukupno 5.750 dukata. Još je kod, Radina bilo na pohrani 540 dukata: gosta Radivoja Priljubovića 270, Nikole sina Božićka Miloševića 160 i gosta Vuka Radivojevića 110 dukata. b) Drugo pokretno i nepokretno imanje ostavio je gotovo u cielosti svojim surodnicima. Pokretno se imanje sastojalo u »sudoveh' ili u inom' kovu«. Ovo su imali medju sobom razdieliti »četiri sinovci moi Vladisav i Tvrtko i Joraj i Radič«. Ostalo »pokuć'ie i iman'ie moie... ili bi kon/j/i ili su svite moie i bisazi ili koegodie prtište, toi da e na glave Vukni, Vučici i Mihni (Alinka?) i Tvrtku, Jorju i Radiču«. šubu, koju je dobio od kralja Matijaša ostavio je Tadioku Maroeviću. U oporuci nema spomena o kakvom drugom posjedu. Medjutim znamo, da je imao kuću u Diibrovniku, koju je darovao sinovcu Vladislavu.35) Nema sumnje, da je imao i drugih nekretnina, kao kuća za sebe i svoju poslugu, štala za stoku i sl. Valjda je imao i zemljištnih posjeda, za koje ne znamo.86) Oporuka gosta Radina siguran je poviestni izvor iz kojega možemo saznati neka dogmatska vjerovanja »kršćana« i njihov način života. Doznajemo također, da ih je sve više nestajalo, dok ih nije posve nestalo s propašću bosanske državne samostalnosti 1463. odnosno s nestankom baštine hercega Stjepana 1482. Tako se je nevidom izgubio svaki trag nekada svemoćnim »kršćanima«, koji su bili arbitri u najtežim državnim poslovima i dinastičkim pitanjima bosanske države. NAPOMENA: Kompletan tekst sa fusnotama dostupan u PDF formatu.