Selo Bradina, u kome je 14. srpnja 1889. rodjen dr. Ante Pavelić, nalazi se na južnom obronku Ivan-planine, koja čini političku i klimatsku medju izmedju Bosne i Hercegovine i koja je ujedno razvodnica. Bradina pripada konjičkom kotaru. Radi čistog gorskog zraka dolaze u Bradinu ljeti uglednije porodice na ljetovanje. Zima je tu vrlo oštra, pa zbog velikog sniega grade se jako šiljati krovovi kuća. Kuće su većinom pokrivene šimlom (daskama), ali ima nešto i bolje gradjenih kuća, pokrivenih criepom, koji svojim crvenilom resi bujnu zelenu vegetaciju, osobito pak šikare i šume po okolini. Selo je dosta razštrkano. Najviše se domova nalazi kod željezničke postaje, gdje imade nekoliko gostiona i liepa pučka škola. Jedan dio sela, uzbrdice, zaokružuju bregovite strane, kojima se, prije nekoiiko godina, vukla željeznička pruga praveći veliki luk i strmenit pad. Ova je pruga danas napuštena, odkako je prokopan drugi, dulji i niži tunel, koji iz željezničke postaje Raštelica prolazi kroz masiv Ivan-planine i izbija blizu same željezničke postaje Bradina. Kada se pravila željezničkapruga Konjic—Sarajevo 1888. g. bilo je u Bradini mnogo radničkih stanova i baraka, a malo kuča s kamenim zidom. Danas je to veće selo, ali nema toliko stanovnika, kao prije, jer nema mnogo radnika kao onih godina, kada je Poglavnik tu rodjen. Stanovnici su danas u većini pravoslavne vjere, ali ima nešto katolika i muslimana, koji su otvorili svoje radnje. U blizini Bradine postoji i jedna pilana, u koju dolazi drvo iz obližnjih, većinom bukovih šuma, koje u sebi imaju mjestimično i sjenokoša. Kroz Bradinu teče jači potok Trešanica a s potokom ide i liepa državna cesta od Konjica u Sarajevo. Kad sam prije desetak godina išao kroz Bradinu, začudio sam se, koliko mnogo raste divlji pelin s obje strane ceste, kao da ga je tko sijao. U Bradini dobro uspieva ječam i glavati kupus, dočim pšenica i kukuruz rastu u mnogo manjoj količini, budući je tu preko cielog ljeta dobra hladovina. U blizini Brajdine pravi Trešanica visok vodopad, koji se liepo vidi iz željeznice, kada se ide u Konjic. Na mjestu vodopada sužuju se brda, pa se već tu opažaju pojave krša, koji prati željezničku prugu kroz cielu Hercegovinu. Svojim visokim padom i velikom količinom vode Trešanica podlokava strane brda, po kojima se u velikoj visini provlači vlak, i stoga je uprava željeznica udarila pri dnu jake i debele zidove, da brane odronjivanje zemlje. Ovakovih visokih, debelih i dugih zidova uzduž te pruge imade dosta, te svake godine tamo rade majstori zidari s radnicima, da očuvaju redovni promet vlakova. Dolina, kojom se ovaj potok vuče dalje, zove se Dočina; ona je mjestimično šira ili uža, ali je neprestano tako duboka, da mnogi putnici — osobito žene — kad putuju željeznicom, ne mogu gledati u dubinu od strahs, da se ne bi vlak dolje survao. Ova je Dočina obrasla šumom. Naročito se iztiču kesteni i trešnje (»ašlame«), koje su na glasu zbog krupnoće i liepog crvenila, pa se izvoze najviše u Sarajevo radi dobre ciene. U toj dolini postoje mnoga manja vrela,, koja sve jače povećavaju potok do njegova ušća u Neretvu kod Konjica. Ivan-planina je visoka 1000 m, pri vrhu zaobljena a bogata bukovom šumom. Preko nje još od starina ide cesta iz Konjica — odnosno iz poriečja Neretve u Sarajevo, dakle u poriečje rieke Bosne.'Kako je pristup do na vrh planine olakšan željeznicom, sagradjene su neke vile na samoj postaji »Ivan« u blizini tunela.. Osim tih penziona imade na vrhu Ivan-planine čitav red kuća, u kojima ljeti stanuju izletnici radi hladovine i bolestnici radi oporavka zdravlja. A divan je pogled s tog vrha prema sjeveru na Bosnu i prema jugu u Hercegovinu, nad kojom lebdi azurno nebo i vedrina, pa se na Ivan-planini može jasno opaziti razlika u podneblju Bosne i Mediterana. U blizini Ivan-planine, malo zapadno, nadovezuje se još veća planina Preslica, obrasla crnogoricom a sjeverno opet uzdiže se visoki vrh L i s i n j, pola gola pola obrastao borikom. Iz ovih planina struji mirišljivi uzduh u dolinu Trešanice prema Bradini i sUedećim selima niz željezničku prugu sve do . Konjica, koji je i sam bogat borikom. Stoga se naziva Konjic — hercegovačka Nizza. Od Ivan-planine do Bradine je 4 km. daleko, a od Bradine do Konjica 13 km. S Ivan-planine vodi slab put pokraj Lisinja u selo Repovci, koje je poznato kao stočarsko i žitorodno mjesto. U njemu stanuju sve sami muslimani, bezi Repovci, koji su se kroz nekoliko stoljeća razmnožili i u mnogom promienili svoje ime po djedu ili pradjedu. Tako se tamo osim Repovca neki zovu Ajanovići, neki Nuhbegovići (po Nuhbegu) ili Jusufbegovići itd. U tim Repovcima ima i mljekarska zadruga. Na glasu je jedna njihova kula, koja i danas obstoji. Ova Ajanovića kula imade krasno izradjenu šišu (strop) od drveta s umjetničkim rezbarijama, pa se priča, da ju je majstor gradio 20 godina. Osim toga je urešena srebrom. Ima dolate (police) u zidu od srebra pa rogove od srebra, preko kojih se vješaju haljine itd. Slična kula postoji još u Ćemalovića na Buni (kod Blagaja) i u Donjem Vakufu kod Miralema, Osim toga u Repovcima u kući jednog Repovca ima u zidu kip boga Mitre, iz čega se dade zaključiti, da su tu još Rimljani imali svoju naseobinu. U dolini Trešanice, blizu Konjica, na jednom osamljenom brdu bio je u srednjem vieku grad Orošac, po čemu se i prozvala posljednja željeznička postaja Podorošac, gdje imadu dvie, tri kafane i pilana. Od Bradine do Podorošca nalaze se sela Brčani i šunj e — sve muslimanska naselja. Ovo je kraj i ovakova je okolina sela Bradine, u kojoj se rodio naš dični Poglavnik, čiji je otac onda bio zakupnik oko gradnje željezničke pruge Konjic—Ivan-planina, Ime »Bradina« postalo je od rieči »obra se din« t. j. u tom je selu prije bilo svo stanovničtvo islamske vjere, što se vidi i po starom groblju kraj same željezničke postaje. Jednoč je izbila kuga, koja je listom pomorila i staro i mlado i tako »obrala din« t. j. usmrtila sve muslimane, a na opustjelo zemljište doveo je Sunaga iz Konjica Vlahe iz Srbije. Od ovog Sunage potječu Sunagići u Konjicu. Ivan-planina, Bradina i okolna mjesta su vrlo šumovita, obilna vodom i pećinama. Tuda se vrzao često naijpoznatiji hrvatski hajduk iz 17. stoljeća — Mijat harambaša, koga Kačić. zove Mijat Tomić ili (po Pavlinoviću) Domić Mihovil.