Za vlade Marije Terezije, koja je govorila: »Škola je politika«, i njena nasljednika Josipa II. nastao je pravi pokret u austrijskim zemljama na polju osnivanja i uređivanja škola, naročito pučkih. S tim se pokretom upoznadoše bosanski franjevački klerici, koji se počevši od godine 1785. sve više i više viđahu po manastirima Hrvatske i Ugarske, gdje učahu bogosloviju, a neki polažahu i bečku orijentalnu akademiju. Povrativši se bosanski klerici s nauka u domovinu, počeše nastojati živo oko toga, kako bi austrijski školski pokret prenijeli u Bosnu. Živom riječi prikazivahu braći i narodu promjene na polju školstva u zemljama bečkoga ćesara i na taj način popularizovahu ideje, što su ih primili u tuđini, a naumili se s njima koristiti u domovini. Od zgode do zgode proširivahu nfianastirske škole i preudeša-vahu nastavnu osnovu. Prvi je uspjeh bio, što se sada otvoriše školska vrata i onoj djeci, koja nijesu mislila obući redovničke haljine. »Za školski pokret«, piše dr. Jelenić, »zagrija' se i biskup Miletić, koji je srednje škole također svršio u Austriji. Pa budući da u to vrijeme još ne bijaše dopušteno graditi škole, to on za pouku u pisanju zavede metodu, sličnu današnjim analfabetskim tečajevima. U ,»Početku slovstva«, što ga prvi put objelodani g. 1815., stavi »početke slovstva« t. j. Bukviczu, Bekaviczu i brojeve običajne i Rimske«, a zatim nauk i tumač kršćanskoga nauka. Na koncu uvoda u »Početak slovstva«. opomenu sve poštovane župnike i ostale misnike i redovnike, sve roditelje i pravovjerne kršćane i kršćanke, a »navlastito one, koji slova poznaju, da stave svu pomognu za uvixbat Diczu muschku i Xensku u poznanstvu i sastavgliagnu Slova: r a kad Dicza nauče, neka i oni drugim neumjetnim pokazuju«. Tim je prvi led bio već probijen: pokret za narodnu prosvjetu već je počeo. Ma da nijesi vidio ništa više školskih zgrada, nego li i prije, škole su se ipak pomnožale. Njih su sačinjavali skupovi muške i ženske katoličke djece, medu kojima se na željni opomenu omiljeloga biskupa Miletića i redodržavništva bosanskih Franjevaca župnici, misnici, redovnici te pismeni kršćani i pismene kršćanke vršili uzvišenu službu pučkih učitelja* a vršili su je to radije, što je »ovo privatno dillo od milosrdja u Zakonu S. Isusovu svima zapovigeno naučit neumitnoga«. Njihova je dakle plaća bila: Božji blagoslov, različita od Crkve dopuštena oproštenja, različite milosti na ovome svijetu, a kraljevstvo nebesko na drugome. »Svi dakle, koji budu ovo dillo sveto porad Boxie Bratinske gliubavi Karstjanske dillovat — veli biskup Miletić — bitti che blagoslovglieni, od Boga. zadobiti chie mnoga oprosctegna od Czarkve S. dopusctena i mnoghe milosti i dostojanstva na ovome Svitu; a vikovicgnu plachiu na drugome«. Pismenost se po Bosni širila i prije Miletića tako, da su ljudi vješti knjizi i jaziji učili one, koji nijesu umjeli štiti i pisati. Na taj se način očuvala do dana današnjega na mnogim begovskim odžacima stara bosančica. I jedino na taj način može se shvatiti ono, što još početkom XVIII. vijeka piše fra Stjepan Margitić-Jajčanin (umro 1714.) u predgovoru jednome svom djelu: »U nas u Bosni nema redovnika, ili bar malo, koji ne umiju tri ali četiri jezika najmanje, dok čitati znade i čobanče kod ovaca«. Miletića je zasluga, što su se odsele djeca s knjigom u ruci skupljala u većem broju i izvan manastira, ali način obuke bio je i prije isti. Poznati bosanski fratar Ilija Starčević (1794. do 1845.) podigao je u Tolisi prvu katoličku školsku zgradu na bosanskom zemljištu (god. 1823.). U ovoj prvoj školi Dio je "Starčević i prvi učitelj, prvi nadzornik i sve. Kao definitor Bosne Srebrene znao je zagrijati odličnije franjevce, a osobito članove redodržavništva za podizanje pučkih škola. Odatle 31. ožujka 1830. i šalju starješine kreševskog, fojničkog i sutješkog manastira preko Namik-paše molbu sultanu Mahmutu II., da im se dopusti između ostaloga, da mogu prema potrebi otvarati trivijalne škole poput Grka i Srba. Dok je živio Starčević, opstojala je i toliška- škola, a čim je on sklopio oči, zamre i ova jedina škola. Fra Martin Nedić, prvi ilirski pjesnik iz Bosne, piše, da su mnogi učenici iz ove škole otišli u manastir sutješlći, postali kasnije čestiti radnici »za Red, vjeru i Domovinu«. Na 3. studenoga 1839. izdade sultan Abdul-Medžiđ slavni hatti- šerif od Gulhane, po kome su svi podanici turskoga carstva pred zakonom jednaki, pa bili oni koje mu drago vjere i narodnosti. Svakome se osigurava život, čast i imutak. Uvešće se novi zakoni, preurediće se vojska na zapadno evropski način, a i porezi isto tako. Svima se bez razlike vjere otvaraju škole, građanske i vojničke, a s time i dobivanje državne službe. Svaka općina ima pravo podizati škole za nauke, umjetnost i zanate. Način nastavljanja i izbor učitelja biće pod kontrolom mješovitoga školskog savjeta, koji će imenovati sam car. Ove slobodoumne, napredne i čovječne odredbe uviđavnoga i plemenitoga sultana bile bi u korist fratarskim nastujanjuna, da su u Bosni imale praktičnu vrijednost, to jest, da se u ono doba nije vodila žestoka borba između redodržavništva i apoštolskog vikara Barišića. Lijep broj' godina ometala je ta borba svaki kulturni rad, a u njoj su bili zaposleni najspremniji članovi provincije, dok joj obraniše prava i privilegija. Borba s Barišićem dosta je ometala rad i nastojanje mladih članova reda, koji su se četrdesetih godina vraćali s nauka iz Hrvatske i Ugarske, zadojeni i opojeni ilirskom idejom. Medu tima je bio prvi između prvih Ivan Frano Jukić. Koncem god. 1840. povratio se u Bosnu i smjestio se u fojničkom manastiru. On je htio, da velike ideje svoga umnog učitelja Gaja ostvari u svojoj ojađenoj i zapuštenoj domovini. Možda je dosta dobra očekivao od odredaba hatišerifa, a u svoju se braću uzdao kao u zlatnu pušku. Najviše se uzdao u zapadnu Evropu, s kojom su mu i braća od vajkada u vezi bila, od nje su očekivah i svako dobro i samo su se po njoj nadali moralnom i intelektualnom napretku naroda. Jukić piše: »Do sada se gledalo na kratki durbin, a sada valja gledati na dugi, to jest, preko granica naše otađbine«. U prosvjećenih naroda tražio je uzore za svoj narod. Koncem 1840. godine otpočeo je Jukić rad oko osnutka književnog društva, koje se imalo zvati »Kolo Bosansko«. U pravilima sjeća se Jukić i pučke škole, bez koje nema pučke prosvjete, nema pravoga napretka naroda. U pismu od 30. prosinca 1840. šalje Jukić poziv u »Kolo Bosansko« fra Boni Perišiću u Skoplje, a kako se iz lista vidi, razaslao ga je i drugima. 27. travnja 1841. piše Jukić Perišiću i tuži mu se na malodušnost i neslogu braće pri osnivanju društva, dok 2. srpnja 1841. piše rezignirano o negodovanju starijih fratara radi njegove geografije i o ličnoj animoznosti, poradi koje ometoše osnutak književnog društva. I tako se razbi prvi pokus za književno društvo. Nakon dovršene afere s Barišićem g. 1846. dade se Jukić opet na rđđ oko osnutka književnog društva. Izradio je nov poziv i nova pravila, koja se malo razlikuju od prvih iz god. 1840. Ta nova pravila imala su sedam točaka. Dne 1. prosinca 1846. piše Jukić iz Fojnice Gaju i javlja mu, da je nekoliko mladeži bosanske naumilo početkom nove 1847. godine zavesti jedno književno društvo, »kog će cilj biti — protjeranje tminah neumitnosti iz ove nevoljne i od svakog zapuštene slavjanske države. Naša želja velika je, istina, al za toliko poduzet je vrlo malahna snaga. Sve je to što nas tješi — pouzdanje u priatelje narodnosti, u čemu ako ne budemo prevareni, zaista dobar uspjeh neće mimoići«. Pošto Gaja ubraja u prve prijatelje, moli ga, da od nove godine šalje po tri istiska »Narodnih Novina« s »Danicom« za tri manastira. U pozivu »Kolo Bosansko« piše Jukić, kako se sve kreće, sve za naukom i prosvjetom teži, zavode se učiteljišta, otvaraju se učionice, mladež za naukom čezne, »što negda bijahu sablje i buzdovani. to su sad knjige i časopisi...« Dalje piše: »Neka vas pako bodri primjer ostale bratje Slavjanske; da druge ne napominjemo,, koje udes u srećni položaj politički stavio, uzmimo pred oči bratju našu Bugare, koju iste nezgode, koje i nas tište, pa šta za malo vremena učiniše? Više od 30 učionicah narodnih zavedoše! Šta dakle nama smeta, da istim putom ne udarimo? — Pod vladom sadašnjom Turskom, nesamo da se ovaka poduzetja priče i zabranjuju, već isto i Vladanje nastoji narod i podložnike svoje kao i drugi Evropejski Vladaoci usrećiti, i prosvjetliti; ništa nas dakle ne smeta — i sama i jedina dobra volja hoće se. Ko ima dobru volju, komu je sreća svoga naroda mila, nek slobodno stupi u ovo domorodno društvo, komu je cilj dobar i svrha sveta. Sedma tačka pravila glasi: Družtva ovog najperva će briga biti: Učiniti jedan odbor, koji će nastojati pronaći način, kako bi se, gdi bi se imale narodne Učionice zavesti: kojim načinom? odaklen će se nabaviti trošak? kako bi se glavnica Fundus — za ovo osnovati i položiti rnogo?« Iz Fojnice piše Jukić 17. srpnja 1347. fra Boni Perišiću u Ramu, pa među ostalim veli: »Mi imamo dobar temelj, ne samo za društvo, već i za Pučke Učionice«. Pravila su bila predata časnom definitoriju na odobrenje, koji ih ne htjede potpisati i odobriti, pa se i ovaj drugi pokus za književno društvo razbi, ali se ipak 7. tačka pravila poče provoditi u praksi. Jukić s fra Lovrom Karaulom i još nekim Franjevcima poče zavoditi škole. God. 1847. javlja neki iz Bosne, da su kućne starješine i kršćani i muslimani dobili zapovijest, da svoju djecu šalju u školu, a u 29. i 30. broju »Narodnih Novina« piše fra Grgo Martić iz Kreševa: »Opomenimo se ja sada jali već nikada, kad ubojni nadžak za peći o klinu visi, a u Carigradu se za akademije kamen teše, kadno nas od Vračara i Crne Gore, od Velebita i Medvjed-grada sestrice mile vile slatkim glasom kliču i vapiju. Nastoj'mo najprije, koliko je moguće, mi sami po sebi dječicu malo barem u ove tri varošice okolo samostana naših u strahu božjem bukvaru približavati i na pero sviknuti... Podignimo i mi koju zgradu na poštenje svete Minevre uz naše goleme manastire obaška pak ćete vidjeti, kako djeca u školu vrve«. 1 zbilja 30. rujna iste godine bi otvorena prva škola u Fojnici. Evo, što o tome piše sretni Jukić pobratimu Martiću na dan otvorenja škole: »Kad je pošo (Fra Lovro Karaula) priporući meni, Kutleši i Frani Terzii, da bez odmicanja otvorimo učionicu. U utorak dogovorili smo se, u sredu ljude ubavestili, a danas fala Bogu na njegovom daru! otvorili učionicu i djece 36 dosad u učionicu došlo mi je. Ja sam vas trud na me dragovoljno primio za ljubav Božiu, mog iskrenjeg, a korist našega naroda koliko vremenitu toliko još većma duhovnu, da Bog blagoslovi. Jukić je nukao Martića, da i on u Kreševu otvori školu, da sve poslove metne na stranu, kao i on što je činio, dok se stvar točno ne uredi, »jer doista je djelo jedno najslavnije i najkoristnije za buduće naše bitje«. Evo kako je brzo utemeljena škola u Fojnici. I broj je djece brzo porastao tako, da ih je već 6. listopada bilo preko 40, kako to čitamo iz lista, što gajukić piše (6. listopada 1847.) svom rođaku Anti Kaiću. lste godine i istom brzinom otvorene su škole u Kreševu, Travniku, Livnu i Varcaru, a uz Jukića pristadoše zborom i tvorom: Martić, Karaula, Šunjić, Turlančić, Kujundžić, Martin Nedić, Jošić, Kptleša i Franjo Terzija. Jukić je 1848. premješten u Travnik, pa je i tamo učiteljevao i vodio brigu o radu u ostalim školama, kako to čitamo iz pisma od 3. ožujka 1849., što ga je pisao učitelju i prijatelju Fra B. Perišiću u Fojnici: »Tko idje u tu Učionicu varoš od iratarah i koliko ima dietce? zatim, koliko je Manastir u pomoć dao novacah da se je kuća kupila«? Nakon godinu dana boravka u vezirskom Travniku premjestiše u Varcar, gdje je pored svećeničke službe vršio i učiteljsku. U školi je imao, kako sam piše, 18 muške i 12 ženske kršćanske djece i 17 hrišćanske, a medu ovima i tri oženjena djakona, koji će se zapopiti. Kako se odavle vidi, franjevačke su škole po Bosni polazila i pravoslavna djeca. Ovo nam potvrđuje i pismo, što su ga 1852. pisali poklisari Bosne Srebrene Šunjić i Nedić austrijskome ministarstvu prosvjete, (»et a numerosa pube non Catholica modo, verum Graeci etiam Ritus avide irequentari coeperunt«). Tu činjenicu navodi i »Katol List« (br. 7., god. 1854.). Iz Jukićeva izvještaja o varcarskoj školi razbirano, da se učilo dva sata prije, a dva poslije podne. Metoda je bila Lankasterova, jedni učenici uče druge, a učitelj samo nadzire. Slično se nastavljalo i po ostalim školama. U »Katol. Listu« od god. 1858. ima dopis o školskim prilikama u' Bosni, koji je od velike vrijednosti za poznavanje školskih prilika u ono doba. Po tome dopisu opisuje naš Tugomir Alaupović školu u ono vrijeme ovako: »Soba, naokolo klupe uz zidove, na kojima sjedeći djeca gledaju knjige, postavljene ma smještenim prednjima stolovima. Pred jednima je liberica (početnica): pred drugim koje izdanje Jaićeva Vinca bogoljubnih pisama ili njegov prijevod knjige Tome Kempejskoga, Sedam pokornih psalma Davidovih ili što naliko; pred trećima su Biskupovače fra Augustina Miletića, pred četvrtima račun s tablom. Prvi se" uče poznavati slova, drugi uče štiti najpotrebitije iz nauka kršćanskoga, a četvrti računske početke«. Posve su jednostavne bile te škole namještajem, oskudijevale su na svem i svačem, učilima nije bilo ni traga, a o kakvoj sustavnoj, psihološkoj metodi ni govora, ali je bila prava ljubav za samu stvar, kojom su bili nadahnuti učitelji, mladi fratri, unoseći duh u te škole, kako nam ga karakteriše vijest iz onih vremena: »Uz veselu pjesmu iza ozbiljne nastave, uz mladenačke narodne igre po šarenim travnjacima i livadama, gdje bi kolovođa bio sam učitelj, naslađivali se časovi sjedenja u dosta malenim i tijesnim školskim odajama«. Kada je to bilo? Koliko je dandanas škola, u kojima ne vlada ni iz daleka ovakav duh?! Svuda su bili učitelji redovnici. Obučavali su besplatno, osim ako je tko štogod dragovoljno dao. Porta je bila posve sklona, da se po otomanskom carstvu podižu škole, pa ta činjenica i dolazak Omer-paše u Bosnu, da svlada baše. veli Alaupović, dade jukiću snage i slobode, da se glavom obrati Njegovom carskom Veličanstvu, sretno vladajućem sultanu Abdul Medžidu i da mu prikaže želje i molbe kršćana u Bosni (l. svibnja 1850.). Od 28 tačaka ove predstavke nas sada zanimaju one, koje se tiču kulturnoga i prosvjetnog rada u Bosni. U 14. točki traži, da se o zemaljskom trošku uvede tiskara. Jukić je još 1847. godine poslao Franju Glavadanovića iz Fojnice u Zagreb, da u. Gajevoj tiskari izuči tipografski zanat. Preporučuje ga Gaju i rođaku Kaiću i veli, da će ovakih ljudi u Bosni trebati. U točki 18. traži, da svaka općina može slobodno škole otvarati, potrebne učitelje iz drugih zemalja zovnuti, i da se plaćaju iz kese zemaljske, da je slobodno učenike radi većeg napretka u druge države slati i da se bosanski đaci primaju u carigradske ljekarske i inžinirske škole na carski trošak. Napokon, da se bude slobodno sastajati bez oružja i dogovarati se o školskim, književnim i ekonomskim stvarima (27. točka). U Izjasnjenjima veli Jukić: »Učionice i dobri učitelji svagdje i svakud bili su potrebni, bez nauke nema sreće, nema blagostanja«. Abdul-Medžid bio je osobito sklon bosanskim katolicima, pa je osim općenitog fermana, koji je preko armenskog katoličkog patrijarha upravljen svima kršćanima otomanskoga carstva, izdao posebni ferman bosanskome veziru Huršid-paši u Sarajevu, kojim se potvrđuju bosanskim katolicima svi fermani čak onamo od sultana Mehmeda II. (1451.—1481.) i dopušta im, da smiju popravljati stare crkve,, a gdje bude potreba podizati nove crkve, škole, bolnice i groblja. Kada su godine 1847. počele nicati škole po Bosni, osjeti se potreba školskih knjiga, te da se toj potrebi makar donekle udovolji, sastavi Jukić još iste godine »Početak pismenstva i Napomena nauka kerstjanskoga na službu pučkih učionica u Bosni«, te pismom od 6. listopada 1847. moli rođaka Kaića, da pripazi na korekturu. Negdje početkom 1849. primio je Jukić abecedare, tiskane troškom Gajevim, pa mu se 6. veljače pismom iz Travnika svesrdno zahvaljuje na darežljivosti i ljubavi, a zahvalni će mu biti i ostali domorodci. Ovaj je abecedar doživio tri izdanja za života Jukićeva, i to uvijek troškom Gajevim. Iz kratkog predgovora i opet jasno probija, koliko je Jukić nastojao oko pučke prosvjete. »Nema veće potrebe na ovome svijetu od nauke: štiti i pisati znati. Iz knjige čovjek može najlakše naučiti, što je dužan Bogu, sebi i svome iskrnjemu. Ne štedi dakle truda, učitelju bogoljubni, jer ako na ovomu svijetu nije tvoj trud i znoj naplaćen, tvoja je plaća mnogo veća gore na nebesima«. Još da vidimo, kako je Jukić mislio da uredi školsku zakladu. Način uzdržavanja škola nije nikako prijao njihovu razvoju, pa se stoga i porodila ideja — piše dr. Jelenić —da se u Bosni zavedu zajedničke škole, koje bi polazila djeca katolička i pravoslavna zajedno, a i da se zajednički uzdržavaju. Već 1847. prenesoše »Novine daknat. horv. i slavonske« dopis iz Srp. beogr. novina, kako se u Sarajevu misli podići takova škola, u kojoj će biti dva učitelja, jedan pravoslavne, a drugi katoličke vjere, a svaki će imati stan. drva i po 300 talira godišnje. Ideja zajedničkih škola najviše zanese našeg Jukića, koji je živo radio, da se zavede zajednička zaklada za škole, ili bar da se uredi katolička za katolike, a pravoslavna za pravoslavne. U tu svrhu izdade Jukić i proglas god. 1850., u kome spomenutu zakladu oduševljava, način osnutka ispostavlja i možebitne prigovore pobija: »Nama Turci i njihovo upraviteljstvo ne smeta slobodu učenja, nas smeta: nemarnost i siromaštvo! al kad bi mi marljivii bili nego što smo dosad, te našeg puka veći prijatelji bili mi pi siromaštvo nadvladali, evo ovako: zamolivši turski Devlet u Carigradu dopustili bi nam barem štogod iz hazne, u koju najviše dajemo, za naše pučke učionice? drugi način jesu dobrovoljni darovi: u Bosni imade do 160.000 kerstjanah a Ristjanah preko 500.000. Sada svaka duša na godinu da dade najmanje po dvadeset parah, (nietko istina ne će dati ništa, al opet bit će ih koji će za ovi sveti poso dati i deset putah više). Sad kad bi svake godine što se sabere davalo na korist, koja je slobodna na priliku 6 od 100, za deset godi-nah mi bi .imali veliku glavnicu, iz koje bi: učitelje plaćali, učenike siromašne s knjigama potpomagali, a učenike oštroumnie u inostrane zemlje za veće nauke slali. — O ovome narodnome poduzetju moglo bi se mlogo što govoriti, a za domorodce deržim, da je dosta? bolje manje mudrovati, a više raditi, usta sperdaju, a kesa govori, kazali su pametni; zato pozivam ovim pismom svekolike Bošnjake, koji rod svoj ljube, obojega zakona, da pruže svoju ruku i počmu na ovu svetu sverhu davati«. Dalje se govori u proglasu, kako će se novac kupiti, kako će Jukić u »Bosanskom Prijatelju« iznositi imena darovatelja i svotu, a on sam obećaje davati po 1 talir godišnje. Dalje piše Jukić: »Ja bih želio, da zajedno i Ristjani i Kerstjani imaju jednu glavnicu alsako po našoj hesrieći ne možemo u dobru obćenu biti ujedinjeni, možemo i obaška Ristjani za svoje, a Kerstjani za svoje učionice kupiti: ako ne možemo kako hoćemo, a mi radimo kako možemo! — Ja priedvidjam, da već mlogi govore: »ovi naš novi književnik po oblacima kule zida«. »Ufatit će se zubima za vjetar!« Nemojte bratjo tako! Za izgled neK nam služe Bugari, naša bratja po udesu i po plemenu, njih tište iste nezgodne okolnosti, koje i nas Bošnjake, pa po nastojanju neumerlog Neofita sabrali su za svoje učionice liepu glavnicu, oni su utemeljili više od 50 učionicah muških, sad o tom rade, da zavedu i ženske, više mladih Bugarah uče se po višim učionicama. Zar je nama Bošnjacima sudjeno, da od svega Turskoga Carstva posliedni budemo? nije, ne dao Bog! samo započnimo,.pak će Bog biti na pomoći!« Ove tople Jukićeve riječi padoše na neplodno zemljište. Bosansko pravoslavno svećenstvo nije bilo za iskrenu slogu s katolicima, a osobito ne onovremeni sarajevski mitropolit Ignjatije, koji još 1847. obeća davati po 100 forinti za školu, koja će nositi cisto srpski karakter. Kad je isti taj mitropolit saznao, da u 'travničkoj školi uče pravoslavna djeca pored ćirilice i latinsko pismo, odmah je prokleo sve pravoslavne roditelje, koji bi i dalje slali djecu u tu školu. Usred rada oko podizanja narodne prosvjete zateče Jukića kobna godina 1851., kada ga poznati krvolok Omer-paša Latas uhapsi, i kasnije bi prognan prav zdrav sa svoje rođene grude, za koju je osim svega drugoga i sama sebe žrtvovao. Jadni bosanski fratar prognan iz vlastite kuće i pomičući se od nemila do nedraga bez krova i ognjišta skloni se napokon u Djakovo, u kuću velikog vladike Strossmayera, te je odanle slomljen i skrhan gledao, kako mu braća u domovini nastavljaju započeto djelo onako, kako mogu i znadu. To ga je i u teškoj bolesti tješilo i veselilo. »Sve za drugog, za sebe ništa«, pristaju našem Jukiću u punoj mjeri ove riječi, što su napisane na mramoru nad pepelom osnova -telja narodne, savremene škole u Iverdonu. Jukićeva je zasluga, da je okupacija zatekla u Bosni oko četrdeset katoličkih škola, što su se izdržavale potporom austrijske, talijanske i francuske vlade, pa bi valjalo, da već radi toga naša školska mladež o njemu zna koju, a ne da se ono malo članaka u čitankama za osnovne škole u Bosni i Hercegovini, pod kojima je ime skromnog fratra, izbacuju, te da mu se tako ne briše i ime iz najraširenijih knjiga, koje kolaju Bosnom!