Već, ikad sam u svoje ideale počneš sumnjati«. Kranjčević: »Mojsije«. Kažu, da Veliki Napoleon nije mogao podnijeti riječi: »Nemoguće«. Bdio to ili ne bilo istinito, svakako je značajno ne samo po tog orijaša volje, nego i po vjeru u snagu ljudske volje uopće. Da takove vjere ima u ljudi, dokazom su nam brojne rečenice toga značenja, među koje možemo ubrojiti i onu našu poznatu: »Svatko je svoje sreće kovač« ili: »Sve se može, kad se hoće«. Tu vjeru ne smeta ništa, što iskustvo nepotvrđuje uvijek istinitost tih rečenica. Dosta nam je podsjetiti, da je i Napoleona udes uvjerio, da ima ipak »nemogućih« preduzeća i da su mu baš takove nemogućnosti skrhale vrat. Poduzetni i odvažni ljudi i danas se rado pozivlju na tu njegovu parolu. U čem stoji snaga ovakog uvjerenja, koja toliko očevidno i dosta često dolazi u sukob sa iskustvoip? Da ovo shvatimo, razmotrit nam je malo postanak ovake »vjere u sebe«. vjek se rodi sa urođenom snagom za vršenje svih žiwean potrebnih radnji. U najranije doba, prije razvitka svijesti služi se dijete tom snagom besvjesno, po samom prirođenom nagonu, ikao što to vidimo u sitne djece kod sisanja, usljed neugodnosti iplača i gibanja uopće. Pojavom i razvitkom svijesti dijete župoznavati svoju snagu i fu spoznaju dobiva kao i svaku drugu u svijetu oko sebe iskustvom. Kad je djetetu uspjelo da rukom dohvati i pridrži kašiku, steklo je spoznaju o svojoj snazi, t. j. ono sad zna za nju, a kada se ponovno njom posluži i svaki put vidiž, da ga ona neće izdati, onda je steklo vjeru u svoju snagu. Kako se iz ovoga vidi, znanje je postalo upoznanjem istine na osnovu iskustva, a vjerovanje suđenjem i zaključkom o istini još iskustvom neutvrđenoj ali na osnovu upoznate već istine. Dakako, da se kod djeteta ne radi o svjesnoj ovakovoj razlici između znanja i vjerovanja može se mirne duše reći, da ta razlika nije svjesna ni većini ljudi u svagdanjem životu. No ona postoji kao besvjesno, osjećajno izražavanje u životu, gdje se javlja. Svak osjeća, da ima razlika između »znati« i »vjerovati« ma da i ne bi znao reći u čemta razlika stoji. Prikazaćemo ju stoga na živom primjeru. Kad čitamo, da u Airioi rastu palme i živu slonovi, onda mi to primamo kao znanje; ma da ih nismo vidjeli niti bili u Africi. I za to mi o tim stvarima ne možemo kazati, da ih znamo, nego da vjerujemo, da ih ima. O našim pak hrastovima i konjima niko neće reći, da vjeruje u njihovu egzistencu, nego da ih znade. Zašto? Jer u prvom slučaju nije znanje primio vlastitim iskustvom svojih osjetila, nego po tuđim i samo za to prima to znanje kao istinu. I to je onda vjerovanje. U drugom slučaju dobio je neposredno svojim osjetilima i ima pravo držat je istinom bez tuđeg posredovanja (sporedno je ovđe, jeli to uvijek doista »istina«, jer nas i neposredna spoznaja može da vara). Prenesimo sad tu razliku između znanja i vjerovanja na vjerovanje u sebe samog. Ako neko kaže: ja mogu da za sat prevalim 6 km puta, onda on to tvrdi iz znanja, jer je to već često i izvršio. No ako se kladi, da će za 3 satažprevaliti 18 km, onda on to ne može tvrditi iz znanja, nego mora da vjeruje u to, jer takovo izvršenje nije predmetom njegovog iskustva, nego tek zaključivanje na osnovu prijašnjeg. No u tom zaključivanju uvijek ima jedan manjak (kao što kod zaključivanja po analogiji uopće), a to je, neizvjesnost o dostatnosti snage, koja ima da izvrši. Taj manjak u pozitivnosti znanja ima da nadoknadi vjerovanje. A nadoknađuje ga tim. da drži znanjem i ono, što nije iskustvom stekao. I ma da je onako vjerovanje osnovano na znanju, to ovo samo nije dovoljno za postanak i podržavanje vjerovanja, tome se hoće još i osjećaja za ono u što smo povjerovali kao i volje, da pokrenemo snagom za ispunjenje onog, u što smo povjerovali. I baš u tom osjećaju i volji stoji glavna snaga vjerovanja. Jer, ako je i nesumnjivo, da se vjerovanje mora osnivati na makar kakovom iskustvu, dakle na znanju, ipak to iskustvo samo po sebi nikad nije dovoljno jako da stvori vjerovanje, stvar, u koju hoćemo da vjerujemo, moramo se zagrijati osjećanjem bilo iz kakove pobude. Ona može biti čisto idejalna a može biti i kruto materijalistička, može dapače da nas osvoji svojom odvratnošću ili opasnošću a to biva onda kad povjerujemo u stvari nemile ili opasne nam. Ovo se najbolje potvrđuje poznatom činjenicom, da najlakše i najjače vjerujemo u ono, što si želimo ili čega se bojimo. Posve prirodno je s tim u vezi, da osjećaj želje pobuđuje i snagu volje na izvršenje. Tek onđe, gdje se nađe to sve troje t. j. znanje o predmetu vjerovanja, osjećaj zanj i volja, da se vjerovanje pretvori u čin, može da nastupi i snaga vjerovanja. Ostavljamo sad ovđe po strani nebrojene vrste vjerovanja, gdje se radi o izvršenju njegove snage, pa ćemo se zaustaviti nValo kod vjerovanja u samog sebe. Kao što smo vidjeli na početku ovog razmatranja, to je vjerovanje vrlo važan dio našeg života, dok ga smatramo jednim činiocem naše sudbine. Iz dosadašnjeg razlaganja o toj stvari može se razabrati ,<a čem se osniva takovo vjerovanje a sada da vidimo, do kojeg stepena može da se ono razvije u pojedinca čovjeka i njegovom mnoštvu i kakovim sve oblicima se javlja u životu. Poznata je stvar, da se ljudska svojstva kraj sve svoje općenite jednakosti u različitoj količini javljaju, koliko u pojedinim ljudima, toliko i u njihovim raznim vrstama (plemenima, rasama, narodnostima i staležima). Odbivši druge, poznate i nepoznate uzroke tim razlikama, možemo prema prije izloženom u stvari našeg razmatranja ove uzroke svesti u glavnom na troje, i to: na stečeno znanje t. j. iskustvo, zatim na odanost, t. j. osjećaj za predmet vjerovanja te konačno na jakost volje. Od ovih triju činioca ovaj prvi, t. j. saznanje ili iskustvo ovisi u glavnom o vanjskim utjecajima, dok ono drugo dvoje t. j. osjećaj i volja stoje do kakvoće naših prirođenih svojstva, jer ona odlučuju o tom, kako će se neko poslužiti iskustvom u stvaranju svog uvjerenja. Ovo se najbolje može utvrditi primjerima, koje nalazimo u običnim glavnim oblicima vjerovanja u sebe. Ko je upoznao ispravno količinu svoje snage i po tome svoju vrijednost, pa u svako doba stoji na braniku njezinome, ne puštajući mjesta, koje ga po toj vrijednosti pripada. tome kažemo da je samosvjestan. Samosvjest ima i jači svoj stepen koji se očituje kao ponos. Ponosan čovjek ne samo, da si je svjestan svoje vrijednosti i pripadajućeg joj .mjesta, nego on traži i priznavanje te vrijednosti, jer ona predstavlja u njem jednu ili više općenito priznatih vrijednosti. Samosvijest i ponos kao izražaji vjerovanja u sebe. u glavnom su samo otpornog značaja, t. jž. one ne istupaju aktivno bez nekog vanjskog povoda. Ovakav oblik vjere u sebe neima još stvaralačke snage, volja tu samo reagira, no neide za stvaranjem nečega. Samosvjesni i ponosni ljudi ograničeni su tek na njegovanje svoje vlastite ličnosti, njihova vjera u sebe neide mnogo dalje od njih samih. Iz ovog tješnijeg okvira vjere u sebe izlazi odvažan čovjek. On nije ispunjen samo znanjem u svojoj vrlini i snazi, nego je pripravan i stupiti na djelo. U njega je vjera u vlastitu snagu pretežnija od vjere u svoje znanje i zato nije samo pasivan u čekanju, nego je pripravan i na aktivnost, gdje ga prilike na to izazovu. U još jaču kategoriju vjere u sebe moramo, ubrojiti hrabrost. U hrabra čovjeka preteže vjera u vlastitu snagu sve glasove umovanja, koji mu iznašaju pred oči zapreke njegovoj snazi. Ti glasovi, poznati pod imenom »glasovi razuma« mogu da koče vjeru u sebe i po tom snagu za djelo, no hrabar čovjek prelazi preko njih, jer vjeruje, da će njegova snaga svladati ove zapreke. Cesto je puta uzrok hrabrosti i u nevjerovanju u one zapreke, bilo s nepoznavanja, bilo iz podcjenjivanja njihova. Primjera ovakove hrabrosti ima više, nego li što se obično misli, a za mnogo njih se niti ne doznaje, da spadaju iu tu vrst. Sigurno je svakako, da često nebi bilo hrabrosti, kad nebi bilo i ovakovog intelektualnog manjka u odnosu između poznavanja zapreke i vjere u svoju snaga. No dok prava razumna hrabrost vodi nekog računa o tom odnosu, to ovakog računa posve nestaje kod najvećega stepena, što ga može dostići vjera u svoju snagu, a to je kod drskosti i mahnitosti. Drskost ipak računa donekle sa zaprekama, jer dopušta mogućnost njihove snage, no oslanja se na slučajnost, koja može zapreke ili ukloniti ili ih barem oslabiti. Tu je donekle po srijedi ne "nevjerovanje ili podcjenjivanje zapreka, nego vjerovanje u mogućnost, da će ih slučaj ukloniti. To vjerovanje osnovano je ipak na neku razumnu kalkulaciju, poznatu pod imenom »problema vjerojatnosti«, no kad mahnitost iščezava ta kalkulacija posve. U mahnita čovjeka ne ima nikakvog udjela u vjerovanju u samog sebe intelektualni njegov dio t.j. znanje i iskustvo. Tu je samo vjera u svoju snagu i u tolikoj ojačanošti, da se to već nemože zvati vjerom, nego razuzdanom orgijom osjećanja i volje i to najelementarnijom snagom životnih instinkta. Istup mahnitog djelovanja jest prosti otpon životne snage bez obzira na razumnu upotrebu njezinu kad je odapeta, ona mora da se izvrši, jer joj je to jedina svrha. O vođenju računa kakav će biti učinak bilo po onog od kog izlazi snaga, bilo po predmet, kuda će udariti, neima u takovim pojavama ni spomena, baš kao ni kod granate, koja je morala prsnuti i svoju snagu rasuti. Stoga se čini mahnitosti niti nemogu ubrojiti u razuman ljudski rad, jer tu manjka svaka kontrola razuma, ,to su već bolesne pojave, koje spadaju u t.z.v. psihopatologiju. Na protivnoj strani od ovih dosada prikazanih pojačanih oblika vjere u sebe, stoje oni, koji dolaze od oslabljenja te vjere. Pomanjkanje njezino i uslijed toga nastupilo oslabi jenje osjećajai snage poznato je i u životu pod imenom malodušja, koje opet ima razne oblike a svi potječu od nedostatne vjere u vlastitu vrijednost i snagu. Daljni niži stepen u razvoju malodušja jest očajanje ili dešperacija. Kao što je kod mahnitosti uništeno svako sudjelovanje razuma, tako je kod očajanja nestalo potpuno osjećaja vlastite snage i vjere u nju. Mahnitost jest bezumni izražaj najvišeg stepena životne snage a očajnost jest potpuno odricanje i zanijekanje te snage, koja često doćerava i do navaličnog uništenja njezina, t. j. samoubojstva. Nije pusta fraza rečenica: »Život je borba« a posve je ispravna i kad se okrene u: Borba je život. Jar život ljudski, razvijao se u ma kako povoljnim prilikama, ipak je borben. Nekakove zapreke treba uvijek da svladava, bilo to skrbi za svagdanji opstanak, bilo želje želje i željice objesnog raskalašenika ili nedostiživi idejali umnika, ništa od toga ne postizava se bez makar kakvog napora, stradanja ili odricanja. A sve to jest borba, sav rad i zanimanje, koje ispunjuje život redovnog čovjeka živa je i uporna borba, koja prestaje tek sa prestankom njega samoga. I baš s toga jest posve ispravna i riječ, da je »Borba život«, jer gdje neima života, tamo neima ni božrbe. Posve prirodno. Samo život može da nailazi na zapreke i na potrebu da ih savladava. Ukratko: Život uključuje u sebi borbu a borbe neima bez života. Za tu borbu pako treba snage ili bolje rečeno, ona i jest pravi pokretač borbe, jer ona se javlja u sukobu dviju ili više snaga. Kao što je jednostavan uzrok toj borbi, prema najrazličitijim oblicima u kojima se javlja, tako je jednostavan ispad njezin; jača pobjeđuje slabiju ili tačnije: veća količina snage zadržaje svoj pravac, a manja joj se mora ukloniti. Nebi bilo ispravno prosto mišljenje, da je jača energija uništila slabiju, jer se to protivi poznatom zakonu o nerazorivosti energije.Da se čovjek u svojoj životnoj borbi mora naoružati snogom, to je jedna od temeljnih istina, koju čovjek nemora tek naučiti, nego kojoj ga sam život uči na svakom njegovom koraku. No naprama toj općenitoj potrebi,.snage za borbu ne stoji u svakog čovjeka jednaka količina snage, jednaka spremnost ni vještina u upotrebi njezinoj. Ono, što obično zovemo »udesom« u životnoj borbi, najvećim dijelom manjak snage. Udes je ono, što nas iz vana susreće u životu a našim udesom postaje on tek onda, kad se je potpunom upotrebom snage naš odpor pokazao nemoćnim. Pa jer ljudi već po prirođenoj spremi nijesu jednaki u upotrebi te snage, naravno da im i udesi ispadaju različito. 1 tu sad dolazimo do tačke, na kojoj počima razlika između »nezaslužennog« i »zasluženog« udesa. Tu je razliku teško označiti u svokom pojedinom slučaju. jer na ispad u borbi za udes utječu prerazni činioci, od kojih su često mnogi potpuno sakriveni u unutarnjosti samoga borca, dakle nepristupni vanjskome motriocu, koji se inače rado nameće i za sudiju o »krivnji« ili »nekrivnji« borca t. j. zasluženoj ili nezasluženoj sudbini. Zato o tom može da sudi najpravije borac sam. naravno ako je dovoljno nepristran u prosuđivanju sama sebe i dovoljno iskren priznati to, ne samo pred sobom nego i p. od drugima. Jedino pred ovakim sudom može se ustanoviti, da li je borac u svojoj borbi učinio sve, što se je moglo, da svlada svoj" udes t. j. da li je svoju otpornu snagu upotrijebio do potpung iscrpljenja. Klonuće snage prije toga čini ga sukrivcem njegovog udesa a iscrpljenje riješava ga te krivnje. Pod takovim iscrpljenjem razumijeva se ovđe upotreba snage sa razumnim izgledom u njezin uspjeh, jer inače nerazumna natega snage prelazi u mahnitost, koja kao što smo vidjeli mora da rađa zlim udesom. Ostavljamo ovde po strani mnogobrojne utjecaje, koji utječu na snagu u borbi za udes, pa ćemo se još konačno osvrnuti na utjecaj, što ga tu vrši vjera u sama sebe. Po ovome, Što smo do sada izložili nije potrebe dubiti o tome. Ako vjera u sebe sama stoji u tome, da u izvjesnom radu svoju snagu smatramo sjegurnom činjenicom upravo onako kao i u radovima koji su nam to iskustvom potvrdili, onda imamo vjeru ti. sebe. Očevidno je iz ovoga, da je ovakovo vjerovanje pojačanje, potenciranje snage, kojom radimo na osnovu samog iskustva t. j. znanja o toj snazi. Jer, dok samo to znanje rađa uspjesima u svagdanjim, dakle u neznatnim životnim zaprekama, to vjera u sebe povećaje snagu i protiv zapreka, koje traže veću njezinu količinu. Jer te su veće zapreke neredovite pojave u svagdanjem životu, o njihovom savlađivanju obično neimamo iskustva i tu sad nastupa potreba vjere u svoju snagu. Kako da si namaknemo vjeru? Na ovo pitanje trebala bi da nam odgovori psihologija ljudske volje, no ona ne može da na to odgovori ptpuno i nefaljeno, jer se dosad poznati, općeniti zakoni u radnjama volje zbivaju pod utjecajima toliko mnogobrojnih individualnih osebina, da primjena tih psihičkih zakona ne zajamčuje uspjeh u svakom pojedinom slučaju. Poznato je dovoljno iz iskustva, da mnogi ljudi ne dopiru ni do samosvijesti a kamo li do odvažnosti i hrabrosti. U drugoga se je samosvijest razvila i bez poznavanja stepena svoje snage; u njih je vjera u sebe jača od faktične im snage. U onih prvih zapinje vjera u sebe već prirođenim svojstvima dotičnoga, u ovog netreba je ni pobuđivati, jer postoji već sama po sebi. Ko je od poroda naklon inalodušju, tome će život dati više pogodnosti svojim zaprekama, da se sklonost razvije, nego li da se uguši, dok će u onoga sa odveć jako razvitom samosviješću život sam regulisati njezinu jakost. No ako i neima nekog nefaljenog sredstva za stvaranje vjere u sebe niti recepta po kojem bi bi se to sredstvo imalo uzimati (toga neima u opće u reguliranju našeg duševnog rada i tko takve recepte daje, vara ili sebe ili druge) ima ipak jedan duševni pokret, koji je moguć stvoriti takovu vjeru, ako u nas ima sposobnosti za taj pokret. Taj duševni pokret jest htijenje (njem. Đvollen) i on se ovde nesmije zamjenjivati sa pojmom »volja«. Po narodnu jest doduše »imati volju« i »htjeti« isto, no u psihologiji ima u tom znatna razlika, jer je htijenje tek jedan od sudionika u cijelom procesu volje. Htijenje naime još nije rad a bez njega nema potpunog izvršenja volje. Htijenje je predstava ob onom, što želimo da se izvrši i to je htijenje jako onda, ako se u nama stvori slika, kao da je ono što hoćemo i izvršeno. To predočivanje može da bude vrlo jako; ono stvara u nama zapravo vjeru u sebe. Jer jako uobražen je, da je ono što smo zamislili i što hoćemo, pred nama kao izvršena činjenica, stvara i potrebnu snagu za to izvršenje, a to je baš ono, što je nužno za opstanak vjere u sebe, to joj i daje snagu. Kako da pobudimo ovakovo htijenje? Za pravo nebi ga trebalo ni buditi, jer htijenje mora da izbije samo po sebi kao izražaj naše unutarnje ličnosti. Takovo htijenje samo je po sebi jako, a po svojoj vrsti više puta i takovo, da ga treba suzbijati a ne jačati. Mi imamo međutim ovđe pred očima samo onu vrst čina. koji se traži od nas iz obveza ljudske socijalne i individualne etike, i koje od nas traže potrebe životne borbe. Tu nastaje potreba često potencirati životnu snagu da postignemo vjeru u sebe, a zato je nužno stvoriti spomenutu vrst htijenja za pravo raspoloženje, da ovakovo htijenje u nama nastane. Pobuda za to dolazi iz vana, poznamo je i svagdanjem životu kao nagovaranje i uvjeravanje o nečem, što bi se imalo učiniti ili izbjeći. Biće svakome poznato iz iskustva, koliku snagu može rln na naše htijenje izvrši ovaka vanjska pobuda. Kad bude toliko jaka, da nas pobudi na čin i mimo naše uvjerenje, onda zovemo to sugestijom. (Jer se to najlakše izvrši u hipnozi t. j. vanrednom stanju, s toga se sugestija obično smatra kao pojava hipnoze, no ima je vrlo često i bez nje.) Sugestija dakle nije još pokretanje volje na čin, nego stvaranje raspoloženja, da se neki čin izvrši i to jakim utuvljenjem slike o izvršenju toga čina. Očito je iz ovoga, da se sugestija iz vana mora u nama razviti do vlastite snage, i zato ona mora postati naše duševno vlasništvo. Tako nastaje iz sugestije autosugestija t. j. htijenje koje smo mi sami izdigli u našoj svijesti da ga privedemo u čin. Autosugestija može da bude posljedica vanjskog utjecaja (za pravo je ona to uvijek no ne uvijek izravno i namjerno, nego kao posljedica životnih doživljaja i potreba), no ona muže d« nastane i sazrijevanjem našeg htijenja iz razvoja naše vlastite moralne i intelektualne ličnosti. Ono, što se u nama sabralo u životnom iskustvu kao sađržina našeg duševnog života u podsvijesti, izlazi po vremenu u svijest i postane predmetom našeg htijenja. Najviše puta izazove iz naše podsvijesti tu sadržinu pobuda kakva iz životnih nam događaja a mi onda zauzmemo prema tome stanovište, koje se očituje htijenjem u izvjesnom pravcu i sad je zadaća autosugestije da jakošću svojeg uobraženja stvori u nama vjeru u sebe i po tom snagu za izvršenje naumljenog htijenja. Ova uloga sugestije i autosugestije i po tome vjere u sama sebe potvrđuje se ne samo ovom naučnom obrazložbom nego i svagdanjim iskustvom. Ko nije kadar bilo tuđom bilo vlastitom sugestijom predočit si pobjedu svoje snage, taj ne može ni da steče vjere u sebe a po tom ni snage. Kolika je ta snaga i koliko se njome može svladati i preturiti vidi se odatle, šta se je vjera u nju već od nekada smatrala jakim sredstvom u borbi protiv životnim zaprekama, ma da i nije bilo poznato, da je to sugestija i na čem se osniva. Savladavanje puti, kako je nalazimo u raznim oblicima askeze poćam od najstarijih vremena, može da uspjeva samo na jakoj autosugestiji. Razna lječenja, na oko čudotvorna imaju najvećim dijelom svoju uspješnost pripisati autosugestivnoj snazi. U novije doba je liječnička nauka također tome posvetila pažnju, pa se na autosugestiji danas, već osnivaju i posebni sustavi lječenja. No ne samo negativno, u suzbijanju zapreka, nego i pozitivno, u polučivanju uspjeha podaje sugestija snagu. Ustrajnost u borbi oko nekog tcilja potječe uvijek samo od tvrde vjere u koja je nastala snažnom autosugestijom, dok je usuprot klonuće u toj borbi u vrlo mnogo slučajeva poteklo iz pomanjkanja vjere u sebe. Ova posljednja pojava u toliko je važnija po proučavanje vjere u sebe, što je lakše i sjegurnije ustanoviti, što sprječava tu vjeru, nego li reći, kako ćemo je stvoriti, kad nam je potrebna da nešto polučimo. To znači da je lakše odstraniti zapreke toj vjeri, nego li ju stvoriti, gdje je od prirode neima. Stoga ćemo uvijek naći mnogo veći broj ljudi, koji su vjerom u sebe svladali zapreke pred kojima su se i nehotice našli na svom životnom putu, nego li onakovih, koji su te zapreke sami potražili, stavivši si neki veliki ili daleki cilj. Jer ovi posljednji imaju već po prirodi toliku snagu, da u svom životu osjećaju suvišak njezin i težnju istrošit ju, pa im je vjera u sebe tako reći već stavljena u koljevku. To su Hanibali i Napoleoni ali i Galileji i Spenceri. Za svladavanje pak redovnih životnih zapreka dovoljna je snaga oduprijeti se malodušju i potencirati si snagu autosugestijom do odvažnosti. Još veću ulogu, nego li u životu pojedinca igra snaga vjere u sebe kod množine, dakle gomile kako se očituje n svijesti socijalnih skupina naroda. Svijest o snazi i vjera u sebe kod gomile uvijek je učinak izvjesne sugestije,koja prelazi u skupnu autosugestiju. Takova sugestija gomile neima i ne treba duboke intelektualne osnovke. no tim više osjećaja. 1 za to ona može da obuhvati i najrazličitije individuje, jer osjećaji zbližuju ljude mnogo više nego li umovanje. Dovoljno je, da je pobuda na osjećaj zajednička, a to su one, koe. dolaze od zajedničkih interesa socijalnih skupina 1 naroda. 1 baš stoga što potječu iz osjećaja, one su u skupini jače. nego li u pojedinca, jer je sugestija tu slobodna od rezoniranja uma. Vjera u sebe, potencirana je tu do bezobzirnosti a snaga nepoznaje zapreka. I ta snaga, makar više puta i prelazila granicu mahnitosti, nužna je za održanje i životnu borbu skupina i naroda. Historija nam je svjedokom tome. Narodi, koj isu je imali, napredovali su iz malenog i sitnog do velikog i silnog. Dosta nam je spomenuti malo pleme Latina sa obala Tibra, iz kojeg .je nastao ovakom tvrdom vjerom i sugestivnom snagom »rimskog građana« jedan svjetski imperij. A što je izbilo oružje milijunskom plemenu Perzijanaca pred nekoliko tisuća Aleksandrovih bojovnika nego li pomanjkanje svijesti o svpjoj snazi i po tom vjere i, Svoju snagu? Nema sumnje, da historijske nauke, koje slijede iz ovakovih činjenica, vrijede i danas. Čovjek i gomila nijesu se u svojoj duševnoj suštini ništa promijenile od vremena Hanibalovih i Cezarovih pa i danas pojedince i narode u životnoj borbi i pregnuću podržava samo svijest o vlastitoj snazi i vjera u nju. Sugestija, koja stvara tu vjeru ima svoju sadržinu u idejama, koje ovladaju pojedincima i skupinama. U narodnosnim skupinama jesu to ideje narodnosti, koje danas još uvijek vladaju kao najače u njima. One ne nastaju u narodima momentanim sugestijama iz vana nego su rezultat vjekovnog razvitka u njima. Otuda im snaga u borbi za pravo na opstanak. Tom snagom odlirvali su se maleni, ali kulturni i nadjonalno samosvijesni narodi imperijalističkim velikim. Hrvatski narod ima također dovoljno jaku historijski razvojnu podlogu za ovakovu samosvijest i vjeru u sebe samog, pa ga po tom ne će ostaviti ni snaga.