Ko nije ovih riječi već čuo od čovjeka koji se ničim neda smesti u svom životnom uživanju? Između ovakih i onih, koji opet u sadašnjosti nemogu da osjete ni trenutka uživanja od brige za budućnost utisnuo se čovjek, koji umije uživati sadašnjost, a da pri tom ne zaboravi budućnosti. Ovakom kažemo, da je razborit, a onaj prvi je lakoumnik. Razmotrimo ga malo. Čovjek teži po svojoj prirodi za ugodnošću, a nju postiže tim, ako zadovoljava svoje životne nagone. Međutim su životne prilike čovjeka takve, da ne može uvijek zadovoljavati tih težnja nego valja da se podvrgava nekim stegama. Te stege potječu u jednu ruku iz uvjeta njegova vlastitog održanja, a u drugu ruku iz zahtjeva društva,, u kom živi. Već čovjekov tjelesni život ne dopušta slijepo zadovoljavanje pojedinih životnih nagona (životna stega). Životni je organizam čovjeka naime tako udešen, da mu ne prija zadovoljavanje samo pojedinih životnih nagona, nego razmjerno zadovoljenje sviju. Ako zadovoljenje pojedinih nagona i. rađa ugodnošću, ono ipak prekomjernom radnjom dotičnih organa prijeti životu cijeloga organizma. Stoga je opasno svako ugađanje, što potječe iz razuzdanosti tjelesnoga, pa i duševnoga užitka. Osim te neposredne biološke stege izvire iz zahtjeva čovječjega života još i druga, a to je skrb za uzdržavanje (gospodarska stega). Čovjek mora da za svoj život priskrbljuje potrebna sredstva ustrajnim radom. A radnja ne pruža uvijek ugodnosti; no bez nje nije moguće održanje pojedinca čovjeka. Druga vrsta stege u pribavljanju ugodnosti proizlazi iz obzira prema društvenoj zajednici, u kojoj živimo (društvena stega). Kad bi čovjek za volju ugodnosti išao samo za zadovoljavanjem svojih težnja i životnih nagona, brzo bi došao u sukob s društvenim interesima, ili, bolje rekavši, uz takve uvjete ne bi ljudsko društvo moglo ni postojati. Konačno ima tu i stega, što potječe iz pozitivnih odredaba vjerozakonskih, u kojima su božanskim autoritetom utvrđeni zakoni međusobnog ljudskog vladanja (vjerska stega). Iz sviju tih obzira, koji stežu neobuzdano zadovoljavanje životnih nagona, proizlazi skup zahtjeva, kojima moramo podvrći naše životno vladanje, a te zahtjeve zovemo jednim imenom dužnosti. Dužnosti imamo prema samima sebi, prema društvu i prema božanstvu. Tko se tim dužnostima ne pokorava, taj mora da strada, a može i da propadne. Taj ne može ili ne će da shvati bezumnost i pogubnost svoga postupka, ne umije ili ne će prosuđivati učinke i njihove posljedice, nego ozbiljnu i tešku stvar prima lako. Stoga takvu čovjeku kažemo, da je lakouman ili lakomišljen. Prema tome mogli bismo lakoum-nost ovako definirati: Lakoumnost jest takvo shvaćanje života, po kojem netko trajno teži za životnom ugodnošću, pri tom se ne obazire na dužnosti, kojima bi se morao podvrći u interesu vlastitog života. Jasno je otud, da tragičnost lakoumlja potječe iz nerazmjera čovjekove snage prema sili rečenih zahtjeva dužnosti, ili upravo iz nesposobnosti ili nemoći čovjekove, da bi te zahtjeve moispo kršiti i mimoilaziti bez svoje štete. Tko bi mogao fizički odoljeti svim posljedicama raskalašenost, u kojoj živi, tomu ne bi spravcm pripadalo ime lakoumnika; a isto tako ne bi valjalo lakoumnikom držati ni čovjeka, koji bi mogao odoljeti svim posljedicama, što proizlaze iz kršenja društvenih dužnosti. kl istinu ima ljudi, koji tomu odoljevaju bilo silom (tirani), bilo lakomošću (zločinci); no stoga. njihov postupak ne zovemo lakomošću, nego zlcćom. Razlika između zločinca i lakoumnika nije međutim samo u besvijesnoj nemoći i svijesnoj moći protiv posljedica povrede dužnosti, nego i u tom, što je u postupku zločinca sadržana namjera protiv dobrobiti bližnjega, dok lakoumnik krši dužnosti spram sebe i drugoga radi svoje ugodnosti, a bez zle namjere protiv bližnjega. Lakoumnik besvijesno i bez zle namjere oštećuje sebe i druge; za to društvo ne mrzi na njega, nego ga žali. On je samu sebi i nehotice dušmanin, pa se za to zgodno simbolizira kao jahač, koji na brzu konju hiti spram ponora. Pojave lakoumlja opažamo danomice oko sebe u najrazličitijim oblicima i kod sviju vrsta ljudi: od djeteta do starca i od prosjaka, pa do vladara. Lakoumno je na primjer dijete, koje .zna, da ga čeka kazna, ako ne izradi zadaće, a ipak provede sve prosto vrijeme u igri. Takvo shvaćanje dužnosti može ono da prenese u potonje životne prilike. Mjesto školskih dužnosti zapuštat će u životu dužnosti zvanične i ekonomske. Ne može se reći, da lakoumnik baš posve besvijesno zameće obzir na dužnosti. On ih shvaća, i to ne možda zbog toga, što bi nijekao opravdanost tih dužnosti, nego on uvjerava sebe i druge, da se svojim postupkom ne ogrješe o njih ili se nada, da će ga ipak možda kako minuti posljedica toga ogrješenja; Ukratko: lakoumnik vara sama sebe. Karakteristično je da su lakoumnici redovito dobra srca. Međutim i ta je dobrota redovno nuzgredne vrijednosti baš po svome psihološkom podrijetlu. Budućižda je u lakoumnika visoko razvijen smisao za lagodan i ugodan život, to je u njega i više smisla za takav život u drugoga. Što je prvi životni, zakon za njega samoga, to će najbolje shvatiti i u životu drugoga. Uza to je njegova vlastita sklonost na mimoilaženje dužnosti podesna, da lako shvati i oprosti takvu povredu i u drugoga. No baš iz tih razloga altru-ističko je djelovanje lakoumnika tek negativne etičke vrijednosti. On rado oprašta i rado povlači drugoga u krug svoga uživanja, no za pozitivno altruističko djelovanje nema mjesta u njega. Tko nema smisla za ispunjavanje dužnosti spram sebe, taj ne miože shvaćati ni svoje dužnosti spram drugih, a bez toga nema djela etičke vrijednosti. Za to lakoumnik može nekomu oprostiti dug ili rado udijeliti milostinju prosjaku, na kojega slučajno naiđe; ali ne će prionuti uz dobro djelo, koje traži rada i prijegora, jer to leži izvan njegova shvaćanja. Otkud lakoumlje? Premda je težnja za ugodnim životom prirođena, ne može se ipak reći, da je i sklonost na lakoumlje priređena i općena čovječja mana. Čovjek se dugim kulturnim razvojem toliko prilagodio uvjetima toga kulturnoga života, da već u njegovoj dispoziciji postoji smisao za rad i za dužnosti. U kulturnoga je čovjeka sklonost, da svoju životnu snagu troši u radu, .a primitivan je čovjek voli trošiti u igri i bojevanju. Stoga se može reći, da je sklonost na lakoumlje neki povratak u primitivno stanje, dakako samo što se tiče trošenja energije u igri, dok se s obzirom na uživanje lakoumnik dobro snalazi u stanju kulturnom, pa bi samo u uživanju bio kulturan čovjek, a u izgrađivanju kulture divljak. Na sreću je pojava lakoumlja individualna, a takva će i ostati. Ta se mana ne može ! razviti u pojavu općenu, jer lakoumnik propada i ne predaje svoje baštine dalje nego li jednoj ili dvjema generacijama. Ima i lakoumlja momentanog i prigodnog, pa onda takva, koje postoji samo u pogledu na neke stvari; no sve te pojave dadu se zgodnim postupkom ukloniti, a često je i samo životno iskustvo dovoljno, da takve lakoumnike osvijesti. Najteže se liječi rođeni lakoumnik. Njemu je sav svijet igralište, a sav posao i nastojanje šala i lakrdija. Prigodan lakoumnik samo se časom udalji s redovnoga puta, a rođeni opet samo se čas svraća na taj put, da se potom ponovo otisne svojom bliskom stazom. Ima nekih pojava, koji su srodni lakoumlju, ali se ipak ne smiju s njim zamijeniti. Tako se k njemu ne smiju brojiti djela, koje potječu iz smionosti ili velike odvažnosti, pa iz neznanja i kratkoumnosti. Isto tako ne pripadaju pojavima lakoumlja djela počinjena iz strasti i očajanja, jer je tu već zabačen osnovni princip lakoumlja, naime ugodnost na svoj životnoj liniji. Lakoumnosti je protivna ozbiljnost, pa savjesnost, tačnost, doktrinarnost i pedanterija, a krajnja joj je protivnost asketizam t. j. trapljenje tijela i težnja za što mučnijim životom. Između tih oblika u shvaćanju dužnosti svakako će biti najzgodniji oni po kojima čovjek može zadovoljavati dužnosti spram sebe i ujedno spram drugih tako, da bude dostojan član ljudskoga društva. Ozbiljnost shvaćanja i savjesnost u vršenju dužnosti čuvaju od lakoumlja, a ne zavode ni u mrko shvaćanje života, nego mu nasuprot podaju neku mirnu vedrinu. Takve vedrine ne može biti u čovjeka lakoumna. Iza sve blistavosti njegova svagdašnjeg života podjednako zijeva u pozadini neka nejasna neman, od koje uzalud odvraća oči.