Onaj smjer naučnoga istraživanja, koji je držao, da se sve može razjasniti grubo -menahanički i kojemu je i sam pojam »duševno« bio sumnjiv kao nenaravno sanjarenje, zamijenjen je novim, koji se osobitom ljubavlju daje na proučavanje duševnih pitanja. Dosta dugo bijaše psihologija pastorče istraživanja. Duševne pojave ostajahu tako duboko u tami neznanja, da je i nauka o živčanim i duševnim bolestima do najnovijega vremena bila samo zbirka simptoma,, koji su za nuždu grupirani sa posve vanjskoga stanovišta. U to mrtvilo unese u 90. godinama prošloga stoljeća novo svijetlo Freud sa svojom naukom o psihoanalizi i za kratko vrijeme stvori čitav pokret. (Psiha = duša, analiza — raščinjanje; psihoanaliza je nauka o igri duševnih snaga. Pojam je mnogo širi nego što se može shvatiti iz samoga prijevoda riječi.) Ona donosi novi način liječenja duševnih bolesti, i nastavljajući u tom pravcu postade ona nova teorija o duševnim pojavama uopće. Velikom žestinom započne odmah boj za i (protiv Freuda, koji se od onda ne stiša. Danas je psihoanaliza zainteresirala ljude daleko izvan uskoga kruga učenjaka. Veliko zanimanje zavlada za tu nauku medju obrazovanima ljudima današnjega vremena. Naravno, da imade i nesporazumaka i pogrješnih sudova, što uz zamršenost stvari nije nikakvo čudo. Želimo li ozbiljno predočiti nauku Freuda najbolje je proslijediti povijest njenoga razvoja. Kod proučavanja počeše Breuer i Freud histerijom, dakle s bolešću koja imade najraznovrsnije pojave n. pr. uzetost udova, što nastaje uvijek radi nervoze, dakle ne radi organskih kakvih ozlijeda. Jedna bolesnica obaju istraživača trpjela je primjerice od žestokoga kašlja, koji je dolazio na oko vrlo neredovito i za koji se u organima disanja nije mogao ustanoviti nikakav uzrok. A što je izazivalo tu mučnu pojavu Mukotrpnim sitnim radom i genijalnom oštroumnošću raščinio je Breuer ovaj slučaj ovako: Prvi se slučaj desio, kada je bolesnica bdila kod svoga teško bolesnoga oca. Iz susjedne kuće dopiraliu do nje zvukovi glazbe za ples. U njoj se odmah probudi želja, da i ona prisustvuje kod plesnoga užitka. No u istom trenutku osjeti, da je ta njena želja velika nepravda prema teško bolesnomu ocu i ona si stane žestoko predbacivati u sebi. Želja dakle za uživanjem bijaše potisnuta osjećajem dužnosti. Ali se ta želja za uživanjem javljala podmuklo i nadalje kao liisterički simptom (pojav). kao žestoki nervozni kašalj, a u buduće ga izazivala svaka glazba. Tako dobivene rezultate poopćenili su Breuer i Freud, te izjavili, da se raznovrsne bolne pojave histerije imadu smatrati ostatcima i duševnom potištenošću nakon vrlo afektnih doživljaja. Taj sudbonosni doživljaj, ma kako neznatnim on izgledao, dobiva kod histerije bolesno afektno pojačanje i postaje tako duševnom nesrećom. No uvijek stoji taj doživljaj u izravnom protuslovlju s ostalim duševnim stanjem dotičnoga. i sjećanje na to prati uvijek jaka zlovolja i neraspoloženje. Stoga ga svijest ne preradjuje već ga stalno potiskuje u podsvijest. Ondje, u podsvijesti, »uhvaćeni« afekat. koji nije došao do iz jednačenja što bi ga oslobodilo stalno uzbudjuje duševni život i može se i nadalje pretvoriti u posve neobične tjelesne trzaje ili smetnje, dakle u histerićke simptome. Tako se najzamršenije duševne pojave kod postanka histeričkih simptoma izvode iz otpora suprotnih duševnih sila. Po ovome slijedu misli može se zaključivati, koliku važnost polagahu Freud i Breuer na djelovanje naše podsvijesti. Ova spoznaja neprolazna je zasluga njihova, jer zacijelo se pojam »duševno« ne pokriva s pojmom »svjesno«. Bez sumnje se i ispod praga svijest zbivaju takove duševne pojave, koje odavaju stanoviti stupanj logike, i koje su točan odraz utisaka iz vana, a da se ipak ne pojavljuju u našoj svijesti. Freud razlikuje tri sloja svjestitoga. koja obilježuju naš duševni aparat. To je, prvo, nesvjesno, onda predsvjesno, čiji sadržaj može svakoga časa postati svjesnim, i svjesno u doslovnom značenju riječi. Svjesni i nesvjesni duševni život prema tomu ni-jesu suprotnosti, već im se granice slijevaju i prelaze neopazice jedno u drugo. Za naučno istraživanje nesvjesnih pojava mislio je Freud, da je našao tri puta. Ponajprije mu se učinila važnim obrada tako zvanih pogrješnih djelovanja, onih prividno slučajnih pojava zaboravnosti, zarieanja (zarekao se), grješenja u pisanju itd. Primjerice ne rijetko se desii, da je netko rekao nešto, što je htio zašutjeti. Freud ne misli, da su to slučajne pogreške već smisleno djelovanje, koje uzrokuje podsvijest. »Svijest snuje, podsvijest odlučuje«, mogla bi se preuđesiti stara poslovica. Pogrješna djelovanja odaju struje i snage, koje djeluju u podsvijesti. Daljnje važne zaklučke misli Freud da može izvesti iz temeljitoga raščinjanja (analize) pojava kod pokusa asocijacije. Ukratko, kod toga se radi o tome, da opažanik na zadanu riječ uzvrati onom koja mu u vezi s njom odmah padne na um. Ka primjer, riječ dijete izaziva riječ dragi. Dugim i mučnim pokusima možemo dobiti uporišta za prosudjivanje podsvjesnoga duševnoga djelovanja opažanikova. Treći i najvažniji put. koji da upravo kao široka cesta vodi u carstvo podsvjesnoga, učinilo se Freud u istraživanje sna. On je osnivač savremenoga znanstvenoga tumačenja sna. Prema Freudu su sni reakcije duše na dnevne doživljaje. Kod toga on polazi od sanja djece, koji po njemu nijesu ništa drugo, nego neispunjene želje dana. Što nije dao dan. donio je djetetu san kod spavanja. Kod odrasloga su ti odnosi zamršeniji. Ovdje je želja možda na raznovrsne načine sakrivena i odjevena u simbole. Potrebno je stoga razjašnjenje da đodjemo do pravoga sadržaja sna. KocČtoga obradjivanja sadržine sna pokazuje se opet djelovanje podsvijesti, koja vrši ujedno cenzuru nad sakrivenim željama pojedinaca. Dobivši tako uvid u carstvo podsvijesti, izgradio je F reu d svoje novo mišljenje o bitnosti psihičkih pojava. Stoga mu za duševno djelovanje daje obilježje svjestito u svojim raznim stupnjevima i radovima. Dalekosežni utica j podsvjesnih struja dokazuju mu. da je naše djelovanje i htijenje uvjetovano vanjskim ili nutarnjim stanjima ili doga-djajima. Htijenje nije dakle bezuzročno, već je vezano na nutarnje i vanjske povode. Drugima riječima: Freud tvrdi, da se ukupno dušševno bivanje odvija automatski, da se kreće u stalnom i čvrstom kolosjeku i da ga još osim toga prati stanovito nastojanje prema nekomu cilju. To je polazna točka nauke o psihoanalizi. Dva su nagona prema Freud u djelotvorna u svakomu pojedincu nagon samoodržanja, koji ima zadaću, da ga održi a životnoj borbi., i seksualni (spolni) nagon, »libido«, koji goni suprotne spolove jedan drugomu. Jedan i drugi praćen je stalnom željom za sticanjem ugode i izbjegavanjem neugode. Freud drži nadalje, da je dokazao, da sve struje, koje dolaze iz podsvijesti, potiču iz seksualnoga (spolnoga). To je on prihvatio kao neoborivu dogmu, i kod daljnjega izgradjivanja ove nauke poprima ona upravo neobične oblike. Prema toj nauci postoji već u dojenčetu seksualnost, ono je prema Freudu polimorno perverzno i sisanje majčine grudi seksualno je djelovanje. Činjenica da otac voli više kćerku, a mati sina, budi u sinu želju, da bude na mjestu očevom,, a u kćeri, da bude na mjestu majčinom. Freud naziva ovu pojavu prvim izborom ljubavnoga objekta (predmeta) i nadovezuje mu svoje poznato mišljenje o edipi incestskupinama (kćer zaljubljena u oca i sin u majku). Nitko neće danas doista poricati činjenicu, da erotika (ljubav) obuhvaća kao finom mrežom cijeli duševni život pojedinaca. Njeno djelovanje ide za cijelo vrlo daleko. Ali je isto tako stalno, da je pokušaj, protumačiti svako čuvstvo ugode i neugode samo s toga gledišta na nepravom putu i u najmanju ruku nedokazana stvar. Pa ma kako genijalna bila Freudova nauka u cijelom, ipak će pokušaj, da se i najzamršenije duševne pojave riješe kao jednostavni mehanizam, morati razbiti upravo na tom. da te stvari nijesu tako jednostavne. Na ovima novima psihološkim zasađama izgradio je Freud svoju teoriju o postanku neuroze. U njih on ubraja prema oznakama kliničke psihijatrije histeriju i psiho-neurozu to jest bolesti duševnoga podrijetla. Već je spomenuto da su Freud i Breuer tumačili histerične pojave kao otpor suprotnih duševnih sila. Uzrokom su im duševne nezgode. Sada je Freud mislio, da može iz toga, a na temelju svoje malo prije nabačene libido-teorije utvrditi, da skoro svi ovi siptomi bolesti proizlaze iz smetnja u poručju erotike. Normalno bi bilo, kada bismo seksualnost djeteta u vrijeme puberteta mogli osloboditi od praobjekata (od vlastitoga tijela i od najbližih rodjaka) i tako je uputiti pravilnim kolosjekom. Freud misli, da je to, što je nemoguće potpunoma osloboditi taj nagon uzrokom neuroznih pojava. Tu imadu one svoj korijen. I za nj bijaše posve razumljivo, da je neizvršenje erotičnih potreba često uzrokom nervozne ili duševne smetnje. On govori ovdje 0 bijegu pojedinca u bolest. Našavši uzrok postanku bijaše za Freuda nadjen i način liječenja neuroze. Za njega su one potpuno izlječive. Po neki puta otkriva se t.zv. »katartičkiin metodom (načinom)« uhvaćeni afekat. Dobivši uvid u uzrok postajanja bijaše prema Breueru i Freudu položen pravilni put i za liječenje bolesti. Ono treba da je neposredna posljedica jasnoga saznavanja uzroka, 6 kojega je bolest nastala. U traganju za ovim duševnim klicama bolesti, koje najviše potječu iz doba djetinjstva i puberteta), služi se psihoanaliza istim postupkom, koji rabi Freud za razjašnjenje podsvjesnih duševnih pojava. Mukotrpnih sitnim radom dobiva se obradjivanjem onoga, što »pada na um« pokusi asocijacije) i analizom (raščinjanjem) pogrješnih djelovanja, te iz sanja duševno bolesnoga materijala-, koji liječnika dovodi do izvora bolesti i na taj način čini mogućim liječenje uzroka. Kako prema Freudu neuroze nastaju uslijed toga, što se seksualitet priljubi uz praobjekte, leži zadaća psihoanalize u tom, da naknadno postigne to zao-stalo oslobođjenje seksualnoga od dječijih veza. Ne možemo ovdje govoriti o kritičkim prigovorima, koji se javljaju protiv Freudovoga shvaćanja ovoga .postupka kod liječenja. Moramo ipak upozoriti, da samo to, da uzrok bolesti dodje u svijest bolesnikovu, često ne znači i ozdravljenje, jer su mnoge duševne rane nastale u krutim prilikama života, koje ee ne mogu odstraniti samo time. da ih se spozna. Tako može gubitak ljubljene osobe biti uzrokom duševne bolesti. Nadalje je analitički postupak u današnjem obliku tako zamršen i zahtijevaČ tako dugi liječnički rad, da se može upotrijebiti samo kod malenoga broja bolesnih. Psihoanaliza jest i to je jako podvukao i njen tvorac u razvoju. Za cijelo će biti potrebno velik dio Freudovih tvrdnja napustiti, pa je već i sam Freud prekoračio ogradu. Bez njenih nastranosti postizavaju se medjutim već i danas znatni uspjesi kod liječenja. Psihoanaliza je vrijedna tekovina za psihoterapiju. Ona upotpunjuje ostale načine liječenja duševno bolesnih sugestiju i hipnoterapiju. Pa ako se sada psihoanalizom razbistri ma i mali dio duševnih pojava, bit će ipak svijetlo ondjej. gdje je dosada vladala gusta tama. Možda je ovdje genialnim Freudovim radom utrt put, s kojega će u buduće biti moguće daljnje dublje i šire prodiranje u područje duševnih pojava. Preveo: ks.