Svaki put još svjetska povijest to dokazuje dalo se čovječanstvo svladati idejama, koje daju pravac savremenomu mišljenju. Dešavalo se to uvijek ovako: ponajprije nikne nova misao, koja obećaje da će donijeti željeno riješenje; to mišljenje raste i širi se u umovima sve većega broja savremenih mislilaca, onda ga oduševljeno prihvaćaju široki slojevi, napokon pristaju uz njega svi i time nastaje početak svršetka. Misao je postala gospodar, a čovjek rob: duševno ropstvo pritište čuvstva i misli, duševno ropstvo pritište strmu crtu težnje za napretkom i čini je vodoravnom, a onda je savija i prema dolje. Dok plameni duh pojedinaca ne baci nove klice u svijet, koje pa makar njihovi začetnici i bili proganjani pa i uništeni od ropske i fanatične množice ipak negdje nalaze plodno tlo, te se žilavo bore za opstanak i napredovanje. I kolo počinje na novo, crta se diže, isprvice lagano, kasnije sve brže i brže. skače pobjedonosno u visinu, slavi slavlje i bivša misao, sada djelovanje, pretvara se u tiranina. A čovječanstvo pada u novo duševno ropstvo, u duševnu noć. Počelo je doba tehnike. Procvali su prvi cvijeci; sjajne su njihove boje i mnogo obećavaju njihovi plodovi. Posvuda niču i rastu tvorevine tehnike, navješćuje se novo sunce. Ono možda više nije daleko. Jednoga dana dići će se velikim sjajem nad obzorjem, da obasja novo doba posvećeno tehnici svojim plamenim zrakama. Buni se doduše svijet, koji pripada filologiji i koji sada izumire, i bori se očajno protiv nove snage, koja nastaje, bori se zdvojno i brani svoj nekadanjižposjed, duševni život čovječanstva, najočajnije, no novoj i sposobnoj za život tehničkoj misli nije više dorasla ostarjela i otuđjala nauka, koja prekapa prašrie arkive, i nova nauka napreduje pobjedonosno iz dana u dan. Dok tehničko mišljenje ne zavlada umovima ljudi, koji upravljaju sudbinom svijeta. Dok tehnika ne postane vladaricom civilizovanoga čovječanstva. Dok ne đodje diktatura tehnike. Tu prijeti opasnost. Tu prijeti opasnost potpunoga osiromašenja čovječanstva. A to će osiromašenje čovječanstva nastupiti onim časom, čim tehničko mišljenje ubije svaki čisto idealistički pravac duševnoga rada i svako tjelesno osjećanje. Budući čovjek može prema tehnici stajati u dvostrukom stavu: ili da ona vlada p.jim, ili da on vlada njom. Samo ovomu posljednjem smije nas voditi napredak tehnike. Čovjek mora sačuvati svoju samostalnost, pa ma kako tehnika i tehničko mišljenje uticalo na njegov život. Inače je njegov rast samo lažno napredovanje, nakon kojega mora doći jednoga dana kada se povuče bilansa strašno otreznuće. Poželjno bi bilo, da čovječanstvu ovaj put uspije, da tekovine svoga vremena udesi sebi na korist i da otkloni od sebe opasnost jedne diktature: diktature tehnike.