Godine 1749. raspisa akademija u Dijonu nagradu za riješenje pitanja: »Da li je kulturni napredak čovjeka unaprijedio ili pokvario njegov moral?« Nepoznati još do tada J. J. Rousseau napisa kao odgovor na ovo pitanje raspravu, kojom je prvi puta istupio pred javnošću i to s velikim uspjehom. Ne samo, da je polučio nagradu, nego i priznanje te slavu u čitalačkom svijetu onog vremena. A kako je glasio njegov odgovor na ono zamašno pi? tanje i čim se je mogao toliko sviknuti? Rousseau je jasno i glasno dao niječan odgovor on je ustvrdio, da je kultura čovjeka iskvarila i da je njezinim porastom padao ljudski moral. Ostavljamo ovdje posvema po strani pitanje, što je kašnjeg pisca »Društvenog ugovora« i »Emila« potaklo na ovakovo shvaćanje tog pitanja, kao i to, da je kašnje ovaj svoj prvijenac on sam označio u svojim »Ispovijestima« kao djelo slabe vrijednosti nas ima ovdje više, da zanima pitanje: Zašto ovakovo protukulturno shvaćanje nalazi ovoliko odobravanja »u vijeku prosvjete« (kako se 18. vijek naziva) i k tome u najkulturnijem evropskom narodu? Čini se na prvi pogled, da tu pojavu nije teško protumačiti, jer po »moralnom» ocjenjivanju »vijek prosvjete« ne dobiva u historiji odlične ocjene u svom društvenom moralu a najmanje u francuskog, gdje je po sudu »strogih« historika taj »moral« jedan od glavnih uzroka Velikoj revoluciji. Odobravanje Rousseauu, imalo bi po tome biti priznavanje vlastitog kulturnog nemorala. No taj je tumač vrlo površan i po tome neispravan. Aplaus, što ga Rousseau dobiva u toj stvari od svojih savremenika, ima svoj izvor prosto u originalnosti, da ne rečemo paradoksalnosti osnovnih njegovih nazora o kulturi a nikako u nekom osjećanju svoje nevrijednosti. Još manje pak u težnji za »poboljšanjem«. Jer oni krugovi, iz kojih je aplaus potekao, već su davno izišli iz okova svagdašnjeg morala i u praksi i u teoriji, a široka masa niti zna za to umovanje o moralu, niti mari za tumač o njegovim razvojnim uvjetima. Ona pozna samo svoj »kućni moral« od vjekova i živi po njem — koliko može. Da Rousseauov odgovor nije prihvaćen kao neka nova istina, vidi se najbolje odatle, što je nekoliko godina iza toga »propao« na ocjeni druge nagradne radnje »Što je uzrok nejednakosti među ljudima?« Tu je i opet ljudsku kul* turu označio glavnim krivcem i tolikom žestinom dokazivao potrebu, da se vratimo »prirodnom stanju«, da mu se sarkastički Voltaire i inače njegov protivnik, narugao rečenicom, kako još nitko do njega nije upotrijebio toliko duha i oštroumnosti, da od čovjeka načini životinju.Međutim nije Rousseau jedini, koji je obaranjem ljudske kulturnosti htio da nekakovim »povratkom« spasi kulturnog čovjeka od njegove pokvarenosti. Počam od kralja Salamona s njegovim »Vanitas vanitatum«, staroindijske »Nirvane« kršćanskih crkvenih otaca i asketa, pa sve do Tostoja i njegovog »kraljevstva božjeg u nama« u svih »popravljača« ljudskog morala, nalazimo jednu glavnu misao: »Ostavi put, kojim si pošao i pođi drugim«. Glede toga drugog puta ne slažu se doduše svi, jer jedni traže »povratak Bogu«, drugi u »Ništa, a treći »k prirodi« no svi se slažu u tom, da sadašnji put valja ostaviti. Nesmirenost oko tog kulturnog problema, očituje se i u savremenom koketiranju sa »Istočnom kulturom«, koje je mienito izbilo povodom čuvenog Spengleovog djela o propadanju zapadne kulture. Budha i Nirvana, »Charma - Yoga« pa čak i indijski fakiri svojim pelivanskim produkcijama postaju moderni. Spiritizam i okultizom zaodjenut u znanstveno ruho, teo i antropozofija, zovu modernog čovjeka na svoje putove, da se popravi i smiri na svom putu za vječnom istinom i dobrom. Dakako, da se oko svega toga uznemiruju samo ljudi na površini kulturnog društva, dok dubine njegove kulturne ii jeke teku dalje svojim stalnim tokom, kojim ravnaju fizički i psihički zakoni socijalno?kulturnog razvoja čovječanstva. No, ako ideje i pokreti sa površine kulturnog čovječanestva nijesu od odlučnog ujcaja na tok njegovog razvoja, oni su ipak važni kao izražaj visine, do koje je misaona strana jednog razvoja doprla u općem kulturnom razvoju. I, uzevši stvar s toga gledišta, ukazuje se jedna zanimiva pojava: Suglasnost sviju vjekova u nezadovoljstvu nad nejednakošću u napretku ljudske materijalne i moralne kulture. Uz ovu su? glasnost nalazimo još jednu karakterističnu po osnovno stanovište u traženju uzroka i lijeka protiv tog nesklada a to je, da gotovo svi traže te uzroke u tom, što je čovjek izgubio, nešto, što je imao, a mogao je sačuvati no nije htio, u kratko, da je sam pokvario ono u sebi, što je valjalo. I tako je nastala ona općenita lozinka o ljudskoj pokvarenosti kao jednoj pojavi, koja stalno prati napredak kulture. Ovakovo shvaćanje uključuje već samo po sebi nazor, da je čovjek nekada, prije kulture svoje bio »dobar«, jer već sam pojam: »po? kvaren«, kaže, da je ono, što je sad »pokvareno«, moralo biti nekoć »nepokvareno« t. j. imalo sva svojstva, koja pri? padaju dotičnom predmetu, u kratko, da je ispunjavao svoju svrhu. Primjenimo li ovo jedino prirodno shvaćanje pojma pokvarenosti na kulturnog čovjeka, onda to znači da je »po? kvareni« čovjek izgubio svoja moralna svojstva. A pošto se ono, što je pokvareno, mora popravljati, onda je nosve prirodno, da i čovjeka valja popravljati, baš onako kao što pokvarene strojeve, ceste ili kuće. Kad bi pri tom odlučivali samo logični zaključci, išla bi stvar lako, no kao što je i pre? dobro poznato ide ona vrlo teško, za pravo i nikako. Od? kuda ta teškoća? Strojevi, kuće, građeni su po izvjesnom planu uz poznate mogućnosti izgrađenja. Znade se njihova svrha i prema njoj se iskorišćuju prirodni zakoni, koji tu mogu da posluže. Imamo dakle pred sobom njihove »nepokvarene« tipove, pa nam nije teško popraviti nokvarene. No kako je sa »pokvarenim« čovjekom u tom pogledu? Mislimo tu »moralnog« čovjeka, a ne »prirodnog«, jer ovaj ispada iz tog računa, pošto on i nema nikakve svrhe osim vegetirati. »Moralni« čovjek pak jest doista produkt ali ne prirode same, nego njezinih zakona, koji vladaju fizičkim i psihičkim razvojem pojedinca i ljudskog društva. Taj pako razvoj nezbiva se po nikakvom barem nama poznatom planu, a što je najfatalnije po popravljanje tih produkata, kad se pokvare, mi neznajući kako su postali ne umijemo ih ni popravljati. Baš kao ni mehaničari stroj, kome ne poznaju planani svih uvjeta njegove izgradnje. A kod popravka moralno »pokvarenog« kulturnog čovjeka pridolaži i još gorka ironija, da je ne samo on, nego i sav moral produkat kulture, koja po tom stvara i ujedno razara svoje djelo. Jer, nitko neće valjda ozbiljno ustvrditi, da je moral moguć bez kulture i da se negdje nalaze ili su se nalazili moralni ljudi bez kub ture. I time otpada potpuno utvara nekog prvotno »nepokvarenog« čovjeka, jer osim u fantazijama »zlatnog vijeka čovječanstva« i snatrenju o »dobrim starim vremenima«, kad su ljudi bili sušto poštenje nigdje i nikada ne nalazimo u ljudskoj historiji na takove »nepokvarene« ljudske generacije. A pokvarenih imamo i nekada i sada i suviše i trudimo se vječno, da ih popravimo. I pri tom udaramo na ono, što nas je stvorilo, pilimo granu na kojoj sjedimo. Odkud dakle ta vjera u »nepokvarenog« i borba protiv »pokvarenog« kulturnog čovjeka. Ova posljednja lahko nam je razumljiva, jer je to borba protiv nečega, što je u ljudskom društvu nepovoljno. No kako da shvatimo vjeru u nepokvarenost, kad nijesmo u kulturnom razvitku čovjeka prošli fazu te nepokvarenosti ? I na to pitanje ima odgovor, tek nije mu lahko pribaviti priznanje, jer tome baš smeta ono vjerovanje u »nepokvareni« vijek ljudstva. »Nepokvareni« čovjek jest naime posljedica potrebe i po tom želje kulturnog čovjeka. A što se želi, u to se i vjeruje. A jer u to vjerujemo, mi smo si zasnovali i plan njegovog izgrađenja, ma da i nepoznamo onog, po kome je izgrađen zbiljski kulturni čovjek. Mi smo upoznali, da je utjecajem onoga, što nazivljemo kulturom, nastala vrsta ljudi, koji zadovoljavaju uvjetima života u kulturnoj ljudskoj zajednici i to su ti kulturni »nepokvareni«, a svi, koji istupaju iz redova njihovih, jesu »pokvareni«. Mi smo naukom doznali, kako je u društvenom i individualnom razvoju nastala ona »nepokvarena« vrsta, upoznali smo i glavne faktore toga postajanja, no sam proces toga postajanja ne poznajemo još ni iz daleko toliko, da bismo mogli po svojoj volji spriječiti istupanje iz reda »nepokvarenih« u redove »pokvarenih«. Poznamo elemente, iz kojih postaju oni prvi, ali nijesmo moćni odstraniti elemente, koji sudjeluju kod sastava onih drugih u kratko pojava, koja nas smeta i u kemiji. Analiza nam je otkrila elemente jednog kemijskog spoja, ali nam nije time uvijek otkrila puteve za njegovo stvaranje. Mi znademo, što je potrebno, da se netko može označiti dobrim, no znamo iz iskustva i to, da nije dovoljno samo ga poučiti o tim svojstvima, pa da takovim i postane. No, jer nemamo do sada drugog načina, a poučavamo neprestano velikim dijelom bez uspjeha, mislimo da je neuspjehu razlog u samom nedovoljnom poučavanju ili kako mi to zovemo uzgajanju. Tražimo razlog samo u sredstvu, kojim obrađujemo materijal, a puštamo s vida svojstva mateijala prema uspješnoj uporabivosti tih sredstava. I tako je došlo, da se okrivljujemo, za nešto, što u istinu nije naša krivnja i tim stvaramo neki kulturni defetizam, klonulost, koji našem daljnjem kulturnom napretku, može više da škodi, nego li što mu koriste razni »etički pokreti« i stvaranja »Novog čovjeka«. Temelji naše današnje kulture usađeni su u ljudskoj prirodi, a napredak niezin srasao se je tak usko sa razvojem fizičke i psihičke prirode kulturnog čovjeka, da je drmanje sa tim mnogovjekovnim razvojem naivnije, nego li drmanje djeteta sa stoljetni hrastom.Pa kad uvažimo, koliko je dug morao biti taj razvoj, dok smo od špiljskog čovjeka došli do današnje naše vrste »nepokvarenih« onda se nećemo čuditi, što još uvijek danas ima mnogo uskoka iz njihovih redova. Šta ih vuče iz ove vrste? Nasljeđem glas, njegovog špiljskog šukumdjeda. A koliko se teško oduprijeti se jakosti toga glasa, to možemo saznati iz priznanja Sokratova, koje je učinio jednom zgodom da je on »kotao pun strasti«, kojeg vječno guši i nebiga potpuno ugušio, da živi još sto godina! Ili priznanje Goeteovo; da se u dubini svog bića osjeća sposobnim za svako zlo. A i Kristove riječi: »Bdijte i pazite, da nepadnete u napast«, imaju isto značenje. Pa kad se ovakvi uzori »nepokvarene« vrste samo naporom održavaju u njoj otkud nam pravo očekivati, da će se »redovi« te vojske sačuvati od »dezerterstva« samom časovitom preobrazbom u »novog čovjeka?« Taj će »novi čovjek« nestati, kad ga od dezerterstva iz »nepokvarene« vrste nebude više suzdržan vala vanjska stega društva, nego vlastita snaga uvjerenja. Tome pak treba vjekova, a dosadanji stepen prema visini početnih nesumnjivo nam pokazuje napredak. Na tom putu, nemojmo dakle šuštati on se napretkom kulture sam usavršu je dok nas jalove i vrlo jeftine lamentacije nad »pokvarenošću kulturnog čovjeka« i njegovo popravljanje po starim receptima, a pod novim imenima mogu samo da zaustave na putu našeg kulturnog napretka. Gubi se vjera u ono, što je oprobano kao jedino moguće a obmanjuje nečim, što je nemoguće. Neimamo doduše razloga biti zadovoljni s našom današnjom etičkom kulturom, ali još manje nad njom zdvajati. Više proučavanja, kako smo došli do sadanjeg stanja i ispitivanja objekta, koji hoćemo »popravljati« a manje izmišljanja »novih metoda« i recepata Tim ćemo polučiti ravnotežu između naših etičkih zahtjeva i mogućnosti njihovih ispunjenja, a po gotovu izbjeći klonulosti u borbi sa našim etičkim napretkom.