Iz zagrljaja lijepe vedre noći izvila se tiho i polako zlatna svibanjska zora. Kroz bujnu se premaljetnu travu otiskivao blagi povjetarac. I sitne glavice travine ponizno se sagibale pred sjajem sunca, što je baš izlazilo i svoje zlato prosipalo po gori i dolini. Marija, Sveta Bogorodica, zaputila se toga svibanjskog jutra bijelim svijetom u sjajnom bijelom oblaku. U plastu modrijem od premaljetnog neba. A na plaštu sjale su zlatne zvjezdice. I sa glave Gospine razlijevala se rumen, kao rumen sjajne proljetne zore. Daleko je daleko putovala Marija, Sveta Bogorodica. Već je bila prošla Italiju, tu pravu bašču Božju. I pohodila je Spasnjolsku i pod Pirenejima lijepi francuski Lurd, taj uistinu kutić nebeski. I onda se je. sva nasmijana, obratila Marija prema Istoku. Brzo je preletjela tolike kršćanske krajeve. I sad je lebdila nad jednim krajem u Hrvatskom Zagorju. Naša Draga Gospa zna, da njezina vjerna djeca u Hrvatskom Zagorju svakidan u mjesecu svibnju srdačno pozdravljaju Nju. Kraljicu Svibnja. I blago je podigla Marija, Sveta Bogorodica, svoju desnicu nad livade i njive, nad gore i doline Hrvatskoga Zagorja. I blagosivala ih. Anđeli, što su pratili Mariju, Svetu Bogorodicu, čudili su se toj tolikoj ljubavi i dobroti Gospinoj prema tomu hrvatskom kraju, gdje su se nizale sitne seoske kućice, i gdje su se vidjeli priprosti ljudi, ali kao ljubav dragi i kao hrast jaki ljudi. I drago je bilo anđelima zagledati se u te ljude. Ali im je opet srce čeznulo za svetim nebesima, kojih su se već bili baš zaželjeli. A Marija, Sveta Bogorodica, jednako je upirala svoje blažene poglede u te krasne hrvatske krajeve. Ona je znala za sve tuge i muke, što se kriju u tim krajevima. I znala je dobro za sve dobre želje i molitve, što su se sad dizale k Njoj, na stotine i stotine, iz usta onih pobožnih kršćana u Hrvatskom Zagorju. 1 znala je Naša Draga Gospa, da u onoj osamljenoj seoskoj kućici, nad kojom je upravo sad lebdila, svakidan kleči i moli se jedna blijeda ženska glava pred Njezinom svetom slikom, i prosi je, sve sa suzama u očima, za jedno dijete. Znala je Gospa, kako se toj ženi i njezinoj poniznoj vjeri smije njezin čovjek, koji ju je ipak puno volio.I Marija. Sveta Bogorodica, blagosivala je ovu osamljenu seosku kućicu u Hrvatskom Zagorju. I danas je htjela da usliši vruću želju i molitvu toj blijedoj ženi i svojoj velikoj štovateljici. A pratio je Mariju, Svetu Bogorodicu, i jedan mali anđelak, koji. sav izmoren od putovanja, uvukao se i sakrio pod skut sjajnoga plašta Marijina. Blaga i milosna Gospa tomu se je samo nasmiješila. Ali je pritom i pomislila na vruću želju i molitvu svoje vjerne štovateljice. I lakom je rukom odvila uvijeni skut svojega plašta. I mali je anđelak, sav uplašen, ispao iz plašta Gospina i pao na livadu u svibanjsko cvijeće, među same bijele ivančice. Baš je u taj čas išao tom svojom livadom seljak, čovjek one blijede pobožne žene, vjerne štovateljice Gospine. Mlad je bio, pa je uživao u svibanjskom blagom jutru i mirisnom cvijeću. 1 sagibao se, i brao je u kiticu ivančice, da tom bijelom kiticom obraduje svoju dobru i pobožnu ženu. A ona će tada brže-bolje odletjeti u Gospinu crkvu i postaviti na Gospin oltar tu dragu kiticu bijelih ivančica. Kiticu, svu prodahnutu vrućim uzdasima mlade i blijede žene.Kad najedamput, sav zaprepašten, ugleda mladi seljak među ivančicama jedno djetešce. Djevojčicu od jedno tri godine. Djetešce golo, a glava mu bijela i zlatna, kao anđeoska. Dijete se igralo sa bijelim ivančicama. I seljak je kleknuo pred djetešce, kao ono Mudraci od Istoka pred Božanskim Djetetom u Betlehemu. I seljak se nije mogao dosta da nagleda toga malog i dragog anđelka. A nije se usudio da ga dotakne svojim rukama. I oprezno je stavio svoj topli gunjić na malo i golo tijelo djeteta, i pohitio, kao bez duše, u kuću svoju, da zovne brzo svoju pobožnu ženu. Domalo su i on i žena mu bili kraj djeteta u cvijeću. Žena je sva drhtala od dragosti nad tim malim čudom Božjim, što joj se tako milo i drago smiješilo. I ona ga je uzela na svoje ruke, i pritisnula tu malu anđeosku glavicu na svoja prsa. I dijete je drago zaklopilo svoje oči, i smiješeći se usnulo. Kao dijete, kad zaspe na grudima svoje majke. Tako su otprilike išli k svojoj kući u Nazaretu Marija i Josip. U tako svetoj i pobožnoj šutnji. A iz daljine ih na obzorju pozdravljao blago i sunčano onaj sjajni i bijeli oblak Gospin I nadjeli su na krštenju djevojčici ime Ivančica, jer su je našli na livadi među samim ivančicama. I onda je bilo, kao da se je Sveta Bogorodica spustila sa oltara i stala među njih. Tako su se bila njihova srca ujedinila u međusobnoj svetoj ljubavi. U rano jutro ustajao bi seljak i oprezno, tiho izlazio iz kuće, da ne probudi svoju mladu ženu i lijepu djevojčicu. I radio je sada svoj težački posao upravo rado i radosno. A u nedjelju i svetac čudile bi se njegove sluge i sluškinje, kad bi ih on slao u crkvu, da slišaju svetu misu. To on prije nije nikad običavao, pa im je bilo vrlo čudnovato i kao jedna šala od njega, kad bi im sada to upravo nalagao. Ali doskora su vidjeli i uvjerili se, da je ta njegova riječ zaista prava i stroga zbilja. Svi su opazili, da je mala Ivančica dobri duh u kući seljakovoj. Ona je ublažila i umekšala svaku tvrdu riječ u kući. I slomila bi odmah svojim djetinjim smješkom svaku tvrdoglavost i svaki prkos u kući seljakovoj. I anđeoska čistoća u zboru i tvoru kao da je sad počivala nad kućom seljakovem.I rasla je Ivančica. I odrasla je veliko i nježno djevojče. Kad bi ujutro izašla Ivančica pred kuću na dvorište, sve bi oko nje zasjalo od sjaja njezinih očiju i njezine kose. Ona, zlatna, pozlatila bi i najcrnji dan. I pas pred kućom, koji je bio svima strah i trepet, umiljavao se oko Ivančice, i najvolio bi leći uz njezine noge i onda bi se upravo zagledao u nju. I njezina besjeda bila je tako meka, kao da je dolazila iz daleka. Svaki drugi glas bio je tvrd i oštar uz njezin meki i blagi i nježni glas. I već je Ivančica u naponu djevojka. Od svakoga ljubijena, od pogdjekojega i poželjena. Ali kadgod bi joj se netko hotio da ozbiljno približi, bilo je. kao da se odmah oko nje ovio sjajan oblak, koji bi ljude otisnuo od nje. Ljudi bi onda nekud pokunjeni i žalosni odstupali od Ivančice. Jedamput jedan sluga njezina oca počeo, u zao čas po se, da pristaje uz nju. Znao je, da se Ivančica svakidan kupa na obližnjem gorskom jezercu. I njemu ružna napast ne dala mira, pa se došuljao, da je promatra. Ali je djevojku Ivančicu sakrio njezin bijeli oblak, a sluga se obezumio, i lud utekao u goru, u kojoj je i zaglavio. Iza nekoliko vremena našli su ga svega razmrskana pod jednom najstrmenitijom pećinom. Od toga vremena uklanjale bi se sluge i sluškinje njezinom oku i koraku. A Ivančica za sve to nije ništa znala. Više bi puta pošla u obližnje selo. I više bi se puta, poslana od oca, uvratila nekome strancu, što je prije nekoliko godina doselio u selo, i seljacima pravio razno kućno posuđe. Umio je praviti i gusle i kipove svetaca Božjih. Bio je taj stranac čovjek hladan, mrk, neosjetljiv i tvrd kao čelik. I djeca u selu bojala ga se i bježala od njega. Pobjegla bi djeca, kad bi on prolazio selom. A on ih ne bi ni pogledao. Njegov se je pogled dubio nekuda u daljini. Ali podvečer prišuljala bi se ta djeca njegovoj kući, i tiho bi prisluškivala divne melodije, što su se lako izvijale sa njegovih starih gusala. Stranac je čovjek bio na glasu guslar. Takova guslara i kipara nije nitko u selu upamtio. Jednoga dana došla je opet Ivančica po nekom poslu u radionu kiparovu. I zapazila je među raznim rezbarijama kip Gospin, koji je bio u licu njoj posve nalik. Kipar je bio sav u neprilici i zbunjen. Oborio je oči preda se, jednako radio svoj posao, i ni riječi nije proustio. A šutjela je i Ivančica. I napokon je htjela da ode sa tihim pozdravom i blagim posmijehom. Ali onda je kipar ustao, opet bez riječi i darovao Ivančici za uspomenu onaj drveni kip Gospin. Ivančica, za uzvrat, spustila pred njega na stol kitu bijelih ivančica, što ih bila ubrala prolazeći kroz livadu. Čovjek stranac bio je sav blažen.Bila je opazila Ivančica, da je mrki čovjek stranac veoma voli. I zbilja, svaka njegova pomisao bila je samo ona. I ona sveto ljepša podvečer melodija na njegovim guslama bila je samo Ivančici posvećena. A djeca su, kao bez duše, pod mrak slušala tu divnu melodiju pod njegovim prozorom.Nikad ga dosada nije nitko vidio u seoskoj crkvici. A jednoga jutra, iza kako je bio darovao Ivančici kip Gospin, nađe ga sakristan u crkvi pred Gospinim oltarom. Bio je sav izmoren, neispavan i gotovo klonuo. Uz njega su ležale njegove stare gusle razbijene.A nitko nije znao, da je on čitavu Božju noć probdio i proklečao tu pred Gospom. Pred svojom Gospom, što ju je Ivančica odmah poklonila crkvi. I Gospa se spustila sa oltara, i milo ga je pogledala i pomilovala. I uslišala mu je vruću molitvu, da glas njezine vjerne kćerke Ivančice bude glas njegovih novih gusala, što će ih Njoj Gospi u čast napraviti iz najplemenitijeg drveta. Prošlo je dosta tjedana, a čovjek stranac nije izašao iz svoje kuće. I nitko nije smio k njemu. I djeca su uzalud stajala uvečer pod njegovim prozorom. I tako on nije saznao, da je Ivančica ostala bez roditelja. Da su oboje, u razmaku od samo sedam dana, blago u Gospodinu preminuli. Tiho i zamišljeno radio je čovjek stranac u svojoj kući. Radio je na Gospinim guslama.Ali jednoga dana obuze mu dušu nekakva čudna muka i tuga. Ruke su mu sve drhtale. Morao je van na zrak. I šta je ono ugledao nad seoskom crkvicom? Ugledao je sjajan oblak„ što se je sve više dizao u nebesa. Marija, Sveta Bogorodica, ponijela uvis svojega anđelka nakon njegova izvršena zadatka na zemlji. Ponijela Gospa Ivančicu u sveta nebesa. Pred Gospinim oltarom u seoskoj crkvici našli su zemske ostatke anđeoske Ivančice.Bilo je opet jednoga jutra. Nebo je bilo tmurno i mrko.. Mrk i tmuran, na putničku odjeven, bio je i onaj čovjek, čovjek stranac, koji je izlazio iz sela. Već mu je izmakla s vida stara seoska crkvica i posljednja kuća u selu. Zaputio je čovjek stranac nekuda, sam nije znao kuda. Svoje nove gusle držao je čvrsto u desnici. I u duši je svojoj prislušivao njihov meki i slatki glas, što kao da je dolazio iz daleka. Otputovao je čovjek stranac, čovjek bez igdje ikoga svoga. Samo ga je jednako pratio jedan blagi posmijeh. Posmijeh anđeoske Ivančice. On će mu blažiti rastuženu dušu sve do smrti...