U svitanje je uvjerio i posljednju nadu svoga srca: žena je zapravo bila mnogo mlađa, možda mlada udovica kojoj je muž imao gdje poginuti na brojnim ratištima za carstvo ili vjeru (a dovoljno je poginuti samo za jedno, ibude svejedno, govorio je šejh Semnani.) Kad je sunce ogrijalo pljuskom okupanu prijestonicu, šejh Ibrahim je ozareno sklopio krug svoga ufanja, radostan što su rodni pramenovi carigradske kiše snažno i dugo lili iznad Sulejmanije džamije. Bio je uvjeren: kišobran koji je davno k .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.