Ja ni sad ne znam kako sam sklanjao podne, samo znam da sam u tišini Begove džamije smislio sve. Stid me što to kažem, ali me više stid da lažem. Požurio sam u Kaukčijinu avliju, zatekao svoju Lejlu, zalijeva cvijeće, pošla je da me pozdravi i dočeka. Ostani tu, kraj šadrvana, kod Salihbega ću sam! To sam joj kazao bez osmijeha. Šta ti j e, nikad prij e nisi takvim glasom govorio? prozborila je kratko, uvrijeđeno. Ne bih ni sad da Haso već mjesecima ovuda ne prolazi! Izustila je još neš .....

Članak dostupan pretplatnicima. Molimo Vas da se prijavite prvo.