Kada putujem po Bosni i Hercegovini, po službenoj dužnosti i radi proučavanja naroda i narodnog života, pored ostalih etnografskih pojava i objekata, obraćam pažnju i na srednjevjekovna groblja i na njegove spomenike grobne za koja su u narodu najrašireniji naziv »mramor« i »mramorovi«, a u nekim krajevima »mašet« i »mašeti«. Ali znajući da moj predšasnik, kustos Muzeja u penziji g. Vejsil ćurčić, radi već više decenija na fotografisanju i akpločanju naučno-interesantnijih i značajnijih spomenika za razne izložbe i muzeje, i opisivanju tih spomenika na cjelom prostoru, gdje ih sve ima, i da sprema veliko djelo o tome sa slikama, koje ljudi od nauke očekuju sa velikim interesovanjem — nisam htio da isti naučni posao radim, zauzet više problemom migracija, kretanja stanovništva. U publikovanim opisima tih spomenika, sem dešifriranja samih natpisa, obraćao sam pažnju i na oblike i šare tih spomenika. Pokušao sam da objasnim šare i simboliku na dvama spomenicima u svojim publikovanim radnjama: 1. Jedan zanimljiv mramor kod Skender-Vakufa i 2. Grobna crkva grafički izražena na bosanskom srednjevjekovnom spomeniku, zainteresovan više šarama sakralnog suda kod kulta kruha i vina. Svima koji svestrano proučavaju prošlost srednjevjekovne Bosne, pada u oči u mnogim pisanim spomenicima Dubrovačke arhive isticanje »i svi dobri Bošnjani«. Kad se publikuje Ćurčičevo djelo o bosanskim srednjevjekovnim grobnim spomenicima, dešifriraju svi očuvani natpisi, objasne oblici i šare, šta je u tome ukrasno a šta simbolika, odgonetnuće se tada i nemušti jezik Srednjevjekovne Bosne i moćiće se istom tada da ude u socijalnu psihologiju »dobrog Bošnjanina«. Jedan takvi spomenik u dolini Usore, u Sjevernoj Bosni, koja je bila periferijska oblast Srednjevjekovne Bosne, obraća pažnju nesamo ljudi od nauke nego i novinara, tako da je o njemu izašlo mnogo opisa u dnevnim listovima. Petar Bogunović opisao ga je detaljno i donio više crteža pod naslovom Stari nadgrobni spomenici u selu Vrućici (srez Tešanj). Mene je više zainteresovao oblik samog spomenika, naziv »mramor« i zbog toga što je vezan za legendarnu i epsku ličnost »Vojvode Momčila«. Da što doprinesem objašnjenju oblika ovog spomenika, pokušaću da nešto o njemu napišem ovim redom: 1. Izložiću ukratko opise, publikovane u naučnoj reviji i dnevnim listovima; 2. navešću do sada publikovana narodna predanja o gradinama i kulama, vezanim za »Vojvodu Momčila«; 3. iza toga ću navesti pisane spomenike o »Despotu Momčilu« i »Banu Momčilu«, a 4. završiti sa crtežima izvjesnih objekata koji imaju sličnosti sa ovim spomenikom, da se može što doprinijeti objašnjenju ko bi mogao da bude taj čiji je ovaj spomenik sina »Vojvode Momčila«. Za gradinu iznad nekropole održava se narodno predanje da je »Grad Vojvode Momčila« i da je tu stanovao. Okolno i pravoslavno i kato¬ličko stanovništvo poštuje ove grobove i dok nije bilo crkava na njemu su održa¬vane proljetne molitve, a i danas za velikih ljetnih suša izlaze na ove grobove da mole Boga za kišu. Ova tri spomenika svakako su jedne porodice. Njihov položaj i raspored potsjeća na grupu spomenika oko spomenika Kneza Batića na Kopošićima iznad Visokog, kod kojeg je bio spomenik sa šarama koje su iste i na bosanskom zubunu) a koje je grobne spomenike opisao sa crtežima Đ. Mazalić.Iako je Bogunović naveo narodno mišljenje da je prevaljeni spomenik »Vojvode Momčila«, sve okolnosti govore da je spomenik (crtež br. 3.) »Vojvode Momčila«, jer on svojim oblikom obraća najveću pažnju. Bogunović je premjerio dimenzije spomenika i donosimo ih po njegovom premjeravanju. »Mramor Momčilov« ima podno oblik obeliska, četvrtast, dužine 120 cm i 110 cm širine, a visok je 180 cm. Preko polovice visine ima utesan pojas, 14 cm širok, naokolo oko svega spomenika. Iznad utesanog pojasa počinje spomenik da se sužava i završuje se u obliku kupole ili kape, sa jabukom na vrhu. »Mramor« je na ogromnoj ploči, koja je duga 240 cm, široka 180 cm, a debela 40 cm. Od jabuke na vrhu, pa niz zaokruženi dio spomenika na sve strane, spuštaju se uklesane udubine, njih 14, i tvore 14 polja između tih udubina. Na »Mramoru« nema nikakvih drugih ornamenata i stoji uspravno na ogromnoj ploči. Takvog oblika grobni spomenik nije još nijedan nađen, ni poznat. Bogunovićev opis dopunjuju dva novinarska opisa. Neki P. (po svoj prilici pukovnik Petar Lazarević, koji je bio saradnik »Politike«), u dopisu pod naslovom Spomenik »Vojvode Momčila« (»Politika« od 31. srpnja 1930. g.) navodi: »... tri velika kamena spomenika, istesana u vidu pravougla prizme. Najveći medu njima imao je osnovu od jednog metra i pedeset santimetara dužine, a jednog metra i dvadeset širine. Visina prizme iznosila je jedan i osamdeset. Na vrhu je ovaj monolit bio sveden u obliku krune i na vrhu imao jabuku. Drugi, nedaleko od ovog prvog, isti je takav, samo za nešto niži. A ispred njih, nepravilno povaljen, leži treći, koji je bio postolje. Na boku ovoga postolja je uklesana jedna ruka, koja drži buzdovan...« U »Politici« (od 23./IX. 1937. god.) izašla je slika Momčilova spomenika i zabilježeno narodno predanje »da su grobovi Vojvode Momčila, njegove žene i sina, koji potiču od starih usorskih banova iz XIV. vijeka, da su na ovim grobovima, dok nije bilo crkava, seljaci održavali masla, molitve za rodnu godinu, i za vrijeme suše izlazili na ove grobove i molili se za kišu«. To su do sada samo poznati opisi i osvrti na ove spomenike. Kad je austrijski kapetan Bauer prekopao ovaj Momčilov grob 1916. godine našao je tri prstena: jedan zlatan i dva srebrena, sa natpisom i jedan komad zlatotkane odjeće. Svi su ovi predmeti poslani Sarajevskom muzeju. Prstenje je opisao i pročitao natpise na njima Vlad. Skarić. Na jednom natpis glasi:NAPOMENA: Tekst nije čitljiv 2. Gradovi i kule »Vojvode Momčila«. U raznim našim krajevima ima ostataka gradova i kula koje su vezane za ime »Vojvode Momčila«. Pored grada »Vojvode Momčila«, koji je više opisanog »Momčilovog mramora« u Usori, poznati su dosada i ovi: jedan u Staroj Hercegovini, jedan u Makedoniji, jedan u Istočnoj Srbiji, jedan u Zapadnoj Bosni, a jedan u Zapadnoj Hercegovini. Navešćemo ukratko šta je poznato o njima: Narodna pjesma »Ženidba Kralja Vukašina«, u poznatoj Vukovoj zbirci, opjevala je pogibiju »Vojvode Momčila«, koji je stajao na gradu Pirlitoru iznad rijeke Tare pod Durmitorom, čije se razvaline i sada dobro raspoznaju. O »Vojvodi Momčilu«, koji je vezan za ovaj »Momčilov Grad«, zapisao je interesantno i značajno narodno predanje Dr. Radovan Tunguz-Perović, i to u Nikšiću, vezano za prolazak francuskih krstaša. Milan Đ. Milićević zapisao je ovo: »Jedno polak sata više Potočca, na jednom visu Juhora (Istočna Srbija) ifria gradina koja se zove »Grad Vojvode Momčila«. Taj isti grad spominje i Cvijićev saradnik Stanoje M. Mijatović u svome radu »Temnić«, dodajući da je blizu toga »Momčilova Grada« na vrhu Vetrnji bila »Vetrenjača Vojvode Momčila«. U Meglenu u Makedoniji zapisao je Cvijićev saradnik Rista T. Nikolić narodnu tradiciju o Vojvodi Momčilu, a dopunio Emilo J. Cvetić, dodajući da je to Momčilov grad Pirlitor, da na Požarskoj Kosi ima voda »Momčulovka« i da pod gradom pokazuju »Momčilov grob«. Cvijićev saradnik Dr. Jevto Dedijer, u svome radu »Hercegovina«, naveo je i ovo: »U selu Grabu (Ljubuški kotar) za jednu kulu na Sedreniku vele da je vojvode Momčila, pa je naslijedio Kraljević Marko, a od ovoga Buljubaša Mujo, koji je bio oženjen Markovom sestrom«.Kada sam 1929. g. bio u Glamočkom Polju, govorili su mi mnogi i naročito isticali da u planini ima »Grad Vojvode Momčila«. I, doista u popisu bosanskih sela i zaseoka ima u Preodcu kod Glamočkog Polja i znak za gradinu sa ispisom »Momčilova Kula«. U vezi s time treba spomenuti da ng Tromeđi Bosne, Dalmacije i Like (sa bosanske i ličke strane) ima rod Momčilo- vića koji ima više od 100 kuća, sa slavom Sv. Đorđe. 3. Istorijski Momčilo. Dr. Radovan Tunguz-Perović u svojoj raspravi Despot Momčilo sabrao je sve podatke o istorijskoj ličnosti »Momčilo« i po našim i vizantijskim izvorima. Andrija Kačić-Miošić u svojim pjesmama, i to u pjesmi pod naslovom »Pisma od Štipana Tomaševića, oli ti Kristića, kralja bosan¬skoga« navodi ovo: „Krilo moje, Tomanović bane! Kupi, bane, tvoje vitezove, Hodi s vojskom na polje Kosovo, Ondje ćemo cara dočekati." Pri završetku ove pjesme Kačić veli: »Ova pisma bi izvađena iz knjige latinske, koju gospodi piša rečeni kralj Štipan i počinje ovako: Epistola regis Bosne qui tnagnates regni ad bellum contra Turcas invitabat. A što je za nas najznačajnije, medu njih 15 potpisanih stoji i Momčilus Tomanović, Ussorae Banus cum vexillis. Iako označena godina 1459. govori da ova isprava nije autentična, jer Stjepan Tomašević nije tada bio kralj bosanski, nisam dosada nailazio nigdje na osporavanje njene autentičnosti. Tadija Smičiklas u Zbor¬niku Jugoslavenske akademije pod naslovom Codex diplomaticus (izašlo samo 13 tomova) unio je sve autentične dokumente, zaključno do 1400. god. Donosimo je zbog toga što ima ime Momčilus, označen kao Banus Ussorae, i što Miošić naročito ističe »da je izvađena iz knjige latinske«. Začudno je da je ime Momčilo isto kao i kod okolnog stanovništva održano »Vojvoda Momčilo« i po slutnji jednog novinara da je »ban usorski«. 2. Momčilov spomenik i oblik istočnjačkih kapa. Za »Mramor Vojvode Momčila« veli Petar Bogunović da »izgleda kao kupula ili kao kapa«, a neki P. u »Politici« veli: »Na vrhu je ovaj monolit bio sveden u obliku krune i na vrhu imao jabuku«. Očito je da je ovaj grobni spomenik, po narodnom predanju »Vojvode Momčila«, u donjem dijelu oblika obeliska i da se završava »kapoliko«, poput kupole ili kape. I kad sam posmatrao ovaj spomenik i na terenu i poslije razgledao često puta i fotografske snimke, zatim i crteže, vazda sam se sjećao oblika istočnjačkih kapa, a naročito kape ruskog cara Ivana Groznog — u kakvoj je slikan — i kape Karadordevog vojvode Milenka Stojkovića. Kao svoj prilog proučavanju srednjevje- kovnih grobnih spomenika, njihovih oblika i šara, dekorativnog i simboličkog karak¬tera, donosim ovo nekoliko razmatranja i pretpostavaka, jer one neće biti na odmet u daljem proučavanju. Nisam mogao da na drugi način istaknem tu sličnost »Momčilova mramora« i istočnjačkih kapa, nego sam do crteža Momčilova spomenika metnuo crtež jedne istočnjačke kape , a s druge strane druge kape. God. 1937. održan je u Londonu kongres raznih istočnih crkava. U crkvi Svetog Pavla u Londonu naročito se isticao jedan poglavar jedne istočne crkve sa kapom koja liči kupolama ruskih crkava. Donosimo crtež te kape istočnjačkog crkvenog poglavara. »Vojvoda Momčilo« je epska i mitska ličnost. Ime »Momčilo« označava čovjeka u smislu »momčina k'o trijesak« i »Ijudeskara«, gorostasan čovjek i junak. Po na¬rodnoj pjesmi »Vojvoda Momčilo« je ujak Marka Kraljevića, epskog junaka cijelog Balkana i »Marko se baci na ujaka, na ujaka vojvodu Momčila«. Zbog toga je možda i raširena legenda o »Vojvodi Momčilu« i njegovo ime vezano je za mnoge gradine i kule na tolikom prostoru, jer je u vezi sa epskom slavom njegova sestrića Marka Kraljevića. Svakako je postojao kakav »Momčilo sin Tomanov« dok ga je Miošić našao u nekoj latinskoj listini. Po nađenim prstenovima u prekopanom »grobu Momčilovom« — čiji je natpis objasnio Vlad. Skarić — svakako je pod tim spomenicima zakopan jedan bračni par. Po komadu brokata, nađenom u prekopanom grobu, ili je vlastelin veliki, a nije isključeno da nije kakav crkveni dostojanstvenik, našto upućuje i komad brokata, ostatak odjela, a i oblik kape kakvim se završava spomenik, koji je podnu u obliku obeliska, a »kapoliko« završen. Skloniji sam mišljenju da je ovaj spomenik sveden u obliku kape nego kupole i zbog isklesanih 14 udubina, koji dijele isto toliko polja. Nije isključeno ni to da ovaj »kapoliko« svedeni obelisk nije zajednički spo¬menik porodičnog groblja, kao i onaj obelisk iz Donje Zgošće, koji je dopremljen u Sarajevski muzej i smješten u Botaničku baštu. U oskudici pisanih izvora, da se odgonetne simbolika oblika i šara spomenika, donosi se i ovo, da možda ne označavaju svojim oblikom pokojnikovo dostojanstvo, njegov svjetovni ili crkveni položaj.