Opšti opis Prenj planine Prenj planina je prostrana visoravan. Njezin glavni greben pruža se u pravcu sjeverozapad-jugoistok. Sa istoka, sjevera i zapada omeđuje ovu planinu rijeka Neretva, koja od Konjica naglo okreće prema jugu te čini ogromno koljeno. S južne i jugoistočne strane prostiru se ispod Prenja visoravni Zijemlja i Nevesinjsko Polje, između koji se protežu visoki lanci Veleža i Crvnja. Geografski Prenj pripada hercegovačkim planinama i spada svakako među najkarakterističnije planine hercegovačkoga krša. Administrativio pripada cijela planina sa njezinim cjelokupnim podnožjem današnjoj primorskoj banovini. S geološkoga gledišta Prenj je kompleks mezozojskih tvorevina. Pošav iz Konjica uz Neretvu, dolazi se u dolinu potoka Bijele, koja je skoro do svojih ishodišta usječena u mezozojiske tvorevine, u ljubičasti i zeleni verfenski škriljac. Iz te doline penje se prema jugu u naglom, često uspravnom usponu preko krševitih grebena Borašnice u područje trošnih, svijetlih, triaskih dolomita ispod Velike Kape ili ka zapadu preko Konjičke Bjelašnice u dolinu Tisovice. Velika Kapa, Konjička Bjelašnica kao i visoki grebeni Kantara i Velikog Brda oko Tisovice tvorevine su jurskog krečnjaka sa laporom, u kome ima mnogo ostataka hidrokoralija. Glavni i najviši vrhovi Prenja, kao što su Otiš (2097 m), Zelene Glavice (2123 m), Lupoglav (2102 m) i Galič (2035 m) sastavljeni su iz vapnenca gornje krede koja je najmlađa i najviša formacijska grupa mezozojika. Površina kretacejskih krečnjaka je isprekidana, puna pukotina, škrapa i nabora a padine i obronci su strmi i u većini goli. Donji jurski teren blažeg je izgleda, ravniji, mirniji, bez oštrijih udubina, pokriven travnjacima i ima vrela. Eruptivnih stijena ima samo u ograničenom obimu, u području prema Neretvi. U toj zoni su i nalazišta manganove rude. Istočno od Lablanice u verfenskim škriljcima ima i bakrene, manganove, jugoistočno i olovne rude. Tercijarne naslage su oko Donjeg Idbara i gornjeg toka Boračkog potoka. U tim naslagama nalazi se i uglja. Za plastiku Prenja karakteristična je duboka udolina sastavljena iz uvala Crnoga Polja, Velikog Dola, Vlasnoga Dola i Tisovice. Ovom udolinom podijeljen je Prenj na niži sjeveroistočni dio i viši jugozapadni. Prvi se sastoji iz Borašnice ili Ravne Gore. Na njoj je najviši vrh Osobac (2026 m). Na Borašnicu se veže dugački, krševiti greben Velike Kape (2004 m) i visoravan Konjičke Bjelašnice. Oba spomenuta grebena strmo se spuštaju prema sjeveru u dolinu Bijele a prema jugu u dolinu Tisovice. U tom dijelu Prenja nalaze se ljetni stanovi: Tisovica, Rapte, Pasje Doline, Stan pod Bjelašnicom i Crno Polje. Jugozapadno od crnopoljsko-tisovičke doline izdiže se pravi Prenj. Njega čini glavni, najviši greben, čiji se dijelovi nazivaju od jugoistoka prema sjeverozapadu: Kamenac, Vjetrena Brda, Lupoglav, Herać i Galič. Od Vjetrenih Brda prema sjeveroistoku odvajaju se visoki vrhovi Otiša i Zelenih Glavica (2123 m). Od ovih vrhova koji leže u sredini prenjskog masiva opadaju visine i prema sjeverozapadu i prema jugoistoku. U ovom dijelu planine nalaze se ljetni stanovi: Prenj-Lučine, Poljica-Kosovac, Barni Do, Bijele Vode i Gruca. Najzapadnije dijelove Prenj planine čini visoravan Glogovo-Prenj koja se postepeno diže od jugozapada prema sjeveroistoku. Glavni visovi su u tom dijelu: Vidovo (1451 m), Prenj (1916 m) i Cvitinje (Ceginj 1992 m). U tom dijelu nalaze se ljetni stanovi sa pastirskim kolibama po Stajskom, Vidovskom i Lasenskom Gvozdu. Prenj planina pripada slivu Neretve, odnosno Ladranskog Mora. Već prema navedenim formacijama, od kojih je Prenj, sastavljen, jasno je da je vrlo oskudan vodom. Po cijeloj planini ima veoma malo živih vrela. Na cijelom zapadnom dijelu planine, koji čini predio Glogovo-Prenj, nalazi se u samom podnožju planine vrelo Glogošnice ispod sela istog imena. Na planini u tom dijelu ima samo jedno malo vrelo »Korita« na Stajskom Gvozdu. Inače se pastiri opskrbljavaju vodom iz čatrnja. U pravome Prenju, u najvišim planinskim lancima, ima samo sniježnice t. j. vode koja se dobiva od snijega što ga vade iz jama i sniježnih poljana. U dubokim pukotinama i udubinama nalaze se sniježna polja na kojim mjestimično traje snijeg preko cijelog ljeta. Samo u dnu podnožja visokih lanaca i grebena, gdje je podloga gornje krede jurski vapnenac djelomično sa laporom nalazi se veći broj vrela. Tih vrela ima u dolini Tisovice, ispod Velike Kape, zatim ispod Kamenca i Borašnice. U samoj dolini Tisovice nalaze se tri vrela: Zagon, sjeverozapadno od pastirskih koliba stana Tisovice. Vrelo Novak, jugoistočno od istog stana pored puta prema Otišu i vrelo Vruci za grebenom Kantara. Ispod Velike Kape i Borašnice izvire pogok Bijela. Ispod Kamenca ima više živih vrela zvapih Bijele Vode. U manje propustljivom dolomitu između Tisovice, Bjelašnice i Rječice izvire potok Idbar, koji je najduži od svih prenjskih pritoka Neretve. Sjeveroistočno od glavnoga i najvišega prenjskoga grebena prostire se dolina Vlasni Do. U sjevernom kutu toga Dola pod visom Tarašom nalazi se nekoliko manjih izvora koji skupa čine Jezerce. Voda mjerena usred ljeta, I5/VII/1934 imala je 3S toplote. Tu se nalazi i planinarska kuća društva »Prijatelj Prirode«. U Vlažnom Dolu nema drugih živih vrela, ali se u ovom Dolu duboko u ljeto može da nađe snijega. Južno od glavnog grebena nalaze se živa vrela: Klekovača (kod Varnog Dola), Smiljevac (kod Poljica) i Kapala (kod Gruce) ali su vrlo slaba te za ljetne suše presahnu. U Crnom Polju imadu živa vrela: Česma i Lokvica. Oba vrela nalaze se sjeverno od pastirskih koliba u njihovoj neposrednoj blizini. U podnožju Prenj planine na istočnoj strani na visini od 402 m nalazi se krasno Boračko Jezero. Smješteno je u pravcu sjeverozapad-jugoistok. Površina mu iznosi 26.42 hektara. Boračko Jezero opkoljeno je visokim, strmim i šumovitim stranama. Samo prema jugoistoku otvara se uzak planinski klanac kroz koji se probija potok Šištica, koji ističe iz Boračkog Jezera i sa visine od 29 metara pada u Neretvu. Po prikazu prof. J. Cvijića (Glacijalne i morfološke studije o planinama Bosne, Hercegovine i Crne Gore u Gl. Srp. Kr. akademije) Boračko Jezero prestavlja tektonski bazen na rasjedu trošnog dolomita i krečnjaka. Sa zapadne strane u Jezero se sliva Borački Potok koji donosi velike naiose, kojima zagaćava Jezero. On je nasuo gornji kraj Jezera i napravio veliku ravan, sada i visoku iznad Jezera. I recentna delta Boračkog Potoka duboko je prodrla u Jezero, istakla se kao rt i bijeli se od dolomita. Ona zasipa i uništava Jezero i ukazuje se proces, zbog koga je zasut i u suvu ravninu preobraćen cijeli gornji kraj Jezera. Pored Boračkog Potoka Lezero dobiva vodu i od izvora, kojih ima po stranama, naročito u začelju, koje je sastavljeno iz konglomerata i odlikuje se mnogobrojnim jakim izvorima. Prema objavljenom radu Dr. Đorđa Protića »Hidrobiološke i plankton studije na jezerima Bosne i Hercegovine« Glasnik Zem. Muzeja sv. XXXVI God 1924, dubina Jezera do ušća Boračkoga Potoka, gdje su strmine najveće, iznosi u udaljenosti 1 m od obale 1 m; u udaljenosti od 5 m 4 m; a u udaljenosti od 50 m 14.20 m. Najveća dubina koju je našao Dr. Protić iznosi 16.20 m. Dno je gotovo ravno. Jezerska voda promatrana iz blizine kao i iz daleka izgleda ugasito zelena a i svjetlo zelena, što dolazi od odražaja strmih šumovitih brda, koja su se nad Jezero nadnijela. Voda je bistra i dosta providna. U njoj živi riba pastrma. Izuzev mali dio Jezera, kod yiuha Boračkoga Potoka, gdje se nalazi pijesak i čista obala sa strmim spuštanjem u dubinu sva ostala obala Jezera je obrasla trskom u širini od 5-25 m, a nalazi se i dosta žutog lokvanja. Po trsci se kriju divlje patke, liske i mali gnjurci. U Jezeru ima također i riječnih rakova. Na ušću Boračkoga Potoka ispod male uzvišice, nazvane Kadin Grob, nalazi se planinska kuća turističkog društva »Prijatelj Prirode« koja ima stalnog čuvara. U kući ima postelja za 30 osoba. Može se dobiti i potpuna opekrba. Uz kuću ima nekoliko izvora dobre vode. Na gornjoj strani Jezera u spomenutoj ravni nalazi se seoce Lezero, koje ima 12 kuća i oko 80 stanovnika, (pravoslavnih). I ako Prenj planina leži prilično duboko u području mediteranske klimagske zone, ipak, s obzirom na visinu glavnog masiva i pošto veći dio područja ima visinu iznad 1000 m nad morem, klima je izrazito planinska. Upravo ni na jednoj našoj planini nijesu sniježni smetovi tako moćin i ne drže se tako dugo kao na Prenju. Prenjsko područje stoji iznad Bjelašnice, pa je zbog toga kao i zbog brzog odliva vode kroz krečnjak i niz padine godišnja relativna vlaga manja. Jugozapadna i južna strana znatno je izložena morskim vjetrovima jer prema moru nema visinskih lanaca koji bp natkrili Prenj. Broj burnih dana može biti oko 100, mada nema sistematskog opažanja. Fauna Prenja nije raznovrsna ali je bogata sa pojedinim vrstama. Među kičmenjacima važna je divokoza koja se nalazi u vrlo velikom broju. Prenjske su zasebna varijacija i razlikuju se od alpskih. Ima srna, zečeva, vukova, lisica. Orlovi su ređi, ali ima puno lešinara (Oyps fulvus). Po šumama ima jarebica i kamenjarki. Osim poskoka ima još tri varijeteta šarki, među kojima je najkarakterističniji crnokrug (Vipera berus var. prester), koji je crn kao ugalj. Interesantna je fauna invertebrata (beskičmenjaka). Još, dok se penje uz strme strane, kroz nisku šumu predalpinskoga pojasa, čuje se sa svih strana pjesma popaca, cvrčaka i skakavaca. Od leptirova su veoma česte vrste Latyrus, Lycaena i Hesperidae. Po šumama se nalaze Carabus-i (S. violaceus i S. caelatus var. dalmatinus) i manja vrsta strižibuba Dorcadion abruptum. Ha višim položajima nalaze se vrste Molops, Otiorrhynchus, Cychrus punctipennis (velika rijetkost!) a sa klekovine ce mlaćenjem mogu sakupiti razni drugi insekti pa među njima i Otiorrhynchus sarajevensis i truncatus ab. laetificator. Oko izvora i čatrnja nalaze ce Trechus, Leistus i dr. a po ivici sniježnih polja sitni sniježni crvi: Nebria, razne Staphylinae i Bembidinae. Po razvoju flore na Prenju razlikujemo dva pojasa: niži pojas, koji počinje od 400 m - 800 m I 900 m (subalpski ili predalpski pojas) i viši počev od 900 do 2000 m alpski pojas). U prvom- nižem-pojasu raste pretežno niska šuma (grmlje i šiblje) koje je karakteristično za hercegovački krš: makljen, grab, drijen, lijeska, kalina, kupina, fudika i tilovina. To grmlje spušta se i u položaje niže od 400 m prelazeći u površine ziratnoga tla, koje je pretežno zasijano kukuruzom. Iznad 800 m počinje visoka gora pretežno bukova (Fagus silvatica) i penjs se sve do 1400 m, u južnijim položajima i do IGOOM. Velike bukove šume prostiru se po Stajskom, Lasenskom i Vidovskom Gvozdu. (Nadmorska visina 1000 do 1400 m). Od tog pojasa počinje crnogorična šuma i to pretežno crni bor (Pinus nigra), munika (Pinus leucodermis) i klekovina (Pinus montana). Crni bor je po Prenju raširen pojedinačno ili u manjim skupovima naročito na oštrim i golim stijenama do visine od 1200 m. Munika čini između 1400-1650 m mjestimično rijetke šumske pojaseve. Pojedinačno se diže i do 1800 m. Tu se već miješa sa klekovinom (Pinus montana). Ali različito od klekovine njezino stablo nikada ne pada zemlji nego se ponosito drži i diže na razdrobljenim stijenama i kamenim točilima. Klekovina počinje već od 1600 m i penje se do 1900 m čineći mjestimično gust i neprohodan pojas. Pojedinačno se penje sve do 2000 m. Po šumama i između grmlja predalpiskog pojasa nalazi se mnogovrspo zeljasto bilje: kao košutica (Cyclamen europaeum), iglice (razne odlike), mačšk! grava (Nepeta cataria), jaglica (Primula Columnas), jagorčevmna (Primula vulč.irts), oslad (Polypodium vulgare), bujad (Pteridium aquilinum), arnin i.sanibuus ebulus) ii medak (Salvia glutinosa). Ilo stijenama u točilima raetu: Allium Flavum vrsta češnjaka, Amphoricarpus Neumaveri, zvončac (Campanula hercegovina), buvač (Chrysanthemum cinerarifolium)» prenjski klinčić (Dianthus prenjus), Euphorbia spinosa, Euphrasia dinarica, žutilovka (Genista silvestris var. dalmatica), više odlika čubra (Satureja) i lazarkinja (Asperula). Po livadama i pašama raste: Centaureja Weldeniana, matičnjak (Melissa officinlis), mažuran (Origanum vulgare), žabljaci (Ranunculus illyricus, millefoliatus) i dr. Mnoge od spomenutih zeljastih biljaka nalaze se i po visinskim pašnjacima sve do visine od 2000 m. Po svom prostranstvu Prenj planina ravna je našim najvišim planinama: Bjelašnici, Zelengori, Treskavici i Vranici. Samo je Prenj daleko jače rasčlanjen od svih našph ostalih planina. Pojedini zasebni i veliki grebeni njegovi imaju po narodnim oznakama nazkve zasebnih planina. Tako na pr. Rječice, Glogovo Gvozd, Bjelašnica, Borašnica, Galič, Veliki i Mali Prenj. Stočari koji preko ljeta izlaze sa svojom stokom na ovu planinu sasma jasno odjeljuju pomenute masive jedne od drugih i neke od njih ne priračunavaju uopšte Prenj planmni nego ih smatraju samostalnim planinama. Na pr. Borašnicu i Bjelašnicu (Konjičku). Pored gih velikih grebena imade vrlo mnogo samostalnih odjelitih visova koji svojim vitkim oblicima i znatnom visinom kao i divljom romantikom oko njih daju vanredno lijepe prizore ove planine. Ovi visovi svojom pojavom razbijaju teške utiske koje na posmatrača čini kamenita golijet ove planine. Ima položaja i predjela na Prenju na kojima čovjeka obuzima upravo očajno raspoloženje. Takav je predio na pr. Čemerikini Dolovi, između grebena Velike Vršine i Crnoglava. Ili Kamenita Dolina između grebena Šupljice i Kantara. Te doline ispunjene su ogromnim kamenim pločama živca kamena na kojima nema ni trunke humusa. Ne samo da tu nema nikakvog većeg stabla ili grma nego nema ni malih i sitnih biljčica. Pod uplivom elementarnih sila nastale su na površini tih ploča duboke pukotine koje su ih izbrazdale uzduž i poprijeko. Svu prašinu i zemlju što ih nanese vjetar na te ploče speru kiše i odnesu u dubinu pukotine. Stoga na tim pločama ne može da uhvati korijen ni mahovina. Kada se samac putnik zaustavi u jednoj od tih dolina i posmatra oko sebe, počinje da ga podilazi neka strava i teško raspoloženje. Divlja pustoš i praznina u prirodi stvara pustoš i prazninu u misli. Putnik osjeća da on prestavlja u cijelom prostoru jedno jedino živo biće i da nema ni s čim živim veze. Stoga ga obuzima strah II neizmjerno tužno raspoloženje od koga se brzim koracima udaljava prema vsselijoj i življoj dolini Tisovice. Ni na velikim valovitim visoravnima kao što su Glogovo Gvozd ili Veliki Prenj ili Ravna Gora (Borašnica) nije stanje mnogo bolje. I tu prevlađava kamena golijet. Na Glogovu doduše mnogo oživljava tu kamenu golijet velika bukova gora koja obuhvata cijelu sjevernu i zapadnu stranu Glogova sve do strmih strana koje se spuštaju prema dolini Neretve. Na Velikom Prenju kamenu jednoličnost ublažavaju česti pojasevi klekovine. Tu se pogled može da zaustavi na nečem živom i pokretnom. Jedina veća ii prostrana kotlina sa nešto više zelenila i svježnne jeste dolina Tisovica. Ona se nalazi u sjeverozapadnom dijelu planine poviše duge dolins prenjskog potoka Idbara. Izdužena je između visokih grebena Kantara, Velikog Brda i Konjičke Bjelašnice u smjeru sjeverozapad-jugoistok. Duga je pko 5 km. Prosječpa širina 1 km. Sa sjeverozapada je zatvara Veliko Brdo, a s jugoistoka je zatvaraju visoki grebeni Otiša i Zelenih Glavica. Veličanstvena je pozadina Tisovice, koju čine grebeni Otiša i Zelenih Glavica. Osim doline Tisovice nešto življa i svježija je kotlina Crno Polje koja je okružena šumom sa sviju strana i koja ima također žive vode. Pastirski stanovi najjače su rasprostranjeni i najmnogobrojniji su na Stajskom, Vidovskom i Jasenskom Gvozdu. Stanari (stočari) na ova tri Gvozda dolaze iz najbližih sela koja se nalaze na podnožju planine Prenja u srezu mostarskom. Tako isto nastanjuju stanove Tisovicu, Rapte i Pasje Doline stočari koji sa zapadne strane dolaze iz sreza konjičkog iz sela što leže na podnožju Prenj planine. I oni stanovi što se nalaze s južne strane Lupoglava: Barni Do, Kosovac,, Gruca i Poljica nastanjuju stočari iz najbližih sela mostarskog sreza. Samo stanovi Bijele Vode i Crno Polje pripadaju stočarima koji dolaze iz udaljenijih sela koja se nalaze južno od Mostara. Prenj planina prema tome različito od planina Treskavice, Bjelašnice i Visočice, koje se nalaze istočno od nje, ima najvećim dijelom stočare iz najbliže okoline same planine. (Na Bjelašnicu i Visočicu izlaze stočari čak iz Podveleži, na granici mostarskog i nevesinjskog sreza, a na Treskavicu čak iz ljubinjskog odnosno iz stolačkog sreza). Opšti prikaz pašnjaka Pašnjaci Glogovo Gvozd i Prenjski Gvozd. Kada izađemo uz strmi uspon Glogošnice na visoravan Glogovo nailazimo na zapadni rub ove visoravni. Tu je Glogovo najuže. Prema sjeverozapadu velike su strmeni koje se obaraju u dolinu Glogošnice. Prema jugozapadu ograđen je taj uski dio Glogova visovima Ratinama, Samogradom i Vidovom. Počevši od podnožja visa Vidova Glogovo se prema jugu i jugoistoku znatno proširuje, i, zadržavajući istu širinu od kojih. 4 km, pruža se prema jugoistoku po prilici 7 km. Cijela površina visoravni Glogovo može da iznosi 30 do 35 kvad. km. sa 2000 do 2500 hektara pašnjaka. Po južnom i jugozapadnom dijelu širi se u znatnom prostranstvu visoka bukova gora mjestimično izmiješana sa omorom (smrčom). Ona dijeli Glogovo u Stajski, Vidovski i Jasenski Gvozd. Nadmorska visina visoravni kreće se od 1000-1100 m. Prema jugu visoravan se strmo obara u duboku dolinu rijeke Neretve. A prema istoku naglo pada u korito potoka Bijele. Lijevu obalu toga potoka čine veoma strme strane Galiča koje su obrasle pretežno munikom, (Pinus leucodermis), a u nižim položajima crnim borom (Pinus nigra). Dalje prema sjeveroistoku veže se Galič sa Heraćom i sa Velikim i Malim Lupoglavom. Prema sjeveru visoravan omeđuju dosta strme kose Vel. Prenja koje su s početka obrasle bukovom gorom a poslije munikom sve do 1600 m. Na tu šumu nadovezuje se kamenita visoravan Vel. Prenja po kojoj se svuda širi klekovina (Pinus montana). Iako se Glogovo nalazi u početku alpskog pojasa na visini od 1000 m na njemu je vrlo studeno. Visoravan je izložena jakim i studetnim vjetrovima koji se sa sjevera, preko Nel. Prenja, a s istoka od Galiča i lupoglava, s velikom silinom ruši u Glogovo, A odatle dalje u Kotlinu Neretve. Stoga razloga na otvorenoj čistini ove visoravni ima samo nekoliko stanova. Inače najveći dio koliba nalazi se na položajima koji su zaklonjeni šumom ili su smještene u dubokim uvalama. Radi hladnoće i oštrih vjetrova i snijegovi se drže na Glogovu sve do maja tako da ni pašnjake nije moguće iskorištavati prije prve polovine mjeseca maja. Cijelo Glogovo je valovito sa mnogim udolicama i vrtačama. Od sredine Gvozda pa prema njegovoj istočnoj strani teren je najniži. Tu se nalaze najdeblje naslage nanesene zemlje i ti su položaji s ranog proljeća poplavljeii vodom a u toku ljeta obrasli su bujnom travom. U tom dijelu nalaze se privatna vlasništva- kosanice- seljaka iz sela Donje i Gornje Grabovice i iz Jasenjana. Osim tih kosanica koje su privatio vlasništvo cijelo ostalo Glogovo sa pašama i šumama vlasništvo su države. Na onom dijelu Glogova gdje se nalaze privatne kosanice stoka ne može pasti prije nego što trava bude pokošena i sijena dignuta. To bude dovršeno obično do polovine jula. Otada su i ti dijelovi visoravni slobodni za pašu. Pašnjaci se prostiru od juga i jugoistoka prema zapadu i sjeverozapadu i prelaze iz visoravni Glogova u visoravan Malog i Velikog Prenja, sve do najviših visova na Prenjskoj visoravni Velikog Prenja 1916 m i Cvitinja 1992 m. Po samoj visoravni paše se u glavnom nalaze po udolicama i vrtačama, po šumskim proplancima i okolo šuma. S proljeća dok još ima zimske vlage u zemlji dosta je bujan razvoj bilja po tim mjestima. Po livadama i travnjacima nalaze se stolisnik, mrazovac, razne bokvice, grahorke, smiljkita, razne primule i dr. Po krševitim i kamenitim položajima raste Digitalis, Calium, Genista, Satureja, Festuca pungens, Bromus erectus, Anthyllis alpestris i montana, var. Jacquinii, Poa alpina, Koeleria splendens, Knautia dinarica i dr.*. Na mnogim mjestima no ovoj visoravni naročito u neposrednoj blizini stanova zagrađuju stočari najbolje parcele pašnjaka i pretvaraju ih u zirate. To čine iz razloga da bi mogli povoljno iskoristiti đubre koje im ostaje u torovima a s druge strane da bi mogli iz tih zemalja ubrati neki plod za podmirenje svojih kućnih potreba. Ponajčešće zasijavaju na takim zemljištima krompir koji na ovoj visoravni može da dade gomolje odlične kvalitete. Pored krompira zasijavaju često i jari ječam, a po gdjegdje i šilj. Pošto se je namnožilo tih ograda jasno je da tim oduzimaju ne samo znatne površine nego i najbolje površine pašnjaka. Čuvari šuma u čiju madležnost spada nadgledanje planinskih pašnjaka brane stočarima naravno to samovlasno prihvaćanje i obrađivanje državne zemlje. Oni mnoge ograde obore i potaru zasijane usjeve, ali stočari ponovo podižu ograde i ponovo zasijavaju usjeve čim ti službenpci ostave planinu. Samo kada se radi o parcelama koje su neophodno potrebne svim stočarima radi prolaza na pojila ili na paše onda u takvom slučaju sami stočari brane obrađivanje i zasijavanje parcela. U takvom slučaju pojedinac obično mora popustiti opštem interesu. Povoljno iskorišćavanje paše na ovom dijelu Prenja ovisi mnogo i od prostranih šuma u kojim se stoka može da zakloni od jake ljetne žege i da miruje u hladovini. Na cijelom prostoru nema žive vode ali ima na nekoliko mjesta velikih lokava u kijpma i za sušie godiie može da ss zadrži vida sve do početka jula. Pired tih lokava nalaze se na nekoliko mjesta vještački napravljeni bunarevi (bunarine) u koje se slivaju proljetne vode i traju također do polovine jula. Ako je kišno ljeto mogu da se održe i preko cijele pašnjačke sezone. Ako je ljeto jako sušno pa lokve i bunarevi presuše ranije, onda imadu pojila na potoku Bijeloj. Pod samim stranama Galiča nalaze se na tom potoku dva velika pojila-Gornje i Donje pojilo. S obzirom na veliki broj stoke koju treba napojiti oni počinju sa spuštanjem stoke u potok u osvitak dana tako da napajanje svrše rano i stoku za hladovine povrate na pašu. Po Vel. Prenju nalaze se u dubokim jamama lokve a još češće snijegovi koji se također održe do konca jula. Na tim mjestima iapajaju također stoku naročito volove i konje koji bez čuvara lutaju i proborave na planinskim pašama. Pošto imadu pravo da u okolnim šumama sijeku drvo za građenje koliba i staja a pored toga imadu pravo da uzimaju i ogrjev iz istih šuma može se reći da su povoljni uslovi pod kojim stočari provedu ljeto na ovom dijelu prenjskih pašnjaka. Oni imadu tri glavna faktora potrebna svakom stočaru na planini: vodu, pašu i šumu (drvo i ogrjev). Pašnjaci glavnog prenjskog masiva (Galič, Lupoglav i Vjetrena Brda). Ovaj najviši prenjski greben rastavljen je prema zapadu od Glogova i Vel. Prenja dubokom i na široko razvaljenom dolinom potoka Bijele. S Galiča se spuštaju u tu dolinu velike strmeni i široka točila u kojima se još i sada polovinom jula nalaze velike količine snijega. Između oštrih litica izbijaju ovdje ondje visoka stabla crnog bora, a po kamenim točilima ponosno se diže munika. Najviši greben Galiča (2035 m) obrastao je rijetkom klekovinom. Sjeveroistočno veže se uz Galič Mali i Veliki Lupoglav (2102 m). Južno od Lupoglava otvara se duboka i uska dolina kojom se otvara prolaz uz Bijeli potok u dolinu Neretve. Zatim se u širokom i velikom luku najprije prema istoku a zatim prema jugoistoku prostiru Vjetrena Brda. Skoro u pravom kutu naprama njima stoji Otiš a nešto južnije Zelene Glavice. (2123 m). Posmatrajući s Velikog Prenja sjeveru okrenute strane visokog lanca još se svuda vide velike plohe prošlogodišnjeg snijega. Pored pojaseva prpe klekovine daju ta bijela sniježna platna vanredno lijep prizor. Prema sjeveru strmo se spušta ovaj lanac u široku i pustu Kamenitu Dolinu, a istočno ga dijeli od Borašnice ili Ravne Gore široka i uvijek zelena uvala Vlasnog Dola. Cijeli greben teško je prohodan. Sav je raskomadan, razriven, pun pukotina i oštrih stijena da često puta ne znaš gdje ćeš da staneš. Potpuno !je bezvodan. Osim klekovine rastu kao nisko grmlje: Juniperus nana, Rosa pendulina (i var. Malyi), Salix retusa i serpyllifolia, Vaccinium myrtillus i dr.; od ostalih biljaka nalaze se djelomično po najvišim glavicama a ždjelimično i nižim položajima: Achillea clavenae, Alyssum ovirense, Amphoricarpus Neumayeri, Edraianthus graminifolius, Festuca Panciciana, F. pungens, Aquilegia dinarica, Artemisia petrosa (Otiš), Carduus acanthoides var. velebiticus, Carex laevis, Gentiana acaulis var. dinarica, Linum capitatum (do 2100 m), Satureja alpina i croatica (do 2000 m), Silene acaulis (Lupoglav), Valeriana bertiscea (Lupoglav), V. montana i dr. Mnoge od ovih biljaka imaju kserofilni rast t. j. štite se protiv prevelikog isparavanja kojima su izložene za vrijeme dugotrajne suše i velike insolacije gustim bijelim dlačicama n kratkim četinjama Ižii kožastom prevlakom io površini ili debelim mesnatim šstim. Sa travama kao što su: Bromus, Festuca, Koeleria, Sesleria nitida i tenuifolia daju ome odličiu pašu brojnim stadima ovaca. Pastirski stanovi od kojih izlaze stada te iskorišćavaju pašnjake nalaze se duboko u dolini u podnožju grebena. Izuzev stai Lučine koji se nalazi sjeverno od Lupoglava svi se drugi stanovi ialaze južno od ovoga glavnog grebena. Ti stanovi jesu: Barni Do, Polzica, Kosovac, Gruca i Bijele Vode. Oko tih stanova ima žive vode (to ću navesti posebno kod svakog stana). Ovi pašnjaci spadaju među najnepovoljnije na Prenju. Nemaju dovoljno vode kao ni šume. Sami stanovi nalaze se u dubokim uvalama, istina zaštićeni sa svih strana od vjetrova, ali zbog udaljenosti vode, paša kao i drveta potrebnog za ogrjev dosta su položaji nepovoljni. Pašnjaci Tisovica- Borašnica. (Pr. Tisovica svakako dolazi od drveta tise (Taxus baccata). Ovog drveta nema više u samoj Tisovici ali se nalazi na putu iz doline Idbara prema Tisovici. Za sada još samo mjestimično. Cijelih šuma tisovih nema. Ovi pašnjaci prostiru se ravno prema sjeveru od glavnog prenjskog lanca u dubokoj dolini punoj svježine i zelenila. Poslije napornog putovanja po golom prenjskom kršu putnik se osjeća u ovoj dolini kao u kakovoj oazi, na je smiren i zadovoljan. S jugozapada okružuju dolinu Tisovice visoki grebeni Kantara, sa sjevera Veliko Brdo, sa istoka Konjička Bjelašnica na koju se nadovezuje greben Velike Kape. Prema jugu je dolina otvorena sve do visokih vrhova Otiša i Zelenih Glavica. Dolina je duga oko 5 km, a prosječna širina joj je 1 km. Pozadina koju čini Otiš i Zelene Glavice daju joj divan romantičan izgled. Naročitu važnost u ovoj pustoj i bezvodnoj planini dobiva ova dolina zbog toga što ima tri živa vrela: Zagon, Novak i Vrutke. Najsjeverniji dio Tisovice najniži je 1200 m. U tom dijelu nalazi se stan Tisovica. Odatle se teren postepeno spušta u dolinu Idbara i dalje sjeveru sve do doline Neretve. Prema istoku teren se iz doline naglo diže u visoravan Konjičke Bjelašnice od 1300 do 1550 m. Pod samom Konjičkom Bjelašnicom na jednoj izdignutoj sofi nalaze se sganovi pod Bjelašnicom, koji pripadaju također tisovičkim pašnjacima. Na Bjelašničkoj visoravni nalaze se stanovi Rapte a malo dalje stanovi Pasje Doline. Jugoistočno od tih stanova počev od Dudića Kukova nastaje strmo uzdizanje terena sve do vrha Velike Kape (2004 m). S jugozapadne strane dižu se iz doline sasma okomite stijene Kantara skoro 500 m visoke. Zapadna strana Bjelašničke visoravni obrasla je gustom šumom koja se sastoji pretežno od munike (Pinus leucodermis). DĐti greben Bjelašnice dosta je prostran- širok- ispresjecan mnogim udolicama i vrtačama. Po njemu su pašnjaci bez šume. Tek kada se počne spuštati niz istočne kose Bjelašnice ulazi se u veliku bukovu šumu koja sa svih strana obuhvata stanove Rapte i Pasje Doline. Bukova šuma proteže se dalje prema istoku i sjeveru sve do stalnih naselja koja se spuštaju prema dolini Neretve. Kao što ću kasnije navesti, ovaj dio planiie ima veliku privrednu vrijednost za ove predjele, jer se iskorišćuje na razne načine i daje raznovrsne i odlične poljoprivredne proizvode. Tisovički pašnjaci svakako su najbolji i najpovoljniji na ovoj planini. Imadu dosta žive vode, imadu šume i velike prostore za pašu. Kao što je uobičajeno na planinskim pašnjacima stoku istjeruju najprije na pašu po visoravnima Kantara, Velikog Brda i Bjelašnice a zatim polako, kad se sunce sklanja zapadu, spuštaju se sa stokom prema dolini. Po krševitim pašama rastu od zeljastog bilaj: Anthillis alpestris, Aquilonia dinarica, Asperula capitata, Avena Blavii, Bromiis erectus, Carex laevis, Centaurea Triumfetti, Cerastium dinaricum, grandifolium i lanatum, Festuca pungens, Koeleria splendens, Poa alpina i var. pumila i dr. Po nizinskim pašama ualaze ce: Aquilegia vulgaris, Alectoroloplius rumelicus, Asphodelus albus, Carduus acanthoides var. velebiticus, Colchicum autumnale, Delphinium fissum, Hieraciuni cymosum, Linum catharticum, Malva moschata, Origanum vulgare, Salvia pratensis, Scilla pratensis, Valeriana officinalis, Veratrum album, Vicia cracca i dr. Bro.j stoke koja danas izlazi na ove paše ne može da iskoristi cijelu površinu. Naročito ako je godina kišovita ima paše izobila. Ja sam na pr. u ovoj godini, 1934, još pod konac pašnjačke sezone našao pašnjake u vrlo povoljnom stanju. Ovdašnji stočari ne mogu da razumiju zašto im država danas naplaćujs taksu za pašu pored svih drugih izdataka, kada im je kroz stoljeća upotreba pašnjaka bila slobodna. S obzirom na tsško ekonomsko stanje u kom se danas nalazi seljak njemu su i veoma male takse za pašu nepodnosive. On zbog toga izostaje od izdiga na plaminu ili ako izlazi izgoni manje stoke. Na ovoj planini konstatovao sam da su skoro potpuno prestali da izgone krave i teoce, da bi izbjegli plaćanju određene takse za pašu za rogatu marvu. Međutim to propuigganje izgona krava sa teocima očito ide na štstu dobra i zdrava razvoja podmlatka. Planina povoljno djeluje ne samo na razvoj eksterijera kod mladih domaćih životinja nego ma ukupan tjelesni razvoj i kondiciju. Planina utovi živinče i očisti ga od svih parazita i bolesti. Za dobar uzgoj stoke ja vidim u tom veliku privrednu vrijednost planinskih pašnjaka. Prnvredni efekat ubiranja taksa veoma je neznatan po fiskalne prihode a s druge strane vrlo je velik stvaran gubitak koji nastaje po opštu narodnu privredu ne samo gubitkom dobrih grla stoke nego i smanjivanjem broja naročito sitne stoke. Pašnjaci Borašnica-Crno Polje. Od pašnjaka Tisovice dijele ove pašnjake prama sjeverozapadu visovi Otiš i Taraš. Jugozapadno i južno od ovih pašnjaka nalazi se glavni prenjski masiv ili zapravo lanac Vjetrenih Brda i Kamenca. Pašnjaci počinju sa Vlasnim Dolom, pa se šire jugu preko Sivadija do Rude Lastve i Crne Gore. Onda prema sjeveru zahvataju cijelu planinu Borašnicu ili kako je stočari zovu Ravnu Goru. Vlasni Do je dugačka uvala između Vjetrenih Brda i Borašnice. Omeđena je sa svih strana strmim stijenama samo je, počevši od sedla Prijevorca, otvorena prema jugu (jedan put vodi prema Bijelim Vodama a drugi prema Bijelom Polju). Istočno otvoren je Vlasni Do prema Crnom Polju. Vlasni Do je zaklonjen sa svih strana od vjetrova na je pitom i ugodan kao što je i dolina Tisovice. U njemu je trava bujna i zelena preko cijelog ljeta. U ovom dolu su nekada bili stanovi hercegovačkih stočara od kojih se još i danas vide ostaci omeđina od koliba i torova. Ti stanovi su pripadali ponajviše porodicama Bujasa i Dragičevića iz sela oko Čapljine. Po kazivanju stočara u Crnom Polju stanovi na Vlasnom Dolu napušteni su još prije 50 godina. Od sedla Prijevorca pug vodi kroz Veliki Do prema Crnom Polju. Na jedan km pred crnopoljskim stanovima širi se velika bukova šuma u kojoj se nalazi lokva za napajanje stoke. Odatle se malim usponom dolazi na Crno polje drugu prostranu kotlinu ovog dijela pašnjaka. Nadmorska visina ove kotline kreće se od 1300 do 1350 m. Na Crnom polju nalaze se stanovi stočara iz Brotnja »visoravni kod Mostara”. Grebenn oko ovog polja goli su, samo je ulaz u Boračku Dragu obrastao gustom crno goricom. Iz Crnog Polja vodi put kroz Boračku Dragu koja je sva pod šumom, pretežno bukovom, mjestimično samo nalazi se po koja omora i jela. Draga je tijesan prolaz između Borašnice i Crne Gore. I s jedne i s druge planine ruše se u Boračku Dragu veoma strma i široka točila po kojim se s obje strane otiskuje u dubinu ne samo usitnjtni kameni materijal nego i ogromne stijene. Naročito su karakteristična točila Brstjenice sa Crne Gore i Crvenice od Borašnice. Skoro pri izlazu iz Boračke Drage, u pravcu prema selu Borcima, odvaja se prema sjeverozapadu stočni put za stanove po sjeverozapadnoj ivici Borašnice. Ti stanovi pripadaju stočarima iz sela koja se nalaze sjeverno ispod same Borašnice (Bijela i Jošanica). Pašnjaci Borašnice i Crnog Polja bogati su šumom i pašom. Ali nemaju dovoljno vode. Nestašica vode svakako je jedan od glavnih razloga da su se najjača napuštanja planine desila na ovim prenjskim pašnjacima. Tom razlogu prodružuje se svakako i ti što su ovi pašnjaci blizu selima koja se nalaze na sjevernom i sjeveroistočnom podnožju Prenja. Iz tih sela izgone stanovnici svoju stoku u rano proljeće, čim se dignu snijegovi, tako da su hercegovački stočari koji su dolazili iz udaljenijih sela početkom juna nalazili već znatno popasene pašnjake. Ovaj moment igra važmu ulogu i na drugim prenjsknm pašnjacima naročito sa sjeverne strane planine, stoga i jesu svi stočari iz udaljenijih ssla Donje Hercegovine napustili planinske pašnjake i danas su u glavnom ostali na plaiini samo stočari iz sela koja se nalaze u neposrednoj blizini planina. Ova pojava poznata mi je doduše i kod drugih planina na pr. Bjelašnice, Treskavice, Visočice. I tu stanovnici iz obližnjih sela obično nastoje da izađu na planinu sa svojom stokom prije nego što dođu stočari iz udaljenijih krajeva. Zbog toga nastaju često sporovi između jednih i drugih. Opis pojedinih stanova (Vidi kartu br. 1 i 2) Na Glogovu Gvozdu nalaze ss stanozi na Stajskom, Vidovskom i Jasenskom vozdu. Stajski Gvozd proteže se od zapada prema istoku i čini usku dolinu koja je stisnuta između kosa Vel. Prenja i visa Vidova. Jugozapadne strane ovoga Gvozda obrasle su bukovom šumom koja se iz visoravni postepeno penje sve do pod vrh Vidova. Sjsverozapadni dio nema šume. U tom dijelu nalaze se pašnjaci i stanovi. Na Gvozdu ima 6 koliba. Starješine su u tim kolibama: Ahmed Macić, Salko Macić, Mujo Macić i Meho Macić svi iz Prigrađana i Šćepo Krpan iz Raštana. Svi su iz sreza mostarskoga. Kolibe su sa malim razmakom poredane jedna do druge u pravcu zapad-istok. Ons se nalaze pored glavnog prolaza preko Glogova idući od zapada prema istoku. Nijesu zaklonjene ni šumom niti kakvim grebenpma već su izložene udaru vjetrova koji dolaze sa visokog grebena Vsl. Prenja i Galiča. U blizini ovoga stana nalazi se pod kisom Vel. Prenja živo vrelo koje se zove Korita. To je jedino živo vrelo na cijelome Glogovi-Gvozdu. Osim te žive vode imadu odmah do stanova 2 vještački napravljena bunara. Ako ljeto nije odviše sušno bude u njima vode preko cijelog ljeta. Inače, ako suša traje duže vremena, ovi bunarevi presuše i tada stočari moraju da gone stoku na pojila na potoku Bijelod, koji se nalazi istočno ispod stana. Na ovom stanu nalaze se oko koliba ograde u kojima gaje usjeve (ponajviše krompir i jari ječam). Drže pretežno sitnu stoku (ovce) I ponešto koza. Iz Prigrađana idu pa planinu sjeperozapadnim pravcem uz Neretvu do seda Jasenjana. Odatle pravo sjeveru prema visu Vardi (posred Glogova). Prešavši Vardu drže se sjeveroistočnoga ruba Gvozda, dok ne dođu do svojih stanova. Vidovski Gvozd nalazi se jugozapadno od Stajskoga Gvozda. Počinje sa svojim pašama od Drežničkih zirata pa se širi sve do visa Glogova. Smjer glavnog pružanja ovoga Gvozda jest od jugozapada prema sjeveroistoku. I on je obrastao u svom južnom dijelu bukovom gorom između koje se nalaze pašnjaci po krševitim glavicama, po vrtačama i udolicama. Pomenuti Drežnički zirati sastoje se iz kosanica koje stoje u neposrednoj vezi sa pašnjacima, ali koje stoka ne pase nego ih stočari kose. To su privatne livade seljaka iz Drežnice i iz Jasenjana. Sadašnji vlasnici tih kosanica bili su nekada kmetovi zemljoposjednika Rajkovića iz Jasenjana. Riješenjem agrarnog pitanja u Bosni dobili su te kosanice u posjed. Oni na njima najprije pokose travu a tada ih puste slobodnoj ispaši stoke koja inače pase po Glogovu. Stanovi na ovome Gvozdu nalaze se u predjelu zvanom Podvidovo. Zaklonjeni su s jedne strane visokim grebenom Vidova (sa sjevera) a s juga i zapada bukovom šumom. Na stanu se nalazi devet koliba. Starješine koliba su: Ilija Miletić, Ivko Mandić i Pero Mandić. Svi iz sela Gornje Grabovice. Na Nuglinama, na ivici Gvozda, odakle se on strmo spušta prema Neretvi, nalazi se stan Joze Miletića i Cvitana Pranića iz Gornje Grabovice, a na Vukovom Grebu, ispod visa Glogova, imadu opet 4 kolibe: Vide Ravlića, Vidaka Ravlića, Anđe udove Ravlić i Ivana Rajića. Ovi su stanari iz sela Donje Grabovice. Kod stana nema žive vode, ali imadu vještački napravljeni bunarevi (bunarine). Stan nije grupisan nego razbijen. Kolibe su dijelom u sjevernom dijelu Gvozda, dijelom u zapadnom a dijelom i južnom. I oko ovih stanova nalaze se ograde, kojima je prihvaćeno državno zemljište. U njima gaje krompir ili ječam. Iz Grabovice izlaze ia planinu strmim stranama, koje se dižu iz kotline Neretve prema Gvozdu. Jedni izlaze ispod visa Vidova na Nugline, drugi idu od Sjenica ili Sjenčina na Kremenitu i Vukov Greb. Uspon traje oko 3 sata. Jasenski Gvozd. Ovaj dio Gvozda nazvan je tako šgo stanari njegovi dolaze iz sela Jasenjana koje se nalazi jugoistočno od Glogova u dolini Neretve. Gvozd se prostire od zapada prema isgoku i zauzima pregežno valovit teren pun glavica i vrtača. Obrasgao je također bukovom gorom. Iskorišćuju1đI zaklone po udolicama ili po šumskim dragama nijesu mogli grupisati kolibe nego su ih pogradili širom cijelog Gvozda. Na stanu ima 29 koliba. Starješine koliba su: Nikola Ravlić, Mijo Ravlić, Jure Pranić, Križan Pranić, Franjo Perić, Andre Azinović, Vlado Rajković, Nikola Rajković, Risto Rajković, Šćepan Rajković, Lazo Semiz, Marijan Sokić, Mišo Rajković, Miloš Rajković, Panto Rajković, Salko Macić, Selim Macić, Meho Macić, Mumin Macić, Omer Macić, Ibro Macić, Lazar Perić, Stojan Pernć, Jovo Rajković, Sava Rajković, Ilija Rajković, Jefgo Rajković i Danilo Rajković. Svi su iz sela Jasenjana sreza mostarskoga. I na ovom Gvozdu nemaju žive vode. Imadu samo vještački napravljene bunareve u kojima bude vode kao i na drugim već spomenutim Gvozdovima u najpovoljnijem slučaju do polovine ljeta. Kada bunarevi presuše onda stoku napajaju na potoku Bijeloj. Jasenjani se dižu iz svog sela prema sjeveru na Time, pa na Gor. Sedo, na Vodnice i tada preko visa Varde dolaze na svoje stanove. I oni pređu cijeli put sa stokom za 2 ½ do 3 sata Stan Prenj—Lučine. Ovaj stai nalazi se u dubokoj kotlini između kosa Vel. Prenja i Lupoglava. Kotlina je vrlo uska. Kolibe se ne nalaze po samoj sredini njezinij, radi opasnosti od bujica koje se s okolnih brda slivaju i teku kotlinom, nego su poredane po gornjoj ivici njezinoj ispod samih strmih stijena koje su se nadvisile nad dolinu. Kolibe su smještene u smjeru od istoka prema zapadu. Stan je grupisan jer se 7 koliba nalazi jedna do druge. Samo 1 koliba, Boška Orlovića, izdvojena je od ostalih. Svuda oko koliba širi se goli kamen i oštre litice. Ovdje ondje izbija po tim liticama po koja munika ili crni bor. Žive vode nemaju nego se služe sniježnicom t. j. vodom iz topljenog snijega koji donose iz Velike i Male Sniježnice. To je duboka jama južno pod liticama Galiča, otprilike po sata daleko od stana. U toj Sniježnici rijetko kada da nestane snijega. Ako se i to desi onda donose vodu sa izvora Sopota koji je otprilike ¾ sata udaljen od stana. Izvor se nalazi u podnožju Lupoglava u dolini zvanoj Veliki Do. Ima malo vode ali ne presušuje. Na stanu se nalazi 8 koliba. Starješine su u tim kolibama: Boško Orlović sa sumjesnikom Andrijom Krezom, Blaško Krezo sa sumjesnikom Boškom Božićem, Ivko Krezo, Jovan Kandić sa sumjesnicima Simatom Kandićem i Spasojem Kandićem, Šćepan Zurovac sa sumjesnikom Ćetkom Zurovcem, Stevan Telebak odnosno ove godine Lazo Telebak, Jefto Kandić sa sumjesnikom Lazom Zurovcem i Vaso Kandić. Kandići su iz sela Prigrađana a svi drugi iz sela Ravni opštine Bijelo Polje mostarskog sreza. Od svojih sela idu na stan ovim putem: Sjeveru pored čagrnje na Lijeski, pa dalje pored Ledenica u zapad pod vis Male Babe na Vel. Babu, zatim na Ploče negdašnji svoj stan a onda pored žive vode Kapala na stan Kosovac. Dalje se drže pravo sjevera do pod Lupoglav. Pređu sedlo Soilje ispod samog Velikog Lupoglava pa se kroz Veliki Do spuste u svoj stan. Cijeli ovaj put pređu sa stokom za 5-6 sati. Put je vrlo strm i naročito je teško prohodan za tovarne konje. Stočari ovoga stana bili su prije nastanjeni na stanu u Ploči, ali su ga napustili što u blizini nijesu imali ni šume ni vode. Oni stočari koji su iz sela Ravpi imadu pravo meremata a oni koji su iz sela Prigrađana nemaju pravo meremata. Pašarinu plaćaju i jedni i drugi počev od 1932 godine. Od te godine počele su šumske nadzorne vlasti da graže od njih novac za pašaripu. Pašarina iznosi po jednom krupnom živinčetu (govečetu i konju) 3 dinara a od brava 1.50 dinara. Pored pašarine plaćaju i kolibarinu. Kolibe su im građene od suvozidime pokrivene su daskom a neke su pokrivene i paprati. Kolibe su vrlo slabe i male (tijesne). Kao što je gore navedeno skoro u svim kolibama ovoga stapa ima sumjesnika a pored sumjesničkih ovaca drži vlasnik kolmbe još i pobravičarske ovce. Stan Gruca. Na ovom stanu ima 8 koliba. Starješine koliba su: Milan Zurovac, Milan Mmtrić, Dannlo Mitrić, Đorđo Golubovpć, Šćepo Golubović, Jovo Borčanin, Miho Mitrić, Simo Simić i Luka Mitrić. Svi su iz sela Ravni opštine Bijelo Polje sreza mostarskoga .Kod samog stana ima živa voda koja se zove Kapala. Kolibe su u grupi u jednoj tijesnoj dolini. Jedva ako imade oko njih 7-8 dunuma prostora. Sa eviju strana oko koliba je strmen i krš. Šume nema već je po strani iz litica izbila po kija bukva ili bor. Paše im se malaze u bliznni etanova po Grudačkom Brijegu, po Klancu, Međeđacima, Maloj Vršini i dalje sjeveru uz Vjetrena Brda. Stoku napajaju na živom vrelu koje se zove Zaušje i nalazi se otprilike 1 ½ sat daleko od koliba. Vrelo je na visini oko 1800 m. Kolibe su na ovom stanu grabene od uVozidine i na isgi način kao na stanu Irenj Lučine. Iz svojih sela izlaze na ovaj stan istim putem kao i na Lučine: Preko Lijeske, Ledenica, Žugovske Lokve ispod Male Babe okrenu desno prema stanu Gruca. Od svojih kuća do stana trebaju otprilike 2 ½ do 3 sata. Stan Kosovac-Poljica. Nalazi se u dubokoj dolini koju opasuje sa istočne strane Vel. Kapljuća a sa sjeverne Vjetrena Brda. Zapadno prema stanu izdiže se Vel. Lupoglav. Ali između njega i stana uvukla se kosa zvana Ovča Draga. Strane grebena i visova koji okružuju stan dosta su strme i krševite. Po njima se nalazi bukova i borova šuma. Iznad te šume na višim položajima širi se klekovina. I po samom dolu, gdje se nalaze kolibe, imade po gdjekoje stablo crnog bora ili bukve. Dolina u kojoj su kolibe proteže se od juga prema sjeveru. U podnožju Vel. Babe nalazi se živa voda zvana Kapala. Ima još jedan mali izvor Smiljevac. Izvor je slab, pa za vrijeme suše presuši. Tada i na ovom stanu donose za svoje kućne potrebe vodu iz sniježnica. I za pojenje stoke upotrebljavaju tada snijeg kojim napune korita, te se preko dana istopi. Poljica se nalaze na visini od 1500 m, ali se od njih prema jugu teren postepeno diže do 1600 m. Na stanu ima 6 koliba. Starješine koliba su: Ivan Krezo (Drinić), Tadija Krezo, Marko Mandić, Pero Krezo, Miško Kandić i Nikola Krezo. Svi su iz Prigrađana opštine bjelopoljske sreza mostarskoga. Kolibe se nalaze u jednoj dubokoj uvali. Otkuda se god pođe prema kolibama treba najmanje 1 sat da se do njih spusti. Paše im se nalaze oko stanova po već pomenutim visovima, ali glavna paša im je po Vjetrenim Brdima i po Ovčoj Dragi. Na sgan izlaze istim putem kojim se služe stočari koji idu za Lučine. Samo ovi ne prelaze Lupoglav nego ostanu s juga pod njegovim grebenom. Stan Barni Do. Imade 7 koliba. Starješine koliba su: Omer Nazdrajić, Mitar Lojpur, Rado Lojpur, Janoš Lojpur, Vaso Lojpur, Lazo Lojpur i Milan Lojpur. Svi su iz sela Ravni mostarskog sreza. Položaj gdje se nalaze kolibe dosta je prostran. Kolibe su poredane na jednom zaravanku jedna do druge na nadmorskoj visini oko 1600 m. Smjer pružanja koliba jest od sjevera prama jugu. U neposrednoj blizini njihovoj nalazi se vrelo koje se zove Živa Voda. Sjeverno i nešto dal>e od koliba nalazi se živa voda Klekovača. Na tim vrelima su im pojila za stoku. Na ovaj stan izlaze iz svog sela ovim putem: Oc Ravni kreću prema sjeveru na Ledenice, zatim sjeverozapadno na Grabovčiće pa opet ravno sjeveru na Bukovi Brijeg i Grebena a odatle istočno ia Barni Do. Ovaj put pređu sa stokom za 3-3 ½ sata. Kako se stan nalazi dosta blizu i u povoljnoj vezi sa selom to stočari ovoga stana i zimi iskorišćuju niže položaje pašnjaka, ali se tada ne vraćaju u samo selo nego u Grabovčiće gdje imadu svoje kolibe preko zime (zimovišta). Neki su podignuli već stalne staje na Grabovčićima. Stan Tisovica. Stan Tisovica smještei je u dolini istog imena, koja se nalazi u sjeveroistočnom dijelu planine Prenja. Iz nje je prelaz neposredno u dolinu Idbara, idući ravno prema sjeveru, ili sjeveroistočno, preko Bjelašnice, dolinu potoka Bijels. I jedai i drugi potok slivaju se u Neretvu, prvi sje erozapadno više Konjica, a drugn jugoistočno ispod Konjica. Kolibe na Tisovnci smještene su u najsjevernijem kutu doline u jednom uglu koji prave Veliko Brdo i Kantar, dva visoka i vrlo strma grebena. Kolibe su smještene u pravcu g jeveroistok-jutozapad u samom podnožju pomenutih grebena. Stan je grupisan. Potpuno je zaklonjen visokim grebenima sa svih strana. Čak i sa južne strane koja je otvorena, jer se u tom pravcu širi dolina, ispred samih koliba nalazi se nešto podignut teren te ih zaštićava od vjetrova. U neposrednoj blizini koliba nalazi se šuma i to ispod Velikog Brda bukova šuma a po zapadnim stranama Bjelašnice munika. Visoko po stijenama Kantara nalazi se crni bor. U neposrednoj blizini stana nalazi se živa voda zvana Zagon. Ona se nalazi sjeverozapadno od stana. Južno otprilike ¼ sata od stana nalazi se druga živa voda zvana Novak. Položaj ovoga stana vrlo je povoljan može se reći najpovoljniji na cijelom Prenju, jer se nalazi u neposrednoj blizini šume i žive vode a svuda unaokolo ima odlične paše. I odnos prema selu iz koga izlaze na planinu vrlo je povoljan jer je stan spojen sa selom dobrim putem. Na stanu ima 10 koliba. Vlasnici koliba su: Radan Pavlović, Ivić Pavlović, Ilija Pavlović, Ilija Rajić, Sava Vujičić sa sumjesnikom Mitrom Arnautovićem iz Čelebića, Ilija Matić sa sumjesnikom Ružom Matić, Pavao Martinović, Pero Martinović sa sumjesnikom Stankom Matićem i Ivan Matić. Svi su ovi iz sela Idbara opštine konjičke i sreza konjičkoga. Sve su kolibe građene od suvozidine, pokrivene su daskom. Čeoni zidovi su također od daske, i to od krova do zemlje. Građu za kolibe dobivaju iz državne šume zvane Jezero-Tisovica. Na ovaj stan izlaze od davnih vremena. Anđa Pavlović starica od 80 godina priča da je kao djevojčica izlazila na ovu planinu sa svojim roditeljima. Ona kaže da je na Tisovici ranijih godina bilo mnogo više stanova nego što ih ima danas. Naročito su u posljednje vrijeme mnogi stočari odustali od planine. Neki radi malice u stoki a neki radi državnih daća. Po njezinom pričanju prije 50 godina kolibe su se nalazile i na Čemerikinim Dolovima koji su se tada zvali Zeleni Dolovi. Odatle su se kolibe redale ispod Kantara sa njegove zapadne strane pa sve dolinom Tisovice do mjesta gdje se nalaze današnji stanovi Tisovice. Među bivšim stanarima bilo je najviše Hercegovaca koji su dolazili iz mostarskog, stolačkog i ljubuškog sreza. Ti Hercegovci ostajali su na planini do Miholja dana. Danas izlaze na ovaj stan samo iz najbližs okoline i ostanu na planini do poloviie a najkašše do konca jula. Oni upravo ostanu na planini dotle dok u njihovim selima budu pokošene kosanice i dignuti usjevi sa njiva. Čim to bude gotovo oni se vraćaju nazad, u svoja sela, da bi na svojim ziratima držali stoku i torili zirate. Broj stoke na ovom stanu također je znatno opao. Negda su pojedini stočari i s-garješine koliba izgonili po 1000 ovaca. Danas najjači domaćin jedva ako ima 100 do 150 brava. Stan pod Bjelašnicom. Ovaj stan nalazi se otprilike ½ sata udaljen od stana Tisovice pod zapadnim stranama planine Bjelašnice. Kolibe su smještene u jednoj udolici koja je nešto malo izvišena iznad same doline Tisovice. Grupisane su i poredane jedna do druge u smjeru jugoistok-sjeverozapad. Položaj stana vrlo je lijep i povoljan jer se nalazi u neposrednoj blizinn šume m žmve vode a svuda oko njega su dobri pašnjaci. Živo vrelo Novak, u dolini Tisovice, uhvaćeno je i ograđeno poput bunara. Ono ne otiče, ali se stalnom upotrebom neprestapo crpi i novom vodom osvježava. Vrelo iikad ne presuši. Na ovom studencu uređena su pojila za stada okolnih stanova. Stočari ovoga sgana imaju pravo besplatne paše i pravo uzimanja drveta i drvene građe iz okolne šume. Na stanu ima svega 6 koliba. Starješine koliba su: Ilija Šimunović, Mijo Žilić sa sumjesnikom Matom Žilićem, Marko Šimunović sa sumjesnikom Pavlom Mandarićem, Jozo Maidarić (Šimunović), Ilija Žilić sa sumjesnikom Markanom Mošićem (Blaževićem). Svi su stanari na ovom stanu iz sela Turije osim Blaževića koji je iz sela Jošanice. Oba sela pripadaju konjičkom srezu. Kolibe su građene od suvozidine a pokrivene su drvenim krovom. Vrlo su niske i tijesne. Po kazivanju Ilije Šimunovića na ovom istom stanu bilo je prije 30—40 godina mnogo više koliba. Bile su nastanjene porodice Ćorića i Božića iz mostarskog sreza, pa su napustile ovaj stan. Sadašnji stanari dobili su pravo da izlaze na ovu planinu i na sadašnji stan ogprije 20 godina. Prije toga bili su na planini Gruščici2) ispod Bjelašnice. Oko koliba nalaze im se torovi za ovce i janjce. Ovdje prave pokrivene torove za janjce, odnosno poluporkivene. Na dva uporedna kamena podzida u razmaku od 1.5 m metnu i s jedne i s druge strane strehe ali ih ne sastave. Šljeme ostane rastavljeno otprilike 30 cm. Ovo je dosta zgodno udešeno. Janjci su unutra potpuno zaštićeni od zvjerova a ne guše se u tjeskobi i sparini. Na planinu izlaze zbog toga što oko svojih sela nemaju paše. Čim budu zagrađene privatne ziratne zemlje izgone stoku na planinu. Otada pa sve do konca jula ostanu na planini. Nekada odlaze i ranije s planine da bi sa stokom iskorisgili otavu i popasali svoje zirate koje istodobno i tore. Na cijelom stanu nalazi se danas oko 1000 ovaca, zatim nešto volova i konja. Od ovog stana išli smo na više uz zapadne kose planine Bjelašnice (Konjičke) otprilike Đu2 sat pa smo kroz šumu munike izašli na visoravan planine Bjelašnice na visinu od 1600 m. Po visoravni nema šume, nalaze se samo goli pašnjaci. Ali kada se počne spuštati niz kose okrenute istoku i sjeveroistoku počinje opet bukova šuma. Stan Rapte. Po ivici visoke bukove gore na istočnim kosama Bjelašnide poredane su kolibe ovoga stana. Greben Bjelašnice sa pomenutom bukovom šumom obuhvata ovaj stan sa zapadne i jugozapadne strane. Od istoka omeđen je stan sa grebenom Pločom i Šćitom. Stan ima povoljan položaj. Ne samo zbog velike bukove šume koja ga okružuje nego i zbog dobrih paššaka. Žive vode nema u blizini stana ali ima u neposrednoj blizini koliba izgrađena velika čatrnja. Ispod koliba pruža se dugačka dolina u pravcu sjeveroistok-jugozapad. Dolina je u glavnom kamenita sa nešto trave po valovitom terenu. Na ovom stanu ima 14 koliba. Starješine koliba su: Marko Petrović sa sumjesnikom Jurom Petrovićem, Pero Petrović, Ivan Ganjto i Jakov Bebek, svi iz sela Orahovice. Pero Kolar, Jozo Kolar, Mato Kolar, Andro Kolar, Ivan Azinović i Šćepan Anđelić svi iz sela Zaslivlja. Petar Karlović, Iveško Kozarić i Pero Josić svi iz sela Zabrđa. Sva tri sela nalaze se u konjičkom srezu. KoV itu ovom etanu građene su od suvozidiie. Pokrivene su daskom Čeone j.;še koliba zatvorene su gakođer daskom. Kolibe na ovom sganu građene su i ilidnije i mnogo su prostranije nego na drugim stanovima planine Prenja. Na planinu izlaze odmah po kat. Jurjevu. I to najprije izlaze čobani sa stokom, , iprilike već početkom aprila, a mjesec dana kasnije izlaze planinke i ostala čel>ad. I na ovaj stan izlaze sa stokom zato šgo u selu nemaju opštih ispaša. 11a Prenj i na ovaj stan izlaze od najstarijih vremsna. Na planini ostanu do polovine najkasnije do konca jula. Oni su ranijih godina ponovo povraćali stoku (ovce) na planinu pošto opasu svoje otave a ziratne zemlje zasiju usjevima. U tom vremenu se je obnovila trava na planini te stoka imade što pasti. A onda su pred samu zimu i kad snijegovi zapadnu po planini povraćali stoku na svoje planinske čaire koji im se nalaze ogprilike 1 sat udaljeno od pašnjaka. U najnovije doba zabranili su im šumski organi da izgone stoku na jesensku pašu planinskih pašnjaka a isto tako počeli su im zabranjivati i izgon na rane proljetne paše prije Đurđeva dana. Stan Pasje Doline. Jugozapadno i 20 minuta udaljeno od stana Rapte nalazi se stan Pasje Doline. Položaj stana je u sklopu između oštrih grebena Bjelašnice i pošumljenih kosa Rapte i Kozije Barice. Kolibe se nalaze u dolini koja je sa svih strana okružena šumom i to visokom bukovom gorom. Tako su zaklonjene od vjetrova i nevremena. Između Rapta i Pasjih Dolina nalazi se čatrlja s koje oba stana nose vodu. Čatrnja je velika i dobro izgrađena te može da primi velike količine vode ali ipak ne može da traje preko cijelog ljeta, kada je eušna godina. Kolibe su građene od suvozidine. Pokrivene su daskom. Daskom je zatvorena i prednja i zadnja strana samo kod prednje strane, gdje se nalaze vrata, daska je spuštena do zemlje, dok je zadnja strana podzidana pa se na taj podzid nastavlja daščani zatvor do pod krov. U nekih koliba zadnji dio kolibe naslanja se na koju glatko otsječenu stijenu tako da krov pada neposredno na tu kamenu podlogu. Oko svake kolibe nalaze se kočaci za janjce i torovi za ovce. Oko koliba nema puno prostora, jer je dolina vrlo uska. Na stanu su sada nastanjene samo tri kolibe. Vlasnici koliba su: Janko Marković, Pero Marković i Luka Tuljak. Sva trojica su iz Zabrđa. Stan Bijele Vode. Nalazi se na krajnjem sjeverozapadnom uglu doline Donjih Bora. Kolibe su građene po ivici ovog prostranog dola i to jedne na podnožju Kamenca a druge u podnožju Vrhova. Istočno od stana izdiže se greben Sivadije a još istočnije greben Rude Lastve. Strane na kojima se nalaze kolibe čine prelaz od strmih zidova Kamenca i Vrhova u male udolice po kojim poredane kolibe jedna do druge, u pravcu I-Z.. Cijela dolina, koja se nalazn između visokih grebena Kamenca, Sivadije i Rude Lastve postepeno se izdiže od juga prema sjeveru. Na mjestu gdje se nalaze kolibe nadmorska visina je 1400 m, pa se prema sjeveru do sedla Prijevorca izdigne do 1700 m. Po dolini nalaze se ogromni kameni blokovi davno odvaljeni sa strmih grebena. U donjem dijelu toga dola koji se zove Bara imadu tri živa izvora i jedna veća lokva. Oko stanova ima ponešto šume bukove i munike. Položaj stana je u glavnom povoljan jer imadu pašu, vodu i šumu. Pošto je otvoren prema jugu izložen je jakim južnim vjetrovima, koji dostižu najveću snagu na sedlu Prijevorcu. Stočari pričaju da za jakih južnih vjetrova nije lako preći preko tog sedla, jer vjetrovi mogu da obore konja s tovarom. Kolibe su građene od suvozidine i pokrivene su aaskom. I ovde su iastanjeie samo gri kolibe. Vlasnnci koliba su: Milan Pišgalo iz Željuše, Trifko Sudar n Risto Gašić oba iz sela Baćevića. Sva trojica su iz sreza mostarskoga. Od Baćevića idu najprije prema Mostaru, te tu pređu Neretvu. Zatim idu lijevom obalom Neretve kroz Bijelo Polje do Željuše. Odatle prema selu Podgoranima, pa onda okrenu desno kroz Bijeli Klanac i odatle sjeveru na svoje stanove. Od svog sela, od Baćevića, trebaju punih 8 sati. Od Željuše 4 sata. Sudar i Gašić nemaju pravo meremata niti prava uzimanja drveta za gorivo, dok Pištalo ima to pravo. Prva dvojica izlaze već 80 godina na ovu planiiu i u cijelom tom vremenu nijesu imali pravo meremata. Stanovi Bijele Vode nalaze se na prolazu sa sjeveroistočnih grebena Prenja prema Mostaru. Pored ovoga stana vodi put od Konjica (južno) preko Rakova Laza i Vlasnog Dola prema Mostaru. Stan Crno Polje. Nalazi se na putu sa Prenja kroz Boračku Dragu prsma Borcima i Boračkom Lezeru. Put vodi kroz sred stana tako da su kolibe poredane s obje strane puta. Od istoka omeđava Crno Polje vis Badnjevi, od zapada greben Vrhovi a od juga greben Sivadija. Stan se nalazi u brežuljastoj dolini. Oko svake kolibe ima ponešto zagrađenog ziratnog zemljišta na kome ponajviše zasijavaju krompir. U samom početku stana, od sjeverozapadne strane, gdje ulazi put sa Velikog Dola, nalazi se velika čatrnja u kojoj ima dovoljno vode. Ipak, ako nastanu velike suše, nestane vode u čatrnji. Tada donose vodu za piće sa živog vrela Česme, koja se nalazi u neposrednoj blizini koliba, pošavši sjeveru prema visu Samogradu (na Borašnici). Još dalje prema sjeveru od koliba nalazi se bunar sa živom vodom koja se zove Lokvica. Pored ovih živih voda služe se još i sniježnicom. Stoku poje na Lokvama koje se nalaze na putu prema Prijevorcu i Bijelim Vodama. A kada ove lokve presuše, onda je napajaju na Jezercu pod Tarašom. Na Jezercu ima uvijek vode i kada je najveća suša. Svuda oko stana nalaze se velike šume. I to s jugozapadne strane velika bukova šuma a od sjeverozapada i sjevera pored bukove šume imade i borovine. Stan je na dosta povoljnom položaju sa gledišta vode, šume i paše. Na ovaj stan izlaze stanovnici sela Slipičića iz Donjeg Brotnja, mostarskog sreza. Sada ima na stanu 5 koliba, dok ih je prije bilo S obzirom na broj koliba smanjio se je broj stoke koja izlazi na ovaj stan. Danas najviši broj stoke na ovom stanu ne prelazi 5000 brava. Starješine koliba su: Ivan Blažević, Nikola Ilkin Arapović sa sumjesnikom Vidakom Arapovićem, Stojan Đogić, Marko Margeta sa sumjesnikom Martinom Arapovićem i Ilijom BeČžčndom. Svi su iz sela Slipičića opštine mostarske i sreza mostarskoga. Na stanu nemaju pravo merata niti su ga kada imali. Pravo paše imaju. U neposrednoj blizini ovoga stana nalaze se na podnožju Sivadije ograde od bivšeg stana, na kome danas nema niko. Stari Ivan Blažević iz Slipičića, kome ima blizu 80 godina, navodi da su na tom stanu bili također hercegovački stočari iz okoline Mostara. Planinu su davno napustili tako da ni on ne pamti kada su je ostavili. Od stanova na Crnom Polju spušta se put u Boračku Dragu i ide sjeveroistočno prema Borcima, a odatle prema Konjicu. Na skrajnjem sjevernom izlazu iz Boračke Drage odvaja put zapadno na Borašnicu i tu se u kratkim razmacima nalaze stanovi Siječa, Štrbina i Kiser na koje izlaze stočari iz okolnih ui (Lošanice i Bijele). Ovi stanovi bili su već napušteni kida sam tamo akai stoga ih iijesam pobliže ispitivao. 11s uzevši sada u obzir iva tri stana na sjeveroistočnoj ivici Birašnpce, na Prenj planini sam prikazao u svemu 13 staiova i to pičevšm od i jevsrozapada prema jugoistoku: Stajski Gvozd sa 6 koliba, Vidovski Gvozd sa žI koliba, Jasenski Gvozd sa 29 koliba, Prenj-Lučine, sa 8 koliba, Grucu sa 8 koliba, Kosovac-Polina sa 6 koliba, Barni Do sa 7 koliba, Tisovicu sa 10 koliba, Stan pod Bjelašnicom sa 6 koliba, Rapte sa 14 koliba, Pasje Doline sa 3 kolibe, Bijele Vode sa 3 kolibe i Crno Polje sa 5 koliba. U svemu 13 staiova sa 114 koliba. Od toga broja pripada 9 stanova sa 81 kolibom mostar skom a 4 stana sa 33 kolibe konjičkom srezu. Ako se uzme da u svakoj kolibi proeječno stanuje po 4 čeljadi to u sezoni paša nastanjuje prenjsku visoravan oko 450 žitelja. Kolibe i druge zgrade Na cijeloj ovoj planini kolibe su građene od suvozidine. Postrana (bočna) dva zida kolibe, koje zovu bedrenice, visoka su obično 1 m i na njima nema nikakvih otvora. Poprečni zidovi, lastavice, negdje imadu istu visinu (od 1 m) na pr. na Stajskom Gvozdu, na Tisovici, Crnom Polju i Bijelim Vodama. Negdje su poprečni zidovi kolibe samo 20-30 cm visoki, pa su čeona i zadnja strana kolibe zatvorene daskom. Kod koliba na Vidovskom i Jasenskom Gvozdu, u Raptama i Pasjim Dolinama lastavica je daskom zatvorena od zemje do pod krov. Stočari pri gradnji kolibe često iskorišćavaju teren tako, da kolibu sa jednim dijelom naslone na kakvu veliku stijenu. U tom slučaju ne prave nikakav podzid a otvor od stijene do krova zatvore daskom. Sve su kolibe građene na lastavicu t. j. poprečni zidovi su u cijeloj visini bez ikakve strehe. Ne uvijek, ali u većini slučajeva vrata se nalaze na čeonoj strani kolibe. Vrata su sasma uzana, 60 do 70 cm široka i samo 1 m visoka. Povrh suvozidine polažu drvene grede koje zovu atule. Često ih zovu samo »greda«. Na atule ili grede veže se krov. Krov se sastoji iz merteka, žioka, panti i dasaka. Mertek se zove svaka pojedina drvena greda (obično manjih dimenzija od atule) koja se donjim-debljim- krajem veže za atulu a gornjim- tanjim-krajem za drugi mertek. Kada se dva merteka sastave u svojim vrhovima onda čine glavu. Na merteke udaraju žioke a po ovim dasku. U Prenj planini upotrebljavaju za krov koliba nretežno samo dasku, ali znaju da osim daske ima i kaplama i šimla i vele, da ove dvije pomenuge vrste upotrebljavaju za krov svojih zgrada u selima. Neki meću između dasaka odmah podvlačak a neki čekaju dok se daske rasuše pa tek onda stave podvlačke. Kod prenjskih koliba krov je znatno položeniji nego što sam to vidio ma ostalim planinama. Razlog je u velikoj jačini vjetrova na ovoj planini, koji bi odnijeli jače izdignut krov. Mjestimično je krov pritisnut kamenim pločama. Unutrina kolibe, u većine stanova, sastoji se samo iz jednoga prostora. Po sredini tog prostora nalazi se ognjište a s obje strane ognjišta napravljena su ležišga. Ognjište i ležišta zauzimaju po prilici polovinu prostora u kolibi. U drugom dijelu kolibe nalaze se police za škipove i uspremu ostalog mljskarskog posuđa. U tom dijelu su kacs za sir, kajmak i maslo, mjehovi napunjeni kajmakom ili maslom i najpotrebnlje drugo opyije i namještaj. U nekim muslimanskim kolibama postoji pregrada između dijela u kome je ognjište i dijela za uspremu. Ta pregrada je napravljena od daske i visoka je otprilike ½ m. Zovu je perdun. Ognjište je u većini slučajena nisko, ravio sa tlom kolibe, koje je napravljeno od nabijene zemlje. Ognjište je u većini slučajeva popločano velikim ravnim pločama. Na njemu se nalaze redovito sadžak, sač, saksija, đusa (đusegija), maše, demir (potpriječanj u bosanskim planinama Vranici i Matorcu), đevze i ibrici. Nad njim je verignjača sa verigama i kotlom. Neposredno uz ognjište, na gredi ispod krova, nalazi se drugo sitnije posuđe: kašike, sahani, čanci, vildžani i dr. Osim već pomenutog posuđa nalazi se od pokućsgva još: sinija za jelo, burilo (bure) za vodu, diježve i kablići za mužnju, stap, sirišnjak, bucat (za vodu), testije ili bakreni ibrici za vodu. U jednoj kolibi, na Lučinama kod Orlovića, našao sam separator za plavljenje mlijeka i pravljenje mladog masla. Drveno i zemljano posuđe postepeno i ovdje zamjenjuju sa željeznim posuđem od emaila- modri sudovi. Što se tiče prostraiosti i udobnosti, kolibe nijesu svuda jednako građene. Na stanovima u Vidovskom i Jasenskom Gvozdu, Tisovici a naročito u Raptama kolibe su prostranije i bolje građene nego na ostalim stanovima: u Lučinama, Barnom Dolu, Poljicima, Pasjim Dolinama, Bijelim Vodama, Gruci i Crnom Polju. Najrđavije su građene kolibe na Lučinama, Pasjim Dolinama i Stanu pod Bjelašnicom. Tu su kolibe sklopljene od najnemarnije napravljenog zida i ma kakvog drvenog materijala. Posve su niske gako da se u njima može samo sjediti. Ni u onim bolje građenim kolibama nema bog zna kakvog reda ni čistoće a u ovim je nemoguće i govoriti o redu i čistoći. Oko koliba nalaze se redovno kod svih stanova torovi za ovce i kočaci za janjce. Torovi za ovce su u glavnom svuda jednako građeni. Na podzid građen uokrug obično su prislonjene daske ili kakva oborena stabla s ciljem da povise zid i povećaju sigurnost zaklona. Radi toga su na stablu grane tako otsječene da od stabla na sve strane strše oštri kratki ogranci. Ta mjera učinjena je radi zaštite od upada zvjeradi u torove. Janjeći kočaci nijesu svuda jednako graNeni. U stanovima Tisovici, Raptama, Stanu pod Bjleašnicom i Pasjim Dolinama kočaci su građeni od suvozidine. Dva paralelna zida rastavljena su jedan od drugog otprilike 1 do 1-5 m. Dužina im je 4—5 m. Ia te zidove meće se skoro položen krov od daske ali tako da šljeme ostane otvoreno sa razmakom od 20—30 cm. Jedna uska strana zatvrena je do pod krov zidom a druga je cijela otvorena i zatvara se drvenim vratima. Na ovaj način janjci su zaštićeni od nevremena i od zvjeradi. Na Stajskom, Vidovskom i Jasenskom Gvozdu prave neposredno uz kolibe staje za janjce i teoce. Te staje su prislonjene uz kolibu. Osim opisanih torova za ovce i janjce vidio sam na Raptama i posebne prostrane ograde napravljene od žioka u kojima preko noći zatvaraju stada. Na drugim stanovima nijesam našao ovakove torove. Od zgrada u Prenj planini valja spomenuti pored stanova još i čatrnje. To su neophodno potrebne gradnje radi sakupljanja vode pošto je cijela planina, izuzev nekih dolina, bezvodna. Čatrnje se nalaze kod stanova na Glogovo Gvozdu, zatim na putu između Rapta i Pasjih Dolina i na stanu Crno Polje. Te čatrnje gradi u poslednje vrijeme država ili banovina. Dosta su solidno su građene pa mogu da prikpe tolike količine vode da u normalnim godinama posluže i ljudima i stoci u dovoljnoj mjeri. Osim čatrnja nalaze se t.zv. bunarine. Te bunarine grade sami stočari tako da u zemlji ozidaju kamenim zidom jame duboke po 1.5-2m a iznad zemlje u visini od po 1 m. Cilj im je isti kao i kod čatrnja, da sakupljaju vodu i posluže mjesto živih izvora. Kod stanova koji se nalaze ispod glavnog prenjskog masiva: Lučine, Barni Do, Poljica i Gruca, gdje nemaju živih izvora a nemaju ni čatrnja, nalaze se pored evake kolibe velika korita. Više njih se nalazi drugo manje korito. U to manje korito meću snijeg koji vade iz sniježnih jama. Snijeg se postepeno otapa i geče u veliko korito na kome obično napajaju stoku. Za svoju kućnu potrebu hvataju vodu u drveno posuđe, diježve ili burilo, i upotrebljavaju za piće. Oko koliba na Vidovskom i Jasenskom Gvozdu nalaze se još i kotari u koje spremaju sijeno šgo ga ukose na svojim privatnim kosanicaia na plznini. To sijeno ostane u kotarima sve dok ga ne počnu svlačiti ili na svoja zimovišta i neposredno u selo. Građu za gradnju koliba dobivaju iz šuma na planini. T. z. pravo meremata t. j. pravo sječe građe u šumama Prenj planine imaju svi stočari. U slučaju da neki stan ili neki stanari nemaju tog prava ja sam to posebno kod tog stana naveo. Isto tako pravo uzimanja ogrijeva iz šuma koje se nalaze oko stanova ima većina stočara. Pored porodice kojoj pripada koliba u kolibama se nalaze još sumjesnici i pobravičari. Ako su iz iste opštine kao i starješina kolibe onda uživaju ista prava kao i on. Ako nisu iz iste opštine onda plaćaju za upotrebu paše i to od velikog marvinčeta 3.— dinara, a od sitnog (ovce) 1.50 dinara. Živog između sumjesnika i vlasnika je u neku ruku zadružan. Oni zajedno ubiru mlijeko od ovaca i prave mrs od mlijeka, ali onda dijele međusobno prema broju stoke. Isto tako dijele i troškove prema broju čeljadi koja je izašla na planinu. Odnos između pobravičara i starješine kolibe je uređen na taj način da pobravičar vlasniku daje za svaku ovcu za cijelu sezonu 1 kg soli, a osim toga daje po 1 ili 2 para opanaka za čobane. Od ukupljenog mrsa daje vlasniku kolibe 1 kg sira i ¼ kg masla od svake ovce. Privredni značaj prenjskih pašnjaka Pašnjake koji se nalaze na Prenj planini iskorišćavaju u glavnom sva ona sela koja se nalaze u njegovom podnožju na sjeveru, zapadu i jugu oko planine. Istočno podnožje planine čini uska prodorna dolina rijeke Neretve u kojoj ima malo naselja a ta ne iskorišćavaju pašnjake na Prenju nego na planini Visočici i Bjelašnici. Pored sela koja se nalaze na podnožju samoga Prenja iskorišćavaju pašnjake po ljemu još i neka udaljena sela iz mostarskog sreza. Ali u poslednje vrijeme ostala su još samo dva sela na mjesto 5-6 sela koliko ih je bilo prije 30-40 godina. Sela koja se nalaze u sjevernom i sjeverozapadnom podnožju planine pripadaju konjičkom srezu. Sela koja se nalaze u južnom podnožju pripadaju mostarskom srezu. Stanovništvo obiju grupa sela pripada i po svojim etnografskim oznakama i po svojoj poljoprivrednoj proizvodnji Donjoj Hercegovini. Način njihova govora, narodna nošnja, zgrade u kojim stanuju i kojim se služe za svoje poljoprivredie potrebe nose sva karakteristična obilježja Donje Hercegovine. Glavni njihovi poljoprivredni proizvodp jesu kukuruz i voće I to rano voće, trešlje i kajsije u srezu konjičkom, a trešnje, kajsije i smokve u srezu mostarskom. U oba sreza gaji se u veliko vinova loza. U mostarskom srezu gaje još i duvan i vrlo mnogo povrća, naročito ranog povrća kojim opskrbljavaju Sarajevo. Od stoke drže pretežno sitnu stoku ovce i koze. Zemljoradnja js u konjičkom srezu iosljednjih godina znatno potisla stočarstvo. Sva zemlišta koja se nalaze u nižim položajima obrađuju se i na njima se gaji žito- od tog pretežno kukuruz- ili se gaji voće. Na položajima koji se nalaze u stranama sa južnom ekspozicijom sve do visine od 500 m nad morem gaje vinovu lozu. S obzirom na to stanje nema danas više javnih ispašišta ni u selima niti oko sela, zago su njihovi stanovnici primorani da za svoju stoku traže pašu dalje od sela i to u ovom slučaju na planini Prenju. Sa sjeverne, sjeverozapadne i južne strane planine uzgaja se ista vrsta stoke, pod istim uslovima i na isti način. Kao što sam već spomenuo najveći dio stoke čini ovca i to domaća ovca. Ona je pokrivena dugim i grubim runom po cijelom tijelu izuzev glavu i noge. Čelo, lice i obrazi glave kao i trbuh i noge pokriveni su finom tankom dlakom. Težina runa iznosi 2—2 ½ kg. Vunu upotrebljavaju stočari za tkanine koje sami prave: gunjeve, ćebad, pregače i dr. Osim vune ovca daje dorbo i ukusno meso (koje je glavna vrsta mesa kojim se hrani muslimansko stanovništvo) i mlijeko. Živa težina ovce kreće se između 25 i 30 kg, a ovnova 30 do 35. Prosječna produkcija mlijeka za cijeli period mužnje iznosi oko 30 ligara ne računajući tu mlijeko što ga posu janjci od janjenja do lučenja. Pored ovce sitnoj stoci pripada i koza također domaćeg soja. Koza je pretežno riđe dlake (kostrijeti). Njezino runo dosta je slabo (3/4 kg do 1 kg teško). Ali ga seljaci vrlo radu upotrebljavaju za svoju neposrednu potrebu. kao za tkanje kućne prostirke, pokrivača, vreća i slično. Isto tako mnogo upotrebljavaju koziju kožu mijehove. Njima se služe ne samo za transport mliječnih proizvoda: sira, kajmaka i masla, nego i za prenos tečnosti na pr. vina. Ovdašnje stanovništvo troši mnogo kozijeg mesa naročito jaretinu. Meso jalovih i utovljenih koza obično suše pa ga preko zime troše kao pastrmu. Ovdašnji sel>aci mnogo vole i cijene kozu. Može se reći da je više cijene nego ovcu. Svakako zato što na nju malo troše a od nje dobivaju dosta, skoro isto toliko koliko i od ovce. Zbog toga mnogo žale što im u današnje dane državne vlasti ometaju držanje koza i naročitim odredbama sprečavaju njihov izgon na planinu. Samo kratak period godišnjeg doba provodi stoka (ovce i koze) oko kuća i oko sela. Vremenski pada to držanje u selu zimi od februara do konca aprila i ljeti od konca jula do konca septembra. Od početka mjeseca maja do prve polovine juna stoka se nalazi na položajima subalpskog pojasa. Od juna do konca jula na visokim planinskim pašnjacima. Zatim silaza u selo gdje ostane do konca septembra, pa se opet diže u subalpske položaje gdje ostane sve do konca januara i even. sve do konca februara. Ova i ovakva kretanja stoke jasnije su obilježena u selima na sjevernoj strani Prenja nego u onim selima što se nalaze na jugu planine. Kao što sam već prije naveo sjevernu i sjeveroistočnu stranu Prenj planine i to pašnjake Tisovicu, Bjelašnicu i Borašnicu iskorišćavaju sela: sreza konjičkoga i to: Čelebić, Idbar, Orahovica, Zaslivlje, Zabrđe, Turija, Bijela i Jošanica. Stanovnici tih sela imaju osim posjeda u samim selima svoje posjede pretežno planinske livade i čaire i izvan svojih sela u nižim položajima Prenj planine. Na tim svojim zemljama JNI imadu stalna stočna zimovišta. U ovim predjelima i na pomenutim visinama ne bude zemlja pokrivena snijegom do kasni u jesen. Tuda se maša produžava sve do Božića. Kada ipak zapanu snijegovi ge nema paše onda se stoka zatvori u torove i staje i tu ostane sve dok ne potroši sijeno što je dobiveno na planinskim livadama. Kako su ovi položaji zaštićeni velikom šumom to su povoljni za boravak ovaca ne samo zbog prehrane nego i zbog gajenja i njege. Naša ovca uvijek je zdravija i bolje se osjeća i razvija u višim položajima koji su otvoreni i svježi nego u nižim položajima a naročito u zagvorenim stajama i torovima. Kada ponestane sijena na zimovištima ili kada okopni snijeg u nižim položajima onda se pastiri spuste s ovcama u svoja sela da tamo iskoriste paše na svojim privatnim zeml>ama. Sve dok ne počnu obrađivati i zasijavati zemlje proljetnim usjevima pasu ovce po ziratnim zemljama. U svojim selima pričekaju tada dok se ovce pojanje i onda u toku aprila opet izgone ovce na niže položaje planine da bi na njima iskoristili proljetne paše. Odatle odlaze na planinu. Na stanu Raptama i Pasjim Dolinama rekli su mi da su ranijih godina u jesen izgonili stoku na pašu ne samo na svoje privatne livade nego i na same planinske pašnjake jer bi se i tu trava obnovila, ali im zadnje dvije godine zabranjuju da izgone stoku na jesensku pašu na planinu. Kao što se iz ovoga prikaza vidi na ovoj strani Prenj planine vrlo su česta egpaska kretanja stoke. Ona su ovisna od godišnjeg doba a još više od poljoprivrednih poslova i poljoprivredne proizvodnje u selima. U konjičkom srezu poljoprivreda se je već toliko razvila da je dobivanje prihoda sa obrađenog zemljišta postalo glavno zanimanje poljoprivrednog stanovništva. Konjički srez čini prelaz između vruće i sušne Donje Hercegovine i hladne i vlažne Srednje Bosne. U predalpskom terenu i u stranama koje se spuštaju prema dolini Neretve i njezinih pritoka Bijele, Idbara, Trešanice i Neretvice gaje poljoprivrednici razne vrste voća koje spada u najbolje i najplemeniti je vrste voća Donje Hercegovine. Naročito je sliv Neretvice poznat kao gtredio u kome ee gaje odlične vrste trešanja, šljiva, krušaka i oraha. U tom predjelu nalaze se čitave šume pitomog kestena (na pr. kod sela Seonice) i oraha. Po stranama oko Bijele i Trešanice i u samoj dolini Neretve gaji se vinova loza. Većina vinskih sorti grožđa daju nešto blaže vino nego što je mostarsko ali je to vino vrlo ugodno i pitko. Nešto radi filoksere a nešto radi velikih troškova a slabih prihoda popušta u poslednjim godinama gajenje loze. U mjesto loze sve se više razvija gajenje finih vrsta kajsija, bresaka, krušaka i šljiva. U mnogim selima seljaci su zbog gajenja voća sami od sebe počeli nzpuštati držanje koza. Zadržali su još gajenje ovaca i ako i njih u znatno manjem broju nego što su to radili prije 20 i 30 godina. Držanje ovaca moguće je danas još samo na bazi upotrebe i iskorišćavanja planinskih pašnjaka na planini Prenju. Ako bi taj način ishrane bio ma čim spriječen oni bi još više smanjili svoja stada. To bi nesumnjivo bilo od uticaja na njihovo magerijalno stanje i opstanak. S obzirom na to da sitna stoka (ovce i koze) prestavljaju likvidni kapital svakog poljoprivrednog imanja u ovom planinskom srezu jasan je privredni značaj stoke a s njom i Prenja i njegovih pašnjaka po privredni opstanak i održanje zemljoradničkog življa ovoga kraja. S malim površina ziratnih zemalja ne dobivaju ovdašn.i zemljoradnici ni toliko žita koliko pm treba za kućnu potrebu. Prihodi od gajenja vića mogu da oudu dosta dobri ali su oni u prvom redu nestalni a osim toga ograničeni na kratak ljetni period. Od gajenja vinove loze nema skoro nikakva prihoda s obzirom na velike troškove s kojima je to gajenje danas skopčano uz niske ili bolje uz vrlo slabe cijene grozkđu i vinu. Kod takvog stanja stoka popunjava mnoge iraznine, iaročito unovčavanje stoke služi za podmirenje državnih i svih javnih dažbina, svakog poljoprivrednog gazdinstva. Stog stanovišta odnosno gledišta treba posmatrati iskorišćavanje odnosno upotrebu planinskih pašnjaka i prema tome podešavati zakonske mjere i odredbe kojima je težnja da regulišu to pitalje a danas u glavnom da ograniče pravo seljaka u iskorišćavanju državne imovine koju prestavljaju ti planinski pašnjaci. S južne strane Prenj planine u neposrednom njegovom podnožju nalaze se sela Donja i Gornja Grabovica, Lasenjani, Ravni, Prigrađani, Podgorani i Željuša. Zatim u većoj udaljenosti nešto južnije od Mostara sela Slipičići i Baćevići koja izgone stoku na planinu i iskorišćavaju pašnjake. Seljaci iz Donje i Gornje Grabovice i Jasenjana imaju vrlo malo ziratne zemlje u dolini Neretve. Te su im zemlje većinom kamenite i slabo plodne. Oni imaju svoje privatne posjede i na samoj planini na Glogovu. Kao što sam već ranije spomenuo na Vidovskom i Jasenskom Gvozdu nalaze se prostrane površine koje oni iskorišćavaju kao kosanice. Sijena koja preko ljeta sakupe na tim kosanicama svlače s Glogova ili na svoja zimovišta ili neposredno u svoja sela. Zimovišta im se nalaze na Nuglinama i na Sjenicima ili Sjenčinama. Na svojim zimovištima sklone se sa stokom kada im više nije moguće ostati na planini zbog snijegova i jakih vjetrova. Pored oskudne paše koja se nalazi po prisojnim stranama što se obaraju u dolinu Neretve i sa sakupljenim sijenom prehranjuju stoku skoro preko cijele zime. Kada ponestane sijena tada su već u donjim položajima, oko sela, okopnili snijegovi te mogu stoku napasati po privatnim livadama i zemljištima. Spustivši se sa zimovišta u sela osganu u njima sve do ponovnog izdiga na planinu što čine obično početkom juna. Za vrijeme proljeća iskorišćavaju najprije pašu po svojim privatnim zemljištima. Kada ove zemlje obrade onda izgone stoku u nisku šumu koja se nalazi po strani oko sela. Tada se redovno svaki dan vraćaju sa stokom natrag u selo. Kod ovih sela kretanja sa stokom ograničena su u prvom redu na bližu okolinu seosku a kada dođe vrijeme izdiga na planinu onda idu iz sela ravno na planinske pašnjake na kojim ostanu preko cijelog ljeta i produže što mogu dalze u jesen. Nešto drukčije je opet kretanje stoke kod sela Ravni, Prigrađana, Podgorana i Željuše. Ona se nalaze od mostarske strane pod Prenj planiniom. Ta strana izložena je južnim toplim strujama stoga ostane dugo u zimu bez snijega a u najranije proljeće okopne snijegovi sve do visine od 1500 m. Iz pomenutih sela izlaze već u rano proljeće na više položaje na kojim imaju svoje stalne staje -proljetišta. Oko tih proljetišta iskorišćavaju slobodne pašnjake sve dok im ne bude moguće da izađu na planinske pašnjake. To obični čine polovinom juna ili najkasnije koncem juna. Inače ova sela su upućena više na stočarstvo nego na zemljoradnju ne samo zato što posjeduju neznatne površine ziratne zemlje nego i zbog toga što su im zemlje kamenite i slabo plodne te su prihodi s njih iosve nesigurni. Tek posljednjih godina počeli živi stanovnici tih sela da navodnjavaju niže i povoljnije položaje i tu su im prihodi ne samo sigurniji nego i znatno veći. Ovo što sam rekao za pomenuta sela vrijedi i za Bakeviće i Slipičiće, sela što se nalaze južnije od Mostara, pored same željezničke linije Mostar-Čapljina. Naročito su Baćevići postali napredno selo otkako su njegovi stanovnici počeli da vještački natapaju svoje zemlje i da proizvode znatne količine povrća i voća. Ova dva posljednja sela prelaze postepeno od stočarstva na zemljoradnju i voćarstvo. U glavnom može se reći da su sela mostarskog sreza naročito ona što se nalaze neposredno na podnožju Prenj planine više upućena na planinske pašnjake nego sela konjičkoga sreza. Ova sela zauzimaju i najveći dio pašnjaka prenjskih tako je u njihovim rukama cijelo Glogovo, Veliki i Mali Prenj, Glavni Preljski Masiv i Crno Polje. Sela konjičkoga sreza drže samo pašnjake Tisovicu, Bjelašnicu i Borašnicu. Šgo se tiče broja stoke koja izlazi iz mostarskog sreza na Prenj svakako je dva puta toliki koliko izlazi iz konjičkog sreza. Okruglo se može reći da iz konjičkog sreza izlazi oko 15.000 brava prema tome iz mostarskog sreza izlazi oko 30.000. Valja međutim istaknuti da konjički srez u drugom pravcu iskorišćuje prenjske pašnjake mnogo jače od mostarskoga sreza. Iz svih sela koja se nalaze na sjeveru, sjeveroistoku i sjeverozapadu Prenj planine i koja pripadaju srezu konjičkom izlaze na prenjske pašnjake od mjeseca maja pa do konca juna volovi i konji. Ta sela su Glogošnica, Lug, Dragan-selo, Krstac, Čare, Dobrigošća, Donje i Gornje Papratsko, Ostrožac, Javorik, Idbar, Čelebić, Turija, Jošanica i Bijela. Volovi i konji kreću se slobodno po ilanini bez čuvara. Vlasnici ih obilaze u planini s vremena na vrijeme da bi ustanovili gdje se nalaze i da po potrebi stjeraju sa planine u selo ono što im treba za rad. Konji obično čine organizovane skupine- alaše- koje se kreću u ograničenom prostoru obično prema strani gdje se nalazi selo iz koga su. Prenjski pašnjaci odlični su za konje. U kratkom vremenu od 1 do 2 mjeseca dana obični seoski radni i tovarni kolji toliko se oporave i osvježe da ih je uživanje pogledati. Isto tako dobro se oporave i volovi. I ako prenjski planinski pašnjaci na oko izgledaju oskudni i su malo paše ipak sva stoka na njima ne samo što se odmori i osvježi iza zime i proljetnih radova nego se formalno i utovi. U tome i leži naročita vrijednost planinskih pašnjaka što stoka na njima preko ljeta nađe ne samo povoljan boravak nego i toliko hrane da se utovi. Sa planinskih pašnjaka praktikuju seljaci stočari da odvajaju i neposredno gone na prodaju svu stoku koja im je suvišna ili koju po potrebi, za podmirenje svojih kućnih iotreba, moraju prodati. Sa ilanine silazi stoka u najboljoj kondiciji i gada mogu za nju postići najpovoljniju cijenu. Kao što je u većini slučajeva na našim planina.ča glavni razlog izgona na planinu prehrana, odmaranje i osvježavanje stoke a tek u drugom redu dobivanje mliječnih proizvoda tako je isto i na ovoj planini.