Dalmacija je od 1814 godine neprekidno pripadala austrijskoj carevini. Ali od 1814-1851 godine nije ta pokrajina pokazala nikakav napredak ni u kulturnom, a još manje u privrednom pogledu. Njezini prihodi su bili tako maleni, da njima nije mogla pokrivati ni svoje vlastite potrebe, a kamo li da još štogod doprinosi za pokriće troškova oko centralne državne uprave. Pogrešan sistem uprave, nesnošljivi carinski sistem i pretjerano strogi pogranični sistem karantena kao zaštite protiv unošenja kuge iz turskih pokrajina gotovo potpuno su ogradili Dalmaciju od su¬sjednih provincija i cijeli promet zakočili. Posljedica toga je bila, da je narod jako osiromašio, te se osjećao potlačenim i vrlo nezadovoljnim. Takvo narodno raspoloženje nije moglo biti iz razumljivih razloga po volji austrijskim vlastodršcima, radi čega su morali tražiti neki način da tu pokrajinu privredno podignu, narod učine zadovoljnim, kako bi ju što jače vezali za austrijsku carevinu, jer su bili potpuno svjesni o važnosti Dalmacije, a naročito Jadranskog Mora za dalji razvitak austrijske carevine. Da bi se u tome pravcu našao neki izlaz naredilo je bečko ministarstvo trgo¬vine ministarskom savjetniku Karlu Czörnigu u Trstu da iznese svoje mišljenje i predloži reforme koje bi se imale provesti, pa da se trgovačke prilike u Dalmaciji poboljšaju i time podigne opće blagostanje naroda. Na osnovu toga naređenja je Czörnig 21 marta 1851 godine (br. 2323/D. I.) podneo Ministarstvu trgovine u Beču opširan povjerljivi izvještaj u kome je detaljno izložio trgovačke prilike Dalmacije, te potrebne reforme za njihovo unapređenje. Taj projekat je ministarstvo trgovine dostavilo na mišljenje najprije tadanjem austrijskom konzulu u Beogradu potpukovniku Radosavljeviću, a ovaj ga je svojim aktom od 7 aprila 1851 (Pov. br. 182) poslao sarajevskom generalnom konzulu Dr. Dimitriju Atanaskoviću. Dr. Atanasković je primio taj projekat 17 aprila 1851 godine i 16 juna 1851 g. pod Pov. br. 288 vratio ga uz svoj opširni izvještaj, koji sam publikovao u prošlogodišnjem Glasniku muzeja, bečkom ministru trgovine pl. Baumgurtneru. Taj Czörnigov projekat je Dr. Atanaskovjć prepisao i prepis osta¬vio u svojoj konzularnoj arhivi, a original povratio u Beč. Na osnovu toga prepisa načinjen je i ovaj doslovni prijevod, koji glasi ovako: »Udovoljavajući izdatom ini naređenju slobodan sam Vašoj ekselenciji u niže navedenom staviti do znanja moje mišljenje, zasnovano na vlastitim pogledima, o potrebnim reformama trgovačkih prilika u Dalmaciji. Dalmacija je od 1814 neprestano u posjedu Austrije. Za vrijeme toga dugog niza godina ta pokrajina ne samo da nije davala nikakav prinos za pokriće općih državnih potreba, nego su joj se godišnje morale još slati znatne svote za pokriće pokrajinskih izdataka, koje iznose ne manje od deset milijona forinti. Pri tome je zemlja u svome razvitku zaostala; u njoj nema blagostanja, a ni same duševne kul¬ture nije poprimila; njezini izvori za pomoć su više presahnuli, nego što su se otvo¬rili, a stanovnici se osjećaju potlačenim i nisu zadovoljni. U tome leži dokaz, da blagohotna namjera vlade da toj zemlji pomogne nije bila postignuta i da se za njeno postignuće nije udarilo pravim putem. Uzrok ovim neprijatnim prilikama bijaše u prvom redu u tome, što se je prilikom stvaranja upravnog sistema premalo svra¬ćala pozornost na potpuno zasebne odlike zemlje i zato držalo, da i ovdje moraju biti mjerodavni i korisni oni oblici uprave, koji su bili podesni u drugim djelovima države. Sada, gdje se je izgradnja novog državnog uređenja protegla na sve dije¬love državnog teritorija, kao i na sve dijelove državne uprave, izgleda da je došao čas. da se na ovu dugo vremena zanemarenu pokrajinu, ne uzimajući u obzir žrtve za nju pridonesene, skrene pažnja centralne vlade, da se nadoknadi ono, što je dugo vremena bilo propušteno i da se povede računa o specijalnim potrebama zemlje. U niže navedenom prikazu biće raspravljani samo nacionalno-ekonomski i finansijski odnosi. Veliki ilirski trokut od ušća Dunava do Kvarnerskog zaljeva, koga oplakuje more, tvori teritorij zemalja, na čijem vrhu su naseljena helensko-arnautska, a na osnovici slavenska plemena. Ova potonja površinom veća polovina dijeli se opet u dva dijela, istočni koga nastavaju Bugari i zapadni, kome pripada Srbija, Bosna, Dalmacija i (kako turska, tako i vojna) Hrvatska, a koji je nastanjen srpskim ple¬menom. Istočni dio je plodna nizina ograničena s jedne strane Balkanom, a s druge donjim Dunavom i Crnim Morem; zapadni dio je visoravan i alpska zemlja, koja je malo nageta prema sjeveru, a na zapadu strmo opada prema morskoj obali. Taj strini pad sačinjava dalmatinsko kopno, koje samo u svome korjenu na sjeveroza¬padu ima širinu od nekoliko milja, a prema jugoistoku se pruža u usko primorje, čiji se poprečni presjek često sužava na daljinu od jednog do dva topovska taneta i koje je na dva mjesta, kod Kleka i Sutorine, potpuno prekinuto. Ovaj geografski položaj i oblik Dalmacije kao uzdužno pruženo sa mnogobrojnim krševitim zalje-vima snabdjeveno primorje jednog pruženog, ali zato ipak teško pristupačnog zem¬ljišta tvorio je osnovu njezine povijesti; on bijaše uzrok stotinama godina dugom zastoju i pruža, ako se ljudski iskoristi, sposobna sredstva za jedan brzi, neprocje¬njivi razvitak trgovine, a time i blagostanja Dalmacije. Kada su Rimljani svoje gospodstvo proširili preko Jadranskog mora zaposjeli su dalmatinska pristaništa, gotovo jedina, koja su u ovom moru služila kao obrana protiv bure. To je sa nadmoćnijom pomorskom silom bilo mnogo lakše, nego pokoriti planinsko stanovništvo iza brda kao zaštitnih zidova. I kada se je to desilo i cijela Ilirija potpala pod Rimljane, a kultura i trgovina raširila u zemlji, nastalo je zlatno doba Dalmacije kao velikog trgovačkog mjesta Ilirije, o čemu nam svojini tragovima još i danas govore razvaline Salone, tog središta Dalmacije i Diokle¬cijanove palače. Seobom naroda bijaše primorje odvojeno od ostalog kopna, da se nikad više ne sjedini. Dalmatinske luke pripadoše gospodarima Jadranskog Mora- Mlečanima- dok su ostalim kopnom nasilno vladali mađarski, bosanski i najposlije turski gospodari. Ova raznolikost u vladavini, česti ratovi, mijenjanje vjere prelaženjem Slavena u Bosni, Hercegovini i turskoj Hrvatskoj na islam, te konačno kuga i njom prouzrokovana kontumacija dovršili su odvajanje i izoliranje susjednih zemalja, čije je napredovanje uslovljeno međusobnim uzajamnim odnosima. Iako su Mlečani tu zemlju najprije iskorišćavali da u njezinim lukama prezime njihove mor¬narice i da sa njezinim vrlo hrabrim obalskim stanovništvom zaštićavaju svoje bro¬dove, te iako su oni kulturu u zemlji namjerno zanemarivali, to se je ipak uslijed trgovine razvilo slobodno kretanje i obadva od prirode označena puta, preko Splita (iz Bosne), kaio i preko republike dubrovačke, koja je živjela samo od trgovine sa Turskom (iz Hercegovine), postala su prilično živahna. Što je događajima od toga još u početku stoljeća preostalo, bijaše potpuno uništeno pojavom kuge koja je u godini 1818 donesena čak u Dalmaciju i kao posljedica toga slijedilo je gotovo potpuno hermetičko zatvaranje prometa sa turskom pozadinom. Nakon dugog mo¬ljakanja Dalmatinaca bijaše on pod mnogostrukim ograničenjem ponovno dozvoljen, ali uslijed pomanjkanja svih za to potrebnih preduslova, mogao je samo neznatno napredovati. I tek što je prije kratkog vremena na mjesto ograničenja stupilo slo-bodnije kretanje, opazio se je u lukama Splita i Dubrovnika mnogo živahniji život nego prije, a porasla je i tonaža brodova, kao i vrijednost izvoza i uvoza trgovačke robe. Pa ipak je to pod vladajućim prilikama, koje mnogostruko koče, jedva sjena onoga uzmaha, do koga mora dovesti priroda samih stvari, ako se one zapreke uklone i trgovini ponovno vrati njezin prirodni tok i slobodno kretanje. Niže navedeno izlaganje neka bude za to dokaz, kao i uputa za potrebne pripreme u tu svrhu. lako Dalmacija nije dosada dala za državno dobro nikakav izvor prihoda, to je ipak njezino posjedovanje za Austriju od velike, šta više moglo bi se kazati od neprocjenjive vrijednosti. Uslijed posjedovanja Dalmacije (treflich ergänzt durch das Horn des Stiers, die Besetzung v. Ancona) Austrija je gospodar Jadranskog Mora. Duž dalmatinskih otoka vodi veliki i sigurni put u Veneciju, Trst i Rijeku za ratne i trgovačke brodove; mnogobrojni odlični zaljevi su zaštita od svakog nevre-mena i kada uzburkano more nije sposobno za vožnju, može se pomorski saobraćaj nesmetano vršiti u kanalima između otoka i obale čvrstog kopna. Dalmacija daje do četiri petine vještih mornara za austrijske brodove i živahni obalski promet između izduženog ostrvskog arhipelaga i zaljeva na kopnu, kao i vožnju između Dalmacije, Trsta i Venecije, koja važi kao najbolja škola za izobrazbu mornara naročito za vužnju u Sredozemno i Crno More. Veći dio austrijskih trgovačkih brodova pripada dalmatinskim brodovlasnicima Boke Kotorske, poluotoka Pelješca i dalmatinskoj ca¬rinskoj uniji uključeni otok Lošinj. Austrija nije imala nikakvu trgovačku mornaricu prije osvojenja Dalmacije i Austrija će ju sa Dalmacijom ponovo izgubiti, jer će nastati pomanjkanje brodova, brodovlasnika, kapetana, a naročito mornara. Bez vlastite mornarice neće Austrija moći savladati tršćansku trgovinu (u kojoj posre¬duje dvije trećine austrijskih brodova) i bez pomorskog saobraćaja i pomorske trgovine postaće Austrija kontinentalna država i to jedna kontinentalna zemlja, koja radi svog prostranstva i velike potrošnje ne može uspjevati, nego će ostati ovisna o tuđoj pomoći, ako nema vlastitih vrata za svjetsku trgovinu, čiji je posred¬nik na koncu ipak more. Pri tako velikoj važnosti krunske zemlje Dalmacije u interesu je cjelokupne države da tu zemlju što je moguće čvršće veže za ostalu Austriju. Put kojim se išlo dosada bio je skup, ali nije doveo do cilja; radi toga se mora udariti jednim drugim. Taj se sastoji u tome, da se izvori blagostanja u zemlji otvore i iskorišćavaju njezine od prirode date prednosti i na taj način stavi zemlju u položaj, da sama snosi vla¬stite terete. To izgleda mnogo podesni je nego li preuzimanje novih obaveza, od kojih je zemlja dosada na neobjašnjiv način oslobođena, naime za to pretstoji marinska inskripcija i vojna konskripcija. Ali izgledi za blagostanje kome se je nadati leže samo u proširenju trgovine i njezinom slobodnijem kretanju na zemlji¬štu datom od prirode. Ratarstvo - sa izuzetkom dubrovačke okolice- stoji još vrlo loše i ono neće moći izdržavati stanovništvo i kod napredovanja Dalmacije samo na suhom kopnu, jer je rasprostranjenje plodne zemlje, izuzevši sjeveroza¬padni dio, vrlo ograničeno i oskudno vodom. Za podizanje industrije manjkaju potpuno svi preduslovi. Prema tome ostaje samo još trgovina i s time skopčani pomorski saobraćaj, koja ali sada mora svoju zaradu većim dijelom da traži izvan zemlje, jer baveći se njome samo u zemlji, ona ima samo jednu oskudnu podršku. Najveća zapreka trgovini leži u sadašnjem ure¬đenju carina. Radi očite neizvedivosti, da se Dalmacija radi svog položaja uklopi u opći austrijski savez, bijaše ta zemlja iz njega izdvojena i sa jednom jedinom carinskom linijom ograničena. Ako je znak jednog dobro zaokruženog carinskog područja to, da se što veća površina zatvori što kraćom linijom, onda Dalmacija pretstavlja carinsko područje najnepovoijnije i najgore, što se samo može zamisliti, jer je vrlo skučena površina okružena jednom što je moguće dužom linijom. Austrijski carinski savez, tj. monarhija bez Dalmacije i Istre, ima 11.309 kvad. milja i njegova linija koja ga zaokružava iznosi 830 milja.Dalmatinsko carinsko područje zauzima na kopnu (ne govoreći o otocima, čija je linija zaokružavanja još veća) 182 kvad. milje i okruženo je jednom carinskom linijom od 205 milja. Uključivši i otoke penje se carinsko područje na 239 kvad. milja, a carinska linija se povećava za 3-4 puta i još više. Nije čudo, da se Dalmatinci žale, da su tom carinskom linijom potlačeni, jer im ona ne ostavlja prostora za kretanje njihovog prometa. Ovome pridolazi još jedna carinska tarifa kojoj manjka svaki sistem i za koju se može samo tvrditi, da za tu zemlju ne odgovara. Uostalom neće se moći pronaći nikakva cariska tarifa, koja će imati osobinu da uhvati temelja u protuprirodnom ograni¬čavanju i formiranju carinskog područja, za koje ne odgovara nikakva tarifa. Za¬štitna carina nije zgodna, ier nema šta da štiti, radi čega se onda pretvara u visoku tinansijsku carinu. Visoke linansijske carine se ne mogu nigdje maiijt pie poručiti, nego u jednoj zemlji čije je granice nemoguće nadzirati. Još najpođesnijc su niske finansijske carine za jedno ovakovo carinsko područje, pa i njezin iznos će jedva doteći, da pokrije troškove oko nadziranja. Kako god bio udešen nadzor carinske linije, može se uvažiti ako se pomisli, da su za to kao i za unutarnju službu na radu 280 ljudi finansijske straže-zatim 3 natkomesara, 8 komesara, 20 nad¬zornika, 55 nadglednika u god. 1848 (od kojih otpada npr. na otok Lošinj, čiji je opseg 170-178 milja, 7-8 ljudi); ne bojim se da ću naići na prigovor carin¬skih nadleštava bilo s koje strane ako ustvrdim, da carinu plaća onaj koji to hoće i kome to konvenira, ali ko hoće, da može krijumčariti i da to i čini. Ako je za ovo potreban još kakav dokaz, onda se on nalazi u brojkama zvaničnih trgovačkih izvještaja. Uzevši prosječno, prijavljeno je god. 1845-47 u Dalmaciji kod carinskih ureda uvoz od 4,164.000 for., i izvoz od 5,456.000 for. što čini razliku između uvoza i izvoza od 1,300.000 ili 40%. U stvari je ta razlika još veća (nepovoljna žetva 1847 godine smanjila je izvoz i povećala uvoz žita za dva milijona forinata) i popela se godine 1849 gotovo na 100% pri jednom uvozu od 3,218.000 for. i izvozu od 6,011.000 for. Ne uzimajući u obzir neke nepotpuno tačno navedene cije¬ne, reprezentira ta razlika približno svotu krijumčarenja, jer izvoz može poslužiti kao mjerilo za uvoz. I pobliže posniatranje pozicija uvoza dovodi do osvjedočenja o opsegu krijumčarenja. U god. 1845-47 bijaše npr. kolonijalne robe po zakonu uvezeno za 116.000 for. što pretstavlja 36 dio iznosa cjelokupnog uvoza. U god. 1849 sišla je ta po zakonskim propisima uvezena kolonijalna roba na 60.000 for. ili 54 dio cjelokupnog uvoza, a cjelokupni uvoz tih artikala iznosio je 2.591 metr. centu šećera, 532 met. cente kave, 116 met. centi bibera, 3 m. cente karanfila i cimta, 57 m. c. oraščića i cvjeta od oraščića, jedna količina koja dosiže deseti, a vjerovatno i dvadeseti dio stvarne potrebe i ni izdaleka nije dovoljna ni za potrebe tamošnjih činovnika i vojske. U istoj godini iznosila je količina kolo¬nijalne robe koja je preko Dalmacije provezena u tursku pozadinu 10.200 metr. centi u vrijednosti od 278.000 for., koji je iznos sačinjavao sedmi dio vrijednosti cjelokupnog izvoza u tome smjeru; ali i tu se većina krijumčari, jer se ne plaća niti ona minimalna tranzitna carina i krijumčarenje je isto tako lako, jer trgovci, koji u Bosni obavljaju poslove uvjeravaju, da potrošnja samog šećera i kave prelazi jedan milijon forinata i da je u susjednoj Sjevernoj Albaniji, zemlji koja u svakom pogledu zaostaje za Dalmacijom, 1850 godine preko Skadra od ukupnog uvoza od 879.000 for. uvezeno samo šećera i kave za 114.000 for. ili za osmi dio ml cjelo¬kupne vrijednosti. Medu ostale najglavnije artikle prosječnog uvoza i izvoza 1845 do 47 spadaju: NAPOMENA: U PDF je dostupna tabela uvoza i izvoza. Iz ovoga se vidi, koliko u ovom nabrajanju manjka artikala iz običnog pro¬meta, odnosno kako su slabo zastupljeni. Kada je već promet od 7-9 milijona forinti za jednu zemlju od približno pola milijona stanovnika vrlo skroman iznos, pogotovo ako se pomisli, da ta brojka pretstavlja cjelokupni promet zemlje, pošto je unutarnji međusobni promet vrlo skroman i neznatan svodeći ga samo na pro¬met na čvrstom kopnu, bez namjere da se tu izluči onaj dio, koji se iz susjedne zemlje prokriumčari. U prvom redu se mora od toga odbiti izvoz i uvoz kvarner¬skih otoka, koji pripadaju austrijskom čvrstom kopnu, koji približno iznosi 1,100.000 for. (u 1845 god. 1,126.000 for.). Zatim treba odbiti uvoz i izvoz ostalih otoka u iznosu od 840.000 for., naime onaj uvoz i izvoz koji upliviše na državni račun, kao na pr. zalihe duhana i soli, zatim za čete Stacionirane u zemlji u iznosu od 260.000 for. i tako ostaje za dalmatinsko kopno vrlo ograničena, pa ipak kako je već spo¬menuto, još uvijek visoka cifra od 2 ½ do 3 ¼ milijona forinti za uvoz i od 2 ¾ do 3 1/3 forinti za izvoz. Još neosnovanije izgledaju trgovački odnosi, sa susjednim turskim pokraji¬nama, naročito ako ih izvodimo iz općenitog uvoza i izvoza. Naime, uvoz iz Turske od 1845-47 iznosio je prosječno 469.000 for., iz Crne Gore 9.000 for., a izvoz u Tursku 90.000 for., u Crnu Goru 14.000 for. Da susjedne turske pokrajine pet puta toliko robe dovoze u Dalmaciju koliko iz nje izvoze izgleda isto toliko čudnovato, kao što i to, da velike pokrajine Bosna i Hercegovina, uvoze iz Dalmacije samo šest puta toliko, koliko uvozi mala i siromašna Crna Gora, kada to posvuda rašireno krijumčarenje ne bi opet sve izjednačilo. I provozna trgovina pokazuje, kako je (zakoniti) promet u tim krajevima pust. Prosječno je naime od 1845-47 prošlo s mora preko Dalmacije u Tursku i Crnu Goru robe za 1,343.000 for. u kojoj je bilo vune, stoke za klanje, životinjskih proizvoda, kao koža, rogova itđ., voska i 763.000 for. (u kojoj je bilo zlatnog veziva i drugih fabrikata, pamučne prede i pamučne robe, zatim žita) iznosila je vrijednost prometnute robe u protivnom pravcu, prema tome u oba pravca u ukupnoj vrijednosti od 2,106.000 for. U god. 1844 iznosio je on 2,467.000 for. Ako pomislimo, da je Bosna i Hercegovina, koja je bogata sirovinama svih vrsta, naročito stočarstvom (zatim još neiskorištenim rudnim bogatstvom bakra, srebra i željeza) opkoljena brdima i da nema drugog puta za svoj promet sa inostran- stvom (onaj preko turske Hrvatske na vojnu granicu je dug i radi pomanjkanja urednih cesta i mnogih carina preskup i podesan samo za transport robe u manjem opsegu i sa višom cijenom, kao na pr. izvjesna manufakturna roba) osim onog preko Dalmacije, to se nameće osvjedočenje, da iznos od dva milijona forinti nije odgovarajući izraz cjelokupnog prometa ovih provincija sa inostranstvom i da se on silom tako nisko drži uslijed pomanjkanja za to podesnih zavoda ili kočenjem unutarnje trgovine. Ovo samo nas upućuje na razmišljanje o važnosti, da se ovom prometu sa turskim pokrajinama otvore novi putevi, da ga se uputi preko Dalma¬cije i da ih se većom lakoćom izvažanja njihovih proizvoda potakne na jaču ku¬povinu, ukratko da se uspostavi nova življa trgovina, nego što sada postoji, a koja nužno mora nastati, ako se uklone sve zapreke. Ako se u maloj susjednoj zemlji, Sjevernoj Albaniji, koja je kako je poznato također potpuno izolirana, ali koja ima slobodan pomorski saobraćaj, u zemlji, koja svojim prostranstvom i stanovništvom ne odgovara ni osmom dijelu turske Hrvatske, Bosne i Hercegovine, godišnje uvozi za gotovo jedan milijon i izvozi za tri četvrtine jednog milijona, onda se može procjeniti, koliko je moguće povisiti promet sa Bosnom, Hercegovinom itd., čim bi se tamošnje stanovništvo potaklo da proizvodi i svoje proizvode zamjen juje. Dalmacija je već po prirodi za to pozvana, da posreduje u tom mnogostruko pojačanom prometu i da ga upravi u svoje kanale. Ne samo što još iz rimskog doba trgovački putevi vode iz ovih pokrajina u Split i Dubrovnik, nego se pruža još jedan dosada neupotrebljavani ili gotovo neupotrebljavani put. Visoki alpski vijenac, koji se proteže od Velebita do Crne Gore i Albanije i koji odvaja Dalmaciju od po¬zadine, prekinut je samo na jednom jedinom mjestu Neretvom, jedinom obalskom rijekom izvjesnog značaja, koja si je probila put kroz gorsku kosu. Neretva zadire duboko u Hercegovinu, koja pokrajina i čini njezino pravo područje i po njoj mogu ploviti mali pomorski brodovi, koji zadiru do 7 stopa duboko, do Metko¬vića, dalmatinsko-turske pogranične tačke, a veći rječni brodovi do ušća Bregave (što se već i sada događa) i barke manje vrste dolaze po toj rijeci sve do Mostara, glavnog grada Hercegovine. Bilo bi nevjerojatno, da ovaj od prirode stvoreni put dosada gotovo nikako nije upotrebljavan (osim samo za prevoz soli i donekle drveta), kada razlozi ne hi ležali u potpunoj karantenama i dvostrukom carinom još čvršće utvrđenoj odvojenosti tih dviju susjednih zemalja. Sada je deltasto ušće rijeke močvarno i Narona nije badava od Rimljana nazvana »Emporium« postavljena nasuprot Metkoviću, koja je još i danas podesna za veliki promet. Kada bi se na ušću Neretve u Višnjici postavili nužni zavodi, kao carinski i sanitetski ured, zatim pokriveno stovarište za robu u Metkoviću i kada bi se jednom promet navrnuo na ovaj put, razvilo bi se ovdje središte daleko raz- granatog unosnog prometa, a kroz to bi zemlja ponovo oživjela. U prilog ovome navodim, da od tačke gdje prestaje transport rijekom pa do Mostara treba napra¬viti jednu voznu cestu dugu samo dvije milje, naime od Domanovića do Bune, da se uspostavi veza glavnog grada Hercegovine sa Metkovićem, a to je isto toliko kao uspostavljanje prilično jeftinog jednodnevnog pomorskog transporta; nadalje da je od Mostara do Sarajeva, glavnog grada Bosne, udaljenost po rđavom putu samo tri dana, a cesta koja je u projektu iznosiće samo dva dana, te će prema tome roba za 4 odnosno 3 dana dolaziti u Metković, dok ona do Splita, sadašnje krajnje tačke treba sedam, a preko Mostara u Dubrovnik pet dana. Od Sarajeva je uda¬ljenost do Šapca na Savi, s onu stranu srbijanske granice, samo tri dana i put u svako doba upotrebljiv. Srbija, kojoj je jedan izlaz na more vrlo potreban, imala bi ovaj put preko Sarajeva i Mostara na Neretvu (vezivanjem Dunava sa Jadran¬skim Morem) mnogo bliži i jeftiniji, nego sadašnji preko Siska, Karlovca, Ljubljane i Trsta, kojim bi mogla izvoziti mnoge svoje proizvode, koji sada ne mogu da podnesu troškove oko transporta. Sve one jeftine bosanske sirovine, koje ne pod¬nose dugi transport i zaobilazni put preko Trsta, kao drvo za Francusku, kosti za Englesku, bile bi u Višnjici tovarene na brodove i neposredno otpremane na mje¬sto opredjeljenja, dok međutim sada ostaju kao bezvrijedne u zemlji. Ali da se to ostvari, moraju se ukloniti dva zida, koji stoje kao zapreke na putu slobodnom prometu, a to je carinski i karantenski zid prema susjednim tur¬skim pokrajinama uključivo i Crnoj Gori. Sigurno svakome upada u oči, ko uzme kartu u ruke, da je dalmatinsko carinsko područje prema sadašnjim njegovim ogra¬ničenjima neodrživo i da za državnu blagajnu nije od nikakve koristi, a za sta¬novništvo od zamašne štete. Isto tako svaki uviđa, da uski obalski pojas koji sačinjava dalmatinsko kopno ne može u privrednom pogledu služiti za drugo, nego za stovarišta i svojim podesnim zaljevima tvoriti stepenice za trgovinu sa poza¬dinom. Kada bi se danas nanovo uređivala uprava ovih područja, nikome ne bi palo na pamet, da obalu odvaja od unutrašnjosti. Političke prilike postoje i ne mogu se jednostrano mijenjati. Ali ništa ne smeta, barem pokušati, nebi li se kočenje u me¬đusobnom prometu moglo sporazumno između vlada i vlastodržaca ukloniti i barem na trgovačkom polju uspostaviti ona sloboda, koja ne škodi suverenitetu, kao što je na pr. carinska unija, kao što je austrijska vlada primjenjuje u odnosu sa cijelom Njemačkom. Pošto nam već sada ubjedljivo stupaju pred oči posljedice takovog sporazuma, od koga će Dalmacija imati naročitu dobit, jer vlada odvajanjem Dal¬macije u carinskom pogledu od ostale Austrije ima potpuno slobodne ruke u sno¬šenju odgovornosti za tamošnje prilike, a i drugi obziri više politike, bez da se spominje u čemu je stvar, govore zato, onda predleže svi razlozi da se taj pokušaj ostvari. Ali prednosti ovakovog uređenja neće se ograničiti samo na Dalmaciju.Gotovo cijela trgovina Dalmacije podržava se iz Trsta. Poveća li se promet Dalma¬cije sa pozadinom, imaće ori toga koristi i Trst, aii još više vrijedi to. da će upravo time onaj dio turske države biti čvrsto uvučen u naše trgovačke mreže, a pitanja radi Kleka i Sutorine gube potpuno svoje značenje i to bi bio najsigurniji put da se najodlučnije i najjače odupre neprestanim pokušajima Engleske da si radi iskorišća- vanja u vlastite svrhe stvori trgovački ulaz u te pokrajine.Nužna uređenja za izvođenje ovog predloga su vrlo jednostavna. Imaju se ukinuti carinarnice prema Turskoj i Crnoj Gori i pustiti da promet bude slobodan. Carinska linija (mimo granice prema vojnoj Hrvatskoj) u koliko se tiče dalmatin¬skog kopna ograničiti će se na obalu, gdje će carinarnice ostati kao i dosada, a samo će se jedna nova uspostaviti u Višnjici na ušću Neretve. Tvrđava Opus, gdje carinarnica postoji, nije za to podesna: a) jer veći morski brodovi ne mogu dotle doprijeti i b) jer taj gradić nikako ne leži u pravcu od Metkovića prema ušću Ne¬retve, nego postrance na jednom ostrvu u plivajućoj močvari. Neku vrstu uvoznog skladišta, t. j. jednog stovarišta za smještaj robe moralo bi se na svaki način podići u Metkoviću, što je lako izvodivo uzimanjem pod najam jedne tamošnje kuće. Treba izraditi i uvesti novu tarifu sa po mogućnosti što nižim ali svakako sa opadajućom i po mogućnosti što jednostavnijom skalom carinskih stavaka, koja će odgovarati jedino ovim prilikama, a za vladu biti najpodesniji. Ne bi više bilo tranzitne trgovine, nego bi svaka roba koja bi dolazila iz turskih provincija bila u slobodnom prometu do izlaska preko carinske linije na obali, gdje bi plaćala izvoznu carinu kao i dalmatinska. Potonja bi isto tako imala slobodan pristup u tursko područje. Kao što bi na dalmatinskoj strani bila prema Turskoj dokinuta uvozna, izvozna i provozna carina, tako bi isto imale prestati sve carine na turskom području u saobraćaju sa Dalmacijom i sa morem preko Dalmacije, kao i još postojeće carine između pojedinih turskih pokrajina, kao na pr. između Bosne i Hercegovine, jer bi inače samo jedna strana pridonijela žrtvu i za željeni cilj bila uzaludna. U slučaju ostvarenja dobila bi turska vlada na ime otštete jednu svotu od čistog iznosa na¬plaćene carine na obalama Dalmacije, o kojoj bi se trebalo sporazumjeti, a osim toga bi turskoj vladi bila putem jednog izaslanika odobrena kontrola carinskih pri¬hoda po novom uređen ju..Ukidanje kontumacione linije provelo bi se još lakše. Ona ide sada od južnog vrha Srbije između te kneževine i Bosne do Save, zatim duž te rijeke do Une i konačno odatle između vojne Hrvatske i Dalmacije s jedne strane, zatim turske Hrvatske, Bosne, Hercegovine i Crne Gore s druge strane do mora na granici Albanije. Ta bi neobično duga linija, koja se kreće gotovo u jednoj kruž-nici, otpala i bila nadomještena jednom kraćom, jedva 20-30 milja dugom linijom između Crne Gore i južnog vrha Srbije. O pristupanju Srbije ne bi trebalo ni dvo¬jiti, jer bi ta kneževina uslijed toga dobila potpuno slobodan promet sa Bosnom, otvoren put do mora, koga dosada nije imala, a mogla bi napustiti polovinu svoje karantenske linije.Ostvarenje ovog predloga se osniva na pristupanju turske vlade i moglo bi nastati pitanje, da li bi ona to bila voljna učiniti? Doduše utvrđeni razlozi na ovoj strani nemaju istu vrijednost i s onu stranu turske granice, jer tamo djeluju druga vitopera, nego li ovdje. Ali se ipak ne može poreći, da predstoje mnogi razlozi čiju težinu može turska vlada predvidjeti, a koji govore u prilog pristupanju. U admini¬strativnoj podjeli odnosnih turskih pokrajina ne leži nikakva zapreka za pristupanje, što bi u drugim državama mogao biti slučaj. Poznato je da pojedine turske pokra¬jine nemaju nikakvu ili gotovo nikakvu međusobnu vezu i sve su neposredno ovisne ođ Carigrada, kao što je to nedavno utvrdio c. kr. vicekonzul Dr. Hahn također za Sjevernu, Srednju i Južnu Albaniju da su to međusobno tri potpuno otuđene pokra¬jine. Ovome treba dodati, da one pokrajine, turska Hrvatska. Bosna i Hercegovina doduše međusobno sačinjavaju jednu geografsku cjelinu, ali ta cjelina je sa svih strana izolirana i sa ostalim osmanlijskim područjima vezana samo onom 20-30 milja kratkom osnovom i da i tamo nema nikakvog spomena vrijednog prometa i nikakvih komunikacija sa udaljenim glavnim mjestima. Prema tome sve veze sa Carigradom nastaju Dunavom ili preko Dalmacije, pa šta više dažbine (danci) paši otprema Lloyd ovim potonjim putem u glavni grad Turske. Kod ovakovog izolira¬nog položaja postaje veza sa Dalmacijom još lakša i zgodnija, a ukidanje jedne karantenske linije, koja razdvaja pokrajine te države, gubi svaku opasnost.U materijalnom pogledu će turska vlada u svakom slučaju imati jednu dobit. Jer kada bude porasla proizvodnja u spomenutim pokrajinama biće i desetina, taj najvažniji neposredni porez, u žitu i stoki izdašnija.. A njihov udio od carinskih pri¬hoda u Dalmaciji neka im nadomjesti njihove prihode od zakupa carina i ne spo¬minjući koju će to imati prednost za stanovništvo, koje redovno mora više plaćati, nego li što pripadne državi, a pri tome je izloženo sve mogućim patnjama. Mora se poznavati sadašnje stanje u tim turskim pokrajinama, pa da se mogne prosuditi, koliki još napredak moraju one učiniti u kulturi i kakav zamah može uslijed toga promet zauzeti. Dosada su kršćani, a to je pretežni dio stanovništva, u svako doba izloženi opasnosti, da im muslimani oduzmu sve, što nije čvrsto priko¬vano. Ima li kršćanin tegleću marvu, konja ili janje, tada mu dolazi musliman (koji je također Bosanac kao i kršćanin) i zahtjeva što mu se sviđa, a kršćanin mu mora dati, ako se ne želi izložiti većim progonima. Svinje muslimani ubijaju kao nečiste životinje. Kada bude zakon i red barem donekle došao do izražaja, kada kršćanin bude mogao svoju njivu obrađivati i kada ne bude morao svoju stoku potajno u skrivenom gajiti, kada se ne bude morao bojati i svoju sakupljenu vunu, slaninu i t. d., donesenu na tržište, prvom najboljem prepustiti, onda će on potaknut ve¬seljem da svoju zaradu poveća više proizvoditi i svoje proizvode donosili na naj-bolje tržište- na more- uslijed čega će se predmeti za izmjenu morati neobično povećati. Sada ima toliko carinskih zakupaca, koliko i carinarnica i ne plaća se određena carina, nego trgovac ili kiridžija (špediter) pita koliko carinik zahtjeva, pa se od toga nešto pogađanjem odbija, prijeteći mu da će otići na drugu carinar¬nicu gdje se manje plaća, dok se konačno ne slože u visini odnosne carine. Slično se događa i sa provoznim carinama, koje se moraju plaćati za robu pri prelazu pokrajinske granice iz Bosne u Hercegovinu i obratno. Ali najvažnija prednost koju bi iz toga izvukla Porta, bila bi političke više prirode. U spomenutim pokrajinama je sada olabavio ustanak podignut od tvrdokornih pristalica stare nepotčinjenosti, muslimanske samovolje i nasilja i tamo vladajuće anarhije i uperen protiv nasto¬janja Porte da provede civilizovane reforme i uređenja. Njega ugušuju, a moguće će biti i potpuno savladan, ali bez jamstva da u predstojećoj budućnosti ponovno izbije. Buntovni duh se može iskorjeniti samo tako, ako mu se izmakne tlo ispod nogu, kada bude slomljeno feudalno stanje, kada kršćanski seljak bude siguran za svoje dobro i kada bude mogao prodavati plodove svoga truda. Za ovo je najbolje srestvo slobodan promet sa Dalmacijom, trgovina i blagostanje koje će uslijed toga nastati biće za tendencije Porte najčvršći oslonci, da slomi obijest begova i mjesto feudalnog nasilja uvede uređeno upravno stanje. Time će Porta polagano, ali sigurno postići svoj cilj i kada to bude spoznala neće otkloniti potporu» koja joj se pruža ovim trgovačkim ujedinjenjem. C. kr. g. k. Atanasković u Bosni biće u stanju da o ovome dade pobliža obavještenja, kao što će biti potrebno da se učine nužni koraci ne samo u Carigradu, nego da se i zapovjednici spomenutih pokrajina zainteresuju za tu stvar. O Crnoj Gori držim da smijem opširnije govoriti, jer ako ta stvar uspije sa Turskom, onda ona prva neće više biti nikakva zapreka ili će se lako naći srestva, da se ona slomi ili mimoiđe. Ostaje samo još da se objasni predmjevajući utjecaj predloženih mjera na finansije. U uvodu je već rečeno da finansijsko stanje Dalmacije nije baš probitačno. Prosječno kroz deset godina, od 1837-1846, ne samo da zemlja nije dala (isto tako malo kao i prije) nikakav prinos, nego se je za pokriće troškova pokrajinske uprave morala godišnje davati svota od 177.500 for. Međutim to nije jedini nedostatak finansijskog stanja Dalmacije. Jer pokrajine moraju svojim prihodima pokrivati ne samo izdatke oko vlastite uprave, nego moraju doprinositi i za centralne izdatke. Prije 1848 godine mogao se je prihod države računati na 150 milijona for., od čega je 50 milijona otpadalo na pokrajinske, a 100 milijona na centralne troškove. Dalma¬cija pri jednom prihodu od jedan milijon forinti treba za svoje pokrajinske izdatke 11/8-11/4 mil. for., te bi prema tome trebala još jednom toliko ili 21/4 - 21/2 mil. for. prema prosjeku austr. zemalja da doprinosi za centralne izdatke. Taj rezultat vrijedi i za račun postavljen na drugi način. Za pokriće centralnih troškova otpada pro¬sječno u cijeloj monarhiji na jednu četvornu milju iznos od 9120 for., prema čemu bi Dalmacija sa svoje 222 četvorne milje imala da doprinosi 2,024.000 for. Od toga piinosa otpada prosječno na svakog stanovnika Austrije 21/2 for. konvencijalnog novca, a na Dalmaciju sa 418.000 stanovnika 1,189.000 for. Sredina između toga dvoga je 1,605.000 for., koju bi svotu imala Dalmacija da doprinosi centrali. Da bi se mogao pokriti taj manjak pokrajinskih troškova sa nešto od 200.000 for., morao bi prihod biti 2,800.000 for. ili približno trostruki iznos sadašnjih prihoda. Ali ako se uzme u obzir koliko je ta pokrajina godišnje povlačila iz državne blagajne i koliko je toga izdato, onda to iznosi uključivši i upotrebljene svote za izdrža¬vanje u Dalmaciji stacionirane vojske prosječno za god. 1837-1846 godišnje 1,185.000 for. ili za 34 god. od 1814 neobično veliki iznos od blizu 44 milijona for. Ovo se napominje samo u odnosu na opće finansijsko stanje zemlje. Ovdje najprije dolaze u pitanje prihodi carinskih dohodaka od monopola duhana i soli, kao i izdaci koji to terete. Carinski dohotci iznašahu u god. 1845-1846, 250-280.000 for., od čega prosječno za ove tri zadnje godine 1848-1850 otpada na carinarnice na bo¬sanskoj i hercegovačkoj granici, Sternica, Unište Kadibuna, Sinj, Arksan, Imotski i Metković, samo jedan iznos od 11.209 for. Međutim izdržavanje tih ureda stoji 5.533 for. prema čemu je onda njihov čisti prihod pao na 5.676 for. Ako se još uvaži, da se u tim pograničnim stanicama nalazi 8 zdravstvenih karant. službenika, 38 ljudi finansijske straže i 88 vojnika kao posada, koji bi se u slučaju napuštanja carinske linije mogli lišiti ili na drugoj strani upotrijebiti, a koji prouzrokuju izdatak od cca 25.000 for. (troškovi jednog jedinog finansijskog stražara računaju se godišnje na 250 for., troškovi za izdržavanje jednog vojnika su još prije 15 godina obraču¬nati sa 28 novčića dnevno), onda napuštanjem carinske linije ne samo da neće na¬stati nikakav gubitak, nego jedna ušteda otprilie od 20.000 for., koja će trostruko pokriti provoznu carinu koja se naplaćuje na morskoj obali za robu koja prolazi u turske pokrajine, a koja je proračunata na 5-6.000 for. Ako se bude i iznos carina koji će se na dalmatinskom kopnu ubirati (onaj na otocima ostaje naravno netaknut) po nekom mjerilu dijelio sa turskom vladom, nadalje ako će se u djelo provesti jedna za zemlju podesna tarifa, a nadzor granice svesti na polovinu linije i pooštriti, onda država u nikojem slučaju, a naročito ne u carinskim prihodima, ne bi imala gubitaka. Ako se bude već sada sve carinilo što Dalmacija treba za sebe i svoju po¬zadinu, onda bi dohodak i pri mnogo manjim carinskim stavkama davao veći iznos, nego što je današnji. Priračuna li se tome još i onaj zamah koga će prouzrokovati trgovina pri slobodnom kretanju, onda se sa sigurnošću smije računati, da će prihodi od carina biti mnogo veći nego sada. Monopol duhana se naravno ne bi mogao održati, a on gotovo i postoji samo po imenu. U godini 1845 bijaše raspačano po tarifi 204 q burmuta, 583 q duhana i 628 q duhana po pogođenoj cijeni. Od bruto prihoda od 82.000 for. iznosio je po od¬bitku troškova višak 17.856 for., a cjelokupni iznos 28.000 for. Najubjedljiviji dokaz koliko je krijumčarenje u ovoj grani pruža slijedeća okolnost. Prema statističkim tablicama otpadalo je prosječno u svim pokrajinama osim mađarske i talijanske u god. 1845 na 1.000 odraslih ljudi 279 pušača i taj odnos prekoračuje u svim pokra-jinama za 200 osim u Primorju gdje on iznosi 145. Ali u Dalmaciji iznosi taj odnos 28 i odbivši pušače koji puše duhan po pogođenoj cijeni, onda on iznosi samo 14 i to u jednoj pokrajini, gdje svaki drži lulu u ustima i gdje se bez pretjerivanja može računati na 900 pušača od 1.000 odraslih ljudi. Dakle na državni monopolski otpada pedeseti do šesdeseti dio potrošenog duhana. Takav jedan nesiguran porez, koji malo nosi i koji se ne može u redu držati, može se lako napustiti ako se time postizava veća korist. Teže, ali i važnije pitanje je monopol soli. Taj monopol daje jedan bruto pri¬hod oko 300.000 for., od čega 100.000 for. otpada na so prodanu u turske pokrajine, a neto prihod iznosi polovinu, 150.000 for., od čega isto tako treći dio otpada na potrošnju u Turskoj. Poznato je da turski podanici plaćaju so isto toliko kao i Dalmatinci tj. od njih se ubire potrošački porez koji je sadržan u monopolskoj cijeni soli, isto tako kao i od vlastitih podanika. Turci su nastojali da se oslobode toga poreza i to je upravo dalo povoda za pokušaj da so uvoze preko Sutorine i Kleka, čemu se je c. kr. vlada oduprla svom energijom. Pri ovom predloženom spo¬razumu mogao bi svakako monopol soli ostati uopće netaknut i Turke bi se moglo zadržati, da plaćaju onu višu cijenu kao i prije. Međutim se može na osnovu mnogih vjerojatnosti pretpostaviti, da će sa turske strane kao prvi uslov za sporazum u trgovačkim odnosima biti snižavanje cijene soli i u stvari nema ta monopolska cijena drugog prava, osim prava jačeg ili silu prilika, koja stanovnicima Hercegovine radi izoliranog položaja pokrajine onemogućava da so odakle drugdje jeftinije povlače. Moguće bi se mogla postići .još viša cijena, kada bi se turskoj vladi ponudio jedan dio čiste dobiti od prodate soli u Tursku. To bi važilo kao prelazili stupanj. U ostalom bi se potpuno napuštanje monopola soli moglo preporučiti iz naročitih razloga, jer je obala cijele pokrajine podesna za proizvodnju soli i jer bi se tom slobodnom proizvodnjom izazvala jedina industrija zemlje i otvorio jedan vanredan izvor zarade, koji bi oživio trgovinu sa turskim pokrajinama. Bez obzira na ovaj monopol mora se, ako se ostvari trgovački sporazum, trgo¬vina sa turskim pokrajinama za nekoliko godina podići u tolikoj mjeri, ia će uslijed toga ubrzo nastati na ušću Neretve samo jedna trgovačka kolonija, koja će povećati veze Splita i Dubrovnika sa pozadinom i uslijed toga stvoriti živahan život i dobit, koja će se razdijeliti na sve dijelove zemlje, a koja će strujati i žilama finansijskog gazdinstva. Ako se time ne postigne ništa drugo, osim podizanja prirodnog trgo¬vačkog puta Neretvom, a što će biti neposredna posljedica toga, zatim isušivanje i naseljavanje najveće i najplodnije ravnice Dalmacije na deltastom ušću Neretve, onda je već time učinjen najhitniji posao za podizanje zemlje. Jer budućnost Dalmacije počiva na trgovini, a ta trgovina ima svoj prirodni kanal na Neretvi, gdje će se nakon toga koncentrirati stanovništvo, promet i blagostanje. Gore izloženo tumačenje pruža samo jedno nagovještenje kako bi se prije odlučivanja imalo shvatiti to pitanje i koja bi .osnovna načela trebalo slijediti. Za stvarno izvođenje ovoga potrebna su naročita ispitivanja na licu mjesta, koja će služiti kao pravilo za poduzimanje daljnjih koraka u toj stvari, u slučaju ako v. ministarstvo bude poklonilo pažnju toj stvari u označenom pravcu.« Austrijska vlada pošto je prethodno saslušala mišljenje svojih generalnih kon¬zula u Beogradu i Sarajevu nije ni pokušala da to pitanje pokrene kod turske vlade, jer je vrlo vjerovatno uvažila njihove prigovore, a naročito sarajevskog konzula, koji je na koncu svoga opširnog izvještaja o nacionalno ekonomskim prilikama u Bosni i Hercegovini rekao i svoje mišljenje o uspjehu tih pregovora ovim riječima: »Ali pri sadašnjoj maločas opisanoj situaciji u Bosni, pri raspoloženju i nastrojenju njezinih sadašnjih vlastodržaca, te pri u najnovije doba potpuno odvojenoj administraciji Bosne i Hercegovine i poznatom političkom stavu Crne Gore ne bi ja po mome nemjerodavnom mišljenju i pored najbolje volje bio u stanju da kod ovdašnjih vlastodržaca otpočnem projektiranu carinsku uniju, niti da samo nabacim ili potaknem pa i sa najmanjim izgledom na uspjeh. Ja bi govorio gluhim ušima, predložio bi jednu stvar koja prelazi njihovo shvatanje, a svakako dodirnuo neprijatan predmet tolikih dobiti i otimačina i sigurno dobio odgovor, da je tako nešto izvan njihove nadležnosti i djelokruga.«