U svome opisu manastira Žitomislića arhimandrit Nićifor Dučuć veli: „Za manastirom je, s istočne strane jedan stari dub, neobične veličine. Stablo mu je toliko, da bi ga jedva pet ljudi obuhvatili. Grane su mu se od starosti počele sušiti. I one su srazmjerno stablu vrlo debele. Pod njim je još i sada u ljeto najljepša hladovina. Pohodnici manastira ne propuste da vide taj rijetki dub. Ovaj stari dub i dan danas postoji. Svojom robustnom pojavom on se moćno ispoljava između slabo razvijenih stabala šumskoga drveća i nešto voćaka što se nalaze oko njega. Manastir sa svojom crkvom, školom i ekonomskim zgradama i tim zemljištem, na kome stoji dub, leži u sjeni brda Osojnice. U pravcu prema sjeveru i sjevero-istoku ispod duba prostire se manastirsko zemljište, koje su obrađivale manastirske čivčije i koje je najvećim dijelom, po novoj agrarnoj reformi, postalo njihova svojina. U neposrednoj okolini manastira nema danas nikakve hrastove šume, ali kada se prema jugu od manastira jednim puteljkom uspnemo na brdo Osojnicu (oko 250m nad morem) dolazimo na visoravan zvanu „Dubrave". Tu, u Dubravama, vidimo dosta hrastove šume, samo je pretežno mlada, te se rijetko nađe koji jači dub. Seljaci međutim pričaju, da je još za austrijske okupacije postojala stara velika šuma. Kako sam čuo od žitelja toga predjela i manastirsko zemljište pripada Dubravama. Prema tome može se naslućivati, da današnji prastari dub nije stojao osamljen nego je imao svoje moćno društvo, koje je postepeno uklonio čovjek pretvarajući šumu u ziratno zemljište. Visoravan „Dubrave" proteže se na lijevoj obali Neretve. Jedan dio zahvata u mostarski srez do sela Pijesaka odakle se, u pravcu državnog druma Mostar-Stolac, proteže sve do Maslina (maslinov zasad Alipaše Rizvanbegovića-Stočevića). U pravcu toga puta u Dubrave se računaju seoske opštine: Pijesci (mostarski srez), Aladinići, Lokve, Pješivac, Prenj, Opličići i Rječice (stolački srez). Od Rječica ide jedan krak u pravcu druma Čapljina- Stolac, i taj krak obuhvata sav predjeo do Modriča (zaselak više Čapljine). Nadmorska visina visoravni varira između 250 do 300 m. Položaj je otvoren i sunčan te vanredno podesan za gajenje vinove loze i plemenitog voća. Zbog toga povoljnog položaja i povoljnih klimatskih prilika sve je više šumskoga zemljišta pretvarano u ziratno zemljište, tako je danas najveći dio Dubrava pod vinogradima, voćnjacima i vrtovima. Samo mjesto na kome stoji manastirski dub, zove se „Gorica". To je mala visoravan, koja prema jugu veže sa manastirskim voćnjakom prema sjeveru i sjevero-istoku strmo pada u manastirsko ziratno zemljište. Džinovsko deblo dubovo stoji u vrhu visoravni i pada u oči čim na istočna vratašca, iz manastirskog dvorišta, prođemo kroz manastirski zid. S te strane, koja je manastiru okrenuta, deblo izgleda zdravo i dobro očuvano. Opseg debla pri zemlji iznosi 16lg 14/ri, u prsnoj visini 9m 30cm a u visini dva metra iznad zemlje 10m. U toj visini deblo se dijeli u četiri ogranka od kojih svaki, po svojoj jačini izgleda kao neko posebno stablo. Srednji ogranak produljuje u vis deblo. Opseg njegov u bazi iznosi 5 m 45 cm. Desni ogranak, okrenut prema sjeveru, ima u osnovi svojoj opseg od Am 30/l a lijevi ogranak, okrenut prama jugu ima u osnovi opseg od Zl» AOcm. Prema istoku izbijao je iz debla četvrti ogranak, ali je njega davno morao oboriti zub vremena ili ga je izvalila ljudska ruka. Na tom mjestu nastala je u deblu duboka rana, koja se proširila u srce debla i stvorila veliku šupljinu. Ova rana postepeno izjeda deblo i na koncu će ga upropastiti, naročito, ako se nastavi i dalje sipati smetlje iz manastirskog dvorišta u šupljinu dubovu. Visina dubova iznosi blizu 25m a krošnja obuhvata u opsegu po prilici 80m. Vrijeme i godine odnijele su iz krošnje mnoge ogranke i po njoj se najbolje pozna stoljetna borba koju dub vodi s nevremenom.Nije ovaj dub vrijedan spomena samo zbog svoje duboke starosti i džinovskoga rasta. On je svjedok mnogih važnih događaja iz prošlosti manastirske. Pod njegovom širokom krošnjom i danas se okuplja narod sa svih strana i osvježava uspomenu na velike i sjajne događaje iz historije srpskoga naroda.Po ljubaznom obavještenju, koje sam dobio od današnjega igumana manastirskoga, gosp. Mitrofana, ovome manastiru dolazi stanovništvo srezova Mostar, Stolac, Nevesinje, Gacko, Konjice i Duvno. Na Blagovijesti (25. marta) slavi manastir svoju krsnu slavu. Toga dana iskupi se silan narod iz Gornje, Hercegovine (naročito iz nevesinjskog sreza). Kada se svrši služba božija onda se sav narod okupi pod starim dubom, gdje je manastirska uprava postavila sofru i na gozbu pozvala sve viđenije narodne glavare i starješine. Pošto jedan od sveštenika blagoslovi sofru, ustaje dolibaša stari Pero Todorović, iz sela Bojništa kod Nevesinja, koji već 40 godina vrši tu funkciju, i počne svoju zdravicu. Ta zdravica je sitneza srpske historije počev od Stevana Nemanja i Sv. Save do najnovijih dana, zamišljena i prikazana po narodnom predanju i svaćanju. Narod stojeći sluša zdravicu. Pošto se svrši sofra onda nastaje „pisanija“ t. j. narod upisuje darove za manastir, u novcu ili u naravi. Poslije, dok se mlađi zabavljaju u igri i pjesmi, starješine, pod starim dubom, povedu razgovor o narodnim potrebama i poslovima. Za vrijeme burnih i teških vremena, na tim sastancima odlučivalo se o mjerama, koje treba poduzeti za obranu naroda od nasilja, odlučivalo se o pobunama i o ustancima. Kako su u drugoj polovici 19. stoljeća učestali ustanci po Bosni i Hercegovini bilo je turskim vlastima sumnjivo okupljanje naroda oko manastira, jer su znale da su manastiri žarišta za sve narodne pokrete. Žitomislić im je bio naročito u oku. Stoga 1870. pretraže arhivu i spise manastirske te, i ako nijesu našli ništa sumnjivo, pošalju tadašnjega arhimandrita Serafima u zatočenje u Tripolis. (Vidi Istočnik god. 1889 str. 91.) Dub je svakako stariji od obnovljenoga manastira. Prema opisu manastira Žitomislića (Književni radovi arhimandrita Nićifora Dučića Beograd 1891 str. 55) manastir je sagrađen još prije kosovske bitke a obnovili su ga članovi hercegovačke vlasteoske porodice Hrabrena ili Miloradovića 1563. god. Dubu će biti danas blizu 600 godina (v. sliku 1.).Druga prirodna starina i rijetkost kod manastira Žitomislića jest bršljan .On se nalazi s vanjske strane sjevernoga manastirskoga zida. Mi često viđamo bršljan, kako se puže uz drveće ili zidove. Ali prečnik stabla tih bršljana jedva da ima nekoliko centimetara Dok nas ovaj manastirski bršljan zadivljuje jačinom svoga stabla i mnogostrukim spletom svojih grana i ogranaka. Kako se stablo čvrsto priljubljivalo uza zid i tako priljubljeno raslo i jačalo, postao je oiseg njegov više elipgičan nego okrugao. Opseg stabla, pri zemlji, iznosi 98cm. U visini od 10m nad zemljom stablo se grana u dva ogranka. Jači ogranak ima opseg 65 cm a slabiji 33 cm. Prvi ogranak zadržava tu svoju jačinu 60cm u duljinu a onda se i on grana u dva ogranka, od kojih jedan ima u opsegu 45cm a drugi 28cm. U visini 1 m 50cm nad zemljom jači ogranci se granaju u nekolike manje ogranke, koji su između sebe mnogo spleteni i u pola srasli.U bujnom spletu prihvaćaju se ogranci gornje ravne površine zida i granaju na sve strane. Ovome bršljanu, sudeći prema jačinn njegovoj može da bude oko 150-200 godina (v. spiku 2.).Ove rijetke prirodne starine trebalo bi naročito paziti i njegovati, da se što duže održe.