Opšti opis planine Visočice Visočica je malo poznata planina. I dobri planinari iz Sarajeva rijetko je posjećuju. Uzrok tome je u prvom redu što je ta planina znatno udaljena od Sarajeva. Idući od Sarajeva treba preći ili Treskavicu ili Bjelašnicu pa da se dođe na Visočicu. Po svome geografskom položaju ona pripada u cijelosti hercegovačkim planinama. Po današnjoj administrativnoj podjeli spada u konjički srez te se prema tome nalazi u granicama Primorske banovine. Cjelokupan sklop njezinih lanaca, grebena, prostranih pašnjaka i šuma nalazi se južno od planine Bjelašnice i zapadno od planine Treskavice. Od Bjelašnice je razdvaja rijeka Rakitnica, koja teče od skrajnjega istočnoga ruba Bjelašnice (ispod Hojte) jugozapadnim smjerom u Neretvu. I desna i lijeva obala njezina veoma je strma, naročito u srednjem toku. Tako ta rijeka čini skoro neprohodnu sjeverozapadnu granicu između Visočice i Bjelašnice. Rakitnica omeđava Visočicu i sa zapadne strane. Prema istoku razdvaja je od Treskavice potok Ljuta, koji u ravnoj liniji teče od S prema J. S juga i djelomično sa zapada obuhvata je sama Neretva svojim koritom. Po svome terenskom sklopu Visočica ima oblik obrnutoga istostraničnoga trougla. Osnovicu tome trouglu čine goli i široki lanci Toholja (1942 m) i Vel. Struga. Jednu — zapadnu — stranicu čini greben Ljeljen (sa najvišim vrhom Džamijom 1974 m), a drugu istočnu stranicu čine lanci Ljeljenače, Spionika i Glatkog. Između tih grebena i okolo njih prostiru se prostrane kotline, luke i uvale od kojih su najprostranije Oštra Bara i Veliko Jezero ili Velika Bara. Sva je sredina planine bez šume. Ivica joj je sva, okolo-naokolo, pod šumom i to pretežio pod bukovom gorom. I na ovoj planini jasno je obilježena granica razvoja visoke gore. Ona ne prelazi visinu od 1680—1700 m. Kao što sam i u drugim našim planinama opažao tako i ovde bukova šuma čini zadnji najviši pojas visoke gore. Ali dok se na Bjelašnici, Treskavici, Vranici i Zelengori i drugim našim velikim planinama iznad pojasa visoke gore nastavlja pojas klekovine sve do 2000 m visine, dotle na Visočici nema nigdje klekovine. Ondje gdje prestaju visoke šume počinju pašnjaci i prostiru se sve do najviših vrhova. I ako je Visočica hercegovačka planina ona nije ni divlja ni krševita. Nigdje na njoj nema onog divljeg loma i krša kao što ga imaju Treskavica ili Prenj i Plasa. Izuzetak čine donekle jugu izložene strane Toholja i Ljeljena i sjeveru okrenute strane Vitla i Kaoca, njezinih najviših grebena. Na njima su bure i kiše skinule najgornju naslagu zemlje pa otkrile go kamen i napravile točila. (Vidi sliku br. 1 Tabla VII). Inače oko se na sve strane odmara na ugodnom i intenzivnom zelenilu pašnjačke flore. Ogromna pleća Glatkoga (1800 m) od vrha do ivice podnožja obrasla su gustom niskom travom. Kada smo se spuštali s njegova vrha prema Policama morali smo izuti obuću, da bi se na strmoj i skliskoj površini mogli održati na nogama. Kolosalan je pogled s toga Glatkoga. Daleko (do 25 km zračne linije), ali ravno prema sjeveru, vidi se Bjelašnica sa opservatorijem. (Vidi sliku br. 2 Tabla VII). Na istoku se izdižu gorostasni i romantični masivi Treskavice (Ćabenske Stijene, Barice, Đevi Grad, Donje i Gornje Bare itd.). Odatle dalje prema istoku vidi se cijela krševita visoravan Zagorja sve do Kalinovika. Još dalje prema jugoistoku izdižu se Lelija i Zelen Gora, a iza njih Maglić, Durmitor i Volujak. Na jugu se jasno vide planina Crvanj i visoravan Morine. Malo zapadnije izdiže se dugi ravni greben Veleža planine. Zapadno ukazuju se goli i oštri vrhovi Prenj planine (Poslušnik, Osobac, Bahtijevica, Borašnica i Otiš). Moći s jednoga mjesta pregledati tako ogroman prostor nije obično uživanje to je vanredna naslada koja pravog planinara opaja i zanosi. Nigdje kao na takvim položajima, u planini, nijesam jače osjećao moć i veličinu vječnosti naprama beznačajnosti i prolaznosti ljudskoga bića. Na Visočici ne vlada oskudica sa vodom. Na njoj nema jezera, potoka ni riječica. Jedan jedini potok, Mandin Potok, nalazi se u sjeveroistočnom rubu planine. Ali na sve strane po njoj ima živih vrela i kratkih potočića, koji se brzo utope u bujnim pašama. Veliko Jezero, Uteklić Jezero i Suvo Jezero nijesu nikakva jezera. Veliko Jezero ima samo u proljeće veliku količinu vode. Ona potječe od otopljenih snijegova i proljetnih kiša. Preko ljeta je njegova kotlina posve suva. Uteklić Jezero i Suvo Jezero su veće lokve. Ispod planine izvire Tušilački Potok, teče prema sjeveru i slijeva se u Rakitnicu. Prema jugu teku sa planine nekolika potoka: Rijeka, Slatnica i Račica, koji se slijevaju u Neretvu. Svi su ti potoci daleko od mahala na samoj planini. Živih izvora ima svuda po planini. Kod svake mahale ima dobrih i trajnih izvora. Samo mahale Papratni Do i Srede nemaju u neposrednoj blizini žive vode. Po pašama ima tako isto dovoljno vode. Već sami nazivi glavnih paša Oštra Bara, Velika Bara, Barni Do pokazuju da je teren podvodan ili barovit. Na ovim visokim planinama, na koje stočari ljeti izlaze sa stokom ne odlučuje u pitanju vode samo to, da li imade dovoljna količina vode nego mnogo više, da li je ta voda ravnomjerno i u manjim rastojanjima razdijeljena po planini. Uvijek je lakše i jednostavnije riješiti pitanje pitke vode za ljude nego pitanje pojila za stoku. Stoga stanovišta Bjelašnica je u mnogo nepovoljnijem stanju od Visočice, iako Bjelašnica ima dva jezera od kojih je Lokavsko (ili Lokvanjsko) Jezero dosta veliko. Mnogobrojni manji izvori koji se ispod kose Branjevače razlijevaju po Oštroj Bari a isto tako mnogobrojni izvori, što ispod kose Konjica izbijaju i otiču prema Velikoj Bari, održavaju stalno vlagu u zemlji i potpomažu obnovu i porast trave. Stoga su pašnjaci po Visočici uvijek svježi i bujni. Stoga tu planinu sami stočari nazivaju »Ovča Bašča«. Prostorno Visočica nije velika planina. Njezin pašnjački prostor zahvata maksimalno površinu od 2500 ha. To je skoro ⅛ pašnjačkoga prostora planine Bjelašnice. Ipak je ona kadra da ishrani preko ljeta oko 20.000 glava sitne i do 500 glava krupne stoke. To je ⅓ sitne stoke koja izlazi na Bjelašnicu. Njezine paše su nesumnjivo daleko bolje nego one po Bjelašnici. Visočica nije stalno nastanjena. Svi stočari silaze s planine u jesen i borave preko zime u svojim selima u Hercegovini. Stalna naselja počinju tek ispod planine. Na sjevernoj strani prvo naselje, koje se nalazi pod planinom jesu Gornja Tušila (Pervizi, Sinanovići). Nadmorska visina 1240 m. Selo je nastanjeno samo muslimanima. Ima oko 200 stanovnika. Selo se pruža od jugoistoka prema sjeverozapadu. Kroz njega teče Tušilački Potok. Svuda oko potoka ima mnogo živih vrela sa odličnom hladnom vodom (6° C). Stanovnici se bave stočarstvom i poljoprivredom. Od žita siju najviše jari ječam i zob. S južne strane neposredno pod planinom nalazi se selo Luka. Nadmorska visina 1200 m. I to selo nastanjeno je samo muslimanima. Ima 114 stanovnika. Pola sata južnije nalazi se veliko selo Bjelemić (Odžaci). Nadmorska visina 1100 m. Nastanjeno je također samo muslimanima; oko 300 stanovnika. U ovom selu imaju nekolike sitničarske radnje; ima škola, općinski sud, lugarska kuća i žandarska stanica. Tu su odžaci begovske porodice Šurkovića. Nekada je ovdje bila i sreska ispostava sreza konjičkoga. Od Bjelemića počinje kolski put i vodi prema Glavatičevu. Putevi koji s južne strane vode na planinu Visočicu biće prikazani prilikom opisa putovanja stočara na planinu. Sa sjeverne strane — od Sarajeva — putevi na Visočicu vode preko Bjelašnice. Ispevši se na Stini Do, koji se nalazi pod opservatorijem, put vodi prema jugu mimo selo Lukavac. Idući dalje u pravcu juga dolazi ce u selo Šabiće na rijeci Rakitnici. Dotle se neprestano spušta sa Bjelašnice. Od Šabića ponovo se put uzdiže vodeći stalno u pravcu juga do sela Đulbašića. Tada se nastavi jugoistočno prema Donjim i Gornjim Tušilima. Kroz to selo valja skroz proći. Tada se izađe na prostrane kosanice: Ljeljenaču i Krča. S Krča je vrlo lijep pogled na najviše sjeverne grebene Visočice, Kaoce i Vito. Grebeni obuhvataju u velikom krugu duboku kotlinu, u koju se strmo obaraju točila. Prema istoku — s Krča — izdiže se vis Puzim sa svojim oštrim i zubčastim grebenom (1774 m). Sva okolina je tu puna divlje romantike. Idući dalje k jugu ulazi se u šumu Gluvaču. Naziv ovoj šumi nastao je po velikom tetrijebu koga narod ovde zove »gluvač«. Malog tetrijeba zovu »ruževac«. U ovoj šumi ima tragova od nekadašnjega druma. Mjestimično je još očuvana široka kaldrma. Poslije Gluvače prolazi se kroz šumu Ljeljenaču. I čim se iziđe iz te šume dolazi se na prostranu poljanu kroz koju teče Mandin Potok. Tu smo već na terenu planmne Visočice. Sa stanovišta stočarskoga cjelokupna planina Visočica podijeljena je u mahale. Na planini ima 9 mahala sa ukupno 86 koliba. Sve su mahale nastanjene samo muslimanima i to pretežno Podvelešcima. Na svima mahalama bude preko ljeta oko 400 etanovnika. Opis mahala (Vidi kartu br. 1) Mahala Papratni Do. Mahalu sam posmatrao sa livade Krča. Ona se nalazi u jednoj strani otprilike 150 do 200 m iznad livade Ljeljenače. Sve se kolibe nalaze u jednoj uvali na malom zaravanku posred kose Ljeljenače. Iznad koliba i oko koliba nema šume, dok je sjeverno od koliba i ispod njih razvijena velika bukova šuma. Ova šuma zaštićava kolibe od sjevernih vjetrova. S juga ih zaštićava od vjetrova brdo Ljeljenača. Oko samih koliba nema paše, stoga sa ove mahale izgone stoku na Oštru Baru i Mandin Potok. Na mahali ima svega 6 koliba. Starješine koliba su: Jusuf Tucaković iz Donjeg Hrasna; Jusuf Čomor, Salko Čomor, Murat Čomor, Jusuf Čomor Ibrin i Halil Džankić svi iz Kamene. U svojoj mahali nemaju nikakve žive vode. Vodu za piće nose od mahale Kaoca. Ta živa voda zove se Studenac. Stoku poje na Mandinu Potoku. (Vidi sliku br. 3 — Tabla VIII). Mahala Kaoci, nalazi se u neposrednoj blizini prije spomenute mahale. Imade 4 kolibe. Vlasnici koliba su: Ibro Šuta, Salko Šuta, Mujo Kuruzović, sva trojica iz Gubavice. Četvrta koliba pripada Salki Tucakoviću iz Lađenice (Župa). Kaoci i Papratni Do nalaze se na visini 1570 m. Mahala Mandin Do nalazi se pored potoka istog imena. Mahala je smještena na pola puta između šume Ljeljenače i Mekog Dola. Visina nad morem na mjestu mahale 1480 m. Cijela mahala nalazi se uvučena u jedan usjek stijena tako da se kolibe ne mogu uopšte primjetiti iako se nalaze u neposrednoj blizini puta koji iz planine Visočice vodi u Gornja Tušila. Pred samim kolibama a pokraj pomenutoga puta nalazi se živa voda zvana Mandina Česma. Ima svega 3 kolibe. Starješine koliba su: Muho Tucaković, Bešir Tucaković i Meho Tucaković. Sva trojica su iz Donjeg Hrasna. Južno od Mandina Potoka prostiru se s obje strane ove mahale prostrane paše. Paše se nalaze po valovitom terenu, koji se postepeno izdiže do visine od 1700 m. Glavice koje se izdižu iz valovitoga terena pokrivene su također humusom i obrasle su dobrim travama. Mahala ima zgodan položaj. U neposrednoj blizini koliba ima živa voda Mandina Česma. Za napoj stoke ima Mandin Potok. Malo sjevernije nalazi se šuma Ljeljenača. Postoje dakle sve zgode, koje stočar treba u planini. Istočno prema ovoj mahali izdiže se neobični vis Puzim (1774 m). Neobičan mu je oblik. Visoke stijene njegove otesane su vjetrom, kišom i ledom tako da stoje kao kakav zid. Najviša ivica stijena iskresana je tako da posmatrana iz daljine sliči kakvoj ogromnoj vladarskoj kruni. Po tom svome obliku Puzim postaje upadljiv i poznavaoc planina može da ga zapazi ne samo sa viših visova Visočice planine nego i sa Bjelašnice i Treskavice pa čak sa Oblja ispod Uloga (udaljenost oko 50 km zračne linije). Putevi na mahale Papratni Do — Kaoce i Mandin Do (vidi kartu br. 2) različiti su prema selu iz koga stočari kreću. Najduži je put onima, što dolaze iz Donjeg Hrasna (iz stolačkog sreza). Iz Hrasna idu naprije drumom prema istoku sve do brda Crnoglava. Odatle okrenu sjeveru drumom do Stoca. Od Stoca idu starim drumom do vode Nekibelj otprilike 1 sat hoda. Tada okrenu opet sjeveru mimo brdo Crnugovac na živu vodu Vrštanik. Odatle do čatrnje Kaluđer pa na selo Rabinu. Od ovoga sela drže se sjeveroistoka sve do Kasabe (do Nevesinja). Oni iz Gubavice idu prema Buni. Odatle na Blagaj, pa starim drumom, pored grada Hercega Stjepana, na Bunsko. Odatle dalje idu državnim drumom, što spaja Mostar i Nevesinje sve do Nevesinja. Treći što su iz sela Kamene, idu sjeveroistočno seoskim putevima prema Nevesinju. Od Nevesinja svi se drže istih puteva sve do na planinu i to: najprije idu sjeverozapadnim rubom Nevesinjskoga Polja na Sopiljski Ponor. Odatle dalje prema sjeveru između sela Kljuna, Presjeke, Borovčića, Kruševljana sve do Liješća Polja. S ovoga polja spuste se niz veoma strme i opasne puteve niz Strmicu preko Krstaca u Glavatičevo. Odatle uz Grab prema selu Bjelemiću. Prošavši Bjelemić i selo Luku prođu kroz tjesnac Kolijevku i izađu na planinu pod mahalu Police. Odatle kroz Biberni Do, putem što vodi sjeverno prema selu Tušilima, dolaze do svoje mahale. Konaci su onim iz Donjega Hrasna: I kod izvora Nekibelj; II kod sela Rabine; III u Nevesinjskom Polju na Sopiljskom Ponoru; IV na Krstacu ili oko Glavatičeva; V na Grabu (preko koga vodi put prema Bjelemiću); VI u svojoj mahali. Onim iz Kamene konaci su: I na Vlahovom Brdu (Grebku) više Nevesinja; II na Sopiljskom Ponoru; III na Liješću ili u Župi; IV u svojoj mahali. Onim iz Gubavice konaci su: I na Bunskom; II na Sopiljskom Ponoru; III u Župi pod brdom Grabom i IV u svojoj mahali. Idući južno od Mandina Dola dolazi se, otprilike za 10 minuta, na prostranu pašu zvanu Oštra Bara. Tu se nalaze samo omeđine od koliba, koje označavaju da je i tu bila nekad posebna mahala. Danas se poznaju omeđine od 4 kolibe. S toga mjesta penjući se dalje u pravcu juga izlazi se na mahalu Meki Do. Mahala Meki Do nalazi se u jednom dolu okruženom sa tri strane visokim i golim stijenama. Prema jugu otvara se izlaz iz dola u prostranu šumu. Nadmorska visina mahale iznosi 1680 m. Na ovoj mahali ima 9 koliba. Vlasnici koliba su: Omer Veledar s Muminovače; Huso Koldžo i Huso Bratić iz Pijesaka; Ibro Peco i Mujo Rahimić iz Stanovića. Svi su iz sreza stolačkoga. Zatim Omer Gološ, Suljo Gološ i Ibro Tojaga iz sela Kamene, sreza nevesinjskoga, i Huso Kodro iz sela Gubavice sreza mostarskoga. Kolibe su razdijeljene po kotlini ovako: 2 kolibe nalaze se ispod stijena sa sjeverne strane, 2 ispod stijena sa jugozapadne strane. Ostalih 5 koliba razmještene su po sredini kotline. U sredini mahale nalazi se živa voda »Česma«. Južno od koliba teren se znatno spušta i prelazi u bukovu šumu, koja se prostire sve do Bjelemića. Putevi kojim idu iz svojih sela na ovu mahalu jesu ovi: Iz Muminovače, Pijesaka i Stanovića spuste se sa stokom na drum koji vodi od Stoca prema Mostaru. Tim drumom idu do sela Gubavice. Odatle dalje na Bunu. S Bune se kreću pored istoimene rijeke prema Blagaju. Odatle idu starim drumom na Bunsko, gdje se ponovo spuste na državni drum koji veže Mostar s Nevesinjem. Tim drumom kreću se dalje sve do Nevesinja (do Kasabe). Istim putem putuje i Huso Kodro počev od Gubavice. Iz sela Kamene kreću se sjeveroistočno od ovoga sela prema Nevesinju. Od Nevesinja je svima zajednički ovaj put: Sjeverozapadnim rubom Nevesinjskog Polja mimo Sopiljski Ponor držeći se uvijek sjevernog pravca izađu na Kruševljane i Liješće Polje. S Liješća se spuste niz Strmicu, preko Krstaca u Glavatičevo. Kod Glavatičeva pređu Neretvu (preko mosta). Odatle krenu pored Neretve najprije put istoka do Selišta a zatim dalje sjeveru prema Bjelemiću. Prođu sam Bjelemić pa selo Luku i odatle kroz šumu Kolijevku uskim i tijesnim klancem, iziđu na mahalu Police. Tu su već na planinskim pašama s kojih se dignu na svoju mahalu. Na ovom putovanju prvi konak im je na Bunskom. Drugi na Sopiljskom Ponoru. Treći je konak u Župi kod Slatinske Ćuprije (pod Grabom), četvrti konak u svojoj mahali. Na cijelom ovom putu imadu pojilišta stoke na Buni, na Sopiljskom Ponoru i na Neretvi. Kada se prihvate planine (od Glavatičeva) imadu usput živih vrela i potočića na kojim mogu da napajaju stoku. Na planinu polaze 4 nedjelje poslije starog (t. j. pravoslavnog) Đurđevdana. Cijeli put pređu u jednoj turi. Zaustavljaju se samo na konačištima i na pojilištima. Na planini ostanu sve do starog Miholj-dana t. j. 12 oktobra. Zapravo do toga vremena ne ostanu na onoj visini, gdje im se nalaze mahale. Samo ako je veoma povoljno vrijeme, suvo i toplo, zadržavaju se do toga vremena na visinskim pašnjacima. Inače, čim počnu padati hladne kiše, kreću s planine u niže položaje. Početkom septembra ili najkašnje polovinom septembra spuštaju se prema Bjelemiću te provedu po pašama oko Bjelemića još jedan mjesec dana. Ako se spuste polovinom septembra sa planinskih paša na paše oko Bjelemića, kreću se sa ovih nižih paša poslije prve polovine oktobra. Pašarinu ne plaćaju, ali plaćaju kolibarinu i to 40.— dinara od kolibe. Pravo paše na ovoj planini dobili su stanovnici ove mahale, kao i drugih mahala carskim fermanom koji se kod njih i danas čuva. (O tome će biti opširnije govora pri opštem prikazu paša na ovoj planini). Jedno vrijeme htjeli su stanovnici sela oko Bjelemića da im zabrane da napasaju stoku u nižim položajima planine koji se nalaze oko Bjelemića i na koji oni silaze u jesen. Čim su Bjelemićani zauzeli tako stanovište zabranili su oni (stanovnici planinskih mahala) da stanovnici sela oko Bjelemića mogu izgoniti svoju alašu (konje) na planinske paše. Spor koji je zbog toga nastao između njih i Bjelemićana riješila je agrarna vlast na taj način, da je odredila da oni mogu i nadalje iskorišćavati nizinske paše, ali isto tako je odredila da stanovnici Bjelemića mogu iskorišćavati visinske paše. Ostalo je dakle sve po starom. Pravo sječe meremata t. j. građe za kolibu nemaju. Ako hoće da sijeku potrebnu građu moraju da traže odobrenje od organa za čuvanje i nadzor šuma. Drvo za gorivo mogu da pobiru iz šume što je oboreno od vjetra t. zv. ležiku ili suvariku. Stoku sačinjavaju u glavnom ovce i koze domaće pasmine. Na svakog starješjinu kolibe otpada do 200 komada brava. U svemu može da bude na ovoj mahali oko 1800 do 2000 ovaca i koza. Osim toga imade kod svake kolibe po jedna do dvije krave i po jedan do dva tovarna konja. Mahala Police. Nalazi se u dubokoj uvali ispod strmih kosa koje se spuštaju od juga i jugozapada sa grebena Glatkog, a od zapada i sjeverozapada sa Spionika i Trajana. Mahala je podijeljena. Jedan dio njezin nalazi se ispod samih strana Glatkoga u Smajinom Dolu. Ovde su 3 kolibe. Drugi dio nalazi se u proširenoj kotlini, koja prelazi u pašnjake. Tu ima 6 koliba. U neposrednoj blizini mahale, pošav prema istoku i klancu, kroz koji vodi put prema Mandinom Dolu nalazi se velika i lijepa nekropola. Ona je karakteristična ne samo po veličini i po broju grobova nego i po tom što se u toj nekropoli nalazi veliki kameni krst. Šaban Tucaković s kojim sam razgovarao, kaže da je taj kameni krst postavio prađed Tucakovića. Mahala ima 8 koliba. Starješine koliba su: Mumin Mrnđić i Zahir Pobrić oba iz Kokorine; Huso Šafro iz Rotimlje; Salkan Gološ i Ramo Gološ iz Kamene; Ibro Ćuković iz Rabine; Šaban Tucaković i Meho Tucaković iz Donjeg Hrasna. Jedna koliba Halila Tucakovića iz Donjeg Hrasna nije bila nastanjena. Prema tome na ovu mahalu izlaze iz srezova mostarskog (Kokorina), stolačkog (Rotimlja i Hrasno) i nevesinjskog (Kamena i Rabina). Mahala imade dobro živo vrelo pod Smajinim Dolom. Izvor se zove Česma Smajin Do. Stoku poje na jezeru Utekliću i na vrelu pod Spionikom. Vode imadu uvijek dovoljno. Putevi kojim izlaze na ovu planinu iz svojih sela različiti su prema tome iz koga su sreza. Iz Donjeg Hrasna — iz stolačkog sreza — idu najprije glavnim drumom na Han Drenovac. Odatle lijevo mimo Stolac starim putem do Alipašinih Maslina. Idući od Maslina prema sjeveru dolaze preko brda Crnugovca na živu vodu Vrštanik. Odatle se uspinju dalje put sjevera i dolaze do čatrnje Kaluđer. Od te čatrnje krenu putem na Rabinu pa iziđu uz brdo Korotnje. Zatim, držeći se sjeverozapadnoga pravca, idu na živo vrelo Knežak. S tog Knežaka dođu u Cvijetnu Poljanu, a sa ove poljane iziđu na Grebak ili Vlahovo Brdo koje se nalazi više same Kasabe (Nevesinja). Od Nevesinja idu preko Nevesinjskog Polja sjeverozapadnim rubom na Sopiljski Ponor i Nekudine. Odatle prema sjeveru na selo Presjeku ili Kamenite Rupe, pa selo Borovčiće, pa Lučko Polje, pa Liješće Polje. S Liješća se spuste niz Strmicu na Zmijinac ili Poklopac u Župu. (Zmijinac zovu česmu, a Poklopac se zove mjesto odnosno cijela okolina oko česme). Prešavši ćupriju kod Glavatičeva idu uz Grab prema Bjelemiću, pa odatle na sela Ježeprasinu i Luku pa kroz Kolijevku na Police. Konačišta su im ova: Prvo na Maslinama; drugo kod sela Rabine; treće na Ponoru u Nevesinjskom Polju; četvrto u Župi na Poklopcu; peto na Grabu i šesto u Policama. Pojilišta stoke su im: Prvo na Maslinama, na živoj vodi Nekibelju; drugo na vrelu Vrštaniku; treće na vrelu Knežaku; četvrto na Sopiljskom Ponoru i peto Neretva kod Glavatičeva. Sve su pomenute žive vode prilično slabe. Naročito u toku ljeta. Glavna pojilišta su im na Sopiljskom Ponoru i Neretvi. Iz sela Kokorine idu državnim drumom istočno prema Nevesinju. Odatle preko Nevesinjskoga Polja dalje istim putem kao i prvi. Isto tako idu iz sela Rotimlje najprije na Rabinu pa odatle prema Nevesinju i Nevesinjskom Polju. U putovanju prave im smetnje naročito kad prolaze kroz zirate sela Nevesinjskog Polja. Put je prilično uzak tako da je teško očuvati stoku da ne uniđe u žita i ne čini štetu. A vlasnici zirata naročito paze na to. Čim koji brav uniđe u žito hvataju ga i traže oštetu. I kada stoka ne čini štetu moraju da dadnu neku nagradu poljaru da ih smirom pusti da prođu sa stokom. To je danas redovna pojava, kako reče Šaban Tucaković, pred čijom smo kolibom sjedili. Na planinu izlaze obično 32 dana poslije Đurđeva dana t. j. između 5. i 10. juna. A na planini ostanu sve do prve polovine septembra. Tada se spuštaju na ispaše Bjelemićkog džemata. Na tim ispašama ostanu sve do latinskog Lučina dana (t. j. do polovine oktobra). Na ovoj mahali dolazi po prilici na svaku kolibu po 250 brava sitne stoke. To znači na cijeloj mahali bude blizu 1500 ovaca i koza. Osim sitne stoke imadu kod svake kolibe po dvije do tri krave i po jednog ili dva tovarna konja. Sumjesnika u ovoj mahali nemaju. Pobravičarske ovce uzimaju obično od svojih komšija. Za pašu ne plaćaju ništa. I oni navode da su od starina na ovoj planini i da imadu carski ferman na osnovu koga im je odobreno iskorišćavanje ove planine. Kolibarinu plaćaju 40.— din. po kolibi. U ovoj mahali sam čuo da planinu Visočicu zovu »Ovča Bašča«. Prema tome nazivu moglo bi se suditi da su vrlo povoljni ishrana i gajenje stoke na ovoj planini. Mahala Srede. Nalazi se sjeverno od Polica oko 200 m. više njih. Smještena je u golom kršu i stijenama, kroz koje je težak i nezgodan prolaz. U blizini mahale nema šume a nema ni žive vode. S toga vodu donose iz Bibernoga Dola sa Odobašine Česme. Ali i ta česma presuši ljeti. Tada kupe snijeg, tope ga i upotrebljavaju za piće i kućnu potrebu. Stoku poje na lokvama koje se nalaze između koliba u samoj mahali. Ali više vode imaju za napoj stoke na Velikom Jezeru ili Velikoj Bari, gdje su im glavne paše. Kolibe su razmještene po pojedinnm uvalama. Svaka ima oseban položaj, zaklonjena pod kakvu stijenu ili unesena upravo pod stijenu. Građene su od suvozidine. Pokrivene su većinom daskom, ali sam vidio 2 koje su pokrivene paprati i baskijama. Ima svega 8 koliba. Starješine koliba su: Osman Marić, Ibro Mušinović, Dervo Husić, Mujo Zuhrić, Ibro Marić svi iz Kokorine; Mujo Ačkar iz Rabine i Ibro Crnalić iz Kružnja. Svi su stočari — osim Ačkara — na ovoj mahali iz Podveleži. Na planinu izlaze 4 nedjelje po Đurđevu danu. Oko polovine septembra siđu u Bjelemićki džemat na Jeseništa. Na Jeseništima ostanu sve do Lučina dana. Od svojih sela — Kokorine i Kružnja — idu državnim drumom na Nevesinje. Od Kasabe (Nevesinja) idu preko Nevesinjskog Polja na Sopiljski Ponor pa između sela Presjeke i Borovčića na Lučko Polje i odatle na Liješće Polje. S Liješća se spuste u Župu (Glavatičevo). Od Glavatičeva idu uz Grab prema Bjelemiću i od Bjelemića kroz Kolijevku na svoju mahalu. Na putu im, kao i drugim stočarima koji idu prema Visočici, prave razne smetnje i otežavaju prolaz sa stokom. Pašarinu ne plaćaju ni na ovoj mahali. Kolibarinu plaćaju. Na ovoj mahali su mi rekli da su im ove godine bili zabranili da izgone koze na pašu. Ta zabrana je izašla od strane Ministarstva šuma i vrijedila je ne samo za njih nego i za sve stočare koji izgone stoku na planinu. Zabrana je na njihovu molbu ukinuta. Krenuvši od mahale Srede prema zapadu prešli smo najprije malu i krševitu uzvisinu pa smo se spustili u prostranu i veliku kotlinu koja se zove Veliko Jezero ili Velika Bara. Tu baru okružuju sa istočne strane visovi Uteklić i Spionik, sa sjevera Prenslo i Konjic, s juga Trajan ili Trojan a sa jugozapada Ljeljen, najviši greben planine Visočice. U dolu okruženom pomenutim visovima Bara je najšira. Prema istoku zatvorena je strmim stijenama. Prema zapadu ili tačnije prema sjeverozapadu produžava se ali se neprestano sužava. Što se više udaljava od široke kotline ona postaje sve uža tako da se na koncu posve suzi i prestavlja samo široko riječno korito kroz koje se slijevaju proljetne vode. U Bari se nalaze veoma dobri pašnjaci za svu stoku iz mahala Polica, Sreda, Trojana i Dolova. Pored obilate paše ima dosta žive vode, jer odasvuda sa okolnih brda pritiču potoci prema sredini kotline. U proljeće kada se otapaju snijegovi cijela kotlina je potopljena. U njezinom sjeveroistočnom dijelu nalazi se ponor kroz koji otiče voda. (Primjedba): U istočnom dijelu kotline u jednoj maloj uvali i pod visom Trojanima nalaze se dvije zasebne kolibe. Jedna je Alije Marića, a druga Muje Džaferovića. Obojica su iz Kokorine. Ove kolibe zovu se kolibe na Trojanima. Mahala Dolovi: Čolakovića Do i Šaren Do. Nalazi se ispod južnih kosa visokoga i gologa grebena Toholja. Greben Ljeljen spušta se sa svojim sjeverozapadnim kosama u ovu mahalu. Nekolike kolibe smještene su u podnožju spomenutih grebena. Većim dijelom smještene su u dolu koji završava Veliku Baru (Jezero). Korito rijeke, koja ističe iz Velike Bare, ide sredinom mahale, ali je ljeti obično potpuno suvo. Nadmorska visina na mjestu mahale iznosi 1470 m. Mahala se protegla u dužinu pravcem JI i SZ. Ima 21 kolibu. Starješine su: Avdo Jazvin, Osman Jazvin, Murat Jazvin, Alija Jazvin Duranov, Hasan Čolaković Mehin, Salko Čolaković Ibrin, Meho Čolaković, Avdo Jazvin Selimov (ove godine nije koliba nastanjena), Salko Jazvin, Salko Čolaković Duranov, Bećir Čolaković Duranov, Meho Čolaković Selimov, Alija Čolaković Ibrin, Bećir Jazvin Alijin, Huso Čolaković Mujin, Salko Jazvin Ibrin, Duran Jazvin Mehin, Huso Čolaković Mehin, Merka (žena) Čolaković. Svi su iz sela Jasenice sreza ljubuškoga. Osim porodica pomenutih starješina na ovoj mahali imade i suvlasnika (ili sumjesnika). U kolibi Hasana Čolakovića suvlasnik je Duran Čolaković. U kolibi Smaje Čolakovića Ibrina suvlasnik je Duran Čolaković. U kolibi Huse Čolakovića suvlasnik je Murat Čolaković. U svakoj kolibi drži starješina pored svoga blaga i pobravičarsku stoku. U samoj mahali nemaju živu vodu. Ona se nalazi nešto južnije otprilike ½ sata hoda, ispod kose Hotanj. Po toj kosi naziva se i izvor Hotanj ili Turisova Voda. Sa izvora uzimaju vodu samo za ljudsko piće. Stoku poje na potočićima kojih i za vrijeme ljeta imade po ispašama. O izvoru Hotnju govore s divljenjem. Iako je izvor sasma plitak a s njega uzima vodu cijela mahala ipak se nikada ne primjeti da je voda makar i malo opala. Nivo njezin je uvijek jednak pa i za vrijeme najveće suše. Sve su kolibe građene od suvozidine. Unutrina kolibe, raspored i namještaj, isti su kao i u ostalim mahalama ove planine. Građu (drvo) za kolibe ne dobivaju besplatno već moraju da plate šumsku taksu kada sijeku tu građu. Drvo za gorivo imadu besplatno, ali smiju da upotrebljavaju samo sušiku i ležiku. Drvo uzimaju iz šume Ivice, koja se nalazi sjeverozapadno u blizini njihovih koliba. Stoka je pretežno sitna, ovce i koze. Prosječno na kolibu dolazi 250 do 300 ovaca. Osim toga imade kod svake kolibe po koje goveče (krava) i po jedan do dva tovarna konja radi prenosa tovara. Od svog sela putuju najprije prema varošici Čapljini. Odatle idu drumom prema selu Domanoviću. S Domanovića nastave ići drumom sve do Mostara. Prođu Mostar i siđu u Bijelo Polje, s koga se izdižu na Porim. Zatim pređu planine Bahtijevicu i Gračanicu i spuste se u Župu. Prošavši cijelu Župu idu od Glavatičeva sjeverno prema selu Razićima koje im ostaje u lijevo. Odatle se kreću dalje prema sjeveru tako da im vis Hum i selo Blaca ostanu u lijevo. Ostavivši Gostinjaču u desno dižu se preko Krstaca sjeveru na Riđicu Lokvu pa na vrelo Hotanj i odatle u mahalu. Konaci su im na ovom putu: Prvi kod sela Gubavice, drugi na Porimu, treći u Župi, kod potoka Račice i četvrti u svojoj mahali. Na ovom putu nemaju smetnje osim na Gubavici. Tu je država podigla jedan zabran za gajenje šume. Bojeći se šteta okolni seljaci — iz Gubavice — ne daju im sa njihovom stokom ni prići tom zabranu, a kamo li da se kod njega zaustave. Inače u svom putu nemaju smetnje. Izdig na planinu počinje u prvoj polovini mjeseca juna — oko 6. Na planini ostanu sve do starog Miholja dana. Ako je povoljno vrijeme ostanu i do Lučina dana (po starom kalendaru). Mahala Korita. Idući od mahale Dolova južno uz strane zvane Kućine dođe se najprije do izvora Hotnja. Dotle ima otprilike ½ sata hoda. Idući dalje u južnom pravcu od tog izvora dođe se do Barnoga Dola. Zatim se ispod šume zvane Koritska Strana dođe u mahalu Korita. Svega puta ima oko 2½ sata pješačenja. Mahala Korita nalazi se u šumovitom položaju ispod planine Visočice. Ona već ne spada u planinske paše nego u paše opštine Bjelemićke. Svuda oko mahale nalazi se velika bukova šuma. Između pojedinih koliba šire se ziratne zemlje stanovnika mahale i zemljoradnika iz Bjelemića. Na ovoj mahali ima 17 koliba. Starješine koliba su: Osman Vrač i Ibro Vrač iz Kamene; Mumin Husić, Bešir Husić, Ibro Maksumić, Alija Maksumić, Durak Maksumić, Bešir Husić Hasanov, Derviš Memić, Alija Memić i Mumin Memić svi iz Kružnja. Zatim Salko Pobrić, Alija Pobrić i Osman Maksumić sva tri iz Kokorine. (Koliba Osmana Maksumića nije bila nastanjena ove godine). Još imadu dvije kolibe Ibre Jazvina i Duraka Jazvina iz Jasenice i jedna koliba Nikole Vučine iz Trijebnja. Prema tome na ovoj mahali ima stočara iz sreza nevesinjskoga (Kamena), mostarskoga (Kružanj i Kokorina), ljubuškoga (Jasenica) i stolačkoga (Trijebanj). Kod samih koliba u mahali nalazi se živa voda koja se zove Dubravnik. U neposrednoj blizini mahale nalaze se još dvije žive vode: Đulića Vrelo i Zagonska Česma. U ovim izvorima ima vode samo ako je kišno vrijeme. Kada zasuši bude u njima vrlo malo vode. Stoku poje na lokvama: Modrom Viru, Bucavcu i Zagajima, koje se nalaze jugozapadno od mahale. U neposrednoj blizini ove mahale, tako da zapravo čini s njome jednu cjelinu nalazi se mahala Sirovi Gvozd na kojoj imade 10 koliba. Starješine koliba su: Salko Voloder, Smajo Voloder i Avdo Voloder iz Kružnja; Alija Begović, Mujo Količić, Ibro Količić, Hamid Količić, Zuka Zuhrić, Mujo Pobrić i Alija Pobrić svi iz Kokorine. I ova mahala ima u neposrednoj blizini živu vodu koja se zove Baganjsko Vrelo. Stoku poje na barama zvanim Lokvice. Kolibe ove mahale nalaze se jugoistočno od koliba mahale Korita. One su razmještene po najdonjim obroncima bukove gore Sirovog Gvozda. Šuma potpuno sakriva kolibe u obje mahale tako da se ne mogu vidjeti s puta koji vodi od Bjelemića kroz Kolijevku na Visočicu. Kolibe su u obje mahale građene od suvozidine i sve su pokrivene slamom. Slamom pokrivaju kolibe zato što imaju svoje ziratne zemlje, u neposrednoj blizini koliba koje zasijavaju žitima. Dobivenu slamu upotrebljavaju za krov. Mnogi od njih pored svojih zirata obrađuju i zemljišta koja pripadaju seljacima u Bjelemiću. Ispod Sirovog Gvozda prostiru se paše koje se zovu Slatinice. Ove paše su vrlo slabe. Humusne naslage zemlje vrlo su tanke. Mjestimično se ukazuje čist pijesak i kamen. Putevi na obje mahale vode ovako: Iz svojih sela Kružnja i Kokorine, koja se nalaze kao najjužnija naselja Podveleži spuštaju se na državni drum, koji vodi prema Nevesinju i idu tim drumom prema Grebku ili Vlahovom Brdu. Odatle zaobiđu Kasabu (Nevesinje) pa se spuste prema Logoru na Bojištu. Dalje putuju ravno k sjeveru preko Nevesinjskoga Polja. Najprije dođu na Mokru Poljanu, pa na Sopiljski Ponor, na Nekudine i onda dalje drumom preko Nevesinjskog Polja mimo sela Kljuna, Presjeke (ili Kamenite Rupe), Borovčića, Lučkog Polja do na Liješće Polje. S Liješća se spuste niz Strmicu i Krstac u Župu (Glavatičevo). Prešavši ćupriju preko Neretve kod Glavatičeva, idu uz potok Račicu, pa preko t. zv. Srednjih Njiva na selo Blaca, pa ispod grebena Krstaca na Gubinjaču, a odatle na Međeđi Kuk u Korita odnosno u Sirovi Gvozd. Istim putem idu i stočari iz sela Kamene. Oni do Nevesinja dođu u sjeverozapadnom pravcu stočnim putevima. Stočari iz Jasenice i Trijebnja idu na Mostar, Porim i Bahtijevicu na Župu. Dakle kao i stočari koji izlaze na mahalu Dolove. Konaci na putu preko Nevesinja su im ovi: Prvi na Sopiljskom Ponoru, drugi na Liješću, treći od Krstaca do Krupca (neki noće na tom prostoru u najdonjem toku potoka Račice, neki u Blacima a neki u Gubinjači). Četvrti konak je u mahali. Kada se u jesen vraćaju s planine svojim selima prvi konak im je između Krstaca i Krupca a drugi u Nekudinama ili na Sopilju. Na ovom putu prave im smetnje na Nevesinjskom Polju naročito u Liješću. U obje ove mahale Korita i Sirovi Gvozd, stanuju pretežno Podvelešci. Oni žive ne samo vrlo primitivno nego i vrlo oskudno. Sve su im kolibe pokrivene slamom. Većinom su veoma slabo građene. Slabije nego u ostalim mahalama planine Visočice. Uređaj koliba je inače isti kao i po drugim mahalama. Oko koliba su torovi opleteni plotom ili samo ozidani od suvozidine. Drvo za gorivo uzimaju iz okolne šume i to sušiku i ležiku za koju ne traže dozvolu i ne plaćaju šumske takse. Drvo za građu, u koliko im je potrebno za kolibe, moraju kupovati. U slučaju potrebe mole za dozvolu sječe i plate šumsku taksu za posječeno drvo. Domaće životinje koje izgone na planinu sačinjava pretežno sitna stoka, ovce i koze. Poprečno se može da računa s kolibe na kolibu po 250 brava. Prema tome bi na ovim dvjema mahalama bilo oko 7000 komada sitne stoke. Pored sitne stoke izgone na planinu i krave kojih, s kolibe na kolibu, dolazi po 15 do 20 komada. Osim toga kod svake kolibe imade po jedan ili više tovarnih konja za prenos tovara. Opšti prikaz pašnjaka Cijela planina Visočica kao i pašnjaci na njoj državno su vlasništvo. Stočari koji izgone stoku na ovu planinu ipak ne plaćaju za iskorišćavanje paša nikakve daće ni državi ni drugim javnim ustanovama. Kao i na drugim planinama tako i na Visočici stočari ističu da upotrebljavaju paše od najstarijih vremena. Samo na ovoj planini imadu i pisane dokumente na osnovu kojih su stekli pravo upotrebe paša. Kada sam bio u mahali Srede, tada mi je starac Dervo Husić pričao kako je došlo do toga da su oni stekli pravo paše na planini Visočici. On mi je pričao ovo: »Jedan od njihovih pradjedova nastanio se je od najstarijih vremena iz Podveleži u Bjelemiću. On je pripadao porodici Milišića. Preko ljeta izlazio je s blagom na planinu Visočicu. Jednog ljeta kada je bio na planini, zanoćio je kod njega neki stranac. Tom strancu dopao se je položaj gdje je bila koliba pa je ostao još jedan dan. Kada je taj dan izišao u lov, vidio je da u planini ima mnogo zvjeradi. Stoga se je zadržavao iz dana u dan cijeli mjesec dana. Za cijelo to vrijeme domaćin ga je dvorio i častio. Strancu je planina vrlo godila. On se je neprestano hvalio kako ga boravak na planini osvježava, kako bolje jede i bolje spavaniego kod svoje kuće. Nakon mjesec dana odlučio je da pođe s planine. Kada je pošao zapitao je domaćina šta ima da mu plati. Ovaj je odbio da primi ma kakvu nagradu u novcu. Objasnio je strancu da na planini nije običaj da se gostu naplaćuje hrana i stan i da on ne može taj običaj kršiti ni u ovom slučaju. Tada mu je stranac rekao da je on moćan čovjek i da mu može učiniti i više nego što on misli. Ako neće da mu u novcu da nagradu neka izjavi želju kakvu hoće on će mu je ispuniti. Tada Milišić zatraži da njemu i njegovoj porodici dozvoli neograničeno iskorišćavanje paša na cijeloj planini Visočici. Bez premišljanja stranac mu to obeća. Napisa mu na papiru nekoliko riječi i pouči ga da s tim papirom dođe u Stambul. Poslije izvjesnog vremena Milišić pošalje svog sina u Stambul. Po onome pismu, što ga je dobio, nađe sin očeva gosta i to u carskim dvorima kao muhur sahibiju. Kada mu je pokazao njegovo pismo, ovaj visoki dostojanstvenik radosno primi mladoga Milišića, pogosti ga i isposluje mu carski ferman. Na osnovu toga fermana dato je pravo porodici Milišića kao i cijelom srodstvu da neograničeno iskorišćavaju paše na planini Visočici«. Stari Dervo mi je tom prilikom rekao da je od tada do danas prošlo 7 koljena koja neprestano drže i iskorišćavaju paše na planini Visočici. U mahali Koritima saznao sam da se original toga fermana nalazi u rukama Bešira Husića Hasanova iz sela Kružnja u Podveleži. Prevod originalnog fermana čitao sam kod Derve Memića iz Kružnja koji ima svoj stan (kolibu) u mahali Koritima. Ferman je s turom (turali ferman). Izdao ga je Mahmud I han sin Mustafin. Datiran je 1. ševala 1144. (t. j. 28/3. 1732). Ferman je adresovan na fočanskog šerijatskog sudiju i počinje ovako: »Čim stigne ovaj visoki ferman neka je na opšte znanje da su sačuvatelji ovog visokog fermana sinovi Milišića, Pecića i drugi podnijeli arzuhal mom podnožju da od vajkada posjeduju u Visočici t. zv. ljetnje životinjske ispaše i t. d.« U fermanu se dalje podjeljuje pravo iskorišćavanja paša na planini Visočici Milišiću i njegovim drugovima. Danas je iskorišćavanje paša prošireno ne samo na izvjesna sela predjela Podveleži nego i na Donje Hrasno u srezu stolačkom, odakle je porodica Tucakovića, na selo Kamenu u srezu nevesinjskom i na selo Jasenicu u srezu Ljubuškom. Na moje pitanje kako je došlo do toga da su i iz drugih sela pa čak i srezova stekli pravo paše na planini Visočici objasnili su mi to da su to sve srodnici onih porodica nastanjenih u Podveleži. Oni su se iselili u pomenuta sela i u toku vremena i porodično ime izmijenili. Kao primjer naveli su mi da se jedan Tucaković danas naselio u Župi (u Lađenici). Ovo selenje vrši se dakle još i danas. Imade i drugih porodica koje imaju svoje privatne zemlje oko planine Visočice. Tako je porodica Zuhrića imala svoja Jeseništa u opštini Bjelemićkoj, pa ih poslije kupila. Takve kupnje obavljaju se i danas. Baš kada sam bio u mahali Koritima prodavao je neki Hadžimusić stočarima u Koritima svoju zemlju koja se je nalazila u neposrednoj blizini same mahale. Kao što sam ranije prikazao iz nekojih mahala planine Visočice silaze čim zahladi na paše oko Bjelemića i tu ostanu sve do polovine oktobra. Za vrijeme svoga bavljenja na tim pašama, koje zovu Jeseništa, oni obično pogode sa kojim od privatnih posjednika okolnih ziratnih zemalja da mu zemlju gnoje (tore) sa stokom i da je na proljeće zasiju. To je naročito utvrđeno između stočara mahale Dolova i stanovnika sela Grušća, koje se nalazi odmah ispod planine Visočice. Od skora vremena počeli su ih stanovnici sela ispod Visočice ometati u iskorišćavanju paša ispod planine. Tako su nastali sporovi radi iskorišćavanja paša na livadama Krčima, Lukama, Komu i Ravnom. Radi tih livada vodi se već nekoliko godina spor između planinskih stočara i onih što žive u selima ispod planine. I državna uprava je od skora počela da traži daću za pašu, pašarinu. Već od 1930. godine stalno im administrativne vlasti potražuju pašarinu. Oni doduše odbijaju da tu pašarinu plaćaju i brane se svojim starinskim pravom upotrebe paša. U ovoj godini (1933) bili su im zabranili izgon koza na planinu. Oni su uspjeli da u ovoj godini ipak istjeraju i koze na planinu. Ali zabrana izgona nije potpuno dokinuta. Što se tiče same planine Visočice zabrana izgona koza na planinu nema naročitih svojih razloga. Cijela planina na kojoj se nalaze pašnjaci nema oko pašnjaka nikakvih šuma. Naravno kod donošenja zabrane nije se pomišljalo samo na ovu planinu nego uopšte na sve predjele u kojima se drže koze. Zabrana vrijedi naročito za one predjele u kojima su hercegovački stočari stalno nastanjeni i gdje postoje veliki prostori pokriveni niskom šumom. Iz ove šume nije moguće podgojiti visoku šumu zago što su na njima proljetne i jesenske paše stoke iz okolnih sela. Na tim pašama koza u prvom redu iskorišćava nisku šumu i neda joj da se razvija. Oba pitanja t. j. pitanje držanja koza uopšte i izgona koza na planinu usko su povezana. Kada bi bilo moguće zadržati koze isključivo na planini onda bi bilo riješeno pitanje podgajanja niskih šuma koje se nalaze oko hercegovačkih sela. Ali baš zato što je nemoguće izlučiti koze od držanja u samim selima preko zime i proljeća nameće se i njihova zabrana izgona na planinu. Glavna svrha boravka na planini jest ishrana stoke. Poznato je da u predjelima, iz kojih dolaze Hercegovci sa stokom na planine, za vrijeme ljeta nastupe velike suše od kojih presuše svi izvori, lokve pa i čatrnje. Stoka na taj način ostane bez vode. Isto tako je i sa pašama. Od ljetne žege izgore trave i ne obnavljaju se. Na planini pored obilate paše stoka ima i vode. Tako je njezina ishrana od juna do oktobra potpuno osigurana. Tek kad počnu padati jesenje kiše pa se i u Hercegovini počinje obnavljati trava po pašama i ziratima počinje vraćanje s planine. Riješiti ovo pitanje racionalnijom obradom zemljišta u današnjim prilikama je skoro nemoguće. Doklegod je Hercegovac upućen na to da pretežno gaji sitnu stoku (ovce i koze) teško će se ishrana koju ima na planini moći zamijeniti ishranom u nizini u samim selima. Ovdje je po srijedi pitanje broja stoke. Privatni posjedi u rukama pojedinih hercegovačkih zemljoradnika obično su sasma mali. Njihove njive, u krševitim predjelima, iznose jedva po koji dunum. Na takvim malim posjedima isključeno je gajenje pićnog bilja. Uvijek je pretežnije pitanje gajenja žita za ljudsku ishranu. Ako bi se s druge strane htjelo riješenju toga pitanja pristupiti na taj način da se smanji broj stoke i da svaki težak drži samo onoliko ovaca i koza koliko faktički može ishraniti hranom dobivenom sa svoje zemlje, onda bi cijeli predjeli u Hercegovini izgubili stočarski karakter. Istodobno zemljoradnja nebi mogla dati ekvivalenat za izgubljeno brojno stanje stoke. Time bi hercegovački seljak bio doveden u još teže materijalne neprilike nego što su današnje. Iz tih razloga pitanje visinskih paša (planinskih) i njihovo održanje postaje životno pitanje hercegovačkih stočara. Na drugo mjesto dolazi iskorišćavanje stoke za vrijeme držanja na planinskim pašama, dobivanje prihoda od nje, prerada i prodaja tih proizvoda. Kao što sam u drugim, do sada opisanim planinama iznio, i ovdje su glavni proizvodi kajmak, sir i maslo. Dobiveno mlijeko prerađuju najprije u kajmak. Ugrijano mlijeko razliju u škipove i u njima ga drže sve dotle dok se ne uhvati debela kora kajmaka. Sakupljeni kajmak meću u stap, ako hoće odmah da metu maslo. Ako će maslo mesti tek kada ukupe mnogo kajmaka, onda kajmak sabiru u kacama kajmačaricama. U takoj jednoj kaci ostane kajmak sve dotle dok se kaca ne napuni kajmakom. Po mogućnosti nastoje da metenje masla zategnu što dulje u pozno ljeto. Vele da se za vrijeme vrućine maslo mnogo teže odvaja od mlaćenice i drugih primjesa nego kad je hladno. Iz tog razloga čekaju hladnije dane poznog ljeta. Maslo ostavljaju u mijehove i to kozije. Kada takav mijeh napune maslom onda ga dobro zavežu i drže u kolibi sve do polaska kućama. Tek kod kuća pretapaju sakupljeno maslo, procjeđuju, sole i saljevaju u kante (tenećke). Najveći dio sakupljenoga masla prodaju. Nešto upotrebe i za kućnu potrebu. Od onog mlijeka što preostane poslije sakupljanja kajmaka prave sir. Taj sir nije mastan, jer je iz njega već u glavnom oduzeta mast. Taj sir upotrebljavaju pretežno za svoju kućnu potrebu. Mlijeko zakiseljavaju životinjskim sirištem. Na ovoj planini ne upotrebljavaju nigdje vještačko sirište. Sir sakupljaju u sirne kačice. A kada se kačica napuni sirom onda ga ponovo vade iz kačica, drobe rukama, sole, trpaju u mijehove i dobro zbijaju. Za zbijanje sira u mijehove imaju naročite maljeve koje zovu mećka. U tim mijehovima snose sir kao i maslo kao tovare na konjima u svoje selo. Prerada mlijeka je vrlo primitivna. Ne iskorišćuje se potpuno ni mast ni sir koji se nalaze u njemu. Ali sirutku kao i mlaćenice koje dobiju upotrebe u glavnom kao hranu dok su na planini. Kao na svim planinama tako i na Visočici sve starješine koliba pored vlastitih ovaca i koza imadu i pobravičarske ovce. Pobravičari su većinom inokosni težaci ili taki koji imaju manji broj stoke. Njima se ne isplati da sami svoju stoku izgone na planinu i stoga je predaju svom prijatelju ili komšiji da je skupa sa svojom stokom istjera na planinu. Za tu uslugu koju čine pobravičarima dobivaju za svaku ovcu po 1 kilu soli i, preko cijele pašnjačke sezone, po jedne opanke za čobane. Pobravičari dobiju na svakih 10 ovaca 1 i po oku masla i 10—15 kg sira. Osim pobravičara na planini Visočici, i to samo na mahali Dolovima, imade i sumjesnika. Sumjesnici su oni težaci koji sami istjeraju svoju stoku na planinu, ali nemaju svoje vlastite kolibe. Oni se stoga nastane u kolibi svoga rođaka ili komšije. Svoju stoku čuvaju sami. Dobivene proizvode prerađuju sami. Opis koliba i zgrada (Vidi sliku br. 5 i 6 tabla IX). Na svim mahalama planine Visočice sve su kolibe građene od suvozidine. Na svim mahalama izuzev Korita, Sirovi Gvozd i Srede pokrivene su daskom. U prve dvije pomenute mahale pokrivene su slamnim krovom. U Sredama imadu nekolike kolibe pokrivene paprati i baskijama. Način gradnje koliba i prosječna širina i dužina na svim mahalama su iste. Unutrašnja širina kolibe je oko 3 m. Dužina kolibe iznosi oko 5 m. Uzdužne zidove kolibe zovu bedrenice a čeone zidove zovu somić. Ovdje sam utvrdio da somić nazivaju čeone kamene zidove. Prema tome i govore u kolibi o donjem i gornjem somiću. Gornji somić je poviš ognjišta a donji somić je niže vrata. Otvor između krova i somića u svim kolibama je zatvoren daskom. Tu pregradu zovu lastavica. Grede koje se polažu dužinom suvozidine (bedrenica) zovu atule. A grede koje polažu širinom suvozidine (somića) zovu vjenčanica. Na atule se vežu rogovi ili rožnici. Poprečno po rožnicima paralelno jedna prema drugoj udaraju žioke. Po žiokama dođe krov. I na ovoj planini razlikuju kod pokrivanja krova dasku, šindru i kaplamu. Drvenu građu, naročito krovni pokrov, rađe kupuju u selima ispod Bjelašnice, u Rakitnici, Šabićima i drugim nego da je prave sami. Vele da im je to jeftinije pošto u blizini nemaju šuma a inače ih skupo dođe vlastita izrada zbog taksa. U unutrini kolibe nalazi se ognjište koje je obično položeno ispod gornjeg somića. Ognjište je sasma ravno i u najviše slučajeva popločano. Više ognjišta nalazi se greda koju zovu polica više ognjišta. Na toj polici obično se nalazi kaveno posuđe i druge sitnije stvari koje su im potrebne pri radu na ognjištu. Više samoga ognjišta vise verige pričvršćene na drvenu gredu koju zovu verignjača. U nekim kolibama je verignjača pokretna, jer je uklopljena u gredu više ognjišta tako da se može pomicati desno i lijevo. U nekim je drven kolac proturen između kamenja u zidu određen za tu svrhu. S obje strane ognjišta nalaze se kreveta koja su nešto odignuta od zemlje. Kreveta su napravljena od drvenih greda i popođena debelom daskom. Pokrivena su vunenim gunjevima (ćebetima). U kolibi nema drvenog poda. Pod je nabijen od zemlje. Iza ognjišta sve do donjeg somića nema nikakvih pregrada. Taj dio određen je za uspremu posuđa potrebnog za preradu mlijeka. Tu su veće police na kojima drže škipove. Tu su im kačice za sir i kajmak, mijehovi s kajmakom i maslom. Tu je i jedna greda na koju ostavljaju svoje rubine. Ovu gredu zovu oder. Na nju ne meću samo rublje i odijelo koje ne trebaju nego vješaju vreće s neprerađenom vunom i druge predmete od obuće i odjeće. Od suđa na ognjištu imadu saksiju za pečenje hljeba, sač za pečenje pita, ćusegiju za uzimanje vatre (žere), maše, tepsije, sahane i kavene ibrike. Sahani, tepsije, kaveni ibrici, kotlovi i ibrici iz kojih piju vodu pretežno su od bakra. Ostali predmeti na ognjištu su od gvožđa. Pored ovog suđa imadu još posuđe od drveta koje im služi pri spremanju jela, pri jelu i za vodu. Drveno posuđe koje upotrebljavaju pri jelu jesu drveni čanci, kašike, plitice zatim sinija i naćve. Za donošenje vode imadu burilo — veće valjkasto i po stranama plosno — bure. Manji drven sud iz koga obično piju vodu zovu bucat. Za pitku vodu upotrebljavaju još i zemljane sudove testije, a u nekim slučajevima i bakrene ibrike. Iz sudova piju vodu bez čaša. Od sudova za preradu mlijeka odnosno za držanje mlijeka i mliječnih proizvoda imadu: kabo ili kablić za mužnju ovaca. Za mužnju krava upotrebljavaju diježvu. Mlijeko razljevaju u škipove. Kajmak drže u kajmačnim kačicama, sir u sirnoj kačici. Sir spremljen za prenos kućama drže u mješinama. Maslo spremljeno za prenos kući drže u kozjim mijehovima. Maslo metu redovno u istom kotlu u kome i mlijeko griju i uzvaruju. Samo u slučajevima kada iz svježeg kajmaka hoće da prave maslo bućkaju ga u stapu. Svo drveno posuđe, koje upotrebljavaju u kolibi, ne prave sami nego ga kupuju gotova izrađena. Kada sam bio na planini onda sam sreo jednoga karavlaha (ciganina seljaka) pravoslavne vjere koji je vodio dva konja natovarena raznim drvenim posuđem. S njime je išla žena i nosila na sebi malo dijete. On mi je rekao da je došao ovamo od tuzlanskog sreza. Put kojim je išao bio je ovaj: Iz Tuzle je krenuo na Kladanj. Iz Kladnja na Olovo. Iz Olova preko planine Zvijezde u Vareš. Odatle je došao u Sarajevsko Polje pa u Pazarić. Iz Pazarića je prešao na Bjelašnicu. Obišao je sve mahale po Bjelašnici a potom zašao po mahalama planine Visočice. Na tom svom putu on prodaje drveno posuđe koje nosi na konju. U nizini po selima i varošicama prodaje posuđe za novac. U planini razmjenjuje ga s vunom. Kao što sam u do sada opisanim planinama primjetio i istakao i na ovoj planini unutrašnja uredba kolibe je ne samo posve primitivna nego i vrlo neuredna. Ne može se govoriti o čistoći ni posuđa ni drugog namještaja u kolibi. Još manje zadovoljavaju proizvodi, što ih dobivaju iz mlijeka. U kolibi stanuje većinom po jedna porodica. To nijesu uvijek roditelji i djeca nego i bliži rođaci: stričevi, sinovci, snahe i t. d. Obično u jednoj kolibi stanuje po četvero do petero čeljadi. U kolibi spavaju svi zajedno. Stariji obično na krevetima pored ognjišta a mlađi na goloj zemlji ispod ognjišta. Spavaju obučeni onako kako su i u toku dana. Oko koliba nalaze im se torovi za ovce. Ti torovi su u obliku kruga ograđeni suvozidinom. Do njih se nalaze manje ograde u kojima drže janjce. Zovu ih kotac. U tim ogradama povrh suvozidine nalazi se plot od pruća. Kod tora nalazi se kućica za pastira koji noću čuva stado. U mnogim slučajevima nema te kućice. Noćni čuvar presjedi cijelu noć među ovcama samo pokriven svojim gunjem. Pored njega su obično i ovčarski psi. Na svim mahalama plaćaju daću državi za gradnju koliba. Ta daća zvana kolibarina iznosi na planini Visočici dinara 40.—. Karakteristično je za planinu Visočicu da su mahale i kolibe građene u neposrednoj blizini planinskih puteva kojima se prohodi planinom. Samo su mahale Srede, Kaoci i Papratni Do izvan puta, u osamljenim krševima planinskim. Mahale Mandin Do, Meki Do, Police, Dolovi, Korita i Sirovi Gvozd podignuti su ili pored samih puteva ili u njihovoj neposrednoj blizini. Objašnjenje slika. Tabla VII. Sl.1. Vito i Kaoci najviši grebeni sa sjeverne strane planine Visočice. Ispod njih livade Krča i Ljeljenača. Sl.2. Pogled sa Visočice na Bjelašnicu. Od Bjelašnice se vidi selo Lukomir i visovi Krvavac i Lovnica. Tabla VIII. Sl.3. Stado M. Čomora sa Papratnoga Dola na napoju i plandovanju u Mandinom potoku. Sl.4. Nekropola na Velikom Jezeru ispod Ljeljena najvišega grebena planine Visočice. Tabla IX. Sl.5. Pastirska koliba Bešira Husića na mahali Koritima. Sl.6. Pastirska porodica B. Husića pred kolibom. Pred samim vratima sjedi Bešir. Desno od njega su članovi njegove porodice. Četiti muška, lijevo od njega, njegove komšije. Napomena: Korištena literatura i objašnjenja navedeni su u bilješkama u izvorniku.