Opšti opis planine Treskavice Ova velika planina nalazi se na jugu Sarajeva. Udaljena je od njega u zračnoj liniji oko 40 km. Saobraćajna veza je drum Sarajevo—Trnovo (38 km). Od Trnova kao ishodišta prema Treskavici ima nekoliko planinskih puteva. Jedan put vodi od Trnova južno prema Tošićima preko Vrajskoga Dola. Iz Vrajskoga Dola počinje uspon uz šumu Brštenik na Panduricu pa Vratanjsku Vodu. Od Vratanjske Vode počinje veoma strm uspon uz šumu zvanu Strmicu do na pašnjak Spasovaču (1666 m). Od Spasovače jedan put ide južno prema sedlu Velikom Vratlu (1783 m). S Vratla se put spušta u prostrano Gvozno Polje a preko njega u Zagorje i Kalinovik. Drugi put sa Spasovače vodi kroz šumu Kozju Luku prema Velikom Jezeru i dalje kroz doline i pašnjake prema Bijelom Jezeru do pod Ćabenske Stijene. Od Trnova vodi drugi put na selo Turove. Tu se razdvaja u dva kraka, od kojih jedan vodi uz potok Hrasnicu na Veliki Sustavac, Kozju Luku i Veliko Jezero. Drugi krak od Turova vodi jugozapadno kroz dragu Široki Do na vrelo Bugarku, livade Progriženicu i Pale do u Jablan Do (tu ima planinarska kuća). Svi ti planinarski putevi od Trnova prilično su neuređeni i mjestimično teško prohodni. Njih kvari najviše opšta upotreba dok ne postoji opšta obaveza održavanja i popravljanja. Nešto na tom putu popravljaju mjestimično i po velikoj potrebi pojedina planinarska društva iz Sarajeva, ali to bude ubrzo pokvareno opštom i čestom upotrebom stanovnika okolnih sela za svlačenje drva i za izdig i spuštanje stoke za vrijeme sezonske — ljetne — paše. Od prije godinu dana — od 1932 — popravio je i prilično proširio put od Trnova preko Turova do pod Veliki Sustavac šumski poduzetnik Tomo Jovanović. Taj put je toliko širok i uravnan, da se njime može i kolima dovesti do pod Vel. Sustavac. Posmatrajući Treskavicu od Sarajeva vidi joj se samo njezin sjeverni planinski lanac koji čine: Lupoč, Zubovi, Oblik i Barice. Od bosanske strane to je najviši greben. Najviša kota je na Baricama 2078 m. Najbolji vidik iz nizine na ovaj greben pruža nam se iz Sarajevskog Polja. Odatle ga vidimo cijelog po dužini od zapada prema istoku, od Barica—Zubova. U koje god ga doba posmatrali, bilo ljeti ili zimi, on se izdiže kao gorostasna i veoma interesantna planinska skupina. Pored oblih, masivnih i plećatih Barica stoji, poput kakvog ogromnog nosa, stisnut i otesan Oblik, koji se okomito obara u Jablan Do. Malo dalje od njega uzdižu se Zubovi. To su visoke, gole stijene, rasječene i rastavljene dubokim usjecima tako da iz daljine posmatrane daju oblik ogromnih sjekutića. Kada ih obasja sunce pri svom zalasku onda nam oni pružaju fantastičnu sliku punu divlje romantike i čari. Iza ovog prvog visokog lanca pruža se, skoro paralelno s njime, drugi lanac koji ide od istoka prema zapadu i veže Vratlo, Kobiljaču, Djevojački Kamen, Zaviti Kamen, Vjetrenu Jamu, Suvu Lastvu i Ćabenske Stijene. U ovome grebenu najviši je vrh Pakliješ, na Ćabenskim Stijenama (2089 m). (Vidi sl. br. 1 tabla XV). Ovaj greben čini granicu između Bosne i Hercegovine. Na zapadnom rubu Ćabenskih Stijena taj se greben prekida. Otvara se uzan prolaz — Prezida. Kroz njega se spušta iz velike kotline koja se prostire između prvog i drugog grebena u južniju prostranu i krševitu visoravan Zagorje i još dalje prema jugu u visoravan Morine. Od Ćabenskih Stijena prema sjeveru redaju se grebeni: Stankine Rupe, Masni Dolovi, Paklenjača i Pokojišta, koja se vežu sa Ljeljenom. Pod Ljeljenom se nalazi Crno Jezero. Na ovaj greben počev od Ljeljena veže se od jugo-zapada prema sjevero-istoku Ilijaš, Stare Kolibe, Volovsko Ždrijelo, Ovčije Ždrijelo i Badža. Između prvog i drugog grebena nalazi se prostrana kotlina sa bujnim pašnjacima na kojima su stočne ispaše bosanskih sela ispod Treskavice: Trnova, Turova, Tošića, Trebečaja, Bistročaja i Godinja. Ovaj dio ispaša zove se: Turovska Treskavica ili Pašina Planina. Po pričanju Mušana Zulfovića, seljaka iz Turova, pravo paše na ovome dijelu planine Treskavice dobio je u davno doba neki Hasan Sova iz Turova od sultana iz Stambula. To mu je sultan poklonio iz zahvalnosti što mu je jednom zgodom spasio život. Mušan opisuje (priča) tu zgodu ovako: U jednoj bitci, u Arabiji, bio je sultan izazvan od nekog arapskog vladara. Sultan pusti glas po svojoj vojsci, ne bi li se našao junak, da ga zamijeni na mejdanu. Tada se javi taj Hasan Sova, izađe na mejdan Arapinu i pogubi ga. Njega zapita sultan šta želi da mu učini. Hasan reče, da mu pokloni onoliko zemlje u planini Treskavici, što on u jednom danu zaokruži. Kada je sultan na to pristao, obletio je Hasan Sova u jednom danu planinu Treskavicu u ovim granicama: Suvo Vrelo (na Vrajskom Dolu), pa šumu Klisuru, pa vis Kragijevac, pa Siljevicu, pa Lupoč (Kamen), zatim Spasovaču i od nje dalje Djevojački Kamen, Vjetrenu Jamu, Krajčića Klanac (Malo Vratlo), Suvu Lastvu, Ćabenske Stijene, Đevi Grad, Prezidu, Paklenjaču, Oblik, Cikušu, Veliko Brdo, Dubravu, pećinu Mušenicu i Turove. U tim granicama nalaze se i danas paše gore pomenutih sela što se prostiru u bosanskoj strani ispod Treskavice. Pošto se svrše proljetni poslovi u poljima, onda stanovnici tih sela sakupe svoje volove i konje predaju ih zajedničkim čobanima i puste na planinske paše. Na tim pašama ostanu goveda sve do Ilina dana t. j. dok ne dođe vrijeme žetvi i dizanju usjeva s pôlja. Stoku, koju muzu — krave i ovce — ne drže iz ovih bosanskih sela stalno na planini. Nju istjeraju na obližnje paše preko dana a pod noć opet povraćaju u sela. Mušan priča, da je Hasan Sova kasnije postao paša. I danas se znaju u Turovima omeđine njegovih odžaka (pašinskih konaka). Nešto malo ispod Turova idući prema Trnovu nalazi se staro muslimansko groblje sa dva velika nišana (nadgrobna kamena). Tu je, po narodnom pričanju grob Hasan-paše Sove. Malo niže od toga mjesta, na samoj obali rijeke Željeznice, nalaze se još dva velika nišana. Oni su četverouglasti, bez turbana (glave) i imadu na sebi isklesanu sablju i strelicu. Oba spomenika pripadaju sigurno najstarijim nadgrobnim spomenicima iz turske vladavine Bosnom. U Turovskoj Treskavici ili Pašinoj Planini smiju pasti svoju stoku samo Bosanci. Hercegovački stočari, koji preko ljeta izađu sa blagom na planinu Treskavicu ne smiju prelaziti greben koji se pruža od Vratla do Ćabenskih stijena. Njihove su paše južno od toga grebena. U tom južnom dijelu Treskavice, koji je po prostoru ravan prvom dijelu, ali nije tako romantičan ni lijep kao Turovska Treskavica nalazi se 8 humskih (hercegovačkih) mahala sa njihovim ljetnim stanovima. Narod zove tu stranu Kalinovička ili Humska Treskavica. Skoro okomito na greben koji razdvaja Kalinovičku od Turovske Treskavice veže se prema jugu visoki greben Velikog i Malog Trijeska, Konjskih Rupa, Trovrha i Zečijeg Vrha. Prema sjevero-istoku obara se taj greben okomito u prostrano i ravno Gvozno Polje. Ispod šumom obraslih strana Velikog Vratla i pomenutoga visokog grebena Gvozno se pruža prema jugu sve do golog i krševitog terena zagorskih sela Vlaolja i Mosorovića. U samom polju ima dosta živih vrela. Ima i potok — Studenica — koji utiče u veliki i duboki ponor pod Gradcem. Ali kada se iz Gvozna pređe u sjevero-istočni izdignutiji i krševiti dio Treskavice, koji se prostire sve do Kalinovika, onda na daleko i široko nema nigdje žive vode. Obilatija je s vodom jugo-zapadna strana Humske Treskavice, gdje se nalaze mahale Lukavac i Donje i Gornje Bare. Tu opet ima živih izvora i potočića na sve strane. Ljepotu i slikovitost Turovske Treskavice čine u prvom redu česti i interesantni prirodni kontrasti. Tu se pejsaž stalno mijenja. Ispod strmih i surih hridi prostire se sočno zelenilo trave. Njega ubrzo zamijeni dugi i neprohodni pojas crne klekovine. Onda se oko zaustavlja na crnogoričnim i bukovim šumama, pa opet paše i zelenilo. Vanredan efekat čine i jezera od kojih su dva velika: Crno i Veliko Jezero i tri mala: Bijelo Jezero, Platno Jezero i Jezero na Spasovači. Veliko Jezero dobiva pritoke od okolnih izvora. Ali ono i otiče i daje potok Hrasnicu. U neposrednoj blizini i u vezi s njime je Platno Jezero. Crno Jezero, koje je najveće, nema ni pritoka ni otoka. Bijelo Jezero dobiva vode iz Ušljivih Vrela. Jezero na Spasovači dobiva svoje vode neposredno iz okolnih sniježnih rupa. Voda u njemu je vrlo hladna. Mjerena 28 VIII u 10 h imala je samo 3° C. Tačan opis ovih jezera napisao je Dr. Đorđe Protić (vidi Glasnik Zemaljskog muzeja iz god. 1926 Sv. XXXVIII). Živih vrela ima po Turovskoj Treskavici na sve strane. Ispod Suve Lastve na visini 1800 m nalazi se izvor Konjsko Vrelo. Temperatura vode toga izvora mjerena 28 VIII oko 12 sati iznosila je samo 2½° C. Ispod Prezide nalaze se Ušljiva Vrela. I na tim vrelima temperatura vode iznosila je 28/8 samo 2½° C. Na Konjskom Vrelu čine iz okolnih sela i to iz Turova, Tošića, Godinja i Bistročaja teferič o Ilindanu (Aliđunu). Izlaze samo muslimani. Seljaci drugih vjera ne mogu dolaziti na taj teferič, jer ne izlaze samo muški nego i ženske (žene i djevojke). Od muškaraca naročito pripadnika drugih vjera muslimanske žene i djevojke se kriju. Na teferiču se ipak ne kriju od muškaraca muslimana. Tu se u glavnom sastaje mladež, radi zagledanja i ašikovanja. S toga se običaj sakrivanja ne provodi strogo. Na takvim sastancima muslimani obično ne piju alkoholna pića nego piju kavu, šerbe, medovinu i druga bezalkoholna pića. O Ilinu danu teferiče i na visu Ilijašu koji se nalazi odmah naprama Velikom Jezeru. (Vidi sl. br. 2 tabla XV). Ranijih godina izlazili bi na najviši vrh Ćabenskih Stijena, da čine dovu (molitvu) da im Bog dade kišu. Ovo penjanje na najviše vrhove planina i molitve Bogu svakako imaju svoje porijeklo od najstarijih vremena. Stari Grci su vjerovali da se bogovi nalaze na vrhuncima bregova. Kako je to vjerovanje preneseno među naše muslimane nije mi poznato. Ali znam da je ono općenito prošireno među muslimanima cijele Bosne. Čitanje molitava radi suše i radi nevremena zadržalo se je i kod hrišćanskih seljaka. Samo oni takve molitve ne održavaju na visovima planina nego neposredno u samim poljima među usjevima. Po narodnom vjerovanju Treskavica imade 360 vrela. Mušan Zulfović iz Turova pričao mi je ovu priču: »U prastaro doba pokazivala se je na Crnom Jezeru utvara. Od te utvare nije niko smio zanoćiti pokraj jezera. Ako je zanoćio, nije živ osvanuo. Jednom se dogovore dva druga da zajedno zanoće pored jezera. I oni to izvedu ovako: Legnu jedan do drugog tako da su se nogama (tabanima) dodirivali. Glave su im bile u suprotnim pravcima. Pokrili su se jednim ćebetom do pod grlo pa su im ispod njega virile samo glave. Jedan je od njih odmah zaspao. Drugi, očekujući šta će biti, nije mogao zaspati. Kad je bilo oko ponoća pojavila se je iz jezera utvara. Ona je izgledala kao aždaja. Kad je vidila ljudske prilike na obali krenula je odmah prema njima. Došavši u njihovu blizinu progovorila je ljudskim glasom: »Tako mi tristašeset vrela, u ovoj planini, nijesam ni ovaku priliku vidjela. Jedan trup a dvije glave«. Obišla je oko drugova i ostavila ih na miru. Mušan veli da se otada nije više pojavljivala. Ova priča o 360 vrela u istinu je i tačna za bosanski dio Treskavice. Osim mnogobrojnih izvora koji se nalaze po Treskavici ističu iz nje mnogi potoci i rječice. Ispod sjevernih strana Treskavice izbija Godinjski Vrelo. Iz njega ističe potok Godišnjica. Tako se zove najgornji tok rijeke koja se u cijelom srednjem i donjem toku sve do ušća zove Željeznica. Godinjsk voda dobiva za vrijeme velikih voda u proljeće i potok zvani Dugi Do, zatim Bjelutavac, Plesni Potok i Lupoč Vodu ispod visa Lupoča. Ispod stijena Orlice izvire potok Hrasnica. Za nju se misli da vodu dobiva iz Velikog Jezera. Prvi put pokazuje se ta voda iz jezera u šumi Paležu. Odatle teče kao potok prema selu Turovima. Sjevero-zapadno poviše Turova Hrasnica se kod t. zv. Kazana spaja sa Željeznicom. U Hrasnicu pritiču iz Paleža Mutni Potok, izvori Kragijevca, Usjeline i Boljenovac. Ispod Siljevice ističe potok Ljušta. On teče kroz Vrajski Do i selo Tošiće. U svome gornjem toku dobiva pritoke Pločnik i Srebrenik iz Turovskog Polja. Iz šume Rogoja, koja se nalazi naprama Treskavici južno od Trnova, dobiva Ljušta još jedan pritok koji se s njome sastaje pod Širokaljima. Ljušta utiče u Željeznicu odmah ispod mosta u Trnovu koji na putu prema Kalinoviku, premošćava Željeznicu. Ispod Velikog Vratla izvire u snažnom rukavu Vratanjska Voda. Ona teče kroz Dobro Polje. U toku dobiva potok Gladov, zatim Lolovu Česmu i teče dalje prema jugo-istoku pa se iza Ocrkavlja sastaje sa Jelečkom Bistricom i odatle se dalje zove Bistrica. Od Spasovače prema jugu put vodi prema klancu Vratlu. Otprilike zadnjih 200—300 m toga puta predstavlja divlji lom elementarnim silama odvaljenih, oborenih i izdrobljenih stijena. Preko toga loma valja lagano i veoma oprezno stopu po stopu preći, jer je ispod njega strma i duboka provalija. Na tom mjestu i dandanas sukobljavaju se u strašnom okršaju Jug i Sjever. Moć i žestinu njihova udarca dovoljno označava njihovo divlje razbojište. To je klanac Veliko Vratlo. Svakako je teže i strašnije razorno djelovanje Sjevera, jer čim se pređe sredina klanca i krene prema Jugu mjesto loma širi se prostrana i lijepa bukova šuma. Ova šuma zauzima cijelu južnu stranu ispod Velikog Vratla i Kobiljače i spušta se u prostrano Gvozno Polje. Istočno i zapadno od Vratla nastavlja se u velikom polukrugu neprekidan visinski lanac koji opasuje Gvozno Polje. (Vidi sl. br. 3 tabla XVI). Pod stijenama istočnoga grebena nalaze se humnjačke mahale Klanac i Bubanj. Ispod zapadnoga grebena nalazi se mahala Dolovi. U istočnom dijelu Gvozna Polja, ispod Krbljine Zvijezde, nalazi se mahala Ječmeni Do, koja obuhvata više zasebnih četvrti (Krbljine, Mrdež, Krvavu Lokvu i Zelenu Lokvu). Ispod zapadnoga grebena, ali daleko prema jugu, u nastavku Maloga Trijeska nalazi se mahala Ninkovci. Od ove mahale provode između strmih grebena uske staze prema jugu do mahale Lukavca. Ta mahala nalazi se na protivnoj — jugo-zapadnoj — strani Velikoga Trijeska. Od nje dalje prema sjeveru, kroz divlji i krševit predjeo, vodi put prema mahalama Donje i Gornje Bare. To je svih 8 humskih mahala na planini Treskavici. Na svima mahalama imade 83 kolibe. Ukupan broj stanara koji samo preko ljeta provedu na planini, iznosi 400. Najviše ih dolazi iz sreza ljubinjskoga iz sela: Vlahovića, Uboskoga, Bančića, Koteza, Mišljena, Obzira i Milinovića. Manji broj dolazi iz stolačkoga sreza iz sela: Bitunje, Burmaza, Poplata i Komanjega Brda. Izrazit je stočarski karakter svih onih predjela u kojima stalno borave stanari iz ljubinjskoga sreza. Sela, u kojima oni žive, nalaze se u teškom kršu, pustom i neplodnom. Naročito je težak život onih seljaka koji se nalaze zapadno i jugo-zapadno od Ljubinja. Tu je apsolutni krš. Njihova jedna-jedina žitnica jest Popovo Polje. Što hrane sa njega dignu to im u glavnom posluži za podmirivanje kućne potrebe do Božića. Od tada pa do nove žetve kupuju žito. Stoka im je glavni izvor iz koga crpe sredstva za život. Ovi stočari su u svima mahalama izuzev Dolove i Ninkovce pretvorili znatne površine državnih paša na planini Treskavici u ziratne zemlje. To su t. zv. uzurpacije, t. j. prisvojene državne zemlje bez odobrenja državnih vlasti. Na njima siju žita i to ponajviše jari ječam. Po neki od njih dobiju više žita na planini nego sa vlastitih njiva u svom selu. Nije mnogo bolje, ali ipak je povoljnije ekonomsko stanje stanara iz sela stolačkoga sreza. Oni imadu više ziratne zemlje, na kojoj gaje ne samo žita, nego i vinovu lozu, duvan, povrće i voće. Ovo vrijedi naročito za sela u Gornjem i Donjem Poplatu, kao i za sela koja se prostiru zapadno od Stoca prema Mostaru. Kod njih sve više zemljoradnja otima teren stočarstvu. Iz tih sela samo jače zadružne kuće imadu još toliko stoke, da im se isplati s njom izlaziti na planinu. Inače je među njima ponajviše pobravičarske stoke. Opis mahala (vidi kartu br. 1. Mahale na planini Treskavici.) Mahala Klanac nalazi se na lijevoj strani klanca Vratla. Idući južno od Vratla valja najprije proći kroz veliku bukovu šumu, držeći se same ivice njezine, koja se povlači ispod strmih stijena. Prošavši tu šumu nailazimo na prve kolibe porodice Papaca. Iza njih redaju se ostale kolibe u pravcu S—J. Kolibe su poredane ispod samih stijena, koje od Klanca u velikom luku obuhvataju sjeverni dio Gvozna Polja. Ispod najsjevernijih koliba teren se naglo spušta prema Gvoznu. Ispod južnije smještenih koliba nagib terena nije jak. Taj dio pašnjaka uzurpirali su planinari i pretvorili u ziratne zemlje. U njima gaje ponajviše jari ječam. U strani ispod koliba nalazi se živa voda Studenac. Ima i potok Studenica, koji se u više krakova razljeva po Gvoznu. Mahala ima vrlo povoljan položaj. Sa sjevera i sjevero-istoka zaklonjena je šumom i visokim stijenama. U neposrednoj blizini ima šumu, vodu i pašnjake. Nadmorska visina 1640 m. U mahali ima 8 koliba. Starješine koliba su: Mumin Isaković, Smajo Isaković, Mahmut Isaković, Nikola Papac, Andrija Papac i Ilija Papac. Svi iz sela Bitunje sreza stolačkoga. Bila je još jedna koliba Mehe Zeće iz sela Vlahovića sreza ljubinjskoga, ali je sada djelomično porušena i nije u ovoj godini nastanjena. Sve su kolibe od suvozidine. Pokrivene su daskom. Građene su na lastavicu. Oko koliba su torovi za ovce i janjce. Drugih zgrada nema. (Detaljan prikaz građe i unutrašnjosti kolibe biće kasnije opisan zajednički za sve mahale). U svakoj kolibi ove mahale imadu pobravičare. Pod tim nazivom razumijevaju vlasnike stoke koji ne izlaze sami na planinu nego svoju stoku povjere starješini kolibe da je on skupa sa svojom stokom istjera i drži na planini. Po pogodbi dobivaju pobravičari od svake svoje ovce po jednu oku sira, po litre masla i svu ostriženu vunu. Osim pobravičara imadu na ovoj mahali i sumjesnike. To su vlasnici mala (stoke) koji i sami iziđu na planinu i stanuju u kolibi zajedno sa vlasnikom kolibe. Od sumjesničkog mala uzima starješina kolibe jednu polovinu mrsa. Od vune ne dobiva ništa. Svi plaćaju kolibarinu i to 45.— dinara za svaku kolibu. Za pašu ne plaćaju nikakve takse, ali smiju držati samo ovce, goveda i konje. Pretprošle godine — 1932 — zabranile su im šumske vlasti da izgone koze na pašu. Što se tiče vremena od koga iskorišćavaju paše tvrde da na planinu izlaze od najstarijega vremena. Smajo Isaković priča da su ranije seljaci iz sela Bitunje imali stanove na Zelengori (na Videšu). Tu se je desilo ubistvo za koje su morali platiti veliku krvačinu. Stoga su s te planine pobjegli na ovu planinu. Isti Smajo kaže da su oni primorani da dođu ovamo, jer preko ljeta nijesu kadri ishraniti blago na svojim pašama oko kuća. Na planinu izlaze dakle u glavnom radi ishrane stoke za vrijeme ljeta, kada nijesu kadri ishraniti ga na svojim ziratima i na pašama oko sela. Drvo za ogrjev uzimaju besplatno iz obližnje šume. Građu koja im treba za kolibe ne mogu uzeti besplatno nego po molbi i dozvoli. Za uzetu građu plaćaju propisanu šumsku taksu. Mahala Dolovi nalazi se desno od klanca Veliko Vratlo (u jugo-zapadnom pravcu). Kolibe su smještene u dubokoj uvali koja se zove Dolovi i koja je također okružena visokim grebenom Spasovače, Glavice i Maloga Vratla. Uvala se nalazi u podnožju tih grebena. Ispod kamenog vijenca pa sve do u uvalu šire se prostrane paše, po kojim pase stoka samih stanara ove mahale. Ispod koliba nalazi se velika bukova šuma koja se širi južno prema Gvoznom i istočno prema Klancu. Mahala se nalazi na visini 1635 m. Položaj mahale je dosta povoljan: imade dosta izvorske vode, dosta šume a i paše. Svuda okolo mahale ima živih potoka na kojim mogu da napajaju stoku. Na mahali ima sada 5 koliba. U ovoj godini nastanjene su 3, a dvije nijesu nastanjene. Jedna koliba pripada Tomi Mariću, druga Ivanu Stankoviću, a treća Mahmutu Elezoviću. Od nenastanjenih koliba jedna pripada Mujkanu Tuki a druga Halilu Tuki. Svi su iz sela Bitunje sreza stolačkog. Sve su kolibe građene od suvozidine i na lastavicu. Oko koliba nema osim torova nikakvih drugih zgrada. Na ovoj mahali nema uzurpiranih i u zirate pretvorenih pašnjaka. Što se tiče samog iskorišćavanja paša na ovoj planini vele da ih iskorišćuju od najstarijih vremena. Ivan Stanković pred čijom smo kolibom sjedili prilikom posjete mahale priča da je već kao dječak izlazio na planinu. Njemu je sada 70 godina. Njemu su isto tako starci govorili, da su kao dječaci izlazili na planinu. On ističe da je na ovoj mahali bilo nekada oko 40 koliba. I dandanas se vide omeđine tih koliba ispod visa Glavice. Od ovih koliba što ih ima sada na mahali izgleda da će ostati samo 3. Kao glavni razlog tome izostajanju od izgona na planinu on smatra diobe porodičnih zadruga i zbog toga neimaištinu stoke. Sve porodice koje još izlaze na planinu žive zadružno. Svaka ima po 17-tero do 20-tero zadružne čeljadi. Zato, veli, i mogu da izgone stoku na planinu, jer je imaju dosta. Ostali inokosni seljaci u njihovom selu nemaju ni čeljadi ni stoke. Sumjesnika nemaju na ovoj mahali, ali imadu pobravičara. Od Dolova vodi jedan put ispod Velikoga Trijeska, južno prema mahali Ninkovcima. Drugi put vodi kroz Gvozno Polje ravno prema istoku — prema Krbljini Zvijezdi — pod kojom se nalazi mahala Ječmeni Do. Ječmeni Do se nalazi u prostranoj i krševitoj visoravni punoj grebeni i vrtača sjevero-istočno od polja Gvozna. Nadmorska visina terena 1220—1280 m. Mahala je udaljena jedva jedan kilometar od glavnog druma koji vodi od Sarajeva prema Kalinoviku. Kolibe u mahali nijesu na okupu već su raštrkane na velikom prostoru. Ječmeni Do čini zapravo samo jednu četvrt mahale. Osim njega mahalu sačinjavaju skupovi koliba u Zorinom Dolu, Mrdežu, Krvavoj Lokvi i Zelenoj Lokvi. Sve su kolibe razmještene po vrtačama i udolicama. Oko svake kolibe nalaze se male obrađene površine koje su planinari neovlašteno prihvatili od državnog zemljišta. U svima četvrtima mahale ima 23 kolibe i to: po 1 koliba Ilije Sikimića i Save Đurice. Oba su iz sela Berkovića sreza stolačkoga. Po 1 koliba Alekse, Tome i Lazara Cerovine. Zatim 1 Riste Kalamunta. Po 1 koliba Sime, Milana i Tome Pavića. Po 1 koliba Dušana i Vlade Šarenca. Po 1 koliba Stjepana Manteza, Riste Perišića, Jove, Đoke, Koste i Tane Domazeta. Po 1 koliba Krste i Pave Đoge. I po 1 koliba Jove, Gaje, Spasoja i Todora Krunića. Svi su ovi planinari iz sela Vlahovića sreza ljubinjskog. Kolibe su im od suvozidine. Građene su na lastavicu. Krovni pokrov negdje je od daske a negdje od slame. Slamnu krovinu upotrebljavaju zbog toga, što sa zirata koje drže na planini dobiju dosta slame. Te krovine ne prave onako čvrsto i solidno kao što ih prave u selima naših sjevernih oblasti, ali uvijek bolje i solidnije nego što to čine podvelešci na planini Bjelašnici i planini Visočici. Unutrašnji raspored i namještaj kolibe isti je kao i kod ostalih mahala ove planine. I oni dijele kolibu u dva dijela, u gornji somić, gdje se nalazi ognjište, i u donji somić gdje se nalaze police za uspremu suđa, mlijeka i mliječnih proizvoda. Oko kolibe im se nalaze torovi za ovce i janjce. Janjeće torove nazivaju kotac. Pričaju da na ovu mahalu izlaze od najstarijih vremena, ali navode i to da su prije imali svoje paše na planini Jahorini. I kod njih se desilo ubistvo na planini Jahorini na su je radi krvačine morali napustiti. Svuda oko koliba imadu njive, koje su napravili od pašnjaka. Po pričanju Tome Cerovine po neki te zirate zirate preko 100 godina. Međutim ni jedan od posjednika tih zirata ne zna da li su ti zirati na njih gruntovno prevedeni. Mnogi zirati nastali su tek poslije rata. Svima uzurpatorima, koji su poslije rata počeli obrađivati pašnjake naređeno je od šumskih vlasti da takve zirate ne smiju ograđivati ni obrađivati. Zbog udaljenosti i skrivenosti položaja veoma je teško provesti sankcije takvih naređenja. Morao bi biti određen čitav vod čuvara šuma, da u proljeće spriječi obrađivanje njiva. Po jedan ili po dva čuvara nijesu kadri da to izvrše. Ova mahala imade svoga starješinu koga svi stanari biraju sporazumno. Tako je ove godine starješina mahale Aleksa Cerovina. On je samo posrednik između vlasti i naroda. On dojavljuje vlastima želje svoje mahale, prijavljuje naročite slučajeve i događaje na mahali, prima od vlasti naređenja i obavještava o njima sve ili pojedine stanovnike mahale. Starješina ne vodi brigu o svim potrebama i odnosima mahale kako između pojedinih stanovnika njezinih tako između ove mahale i susjedne mahale. Slaba je i njegova akcija u pravcu samog izvođenja i ostvarenja neophodnih potreba mahale. Tako na pr. ova mahala oskudijeva s vodom. Niti ima pitke vode za ljude niti pojila za stoku. Najbliže im je živo vrelo Studenac pod mahalom Klancem. Isto tako i pojila za stoku imaju na Gvoznu. Do tih voda imaju nemalo 2 sata hoda. To pitanje vode postoji otkako je ustanovljena mahala i nije do danas riješeno. Ja sam prilikim razgovora s njima, pokrenuo pitanje osnivanja planinskog vijeća. Ono bi imalo da vodi brigu o zajedničkim potrebama mahale i o ispunjavanju odnosno provođenju u djelo tih potreba. To im se svidjelo pa su mi rekli, da će to vijeće osnovati, ali je pitanje da li će to zaista provesti. Oni ne plaćaju nikakve daće za pašarinu i ako su im lanjske godine organi direkcije šuma tražili da plate pašarinu. Kao što je njima tako je i ostalim stočarima iz sreza ljubinjskog na svim mahalama ove planine naređeno da plaćaju pašarinu. Oni se brane od toga plaćanja tvrdeći da ga do sada nijesu nikada plaćali. Osim prava na pašu imadu pravo ubiranja drveta za gorivo, ali nemaju pravo uzimanja drveta za građu koliba i drugih zgrada oko koliba. Od mahale Ječmeni Do, gdje smo noćili u kolibi Ilije Sikimića, krenuli smo izjutra prema mahali Bubnju. Ova mahala leži na sjeveru Ječmenog Dola s malim naklonom prema zapadu. Išli smo skoro 1 sat hoda ravno preko grebena i vrtača u pratnji Save Sikimića. Prešli smo preko Perišića Dola na Ilijinu Jamu pa smo preko prisojnog Gvozdića, koji se izdiže nešto više od ostalog terena, došli do mahale Bubanj. Na cijelom ovom terenu koji smo prošli nigdje nema ni žive vode ni lokve. Tek kod Bubnja vidio sam jednu lokvu. Mahala Bubanj leži u prostranoj, kamenitoj visoravni. Nadmorska visina 1500 m. Kolibe su raštrkane na velikom prostoru i smještene po osebnim udolicama ili vrtačama. Zidane su od suvozidine i pokrivene većinom slamnim krovom. (Iz istih razloga kao i u Ječmenom Dolu). Unutrašnji raspored i namještaj kolibe isti je kao i kod drugih mahala. Svuda oko koliba nalaze se zirati koje stanari obrađuju. Zirate obrađuju pomoću seljaka iz sela Vlaolja. Ovi seljaci iziđu u proljeće na planinu i pooru im zemlje. Za taj rad oni im po pogodbi daju izvjesni dio dobivenoga prihoda u žitu i slami. Pošto oni ne mogu nositi slamu sa sobom u svoja sela to najveći dio slame ostavljaju seljacima koji su tu stalno nastanjeni. I njihovi zirati su uzurpacije, jer ni jedan ne zna da li mu je zemljište koje obrađuje u gruntovnici (u zemljišnim knjigama) preneseno na njega ili nije. Što se tiče paše i na ovoj mahali navode da je iskorišćuju od najstarijih vremena. U ovoj mahali čuo sam prvi put da postoji carski ferman po kome im je odobreno da mogu izlaziti na ovu planinu i pasti stoku na njoj. U tom fermanu nije navedena samo ova mahala nego sve humske mahale na planini Treskavici. Fermanom se dozvoljava izgon stoke opštinama srezova stolačkog i ljubinjskog. Nijesu znali navesti gdje je taj ferman, ali misle da se nalazi u fočanskom sreskom načelstvu. Mujkan Muhanović, u čijoj smo kolibi sjedili, kaže da on ne pamti otkada su počeli izlaziti na ovu planinu. Veli da je njegov otac živio 90 godina i da je vazda izlazio na ovu planinu. Njemu, Mujkanu, je sada 80 godina i on izlazi od djetinjstva svoga na ovu planinu. On tvrdi da je na planini bilo ranijih godina mnogo više koliba i mahala nego što ih ima danas. On sam pamti da se je u svakoj većoj dolini ove mahale nalazila koliba. Postepeno su vlasnici pojediiih koliba izostajali od izdiga na planinu. Kolibe su im ostale prazne i srušile se. On misli da je razlog napuštanju planine smanjivanje broja stoke u pojedinih ljudi. To je nastupilo naročito otkako su se izdijelile porodične zadruge. Mahala Bubanj nema u samoj mahali pitku vodu. Oni je donose sa Studenog Vrela ispod mahale Klanca. Isto tako stoku poje na potoku Studenici koji teče kroz Gvozno. Na ovoj mahali ima 11 koliba. Starješine su koliba: Mujkan Muhanović iz Bitunje. Bećir Vukičević iz Gornjeg Poplata i Salko Bećo iz Bitunje. Sva tri su iz sreza stolačkog. Zatim Salko Kekić, Halil Kekić, Ibro Meretlić, Mujo Kalajdžić, Zuka Zubović (Ćutić) i Meho Zubović (Rogačević). Svi su iz Vlahovića sreza ljubinjskog. Ima još 1 koliba Đoke Samopjana iz sela Mišljena sreza ljubinjskog. Mahala Ninkovci. Idući od Vratla u pravcu južnom neprestano ispod grebena najprije Velikog zatim Malog Trijeska, preko Čengića Bare pa kroz bukovu šumu na visu Igrištu dolazimo do ove mahale. Ima otprilike ¾ sata pješačkoga hoda. Kada se izađe uz dosta strme strane Igrišta ispod koga se s jedne strane, prema istoku, prostire Gvozno a sjevero-zapadno izdiže Veliki Trijesak valja ući u stijenama ograđenu udolicu da se pristupi kolibama. Od njih je veličanstven pogled na Veliki Trijesak, koji se je nadvisio nad cijelim poljem kao kakva ogromna orlušina. Mahala Ninkovci sasma je udaljena od glavnog puta koji vodi od Velikog Vratla preko Gvozna prema Kalinoviku. I ne samo što je veoma udaljena od tog puta nego su i same kolibe u mahali tako zavučene u jednu udolicu da ih nije moguće vidjeti niti iz neposredne blizine. Ispod same mahale nalazi se veoma jaka česma Jastreb, s koje vodu upotrebljavaju ne samo za piće ljudima nego i za napajanje stoke. U ovoj mahali ima sada 5 koliba. Starješine koliba su: Lazar Jahur iz sela Obzira; Simo Brborić, Anđelko Nikolin Sušić i Miho Bender. Sva tri iz sela Mišljena sreza ljubinjskog. Zatim Lazar Mustafić iz sela Komanjeg Brda sreza stolačkog. U ovoj mahali ima 5, 6 omeđina napuštenih i već porušenih koliba. Znači da je i ovdje izostalo nekoliko porodica od izdiga na planinu. Kolibe koje su još nastanjene nalaze se u skupu jedna do druge. Na ovoj mahali nema zirata oko koliba. Na planinu Treskavicu izgone stoku od najstarijih vremena. Po pričanju Lazara Jahura izlazili su na planinu Treskavicu još za vremena cara Dušana i to ne samo na ovu mahalu Ninkovce nego i na druge mahale, koje se nalaze na planini. Kada sam ga zapitao da li zna ima li igdje išta zapisano o tome, rekao mi je da ne zna. On je čuo tako od starih ljudi. I on sam ima sada 66 godina. Po njegovom kazivanju do sada je bila podijeljena planina tako da su iz sela Bitunje izlazili na Dolove i Klanac; iz sela Koteza na Ninkovce; a iz Vlahovića na Ječmeni Do. I po njegovom pričanju na planinu je prije rata izlazilo mnogo više stoke nego danas. Naročito je od 1930 i 1931 malo stoke na planini, jer je tih godina veoma velik broj ovaca i koza prodat ili je propao od gladi. Mahala Lukavac. Ova mahala nalazi se sasma odvojena od do sada spomenutih mahala i to sa jugozapadne strane visokoga grebena koji čine Veliki i Mali Trijesak. Same kolibe ove mahale poredane su u zgodnoj udolici ispod grebena Peteljke. Pravac poređaja koliba SZ—JI. Nadmorska visina položaja koliba 1500 m. Mahala je okružena sa svih strana visokim grebenima. Sa sjeverne strane okružuju je Konjske Rupe i Trovrh. Sa istočne strane Bijela Ravan i Nevjestina Glavica. Od juga odnosno jugo-istoka Kutski Grad a od zapada greben Lukavac. U ovoj mahali imadu dosta žive vode. Pred samim kolibama ima vrelo koje zovu Česma. I na drugim mjestima oko mahale ima izvora. Tako imadu živu vodu na Velikom Dolu pod Trijeskom. I ovo vrelo zovu Česma. Zatim imadu Veliko Vrelo pod Kutskim Gradom i izvor pod Orlikukom. Položaj mahale je vrlo lijep. Odmah uz kolibe prostire se više od 1 km dugačka kosa ravan. Ona se širi prema istoku do podnožja grebena Nevjestine Glavice. Prema jugu spušta se sve do Kutskoga Grada. Od mahale je inače vanredno lijep pogled prema jugo-istoku sve do Kalinovika. Ovde ima 10 koliba. Starješine koliba su: Dušan Rudan, Risto Rudan i Boško Rudan, Miho Janjić i Vukan Janjić, Jovan Budimlić i Vojko Mihić. Svi su iz sela Bančića, opštine Uboske, sreza ljubinjskog. Ostale tri kolibe Boška Janjića, Pere Janjića i Danila Škorića koji su iz istog sela nijesu ove godine nastanjene. Vlasnici ovih koliba nalaze se na katunu Štirinama (na Zelengori), gdje također imaju svoje stanove. Sve su kolibe građene od suvozidine i na lastavicu. Pokrivene su daskom. Nalaze se ublizo jedna do druge. Oko koliba nema drugih zgrada do torova za ovce i janjce. Nijedan vlasnik kolibe nema uziraćenoga zemljišta na ovoj mahali. Na ovu planinu izlaze, po njihovom pričanju, od najstarijega vremena. Risto Rudan, u čijoj smo kolibi sjedili i razgovarali, koji imade oko 60 godina, kaže da je još njegov djed i otac izlazio na ovu planinu. Ne zna da li imade kakvo pisano odobrenje (ferman) kojim im se daje pravo da izlaze na ovu planinu i da se koriste pašom. U izdigu na planinu nijesu im do sada pravili nikakve smetnje ni vlasti ni stanovnici ostalih naselja ispod Treskavice. U prvo vrijeme iza rata počeli su ih da smetaju u iskorišćavanju paše stanovnici sela Vlaolja i Kuta. Oni su pomakli i suviše granice svojih paša i prešli u njihove paše. Stoga je nastao spor pa je izlazila agrarna komisija 1923 i 1924 koja je razvidila teren ali u glavnom ostavila iste granice koje su i do tada bile. Pobravičara imadu na ovoj mahali u svakoj kolibi. Pobravičarima daju ½ litre masla i 1 oku sira od svake ovce. Vunu od ovaca i janjaca poberu pobravičari sami. Vlasnici pobravičarskih ovaca daju za svaku ovcu po 1 kg soli. Sumjesnika nema ni u jednoj kolibi. Od mahale Lukavca krenuli smo u zapadnom pravcu prema Gornjim Barama. Najprije smo prešli lukavačke paše i to ravni i zelenim busenom pokriveni dio iz koga smo unišli u grebenasti i kameni Lukavac. Poslije toga smo išli udolicom između visokih kosa Bregova sa najvišim Zečijim vrhom i Među-Brdom. Okrenuvši odatle u sjeverozapadnom pravcu ušli smo među najveće grebene Humske Treskavice: Ljeljen, Stražicu i Ćabenske Stijene. Prošavši uskom stazom ispod okomitih stijena Ljeljenovih izašli smo na malu visoravan poviše same mahale Gornje Bare. Odatle je vanredno lijep pogled prema zapadu i sjevero-zapadu na planinu Visočicu odnosno na planinu Bjelašnicu. Daleko prema jugo-zapadu vide se šumovite kose Veleža i Crvnja. Mahala Gornje Bare nalazi se na širokim kosama najvećih visova Treskavice: Ćabenskih Stijena, Ljeljena i Stražice. Te kose obrasle su velikom i gustom bukovom šumom. Ova mahala veoma je bogata živom vodom. Nemalo svaka koliba ima svoj izvor. Osim toga imadu i veće lokve. Jednu veliku lokvu u kojoj ima uvijek vode zovu »Jezero kod Grčkih grobova«. Lokva se nalazi pod Ćabenskim Stijenama. Odmah uz lokvu nalaze se prastari mramori, koji su duboko potonuli u zemlju. Na jednom je prikazan čitav lov sa strijelcima i pratnjom sa psima. Na Gornjim Barama ima 14 koliba. Starješine koliba su: Nedeljko Kučinar pok. Sime, Marko Kučinar pok. Laze, Marko Kučinar pok. Pere, Đuro Kučinar, Tomo Kučinar, Obren Kučinar, Tomo Vujinović, Stojan Marić, Stjepan Marić, Lazar Marić, Ibro Gerin i Began Gerin. Svi su iz sela Burmaza sreza stolačkog. Nešto zapadnije ali u neposrednoj blizini ove mahale nalaze se Donje Bare sa 8 koliba. Starješine koliba su: Meho Festić, Mujo Festić, Adem Sadžak, Salko Sadžak, Avdo Rudan, Alija Mulać i Meho Vladović. Svi su iz sela Gleđevaca opštine uboske sreza ljubinjskoga. Još ima 1 koliba Ahmeda Širka iz sela Miljinovića opštine Koteza sreza ljubinjskog. Obje ove mahale u stvari čine jednu cjelinu, samo su rastavljene u pravoslavnu i muslimansku zasebnu četvrt. Sve su kolibe građene od suvozidine i na lastavicu. Pokrivene su daskom. Samo jedna koliba, Tome Kučinara, sagrađena je od brvana. Raspored kao i unutrašnji namještaj kolibe potpuno je isti kao i u kolibama ostalih mahala ove planine. I kod jedne i kod druge četvrti nalaze se oko koliba zirati koje stanari obrađuju. Najveći dio zirata zauzeli su pojedine starješine koliba poslije rata. Zirati su čiste uzurpacije. Stoga im je u pošljednje vrijeme već zaprijećeno da ne smiju ništa sijati na tim ziratima inače će im biti ograde porušene a usjevi uništeni. Ali oni su potpuno svjesni, da to nema ko provesti na ovom udaljenom i osamljenom mjestu u planini. Zato su i ove godine sve zirate zasijali ponajviše jarim ječmom i raži. Usjevi su im odlični. U obje ove mahale imadu pobravičare u svakoj kolibi. Sumjesnik imade samo jedan u kolibi Tome Vujinovića. Po pričanju, na ovu planinu izlaze od najstarijih vremena. Nedeljko Kučinar priča da je na ovoj planini prije 300 godina umro jedan od članova porodice Kučinara. Zna se da je to grob prađeda porodice Kučinara. Stoga mu Kučinari čuvaju grob i održavaju na njemu krst. Na istom mjestu imade grob jedne ženske opet iz porodice Kučinara. I ovaj je grob veoma star, ali na njemu ne održavaju krst. Isti Kučinar priča da je za vrijeme turske vlade nekakav Puščić-aga u Foči htio da zauzme cijelu Treskavicu kao svoj zirat. Prvi čin toga agaluka bio je, što je zabranio svima što izlaze na Donje i Gornje Bare da ne smiju držati stoku na planini bez njegova znanja i odobrenja. Stanari se dogovore da otkupe paše na Treskavici. Pokupe novac i pošalju svoja dva čovjeka tome Puščiću. Međutim ta dva čovjeka ne nađu Puščića u Foči i vrate se nazad ne davši otkupninu. Ali i poslije toga oni su izgonili blago na Treskavicu bez ikakve smetnje. Pašarinu nijesu do sada plaćali, ali plaćaju kolibarinu po 40.— dinara od kolibe. Putovanja na planinu (vidi kartu br. 2. Putevi na planinu Treskavicu.) Putevi na mahalu Klanac i mahalu Dolove. Na ove dvije mahale izlaze stanovnici sela Bitunje sreza stolačkoga. Selo Gornja i Donja Bitunja nalazi se jugo-istočno od Stoca. Nadmorska visina na kojoj se nalazi selo iznosi 500 m. Teren je pretežno krševit ali svuda ima hrastove i grabove niske šume. U zabranima nalazi se po koji dobro odgojen hrastov gaj. Stanovnici su pretežno muslimani (oko 300). Zatim po broju dolaze katolici, pa pravoslavni. Ima ih u svemu 464 (po statistici od 1921 g.). Bave se zemljoradnjom i stočarstvom. Od zemljoradnje pretežno se bave gajenjem duvana, vinove loze i povrća. Posjedi su mali, razbacani po udolicama i nanosima krševitoga terena. Od stoke prevlađuje sitna stoka ovce i koze. U proljeće i preko zime drže stoku po pašama oko sela. Njihove ovce i koze ne poznaju ishranu u staji. One provode cijeli svoj život pod vedrim nebom. Ljeto provedu na planini Treskavici. Na planinu se izdižu između 5 i 10 juna. Iz svog sela Bitunje idu na planinu ovim putem. Od Bitunje krenu sjevero-zapadno na Dabar Polje. Zatim preko Dabar Polja humskim putem prema sjeveru, prema Trusini. Obišavši Trusinsko Guvno idu drumom preko Džinova Dola na Rakovu Nogu. Odatle idu opet drumom do Zovog Dola (Džinove mahale) i odatle dalje sjeverno preko jugo-zapadnog ruba Nevesinjskog Polja na Knežak. Sjeverno od Knežaka pređu drum koji od Nevesinja vodi u Gacko pa idu na Plužine, pa na čatrnju Vranjkušu, koja se nalazi već na Morinama. Odatle idu ravno sjeveru preko Morina kolskim putem sve do Pandurice. Od Pandurice (Obrnje) spuste se vrlo strmim stočnim putem nekih 600 m niže do Uloga. Dalje idu drumom preko Oblja prema Kalinoviku sve do mosta na potoku Tatincu. Odatle sjevero-zapadno od Kalinovika preko Kuta ispod Kutskog Grada, koji im ostane u lijevo; prema selu Vlaolju a zatim preko Gvoznog Polja na svoju mahalu. Na tom putu su im konaci ili padališta ovi: Prvi konak na Trusini, drugi konak na Vranjkuši (na Morinama), treći konak na Oblju, četvrti kod Vlaolja i peti konak u mahali. U cijelom putovanju od svog sela nailaze na česte smetnje koje im čine stanovnici stalnih naselja. Često su zapreke tolike da bez intervencije vlasti ne mogu proći. Osim toga danas je i Gvozno Polje razdijeljeno među dobrovoljce iz Vlaolja. Južni dio Gvozna Polja oko kamenite uzvisine Gradca i oko Ponora zauzeli su dobrovoljci. Stoga stočari ne smiju sa svojim blagom preko tog dijela polja dok ne bude pokošeno. Putevi na mahalu Ječmeni Do. Stanari ove mahale stalno su nastanjeni u selu Vlahovićima sreza ljubinjskoga. To selo leži sjeverno od Ljubinja ispod Kubaš-Planine. Udaljeno je skoro podjednako i od Stoca i od Ljubinja. Visina nad morem 755 m. Selo ima planinski karakter. Nema živih vrela nego samo više privatnih i javnih čatrnja. Stanovnika ima oko 1000. Od toga su ⅔ pravoslavni a ⅓ muslimani. Katolika ima vrlo malo. Bave se pretežno stočarstvom i to uzgojem sitne stoke: ovaca i koza. Imaju prostrane seoske ispaše, ali zbog oskudice vode i zbog suše ne mogu preko ljeta ishraniti na tim ispašama svoju stoku. S toga razloga izlaze na planinu. Polazak na planinu počinje 5 i traje do 10 juna. Putevi na planinu iz sela Vlahovića vode najprije na Dabar-Polje. Odatle na Trusinu. S Trusine idu jugo-istočnim rubom Nevesinjskog Polja te sijeku put Nevesinje—Zalom kod Ovčijeg Broda. Odatle pravo sjevero-istočnim pravcem preko Bratača, pa preko Koleške Rijeke na Plužine i Pirni Do pa posred visoravni Morina prema Ulogu. Od Uloga idu na Obalj. Zatim preko Romana i preko ćuprije na potoku Tatincu na selo Potrk i Vlaolje. Odatle između Gvozna i visa Ručnika na svoju mahalu. U tome putu imadu konake na ovim mjestima. Prvi konak na Trusini, drugi konak na Morinama kod čatrnje Vranjkuše, treći konak ia Oblju ili zapravo između Oblja i Romana na uzvisini zvanoj Orufa. Od Orufe idu s konjima na Kalinovik a sa sitnom stokom na ćupriju Tatinčicu, pa selo Potrk i Vlaolje i odatle između Gvozna i Ručnika na svoju mahalu. U ovome putovanju najviše im smetaju na Trusini i oko Trusine. Ne samo zato što su putevi tijesni nego su zirati neograđeni pa je veoma teško očuvati stoku da ne uniđe u njih. Vlasnici zirata paze međutim naročito na prolaz stoke i pri najmanjoj šteti zaustavljaju blago i traže oštetu od stočara. Smetnje im prave i na Ovčijem Brodu. Ovdje je napravljen, u posljednje vrijeme, veliki uspor vode. Vlasnik mlinice koja je podignuta u neposrednoj blizini toga Broda napravio je za svoju potrebu veliku branu nevodeći računa o prelazu njihove stoke. Pri prelazu desetine hiljada ovaca nastane tu velika stiska. Rijetko kada prođe a da se na tom Brodu ne utopi koje bravče. Smetnje im prave kada se u jesen vraćaju kući na Koleškom, jer im ne dozvoljavaju da se tu zadržavaju. Na ovu planinu oni su se izdizali uvijek u jednoj turi ne zadržavajući se nigdje dulje vremena na jednom mjestu. Putevi na mahalu Bubanj. Na ovu mahalu izlaze stanovnici sela Bitunje i Vlahovića. Prema tome njihovi su putevi isti kao i na prve tri mahale. Dakle od Vlahovića i Bitunje idu na Trusinu odatle na Zovi Do, Ovčiji Brod i Plužine. Zatim preko Morina na Ulog, Obalj i mimo Kalinovik u svoju mahalu. Na ovom putu su im ovi konaci: Prvi konak na Trusini, drugi kod čatrnje Vranjkuše na Morinama, treći na Oblju, četvrti između Kuta i Vlaolja i peti u mahali. Na cijelom ovom putu mogu čestito da napoje stoku samo na Ovčijem Brodu i na Neretvi kod Uloga. U svome putovanju idu skoro neprestano seoskim i stočnim putevima. Glavne drumove samo presijecaju ili ih upotrebljavaju na vrlo kratkim daljinama na pr. drum Stolac—Nevesinje. Drum koji vodi od Nevesinja prema Ulogu — preko Morina — veoma je slabo frekventiran stoga im nije njime otežano putovanje. Malo je opasan drum od Uloga prema Kalinoviku. On vodi, sve do Oblja, uz samu Neretvu čije su obale veoma strme i visoke. Odatle do na mahalu putevi su im prostrani ali vode stalno kroz kamenar i krš. Putevi na mahalu Ninkovce. Na ovu mahalu izlaze stanovnici sela Obzira i Mišljena koja pripadaju ljubinjskom srezu. Jedan stanar dolazi iz sela Komanjeg Brda iz stolačkoga sreza. Prvo selo Obzir, nalazi se jugo-zapadno od Ljubinja, u udaljenosti po prilici 5 km. Smješteno je u golom kamenjaru sa veoma oskudnom florom. Nadmorska visina oko 600 m. Ziratnoga zemljišta ima veoma malo. Pustopašica po pretežno dračom obraslom kamenaru ima dosta ali sa vrlo slabom pašom. Nema živih vrela. Stanovnici piju kišnicu iz čatrnja. Stanovnika ima oko 420. Od toga su ⅔ pravoslavni, ⅓ muslimani. Katolika nema. Bave se pretežno gajenjem sitne stoke: ovaca i koza. Drugo selo Mišljen nalazi se zapadno od Ljubinja u udaljenosti od kojih 10 km. Smješteno je također u golom kamenaru ispod visa Iline Glave. Nadmorska visina oko 700 m. I ono nema žive vode već samo čatrnje. Ima oko 150 stanovnika. Od toga su pretežno katolici (70) pa muslimani (50) pa pravoslavni (30). Bave se pretežno stočarstvom. Treće selo Komanje Brdo nalazi se jugo-istočno i u neposrednoj blizini Stoca. Osim sela zove se Komanje Brdo i cijeli predjeo južno ispod Bregave u dužini od kojih 5 km. Nadmorska visina 420 m. U tom predjelu ima dosta ziratne zemlje, na kojoj gaje osim žita, vinovu lozu i duvan. Duž ovoga predjela teče rijeka Bregava u pravcu prema zapadu. Ali korito njeno leži 200—300 m duboko ispod naselja tako da riječnu vodu nije moguće iskorišćavati u poljoprivredne potrebe. Inače nema žive vode pa se služe kišnicom iz čatrnja. Stanovnika ima 90 i to pretežno katolika. Muslimana ima oko 30, a pravoslavnih 6. Stanovnici se bave više zemljoradnjom nego stočarstvom. Putevi na mahalu jesu ovi. Iz Obzira i Mišljena idu stočnim odnosno seoskim putevima prema sjeveru na Premilovo Polje. Odatle pređu u stolački srez i preko Gornjeg Poplata idu ravno na selo Bitunju. Dalje idu istim putem koji je zajednički svima stočarima iz ovih predjela. Dakle preko Trusine na Zovi Do, Ovčiji Brod i Plužine, pa preko Morina na Ulog i Obalj, zatim ispod Kuta i Kutskoga Grada mimo mahalu Lukavac na svoju mahalu. Za stočare iz Obzira i Mišljena prvo konačište je Bitunja. Za Lazara Mustafića iz Komanjeg Brda prvo konačište je na Trusini. Drugo konačište za sve iz ljubinjskog sreza je Trusina. Treće konačište na Morinama kod Grčke Gradine. Četvrto konačište je na Oblju a peto u mahali. Na ovu planinu izlaze iz svih pomenutih sela između 4 i 5 nedelje po starom Đurđevdanu. Na planini ostanu redovno do prve polovine septembra, ali produlje i do konca septembra, ako je povoljno vrijeme. Ako dođu početkom juna i ostanu do konca septembra, znači da ostanu na planini 4 mjeseca. Kada idu od svojih sela na planinu nastoje da cijeli put prevale bez velikih prekidanja. Zadržavaju se samo preko noći na konacima ili padalištima. U prolazu im prave smetnje kao i drugim. Lazar Jahur kaže da namjerno preoravaju i zagrađuju njihova konačišta. Te smetnje im prave naročito u prolazu kroz Bratač i Kifino Selo i na Grčkim Gradinama (na Morinama). Kada prođu Morine ne prave im smetnje do same mahale. Putevi na mahalu Lukavac. Na ovu mahalu izlaze stanovnici sela Bančića iz ljubinjskoga sreza. Naselje Bančići pruža se od SZ prema JI duž kamene grede visoke oko 650 m i sastoji se od ovih četvrti (mahala): Janjići, Mihići, Betege i Stajčići. U svima četvrtima ima oko 500 stanovnika. Svi su pravoslavne vjere. Nadmorska visina samoga naselja 550 m. SZ dio naselja oskudniji je sa šumom i ziratnom zemljom pa je više krševit i pašnjački. JI dio ima više ziratne zemlje, koja je uhvaćena u ograde po udolicama i vrtačama. Cio prodjeo oskudijeva sa živom vodom pa se ispomažu pitkom vodom iz čatrnja. Stoku poje na lokvama, dok u njima traje vode, poslije i nju napajaju iz čatrnja. Ispaša ima dosta oko sela, ali su kamenite i oskudne za ishranu stoke. Na planinu izlaze redovno svake godine početkom mjeseca juna. Iz Bančića idu sjeveru preko Gleđevaca u stolački srez. Pređu Gornji Poplat i udare sjeveroistoku prema Bitunji. Od Bitunje sve do Dabar Polja drže se stalno sjevero-istočnoga pravca. Od Klečka (na Dabar Polju) okrenu pravo sjeveru prema Trusini. Odatle prolaze sve stočnim putevima na Ovčiji Brod. Dalje idu sjeverno preko Bratača (sela u istočnoj ivici Nevesinjskoga Polja) na Plužine pa preko Morina na Ulog. Od Uloga kreću sjevero-istočno prema Oblju, prelaze kamenu uzvisinu Orufu i odatle ravno sjeveru preko Romana i Kutskoga Grada u svoju mahalu. Na tom putu su im ovi konaci: Prvi u Bitunji, drugi na Trusini, treći više sela Plužina kod Grčke Gradine (najjužnija ivica Morina). Zatim četvrti konak kod Oblja na Orufi. Odatle stižu na peti konak u svoju mahalu. Od Trusinskog konaka do Grčke Gradine, gdje počinju Morine, najveća je udaljenost. Na tom dijelu puta najviše zamore i sebe i stoku. Na putu od svojih sela pa do Treskavice najviše im čine smetnje na Trusini i na Morinama. Stalni stanovnici sela kroz koja prolaze najviše im smetaju u upotrebi vode na čatrnjama, jer i sami oskudijevaju s vodom. Na Morinama im čine smetnju kad prolaze preko Čengića Livade, koju je sada zauzela porodica Tunguza iz Uloga i gdje ih redovno novčano globe ako koje bravče uniđe na teren Tunguzovih ograda. Putevi na Gornje i Donje Bare. Na ove dvije mahale izlaze stanovnici sela Burmaza i Gleđevaca. Prvo selo nalazi se u stolačkom srezu, na jugu Stoca u udaljenosti oko 15 km od njega. Selo je podijeljeno u više četvrti (mahala), koje su od sjevera prema jugu ovako poređane: Drenovac, Grdijevići, Pušišta, Duboka, Riđica, Burmazi (mahala), Ober, Udora, Kučinari i Gola Brda. Cijeli teren što ga zauzima ovo naselje pretežno je krševit i neplodan. Ispaše se šire po golom kršu na velikom prostoru, ali sa slabom pašom za brojnu sitnu stoku. K tome pridolazi još i oskudica u živim vrelima. Kroz naselje vodi drum od Donjega Hrasna prema Stocu. Visina nad morem varira između 270 m (Ober) — 370 m (Drenovac, Burmazi) — 500 m (Gola Brda). Stanovnika ima u svemu 576 (prema popisu od 1921 god.). Od toga je najviše katolika, zatim pravoslavnih, pa muslimana. Na planinu izlaze početkom juna i ostanu sve do polovine septembra. Drugo selo Gleđevci nalazi se u ljubinjskom srezu. Leži sjevero-zapadno od Ljubinja i zapadno od druma koji ide iz Ljubinja prema Stocu. I ovo se naselje sastoji iz više zasebnih četvrti (mahala) koje su od Z prema I ovako poređane: Riđica, Duboka, Vladovići, Risnik, Čumeljaci, Pirići, Mrkalji i Premilovo Polje. Svo je naselje na krševitom terenu, vrlo oskudnom sa ziratnom zemljom. Male ograde nalaze se posvuda razbacane po udolicama i vrtačama. Prostor na kome se nalaze seoske ispaše vrlo je velik, ali su paše vrlo slabe. Nadmorska visina pojedinih četvrti varira od 500—600 m. Živih vrela nema. Ljudi piju kišnicu iz čatrnja a stoka iz lokava. U svemu ima stanovnika oko 400. Od toga otpada ⅔ na musliman a ⅓ čine skupa pravoslavni i katolici. Na planinu izlaze početkom juna. Putevi su na planinu ovi: Najprije preko Pocrnja i Gornjeg Poplata na Bitunju. Zatim sjeveroistočno preko Dabar Polja na Trusinu. Odatle prema sjeveru preko Ovčijeg Broda na Morine sve do Uloga. Od Uloga kreću ravno sjeveru stočnim putem preko sela Hotovlja sve do svoje mahale. Na tom putu prvi konak je u Bitunji, drugi na Trusini, treći na Grčkim Gradinama, četvrti ispod Oblja i peti na mahali. U prolazu smetnje im prave na Trusini i na Morinama. Te smetnje i sukobi nastaju radi napoja stoke i radi zirata koji se nalaze kraj puteva. Svi putevi kojim izlaze (na planinu Treskavicu) stočari stolačkog i ljubinjskoga sreza u glavnom su dobri. Od svojih sela pa sve do pod samu planinu oni bi mogli da se posluže potpuno dobrim državnim i sreskim drumovima. Od Ljubinja—Stoca, od Stoca—Nevesinja, od Nevesinja—Uloga i od Uloga—Kalinovika postoje veoma dobri vojnički drumovi, koje je izgradila austrijska vojska. U tim graničnim predjelima (prema Crnoj Gori) austrijska vojna uprava izgradila je velik broj utvrda. Održavala je velike vojničke logore u Nevesinju, Ulogu i Kalinoviku, pa je sve to vezala dobrim drumovima. Od Ljubinja do pod Treskavicu udaljenost iznosi 130 km. To je u današnje doba, brzog automobilskog saobraćaja, vožnja od 4 sata. Stočari trebaju 4 dana, dok izađu na planinu sa stokom iako se pri tom putovanju ne drže stalno drumova nego sporednih puteva, kratica i posebnih svojih prolaza. Pošto su pomenuti putevi slabo frekventirani, to na njima nema smetnje u prolazu sa stokom. Težina putovanja sastoji se u iznalaženju zgodnih mjesta za počivanje. Sve do Morina oni prolaze sa stokom između sela i to u vrijeme, kada su u Hercegovini sva ziratna zemljišta pod usjevima u punom razvoju. S obzirom na slabe i male prihode, naročito u žitu, hercegovački seljak čuva te svoje zirate s velikom pažnjom. On je gotov da fizičkom silom odbija svako ma i najmanje oštećavanje tih zirata. Druga težina nastaje zbog oskudice vode. Jedino mjesto u cijelom putovanju, gdje ima izobilja vode i za ljude i za stoku to je Ulog na Neretvi. Ali je kod Uloga opet druga nezgoda u tom, što oko njega nema nigdje prostora na kome bi se mogla stoka smjestiti. Ulog leži u dubokoj uvali, kroz koju je proveden drum pored korita Neretve. S obje strane toga korita izdižu se strme strane. Stoka mora da prolazi kroz Ulog ili u manjim stadima ili u beskrajno dugom lancu. Zadržavanje makar i kratko od nekoliko hiljada glava stoke na tom uskom prolazu napravilo bi potpunu smetnju u saobraćaju. Na svima drugim mjestima, kuda prolaze, nalaze se samo čatrnje. Vodu sakupljenu u čatrnjama stanovnici sela čuvaju za sebe. Nije im drago ni kada se putnici, prolaznici, zaustavljaju da se na čatrnji napiju vode a nekmoli da dozvole da se napoje cijela stada od nekoliko hiljada glava. Zato je pitanje napoja stoke za stočare od velike važnosti. Zato bi bilo potrebno, da se na svima njihovim padalištima izgrade čatrnje, koje bi služile isključivo za napoj njihove stoke u putovanju. I sa turističkoga stanovišta njihovi su putevi, naročito pošavši od Morina, vrlo interesantni. Morine su prostrana visoravan između Crvnja i Zelen Gore. Poprečna visina nad morem 1200 m. Površina Morina počevši od Plužina pa do Obrnje (selce poviše Uloga) iznosi oko 60 km2 = 6000 ha. I desno i lijevo s Morina je vanredan vidik na Crvanj i na Zelen Goru. Cijele Morine predstavljaju veliki pašnjak (državno vlasništvo). I na njima ima preko ljeta humskih stada. Inače na Morinama nema stalnih naselja. Svakako u prvom redu zato, što su izložene silnim vjetrovima i što preko zime snijeg pokrije cijele Morine u tolikoj visini, da se u njemu izgube stupci telegrafa, koji spaja Ulog sa Nevesinjem. Inače na njima je nemoguće proizvoditi poljoprivredno gajeno bilje niti držati išta drugo osim ovaca. Isto je tako interesantan, sa turističkog gledišta, put od Uloga do Kalinovika. Sa Oblja — od Ćeranića hana — veoma su daleki i lijepi vidici prema Visočici, Bjelašnici i Treskavici. (Vidi sl. br. 4 tabla XVI). Život i rad (privređivanje) stočara na planini Na planinu Treskavicu izlaze stočari iz ljubinjskog i stolačkog sreza početkom juna. Obično krenu od svojih kuća 5 juna i stignu na planinu do 10. U to doba na planini se već u dovoljnoj mjeri obnovila trava te stada ne oskudijevaju sa hranom. Poprečno se može uzeti s kolibe na kolibu po 500 glava sitne i 10 do 15 glava krupne stoke (goveda i konja). Tako bi na Humskoj ili Kalinovičkoj Treskavici boravilo preko ljeta 45 do 50 hiljada ovaca, oko 400 goveda i oko 5 do 6 stotina konja. Ukupna površina pašnjaka ove Treskavice iznosi oko 10.000 ha. Tako bi na 1 ha pašnjačke površine otpadalo 1'6 odraslo marvinče ili 16 brava. Po zahtjevima racionalne ishrane stoke na pašnjacima ovo bi bio povoljan odnos. Površina pašnjaka sasma odgovara zahtjevima dobre ishrane sve stoke na planini. S obzirom na to da humski stočari iskorišćuju cijelu površinu pašnjaka zajednički, jer pojedine mahale nijesu ograničene u prostoru gdje će pasti, to na taj način pomenutu površinu mogu još bolje i potpunije da iskoriste za pašu. Pri izgonu na pašu obično čobani postupaju tako, da stada tjeraju pred sobom na najudaljenija mjesta od svoje mahale. Kako se dan skraćuje tako se i oni polako pomiču nazad prema mahali. Tako su pod noć obično po stranama i vrhuncima koji su najbliži njihovoj mahali. Grešku čine stočari samo u tome što po cijelim pašnjacima puste u isto doba i sitnu stoku i konje i goveda. To ide na račun ishrane sitne stoke jer konji svuda trču i taru više nego što pojedu. Cijela površina pašnjaka izuzev sjevernu i sjevero-zapadnu stranu Gvozna Polja nema nikakve šume. S te strane ti planinski pašnjaci nijesu potpuno povoljni, jer se stoka za vrijeme velike vrućine nema gdje da skloni u sjenu niti za vrijeme nepogode da se sakrije od nevremena. Sami stočari u tom pogledu ništa ne preduzimaju da bi podgojili na mjestima gdje treba nešto šume. Tako je isto stanje i oko samih mahala. Samo prema sjeveru u neposrednoj blizini Vratla i Ćabenskih Stijena smještene mahale imadu šume. Sve su druge daleko od šume. Što se tiče opskrbe s vodom istakao sam već ranije da s vodom oskudijevaju samo pašnjaci oko Ječmenog Dola i Bubnja. Na drugim pašnjacima ima izobilja dobre izvorske vode. Ovo je slučaj naročito oko mahale Ninkovaca, Lukavca, Donjih i Gornjih Bara. Kao što sam već prije istakao dok sam govorio o mahalama i putovanju na planinu glavni razlog izlaska na planinske paše jeste oskudica u ishrani i u vodi u njihovim stalnim naseljima u Hercegovini. Na golom kamenjaru ljubinjskog i stolačkog sreza izgori trava potpuno za vrijeme ljetnih suša a lokve, u kojima se sakuplja kišnica presuše. Kako nema živih voda to bi stoka preko ljeta bila upućena na čatrnje u kojima često nema dovoljno vode ni za samo stanovništvo sela. To je pravi razlog zašto ovi stočari kreću na tako dalek put iz svojih sela na planinu na kojoj provedu od početka juna pa do polovine septembra. Najdulje se zadrže do konca septembra. Dio Treskavice koji su zauzeli humski stočari izložen je jakom udaru vjetrova i bura. Poznato je da Kalinovik i njegova okolina imade veoma oštru surovu zimu koja počne sa oktobrom i svršava s majem. Stoga se stočari rijetko kada zadrže na planini i u mjesecu oktobru. Svakako nastoje da ranije krenu s planine da bi izbjegli iznenadne vremenske nepogode. Sa planina vraćaju se neposredno svojim kućama. U južnim selima ispod planine koja su u zaštićenijim položajima ne mogu se zadržavati jer ni ta sela nemaju dovoljno vlastitih ispaša. Osim toga put njihov ide preko Morina na kojima je već rana jesen oštra i surova stoga svakako nastoje da za rana pređu Morine i spuste se u svoja sela. U doba njihova vraćanja u Hercegovini obično padnu obilate jesenske kiše koje su dovoljno tople tako da obnove porast trava i napune lokve i čatrnje vodom. Na planinu izlaze skupa sa ovcama i janjadi odnosno kozama i jaradi. Ali čim izađu na planinu razdvoje ovce od janjaca i tako odvojene drže sve dok janjce ne ostrigu, što obično biva oko Ilin-dana. Ovce izgone na pašu samo »na vazdanak« t. j. ne povraćaju ih u toku dana kući prije večeri. Tada ih ponovo pomuzu. Jutarnje mlijeko nazivaju jutrenja, a večernje večernja. Dobiveno mlijeko odmah prerađuju i to na ovaj način: Prerada mlijeka. Kad pomuzu ovce i krave izjutra sasipaju dobiveno mlijeko u kotao. On je obično od bakra. Razne je veličine, već prema tome koliki broj ovaca muze dotični stanar. Mlijeko se meće odmah na vatru da se uzvari. Potom se razljeva u drvene posude koje, kao i na drugim planinama, zovu škipovi. Škipove postave na police da se mlijeko postepeno hladi i da se hvata kajmak na površini. Zavisi od vremena kako dugo će ostaviti mlijeko u škipovima. Kada je ljeto posve vruće drže ga najdulje 24 sata. Ako ga za velikih vrućina ostave duže vremena u škipovima mlijeko počne gorčati. Ako je hladno vrijeme, što obično nastane poslije Ilin-dana onda ga ostave u škipovima dulje od 24 sata. Kada se uhvatio jak kajmak na površini škipova, onda skupljaju iz svih škipova kajmak u jedan zajednički škip. U njemu se kajmak malo ocijedi a zatim ga ostavljaju u kajmačnu kacu. Ako hoće odmah da metu maslo iz kajmaka onda ga meću u stap i nakon dan dva izmetu sakupljeni kajmak u maslo. U protivnom slučaju kajmak ostavljaju u kajmačnim kacama po mogućnosti do pred sam polazak ili dok ne bude hladnije vrijeme, pa ga tek onda metu. Kajmak sakupljen u kajmačnim kacama ne metu u stapu nego u onome istome kotlu u kome griju mlijeko. Najprije dobro ohlade kajmak pa onda po dvoje čeljadi, obično domaćica i još koji muškarac, operu dobro ruke do lakata pa rukom metu kajmak u kotlu sve dok se ne odvoji maslo od ostalih sastavnih dijelova. Dobiveno maslo sole i trpaju u mijehove. Rijetko ga kada na planini pretapaju. To obnčno rade kod kuća u svojim selima. U kolibi Mehe Isakovića, na mahali Klancu, vidio sam separator za izlučivanje kajmaka iz mlijeka. To je prvi put u ovih 10 godina, otkako pregledam i proučavam planinske pašnjake, da sam vidio na planini ovu spravu. Isaković ipak ne prerađuje svo dobiveno mlijeko sa separatorom nego jedan dio razljeva po starom načinu u škipove. Računaju da od 10 kg kajmaka mogu da dobiju 5 kg masla. Mlaćenice koje ostanu iza metenja kajmaka upotrebljavaju se za pravljenje urde. To je sasma posna vrsta sira od koje prave zarice. Negdje ne prave zarice nego i taj sir što dobiju iz mlaćenica miješaju sa drugim sirom i trpaju u mijehove. Dobiveno maslo troše u muslimanskim kućama najviše za svoju kućnu pogrebu. U pravoslavnim i katoličkim kućama ponajviše ga prodaju. Mlijeko koje je ostalo iza kupljenja kajmaka u škipovima prerađuju u sir. Tu preradu obavljaju na ovaj način: Mlijeko umlače na vatri tako da ima 28—30° C topline. Toplinu mlijeka obično određuju stavljanjem prsta u mlijeko, pa ako prst mogu držati a da ne osjećaju da ih prži, drže da je dovoljno toplo za sirenje. Tako ugrijano mlijeko zakisele sa majom. Ovu maju prave sami od životinjskog sirišta. Muslimani obično upotrebljavaju bravlje (ovčije) sirište. Pravoslavni i katolici upotrebljavaju pored ovoga i svinjsko sirište. I ovdje drže da je sirište tim bolje što je živinče pretilije i mlađe. Sirište se na najprije osuši. Tako osušeno sirište zovu pelica. Zatim ga dobro operu sirutkom i metnu u sirišnjak. Sirišnjak je mala drvena posuda poput diježve samo ima poklopac s kojim se obično posuda poklopi kada planinka metne sirište i nalije ga sirutkom. Kada se zgrudva sir (u mlijeku) onda ga planinka isiječe sa paljom u sitne komade i čeka dok se digne na površinu. Zatim ocijedi sirutku u druge drvene posude. Sir saspe u škipove da se u njima bolje stegne i ocijedi od sirutke. Kad se sir dobro ocijedi onda ga planinka još kašikom pritisne i cijedi a zatim ga trpa u sirnu kacu. Ostavljajući ga u kacu dobro ga soli i zbija. U sirnoj kaci ostane sir sve dok kacu ne napune. Tada ga ponovo vade, drobe rukama i zbijaju u mijehove u kojim ga nose na konjima u svoja sela. Preostalom sirutkom hrane pse. U nekim kolibama miješaju je s mlijekom i troše. Ljeti je dobra jer ublažuje žeđ. U svima kolibama nalazi se prerada mlijeka u ženskim rukama. Stolačka ovca kao i ljubinjska računa se u najsitniju hercegovačku ovcu. Po ispitivanjima Dr. Mahmuda Mehmedbašića (Beitrag zur Kenntnis der Zackelschafe in Bosnien und der Herzegowina — Mitteilungen der landwirtschaftlichen Lehrkanzel der K. K. Hochschule für Bodenkultur in Wien 1913) iznosi: dužina trupa kod gatačke ovce . . . . . . . 70.4 cm (mužjak) „ „ „ stolačke ovce . . . . . . . 59.4 cm „ visina hrpta kod gatačke ovce . . . . . . . 67.2 cm ,, „ „ „ stolačke ovce . . . . . . . 57.3 cm „ U istom odnosu stoji i ukupna tjelesna težina koja iznosi: kod gatačke ovce 45—50 kg žive vage (mužjak) „ stolačke „ 35—40 kg „ „ „ Sitnija je humska ovca od planinske (gatačke) zato, što je njezina ishrana kao i cijela njega nepovoljnija. Humska ovca provede skoro cijelu godinu na paši i to više od pola godine na lošoj paši. Ona rijetko kada dobiva suvu stočnu hranu (sijeno ili slamu) u staji. Osim toga i klimatske prilike u kojima ta ovca živi nijesu najpovoljnije za njezin tjelesni razvoj. (Ovci je pogodnija oštrija planinska klima nego nizinska i vrlo blaga, kakva je u južnoj Hercegovini). Prema tjelesnom razvoju ovih dvaju sojeva postoji razlika i u produkciji kako mlijeka tako i vune. Period mužnje traje od mjeseca maja — konca septembra. U tom vremenu računaju da planinska ovca dade 30—35 l mlijeka, dok humska dade 20—25 l. Ili kako na planini računaju planinska ovca daje za vrijeme sezonske paše na planini 10 kg sira i 1½ junđu masla (=2.7 kg) a humska daje 8—9 kg sira i 1 junđu masla. I u produkciji vune ima razlike. Od planinske ovce računaju 1.5—2 kg dok od humske 0.75—1 kg neoprane vune. Runo se sastoji od pomiješane vune: prugih i rudih vlasi. Daleko jači dio (do ⅔) otpada na pruge vlasi. One su spletene u koničnim pramenovima tako, da je cijelo runo rastrešeno. Ovce ostrigu obično prije nego što izađu na planinu. Janjce strigu tek oko Ilin-dana na planini. Ovčiju vunu upotrebljavaju za vunske tkanine: gunjeve (ćebad), sukno, rašu, pregače, vunske marame (šalove) i dr. Janjeću vunu upotrebljavaju za posteljinu (jastuke). Koza je domaće pasmine, koja je raširena po cijeloj Bosni i Hercegovini. Vrlo je otporna i zadovoljna sa najlošijom hranom. Obično provede cijelu godinu po pašama i šikarama; gdje brsti grmlje. Glavni proizvod od koze jest kostrijet i meso. Kostrijet koju dobiju od koza prerađuju također i upotrebljavaju najviše za arove (vreće) i za pokrovce. Računaju da od koze mogu dobiti ¼ do ½ kg kostrijeti. Kolibe i zgrade Na svim mahalama Humske Treskavice kolibe su građene od suvozidine i na lastavicu. (Vidi sl. br. 5 tabla XVII). Zidovi su izidani 1 ½ m visoko od zemlje. U zidu je samo 1 otvor, vrata, i to obično sa uzdužne strane kolibe. Postrane zidove zovu bedrenice. Čeone zidove zovu somić. Prema tome, računajući od vrata, dijele kolibu u gornji i donji somić. U gornjem somiću su ognjište i kreveta a u donjem somiću je usprema (za mlijeko, sir i ostale proizvode na planini). Ta je t. zv. idealna podjela izvršena s obzirom na upotrebu kolibe. U stvari između gornjeg i donjeg somića nema nikakve pregrade (kao što se to nalazi po kolibama u nekim drugim planinama Vranici, Zecu, Bitovnji). Povrh suvozidine polažu grede koje zovu atula. Na te atule vežu se krovne grede: rožnici ili glave. U nekim kolibama nalazi se po sredini kolibe greda koja veže uzdužne atule. Ta greda zove se preveza. Po rožnicima udaraju žioke a po ovima dolazi krovni pokrov. U mahalama Klancu, Dolovima, Ninkovcima, Lukavcu, Donjim i Gornjim Barama krovni pokrov je drven. U mahalama Ječmenom Dolu i Bubnju ima dosta koliba sa slamnim krovom. U ovim dvjema mahalama upotrebljavaju slamu kao krov zato što oko svojih koliba imaju ziratne zemlje koje zasijavaju žitom. Dobivenu slamu upotrebljavaju i za krovove. I na ovoj planini razlikuju šimlu, kaplamu i dasku za krov. Ovu razliku već sam ranije istakao u mojim opisivaljima planinskih koliba (Vidi Glas. Zem. Muzeja Sv. XLII str. 161 i Sv. XLIV. str. 89.)- Ako upotrebljavaju dasku za krov, onda između sastavaka dviju dasaka podvlače jednu tanju dasku. Na ovoj planini ne upotrebljavaju za tu tanju dasku naziv podvlačak. (U drugim planinama zabilježio sam međutim taj naziv). U gornjem dijelu (somiću) kolibe, oko ognjišta, nalaze se kreveti. Oni su položeni s obje strane ognjišta. Sastavljeni su od debelih dasaka i izdignuti od zemlje 10—15 cm. Na krevetima se nalazi samo po jedan kostrijetni pokrovac ili po jedan vuneni gunj kao prostirač i po jedan gunj kao pokrivač. Druge posteljine nema. Između kreveta nalazi se ognjište koje je obično ravno i samo popločano. Nije uzdignuto niti ograđeno kako sam to viđao u nekim mahalama drugih planina. Veličina ognjišta je obično u dužinu 1.30 do 1.50 m, a u širinu 1 do 1.20 m. Više ognjišta nalazi se verignjača, greda na kojoj vise verige. Često je ta greda na klin usađena u atulu tako da se može pomicati desno i lijevo. Poviše ognjišta nalazi se obično još jedna greda koja ide duž gornjeg somića. Tu zovu polica poviše vatre. Na njoj se obično drži kaveno posuđe (fildžani, ibrici, mlin za kafu) i druge manje kuhinjske stvari. Na ognjištu se nalaze ovi predmeti: sadžak, sač, saksija, maša, mašice, demir (u stanovima planine Vranice zovu ga podpriječanj). On se upotrebljava za podmetanje pod cjeplje na ognjištu da bi bolje gorile. Od drugih predmeta potrebnih za kuvanje i za jelo nalaze se: lonci zemljani i gvozdeni, ćase, kašike, sahani, tepsije, zatim naćve (za držanje brašna i za mijesenje hljeba). Kod jela se obično služe sinijom, koju postave na sred kolibe. Oko nje posjeda čeljad koja će da jede. Na siniju postavljaju u prvom redu hljeb i so zatim ćasu s mlijekom i kotlić s purom. Jelo jedu iz zajedničkog suda obično s drvenim kašikama. Gvozdene kašike rijetko gdje imaju. Noževe i viljuške ne upotrebljavaju pri jelu, jer rijetko dolaze na sofru jela koja bi trebalo sjeći nožem i nabadati viljuškom. Ako je pita spremljena za jelo, onda je maja obično iskomada rukom pa svako uzima sebi komad opet rukom. Pitu peku obično pod sačem koji je širi i plići. Hljeb peku pod saksijom koja je dublja a uža. Od suđa za vodu imadu burilo. To je dugačko i plosno bure u kome obično donose vodu na konjima ili na sebi. Imadu i manji sud za vodu iz koga je obično piju, to je bucat. Suđe za vodu je većinom drveno. Samo u po gdjekojoj muslimanskoj kolibi nalazi se ibrik za vodu od bakra ili testija od pečene zemlje. Suđe koje upotrebljavaju za preradu mlijeka jest ovo: bakarni kotao za grijanje mlijeka, škipovi za razljevanje ugrijanog mlijeka. Zatim imaju stap, kajmačnu kacu, sirnu kacu, sirište, uvaču ili kravljaču (diježvu) za mužnju krava i kabliće za mužnju ovaca i koza. Koliba kao i sav namještaj vrlo su primitivni. Red i čistoća vrlo slabi. Oko kolibe nema drugih zgrada osim tora za ovce i kotca za janjce. Torovi su također od suvozidine. Kotac ima povrh suvozidine još i plot od pruća ili od dasaka. (Vidi sl. br. 6 tabla XVII i sl. br. 7 tabla XVIII). Literatura. Dr. Jov. Cvijić: Balkansko poluostrvo. K. Jireček: Handelsstrassen im mittelalterlichen Serbien. Kirchner Dr. W.: Handbuch der Milchwirtschaft. Dr. Mahmut Mehmedbašic: Beitrag zur Kenntnis der Zackelschafe in Bosnien und der Herzegowina (die Zackel vom Vlašic, von Gacko und Stolac). Dr. Jefto Didijer: Hercegovina (Naselja Srpskih Zemalja knjiga VI.). Prethodni rezultati popisa stanovništva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca 31. januara 1921. Rezultati popisa stoke Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 31 januara 1921. Glasnik Zemaljskog Muzeja za Bosnu i Hercegovinu Sv. XLII. 1930. Glasnik Zemaljskog Muzeja za Bosnu i Hercegovinu Sv. XLIV. 1932. Objašnjenja slika. Tabla XV. Sl. br. 1. Ćabenske Stijene sa najvišim vrhom Pakliješom 2089 m. Snimljeno ispod Suve Lastve. Sl.br.2. Vis Ilijaš naprama Velikom Jezeru Tabla XVI. Sl.br.3. Sedlo Vratilo i Gvozno Polje sa Velikim Trijeskom. S.br.4. Pogled na Treskavicu i Puzim na Visočici sa visa Glatkog Tabla XVII. Sl. br. 5. Koliba Smaje Isakovića na mahali Klancu na planini Treskavici. Sl. br. 6. Koliba Ivana Stankovića na mahali Dolovima. Pred kolibom tor i kotac. Tabla XVIII Sl.br.7. Torovi sa stadom Mihe Janjića na mahali Lukavcu.