Za vrijeme turske uprave u Bosni i Hercegovini postojao je u Sarajevu od 1850-1878 godine austrijski generalni konzulat. Poslije okupacije (u Sarajevo je unišla austrijska vojska 19-VIII-1878) je austrijski konzulat još kratko vrijeme djelovao i zatim likvidirao. Njegova arhiva je bila nakon likvidacije pohranjena u zgradi bivše bosanske vlade u kojoj je sada smještena Kraljevska banska uprava Drinske banovine, a u jesen 1930 god. prenesena u Zemaljski muzej u Sarajevu, gdje se i sada nalazi. lako ta arhiva nije potpuna, ipak se u zaostalom dijelu nalazi još dosta interesantnih i važnih podataka za poznavanje tadanjih prilika u Bosni i Hercegovini. Pregledavajući tu konzularnu arhivu naišao sam na jedan zanimljiv iscrpan povjerljivi izvještaj (broj 288 od 16 juna 1851 godine) prvog generalnog konzula Dr. Dimitrija Atanaskovića, koga je na njemačkom jeziku poslao bečkom ministru trgovine pl. Baumgartneru, a koga ću ovdje navesti u doslovnom prijevodu. Ali prije nego to navedem, smatram za potrebno da ukratko prikažem život i rad konzula Dr. Atanaskovića. Po traženju bečkog ministarstva inostranih poslova od 25-X-1856 br. 14816/D. I. poslao je Dr. Atanasković aktom br. 1303 od 12-XI-1856 svoj vlastoručno napisani curriculum vitae, koji ću ovdje ukratko navesti. Dr. Dimitrije Atanasković je rođen 25 februara 1793 godine u Srem. Karlovcima, gdje je svršio osnovnu školu i gimnaziju, a zatim apsolvirao filozofiju u Segedinu. Za doktora filozofije i slobodnih vještina promoviran je 26 augusta 1810 god. na sveučilištu u Pešti, gdje je 1811 god. prvu godinu slušao na medicinskom fakultetu. Od 1812—1814 bio je profesor na karlovačkoj gimnaziji. Otpisom dvorskog ratnog vijeća br. 5256 od 24-XI-1814 postavljen je za upravnog potporučnika kod kr. gradiškog pograničnog puka u kome je svojstvu god. 1817 dodijeljen kao pomoćnik u konzularnim poslovima pukovniku Josipu pl. Simbschenu, koji ga je sam tražio, a koji je tada bio određen za austrijskog konzula u Travniku u Bosni. — 19 maja 1819 položio je u Beču na c. kr. Orijentalnoj akademiji ispit iz turskog, arapskog i grčkog jezika, koje je jezike privatno naučio. Kada je 1820 godine ukinut austrijski konzulat u Travniku postavljen je Atanasković za c. kr. graničnog tumača u Zagrebu. Kao tumač je učestvovao kao član u komisijama koje su na granici raspravljale sa turskim vlastima. Tako je pored ostalog 1830 godine bio član dvorske komisije koja se je sastala na bosanskoj granici i po svršetku njezinog rada poslat je u Carigrad da kod Visoke Porte sakcioniše utanačene stvari. — 17-VIII-1833 (br. 4366/P.P.) postavljen je za vicekonzula u Galcu, a sedam mjeseci kasnije za pravog konzula u istom mjestu. Tada je u isto vrijeme otvorena i plovidba austrijskog parobrodarskog društva na donjem Dunavu. — 8 marta 1839 g. (br. 2412/P.P.) postavljen je za konzula u Beogradu, 25 novembra 1845 (br. 7893/P.P.) za konzula u Trapezuntu, 19 jula 1847 god. (br.6074/P.P.) za konzula u Solunu i 26 februara 1850 god. (br. 783/H. M.) za generalnog konzula za Bosnu. Preko Gradiške i Banje Luke stigao je u Travnik 16 augusta 1850 g., a kako tu nije mogao da nađe podesne zgrade za stanovanje, otputovao je 2 septembra 1850 god. u Sarajevo, gdje je stigao 3 septembra 1850 god. u večer i u njemu službovao sve do svoje smrti. Godine 1856 dobio je baronstvo sa dodatkom »von Milodor«. Umro je u Sarajevu 3 februara 1857 god. u jutro, gdje je 4 februara 1857 godine pokopan na starom zajedničkom kršćanskom groblju kod ilidžanske željezničke stanice. Njegov privremeni zamjenik kancelar Soretić izvještavajući bečku vladu o njegovom pogrebu veli, da takav veličanstveni pogreb Sarajevo još nije vidjelo i da je tom zgodom po prvi puta otkako su Turci zauzeli Sarajevo nošen križ javno kroz grad, što je za sarajevske kršćane bio veliki događaj. Pred lijesom su išli pravoslavni svećenici, a za njim bosanski Franjevci u crkvenom ruhu. Pored mnogobrojnog građanstva bez razlike vjere, stranog diplomatskog kora, pretstavnika turskih vlasti, učestvovala je i turska vojska, te vojna glazba, svirajući žalobne marševe, koje ih je na brzu ruku naučio turski vojni liječnik pukovnik Velibeg (mađarski emigrant Dr. V. Gaal). Da bi se bolje razumio spomenuti povjerljivi izvještaj austrijskog konzula navešću ukratko historijat kako je do njega došlo. Dalmacija je od 1814 godine neprekidno pripadala austrijskoj carevini. I od toga vremena (t. j. od 1814—1851) ta austrijska pokrajina ne samo da nije davala nikakvih prihoda za pokrivanje izdataka oko opće državne uprave, nego je Austrija morala davati Dalmaciji svake godine zamašne svote novaca, jer su njezini prihodi bili i suviše maleni da pokriju i vlastite potrebe. Ali pored svega toga nije se opažao nikakav napredak te pokrajine, nije bilo blagostanja ni duševne kulture, a vrela prihoda mjesto da se povećaju, ona su gotovo sasvim presahnula. Narod se osjećao potlačenim i bio je vrlo nezadovoljan. Razumljiva stvar da takvo narodno raspoloženje nije bilo po volji austrijskim vlastodršcima, radi čega su morali naći neki način, da tu pokrajinu privredno podignu, narod učine zadovoljnim, kako bi ju što čvršće vezali za austrijsku carevinu, jer su bili potpuno svjesni o važnosti Dalmacije, a naročito Jadranskog Mora, za dalji razvitak austrijske carevine. Radi toga .je bečko ministarstvo trgovine naredilo ministarskom savjetniku Karlu Czörnigu u Trstu da iznese o tome svoje mišljenje i predloži reforme koje bi se imale provesti, pa da se trgovačke prilike u Dalmaciji poboljšaju i time podigne opće blagostanje naroda. Na osnovu toga naređenja je Czörnog 21 marta 1851 god. (br. 2323/D. I.) podneo ministarstvu trgovine u Beču opširan povjerljivi izvještaj (napisan na 32 polutabaka) u kome je detaljno izneo trgovačke prilike Dalmacije, te potrebne reforme za njihovo unapređenje. Po njegovom mišljenju je jedan od glavnih razloga pogrešan način upravljanja tom pokrajinom, koji je uveden po uzoru u ostalim susjednim austrijskim pokrajinama ne vodeći pri tome računa o njezinom specijalnom položaju i osobinama za koje on ne samo da nije podesan, nego upravo ubitačan. Tako je u Dalmaciji zaveden jedan nesnošljivi carinski sistem sa osjetljivo visokim carinama, a pored toga i pretjerano strogi granični sistem karantena kao zaštite protiv unošenja kuge iz turskih provincija. Ta dva sistema potpuno su ogradila Dalmaciju od ostalih susjednili pokrajina i cijeli promet zakočili. Po njegovom mišljenju bi trebalo uvesti slobodan promet izmedu Dalmacije, Bosne, Hercegovine i Crne Gore, a po mogućnosti i Srbije. Taj projekat je ministarstvo trgovine dostavilo na mišljenje najprije tadanjem austrijskom generalnom konzulu u Beogradu potpukovniku Radosavljeviću, a svojim povjerljivim aktom br. 702/H. M. od 26 marta 1851 god. obavijestilo sarajevskog konzula Atanaskovića, da će mu beogradski konzulat dostaviti taj projekat, da i on podnese iscrpan izvještaj o svemu što smatra da je potrebno i važno znati prije, nego li se pristupi ostvarenju toga plana. U istom aktu mu ministarstvo napominje da u izvještaju navede samo potpuno tačne i sigurne podatke, a cijeli predmet da smatra najpovjerljivijim i da prikupljajući potrebne podatke drži sve u najvećoj tajnosti, kako nebi došlo do nepotrebnih poteškoća, koje bi činile protivne strane, kada bi o tome planu prije vremena nešto naslutile. Austrijski generalni konzul u Beogradu poslao je 7 aprila 1851 (Pov. br. 182) spomenuti plan Atanaskoviću, koji ga je primio 17 aprila 1851 godine. I dva mjeseca kasnije, 16 juna 1851 god. pod Pov. br. 288, poslao je Atanasković ministru trgovine zatraženi izvještaj, koji u doslovnom prijevodu glasi ovako: »Prednosti, koje će proizaći iz carinskog ujedinjavanja Dalmacije sa Bosnom i Hercegovinom, su u predlogu visokoblagorodnog pretstojnika Czörniga, koga vraćam, tako jasno i tako temeljito razjašnjene, da ću se ja u cilju njegovog upotpunjenja, a u smislu visokog naređenja od 26 marta t. g. br. 702/H. M., sa moga gledišta ograničiti na nekoje pobliže napomene o proizvodnji i prometu ove zemlje. Proizvodnja Bosne kao i Hercegovine svedena je u glavnom na zemljoradnju, stočarstvo i rudarstvo. Industrija je još u povoju, a umjetni proizvodi u koliko se tiče vanjskog prometa su jedva spomena vrijedni. I. Poljoprivreda. U sjevernim nizinama Bosne, koju protječu rijeke Bosna, Drina, Vrbas i Una, a koje se salijevaju u Savu, u t. zv. Posavini, u zeničkom, tešanjskom, derventskom i banjalučkom kadiluku, pa onda Krajini i turskoj Hrvatskoj poljodjelstvo je odlično. Žito — pšenica, kukuruz, ječam, zob, proso — prodaje se djelomično u Austriju na pograničnim tržištima t. zv. raštelima duž slav.-hrv.-dalmat. granice, a djelomično se na mnogim savskim stovarištima tovari u lađe i otprema u Sisak i Karlovac. Prekomorski izvoz ovih proizvoda preko Dalmacije teško da je u izgledu pored blizine sadašnjeg probitačnog tržišta, radi teškoća oko otpremanja po suhu na turskom zemljištu do mora. Novopazarski kadiluk, koji leži južno i kadiluk Rama koji pripada Hercegovini, proizvode također mnogo žita, koje se prodaje na obližnjim domaćim tržištima. Bivši hercegovački vezir Alipaša zasijao je pirinač oko Mostara na rijeci Buni, koji prilično dobro uspijeva. Pirinač je doduše slabije vrste, ali se radi jeftinoće uvozi u Bosnu. Alipaša je također podigao gajenje dudova i svilarstvo. Njegov pokušaj sa gajenjem sezama (susama) nije uspio. U cijeloj zemlji se dobiva mnogo voća. Najviše se izvoze suhe šljive. Lanena žetva sve više opada. Uzrok tome je jeftina pamučna pređa i pamučno platno koje se uvozi. Siromašniji narodni slojevi upotrebljavaju za svoju odjeću t. zv. amerikansko platno ili tkaju svoje platno sa pretežnom primjesom pamučne pređe. Iz Rumelije uvozi se godišnje oko 200 svežnjeva (bala) grubo predene pamučne pređe za potrebe siromašnijih narodnih slojeva. Najveća količina pamučne pređe (oko 15.000 svežnjeva godišnje) što se za potrošnju uveze je iz Engleske. Radi toga pomanjkanja lanenih materija nalazi se i zapovjedništvo bosanskih četa u velikoj neprilici prigodom nabavljanja nužnih potreba isčijanog platna. Pčelarstvo je u Bosni, a osobito u Hercegovini jako razvijeno. Vosak se u znatnim količinama otprema preko Splita i Dubrovnika u Trst. Hercegovački vosak je kvalitativno bolji. Vinogradarstvo se u Bosni gaji samo u kadiluku Banja Luka, Novi Pazar i Mitrovica. Ali zato proizvodi Hercegovina, naročito oko Neretve, mnogo vina koje se u znatnim količinama, kao i sirće koje se od njega pravi, uvozi u Bosnu. Ono je lakše i jeftinije nego dalmatinsko. Da je Bosna po prirodi plodna i za velike kulture uopće podesna zemlja i da je ta kultura jako zaostala ne treba ovdje pobliže objašnjavati. Iz tih razloga nema Bosna za vanjsku trgovinu ni deseti dio od svoje vrijednosti, koju bi mogla imati svrsishodnijom upravom i boljim iskorišćavanjem svoga zemljinog bogatstva. — Feudalni odnosi u zemlji, samovolja, otimanje i tlačenje svake vrsti, koju već godinama vrše viši prema nižima, a osobito muslimani prema mnogobrojnijem i marljivijem kršćanskom stanovništvu, onemogućava podizanje poljoprivrede i blagostanja. Niko ne radi rado, ako nema u izgledu, da će uživati plodove svoga rada. Pa i imućni kršćanski stanovnici po trgovačkim mjestima i gradovima, kao i trgovci su izloženi svemogućim patnjama i zlostavljanjima. Kršćanin nije smio postati vlasnik zemlje. Što god je boljeg posjedovao, ne izuzimajući ni ženu, ni kćeri, ni sinove, bijaše izloženo opasnosti od pohotljivosti njegovog vlasnika zemlje ili bilo kojeg muslimanskog nametljivca. Ništa nije seljaka štitilo od samovolje i gramzivosti njegovog gospodara. Sada bi se taj položaj imao poboljšati. Savladavanjem buna u Bosni i Hercegovini, hapšenjem i protjerivanjem gdje ne svih a ono velike većine uplivnih prvaka, zadat je feudalizmu osjetljiv udarac i on je uzdrman u svojim temeljima. Kršćanski podanici (raja) mogu sada postati vlasnici zemljišta. I seljaka nebi njegov gospodar samovoljno mogao sa njegovog ognjišta otjerati, što se ali kod muslimanskog u najvećoj mjeri pristranog suda dovoljno ne uvažava — Od nazad tri godine, naime od uprave Tahir paše, je po odobrenju Porte ukinut kuluk i vlasnik zemljišta mora seljaku rabotu uredno platiti, a prema tome su i plaćanja potonjeg regulisana. Ako posjednik dade sjeme i marvu, a seljak se obveže samo zemlju obrađivati, tada se rod izmedu nijh dijeli na dva jednaka dijela. Ako je sjeme i marva vlasništvo seljaka, onda on daje posjedniku jednu trećinu od proizvoda oranice i bašće, a od livada polovinu, pošto je prethodno u oba slučaja za spahiju odbijena jedna desetina od cjelokupnog prihoda. Po novom uređenju, pošto feudalna prava budu ukinuta, biće desetina ubirana u korist države i davana u zakup. Zaista nema sumnje, da će kršćansko stanovništvo, koje se prema muslimanskom otlnosi kao 3 prema 1 i koje kao pretežno marljivije i pažljivije nastava nizine, kada bude emancipirano i kada dobije svoja građanska prava i u tome bude primjereno zaštićeno, osobito podići zemaljsku proizvodnju, ali tada će i na osnovu velike vjerojatnoće cjelokupno vlasništvo zemlje preći u ruke toga kršćanskoga stanovništva, a uslijed čega će muslimansko stanovništvo biti postepeno potisnuto. Na osnovu pouzdanih, po meni sakupljenih izvještaja, kršćansko stanovništvo je iz godine u godinu u osjetnom porastu (za posljednje 3 godine od 15 do 20%), dok se međutim kod muslimanskog stanovništva opaža baš protivno. Kod sada započetog popisa, od koga su izuzeti kršćani, moraće taj nesrazmjer porasti. II. Stočarstvo. Rogata marva, kopitari i sitna stoka je u cijeloj zemlji, a najviše u sjevernim ravnicama prema Savi, u Posavini, u kadiluku Tešanj, Derventa, Banja Luka i u turskoj Hrvatskoj. U tim istim kadilucima je i svinjogojstvo povoljno radi tamošnjih hrastovili šuma, kojim se doduše bave samo kršćani, ali ih turski posjednici, koji od te grane znatnu korist vuku, u tome nikako ne smetaju. Osim u ovim spomenutim kadilucima nema u Bosni više svinjogojstva. — U kadilucima koji graniče sa Srbijom, poglavito oni iz Novog Pazara jako je razvijeno gajenje rogate marve i stočarstvo. U Hercegovini je rogata marva neznatna osim u kadilucima Foča i Taslidža, ali je zato znatno gajenje ovaca i koza. Volovi, konji, ovce i svinje iz sjevernih savskih ravnica idu djelomično odmah preko slavonske i hrvatske granice, a djelomično ih gone preko Vranduka, Ratalske i Livna u Dalmaciju, a marva za klanje, koja dolazi iz južnih krajeva n. pr. Novog Pazara, Mitrovice ide preko Hercegovine u Dubrovnik. U Donjoj Tuzli održava se svakog petka nedeljni pazar na koji se radi prodaje dogoni po 1.000 kom. rogate marve odličnog kvaliteta. Opet se znatan broj priplodnih kobila izgoni iz Posavine preko Dalmacije u Italiju. Velika stada rogate marve i ovaca, te svinja uvoze se iz pogranične Srbije i to iz t. zv. Šumadije djelomično za vlastitu potrošnju, a djelomično za izvoz i to poglavito u Dalmiaciju. — Stada idu preko Višegrada — gdje preko Drine vodi jedan kameni most — i Vlasenice u Livno, a odavde u Dalmaciju. Ona se prethodno ugoje na planinama Zlatibora, koje se prostiru u užičkom okrugu. Obirak marve, koja dolazi iz Srbije preko Višegrada, kao i ona iz kadiluka Novog Pazara ide preko Gacka u Dubrovnik. Ova potonja cesta je skroz brdovita i rđava uslijed čega marva na putu mnogo trpi. Pri izvozu plaća se na malti u Srbiji za jedno goveče 6 piastera, za ovna ili ovcu 20 para, a za svinju 2 piastera. Kada pređe na bosansko tlo plaća se za jednog vola 14 do 20 piastera, a za kravu 8 piastera, a za ovna, ovcu ili svinju 3 piastera. Ako se marva izvozi iz Bosne preko Hercegovine u Dalmaciju mora se ponovno carina platiti i u Hercegovini. Uostalom stočarstvo je u ovim zemljama jako zanemareno. Obično nema gospodarskih zgrada ni staja, a životinje proborave surovo godišnje doba na otvorenom, leže na snijegu gdje im se prostire najnužnija hrana. Uslijed toga propada gnoj potpuno za ratarstvo. Osušene volovske i kravlje kože, konjski repovi, volovski rogovi i ovčija vuna ide preko Splita i Dubrovnika u Trst. Ovčije kože idu već prema tome kako je konjuktura povoljna istim putem, ali najveći dio se izvozi preko Broda u Osijek i Budimpeštu. Janjeće, kao i zečije kože idu u Trst. Najbolje zečije kože su u novopazarskom kadiluku i u albanskom pašaluku Vranji. Ove potonje se izvoze preko Skadra. III. Rudarstvo. U bosanskom gorju ima osim plemenitih metala (zlata i srebra) olova, bakra, sumpora, željeza, žive, auripigmenta, kamene soli i ugljena. Metalima najbogatiji kadiluci su Stari Majdan, Banja Luka, Prijedor, Visoko, Fojnica, Srebrenica, Zvornik i Tuzla. Zlato i srebro se nigdje ne vadi. Najviše, gotovo jedino što se izrađuje je željezo i to osobito u Starom Majdanu u turskoj Hrvatskoj, Fojnici, Kreševu, Varešu i Busovači. Čelik se poglavito dobiva u visočkom kadiluku, u katoličkom selu Borovici, koje se sastoji od 70 kuća. Željezo iz starog Majdana važi kao najbolja vrsta. U Fojnici, gdje se nalazi r.-kat. samostan ima 11 kovačnica. U selu Obojku na brdu Štitu koje je odavde udaljeno 2 sata nalaze se bogati bakreni tavnici. Četiri sata od Fojnice leži trgovačko mjesto Kreševo također sa jednim katoličkim samostanom. U njemu, kao i u okolici ima također dosta željeznih rudokopa. U selu Dusini, odatle udaljenom 3 sata, ima 3 željezna rudnika, koja šalju u Stari Majdan najbolje i najskuplje željezo. Povrh Dusine se nalaze bogate naslage žive. U blizini Kreševa se nalaze gore Koisina i Tmor, koje su navodno bogate sa zlatnim rudačama. U dolini koju protječe otok Stavnja, a koja pripada visočkom kadiluku leži trgovište Vareš, koje se sastoji od 200 katoličkih, 30 pravoslavnih i 100 turskih kuća. Tu ima 26 samokova. Nedaleko od toga leži sada potpuno razrušen Dubrovnik, nekadanja dubrovačka kolonija, koja se je jako bavila rudarstvom i to srebrom i željezom. Ne treba naročito napominjati da je željezna industrija u povoju i najnižem stupnju, jer drukčije ne može ni biti uslijed potpunog pomanjkanja kapitala, tehničkog znanja i aparata. Željezo u šipkama izvozi se u Srbiju i Rumeliju, a djelomično i u Dalmaciju. Šta se od njega izratluje biće napomenuto pod § obrti. Kamene soli po općenitim navodima ima u brdima travničkog, visočkog, derventskog i tuzlanskog kadiluka. Ona se nigdje ne kopa. u Gornjoj i Donjoj Tuzli ima slanih bunareva koji su vrlo bogati i koje neprestano grabe, držeći tu vodu u velikim plosnatim kotlovima od bakra i tako dobivena so mnogo se troši u zemlji. Pri svrsishodnijem rukovanju bio bi prihod mnogo znatniji. Ugljenih naslaga ima na mnogim mjestima kao u Fojnici, Varešu, Žepču i t. d. Najbolji slojevi, koji dolaze po redu iza engleskih, nalaze se u blizini Kiseljaka (na pola puta odavde do Travnika) gdje se nalazi vrlo dobar i nadaleko poznati Kiseljak. IV. Obrti Tvornica i manufaktura nema u Bosni. Sve je svedeno na najjednostavniji prastari domaći obrt. Podijeljeni su na esnafe i esnafske odredbe se vrlo strogo provode. Najnapredniji esnafi su: a) obućari, koji rade samo za domaće potrebe, a nalaze se po svim gradovima i trgovačkim mjestima b) remenari (sarači) koji proizvode sedla, jahaću opremu, opasače za oružje i t. d. Ta se roba izvozi u Srbiju, susjednu Albaniju, Rumeliju i Dalmaciju c) krznari (ćurčije) i to naročito u Sarajevu. Oni voze svoju prerađenu sirovu robu većinom krznene postave i garniture u Carigrad i poznato tržište Uzundžovu. Materijal dobivaju djelomično iz unutrašnjosti, a djelomično ga dobavljaju — kao što vučije mješine i samure — iz Leipziga i Romagne d) kožari prerađuju volovske kravlje kože za domaću obuću i remenje. Ovčije i kozije kože prerađene u sahtijan izvoze se preko Broda u Mađarsku. Taj izvoz je od prije nekog vremena opao, jer se je smanjila potražnja te vrsti kože. Ostali obrt. kao što su zlatari, gombari, užari, stolari, puškari i safundžije su odviše neznatni, te ili ne treba naročito isticati. U nekim mjestima ove zemlje prave se ponjave i ćilimi slabije vrste. Ženske, većinom po selima, predu ovčiju vunu i boje ju poglavito crno i crveno. Od toga tkaju grubo domaće sukno, koje im služi za odjeću tako, da se ženske marame i crvena kapica (fes) muškaraca jedva kao inostrani fabrikat upotrebljava za toaletu domaćeg naroda. Kao što je gore napomenuto ima u Kreševu, Fojnici, Varešu, Majdanu, Busovači znatan broj kovača, koji proizvode ratarsko i domaće oruđe, kako se u zemlji upotrebljava, zatim potkove, klince, brave, žarače, džepne i veće noževe, srpove (pokušaj fabrikacije kosa nije uspio), ali sve prosto i slabo izrađeno i to onda izvoze u Srbiju, Rumeliju i Dalmaciju. Oružje poznato pod imenom handžara proizvodi se u velikim količinama u Foči i mnogo izvozi u okolne turske provincije. V. Komunikacije. Sarajevo kao glavni grad i odlično trgovačko mjesto je središte cjelokupnog prometa. Odatle polaze slijedeće glavne ceste: a) preko Visokog, Zenice, Žepča i Doboja u Brod. Ta cesta, koja većim dijelom ide pokraj rijeke Bosne, ravna je i vozna samo sa malim izuzetcima, a mogla bi se učiniti voznom za sve vrste prevoznih sretstava, kada bi se dovela u dobro stanje što je moguće izvesti sa malo truda i troškova pored obilja materijala za taracanje i gradnju mostova. Sada obično robu transportiraju tovarni konji i putnici na konjima. Izuzetno mogu po njoj voziti i volovska kola, ali sa velikim poteškoćama i velikim zaobilaženjem. U ljeti prevale tovarni konji taj put za 6—8, a zimi za 10—13 dana. Udaljenost Sarajeva do Broda računaju na 40 turskih sati. b) odavde preko Travnika u Banja Luku, Gradišku i Kostajnicu. c) preko Kladnja u Tuzlu i Posavinu d) preko Vlasenice, Zvornika i Loznice u Srbiju e) preko Vlasenice, Višegrada i Mokre Gore u Srbiju. Te ceste su zapravo kao i sve ostale stari poljski putevi, koji vode preko više ili manje visokih brda, te su zimi teško prohodni. f) preko Priboja, Nove Varoši, Sjenice i Novog Pazara u Albaniju i Rumeliju. To je glavna trgovačka i vojnička veza sa Bitoljom, Solunom, Carigradom i drugim mjestima Rumelije. Od Sarajeva do Novog Pazara računa se duljina puta na 42 sata g) prelo Konjica u Mostar 24 sata. Kod Konjica vodi jedan kameni most preko Neretve. Odatle ide put preko visokih strmih brda, vrlo naporan i pristupačan samo tovarnim konjima. Doduše tim putem se prevoze i topovi, ali sa najvećim naporima i poteškoćama h) preko Nevesinja i Gacka u Dubrovnik. Cesta duga 6 dana koja većinom vodi preko grebena. U ljetnim mjesecima prevozi se po njoj trgovačka roba iz i u Dubrovnik i i) preko Ratalske (kod Travnika), Skoplja, Kupresa i Livna u Bili Brig. Ta cesta ide većim dijelom nizinom i teren nebi zadavao mnogo poteškoća da se dovede u dobro i za prevoz sposobno stanje. Na kupreskoj visoravni vladaju zimi velike bure i vijavice tako, da je promet danima prekinut. Od Livna do Bilog Briga ide put preko strmog grebena — zvanog Prolog — te je neobično težak i opasan za tovarne konje i putnike. Neophodna nužda nalaže tu popravak, koji bi bio jedna pomoć. Ali sigurno je da turska vlada neće ovdje u tome pogledu ništa učiniti, kao što u tome smislu uopće ništa ne radi i ako već radi, ono je potpuno bez svrhe, nedovoljno i naopako. Ako se već tu i tamo popravljaju ceste (kao što su sada zaposleni oko popravljanja puta odavde do Travnika) onda se to vrši protiv svih građevinskih pravila. Desno i lijevo pored potpuno pokvarene kaldrme meću jedan do dva lakta visoki slabi pleter i to ispunjaju šljunkom i pijeskom. O mostovima i jarcima nema ni govora. Za kratko vrijeme će slabi pleter popustiti, nasip se raspasti, a cijeli trošak i muka će biti uzaludna. Za vladu ne postoje suvišni troškovi, jer siromašni narod mora sve besplatno raditi. VI. Prevoz i troškovi. a) Preko Broda u Sarajevo: Jedan svežanj (koleto) od 150 do 160 funta sa prevozom i ostalim troškovima u ljetu od Beča do Broda . . . . . . . . 4 for. 3 novč. u zimi . . . . . . . . . . . . . . . . . 6 „ 50 „ Od Broda do Sarajeva u ljetu po oki . . . . . . . . — „ 3 „ u zimi . . . . . . . . . . . . . . . . . — „ 5½ „ Robu koju sarajevski trgovci šalju u Brod za Beć i Peštu otpremaju odatle neposredno parobrodom zaobilazeći tako preko Zemuna. Na tom istom putu stiže roba 8 dan u Beč. b) Preko Dubrovnika u Sarajevo: Od Trsta do Dubrovnika za 300 funta podvoz . . . . . . — for. 48 novč. Troškovi oko istovara (Facchinaggio) i carina. . . . . . — „ 32 „ Provizija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . — „ 20 „ Za jedan konjski tovar od Dubrovnika do Sarajeva . . . . . 6 „ 5 „ U ljetu se plaća za jedan konjski tovar. . . . . . . . . .4 „ 30 „ c) Preko Splita i Livna u Sarajevo: Prevoz od Trsta do Splita za 300 funta . . . . . . . — for. 40 novč. Troškovi oko istovara (Facchinaggio) i carina . . . . . . — „ .30 „ Provizija u Splitu . . . . . . . . . . . . . . — „ 20 „ Konjski tovar od Splita do Bilog Briga. . . . . . . . . 1 „ 40 „ Provizija u Bilom Brigu ili Sinju . . . . . . . . . . .— „ 24 „ Konjski otvar od Bilog Briga do Livna. . . . . . . . . 1 „ 40 „ Provizija u Livnu . . . . . . . . . . . . . . — „ 20 „ Konjski tovar od Livna do Sarajeva . . . . . . . . . 8 „ 35 „ d) Od Sarajeva do Novog Pazara: Konjski tovar u zimi . . . . . . . . . . . . . .6 for. 12 novč. „ „ u ljeti . . . . . . . . . . . . . . 4 „ 10 „ Iz Posavine i srbijanske Šumadije tjera se marva i konji po gore navedenim putevima preko Ratalske (pokraj Travnika) i Livna u Dalmaciju. VII. Izvoz i uvoz. Navedene ceste su najglavniji izvozni i uvozni putevi. Preko Broda se izvoze ovčije kože, sahtijan i suhe šljive u Osijek, Peštu i Beč. Žitom i marvom bogata Posavina, derventski i banjalučki kadiluk i turska Hrvatska izvoze osim preko Broda i u najbližim prevoznim mjestima kao što je Brčko, Županja, Gradiška i Kostajnica, sve vrste žita, varzilo, građevno drvo, loj, med itd. Preko Broda dobavlja Sarajevo njemačku i austrijsku manufakturnu robu. Parobrodarska vožnja po Dunavu i Savi odlično konvenira i pored sada otvorene željezničke pruge Beč—Pešta, naročito za ljetnih mjeseci, a osobito ako zahtjevi zakupnika carine na Savi nisu prema onim na dalmatinskoj granici preveliki i ako nisu bezobzirni kod carinjenja robe. Trgovački stalež u Banjoj Luci, kao i onaj u turskom Brodu, Šamcu i Brčkom ima prednost, jer može dopremati i otpremati u Beč i Trst po suhu ili parobrodom po Dunavu ili Savi velike 12—13 centa teške svežnjeve robe nenačete i neotvorene, dok se ona roba koja se otprema tovarnim konjima preko Dubrovnika, Metkovića i Livna mora u izlaznim tačkama kao n. pr. u Trstu itd. premotavati iz prvobitnih svežnjeva u manje svežnjeve ne teže od 150-175 funta i prilagoditi ovdašnjem transportu tovarnim konjima. Banja Luka leži na Vrbasu 8 sati udaljena od Save. Njezino pristanište je Berbir (turska Gradiška) odakle se roba dopremljena parobrodima dalje prevozi kolima po glibovitom negrađenom poljskom putu. Kada bi se ta cesta (što bi se pri tom povoljnom terenu moglo sa malo truda učiniti) valjano uredila ili kada bi se Vrbas od ušća u Savu pa uz vodu učinio plovnim, znatno bi se podigao trgovački promet u Banjoj Luci. I sada već snabdjeva Šamac i Brčko, te bliske kadiluke evropskom manufakturnom i kolonijalnom robom tako, da stanovnici tih krajeva dolaze u Sarajevo samo radi nabavljanja turskih industrijskih proizvoda koji dolaze iz Carigrada i Rumelije. Sarajevski trgovci daju bakalima koji kod njih kupuju robu obično kredit sa neodređenim rokom plaćanja, ako im pri kupovanju plate tek 6—8 dio vrijednosti robe. Prodavaoc i vjerovnik mjesto da od kupca i dužnika uzme mjenicu, ispostavi mu račun, jednu cedulju na kojoj su zabilježene dužne svote bez roka plaćanja, te ime prodavaoca i kupca. Svaka 3 mjeseca šalje prodavaoc svoje ljude da naplate, a zadovoljava se sa onim što može ubrati, dok na ostatak dalje čeka. Bihać, čija se trgovina od nekoliko godina podigla dovozi svoje zalihe manufakturne i kolonijalne robe iz Senja. Ovaj posredni i neposredni trgovački promet sjevernih nizina Bosne koje protječu Bosna, Vrbas i Una (dakle ono što nikako nije s ove strane opasano brdima) sa našim susjednim pokrajinama je znatan i ja moram ostaviti neriješeno, da li će sadanji promet iz i u Austriju na spomenutim putevima u slučaju namjeravane carinske unije sa Dalmacijom potpuno zauzeti pravac preko Livna ili Metkovića. Po opisanim putevima preko Splita i Dubrovnika izvoze se domaći proizvodi kao što je vuna, janjeće i djelomično ovčije kože, zečije mješine, vosak, bosanska i srbijanska stoka za klanje, a uvozi se evropska, većinom engleska, manufakturna I kolonijalna roba. U novije vrijeme počeli su ovdašnji trgovci uvoziti i izvoziti preko Metkovića (Gabele) i Mostara, jer taj put ima svakako veću prednost u odnosu prema onom preko Dubrovnika. 6—700 centa teški svežnjevi dolaze po moru izravno iz Trsta u Metković. Odatle je put do Mostara — 7 sati duž iste rijeke — dobar i izgradnja jedne čvrste prometne ceste bila bi vrlo lako provediva. Upravo ta mala udaljenost Mostara omogućava, da se u svako doba mogu dobiti tovarni konji. Jedan ovdašnji trgovac uvjerava me, da njega jedan svežanj robe od 150 funta od Trsta do Metkovića uračunavši sve troškove stoji 54 novč., dok troškovi istog takovog ili malo većeg svežnja od 175 funta od Trsta preko Splita do Livna iznose 2 for. 40 novč. Neretva je prema tome neobično važna za trgovinu sa Bosnom i Hercegovinom, kako je to u niže navedenom saopćenju pobliže obrazloženo. I u prijašnjim vremenima običavali su trgovci svoju robu uvoziti i izvoziti preko Metkovića, ali pokojni hercegovački vezir Alipaša činio je tome prometu preko Metkovića poteškoće — kako čujem — da potpomogne (tursku) carinarnicu u Dubrovniku u korist Hasanbega iz Trebinja. Ostaje još da se spomene trgovačka cesta u i iz Rumelije preko Novog Pazara. Po tome putu izvozi Bosna nekoje svoje proizvode kao što je sirovo i prerađeno željezo, remenarske radove itd., a uvozi tursku robu, kao što je svila, ćilimi. bojeno vuneno predivo, duhan i drugu t. zv. carigradsku robu. Često znadu trgovci radi koristi da i evropsku robu, većinom pamuk, dobavljaju iz Carigrada i Soluna preko Novog Pazara. Na taj način su oni manje izloženi nasilju carinika, jer je roba ocarinjena u Carigradu ili Solunu uz predočenje carinske isprave oslobođena od daljeg plaćanja, pošto u tim primorskim mjestima nastanjeni francuski trgovački stalež nije toliko izložen bezobzirnosti carinika kao što je to slučaj u Bosni sa domaćim trgovcima. Cesta preko Novog Pazara je istovremeno i vojnički put za Rumeliju. Prevoženje vojničkih četa i ostalih vojnih i civilnih činovnika za vrijeme zime kad je obustavljen promet na Dunavu vrši se po moru do Soluna, a odavde kopnenim putem preko Novog Pazara u Bosnu. Iz tih razloga nastala je želja Porte, naročito na poticaj sada ovdje komandujućeg mušira Omerpaše, da se uspostavi neposredna veza Bosne i Hercegovine sa Carigradom preko dalmatinskog zemljouza Sutorine i Kleka. Veli se da će ova veza biti samo za transportovanje vojske, ali kada se jednom uspostavi, nema sumnje da će služiti i za prevoz inostrane robe i soli. Javna je tajna, da Englezi na sve moguće načine nastoje, da pospješe ostvarenje te ideje i toga projekta. Državni novac se također transportuje putem preko Novog Pazara. Ako se je jednom ili dvaput desilo da su bosanski veziri, kao što je pok. Tahir-paša, prihode od otimačine poslali svojim bankirima preko Trsta u Carigrad, onda su to rijetke iznimke. Iz Novog Pazara i preko njega, kao i preko istoimenog kadiluka tjeraju stoku za klanje preko Hercegovine u Dubrovnik. VIII. Carine. O bosanskim carinskim prilikama mislim da sam u mojim opetovnim izvještajima dao dovoljno pojedinosti. Zato ću ovdje biti kratak. Zakup carina smatrali su bosanski poglavari kao jedan bogat izvor prihoda i iskorišćavali. Oni bi se u tome sporazumili sa guvernerima, te bi Porti prepustili onu svotu, koja im je konvenirala i koja se nije mogla zgodno zaobići. Da tu ni izdaleka nije bila ideja zakupne carine u korist domaće industrije (koje tako i tako nema), unapređenja i olakšanja trgovačkog prometa i da je i sada nema, ne treba ni da spominjem. Ovogodišnja zakupnina bosanskih carina može se cijeniti oko 230.000 forinti. Povišenje je javno učinjeno, ali se je ipak učinilo što se je moglo, da se konkurencija skuči u korist nekojih privilegovanih osoba i po prvi puta se je ove godine desilo, da su i kršćani, naime ovdašnji trgovci Perinović i Hadži Đuka postali zakupnici. Sa razlogom se može uzeti da stvarni prihod bosanskih carina mora barem za polovinu biti veći od spomenute zakupnine. Osim prirodne pretpostavke, da zakupnici po odbitku administrativnih troškova moraju imati i svoju dobit, učvršćuju me u tome naslućivanju i slijedeće okolnosti. Prihode hercegovačkih carina zakupio je neki Ahmed-efendija, bivši tumač Hajrudin-paše. Po zakupnom ugovoru i uvedenom običaju plaća se carina za robu koja se provozi ili izvozi iz Hercegovine na granici u Konjicu ili na ovdašnjoj carini ako je određena za Sarajevo. Na prolazu kroz Hercegovinu plaćaju i u Dabru, a inače samo neke druge manje namete poznate pod imenom badž. Nakon što su carine u Hercegovini i Konjicu već bile izdate pod zakup, ostala je ona u Livnu još uvijek nezakupljena. Nije se mogao naći zakupnik za raspisanu ponudu, jer je bosanski zakupnik u Konjicu, da robni promet iz Trsta i Splita preko Livna navrne na Neretvu, a odavde preko Mostara u Konjic (što je i samo po sebi iz već navedenih razloga mnogo povoljniji pravac) zajamčio trgovcima znatan popust na carini ako udare tim putem. Da se ovo zaobilaženje predusretne i zakup u Livnu zaštiti, zaprijetili su zakupniku Konjica, Perinoviću, da će ako ne uzme u zakup i Livno unatoč sklopljenog ugovora ovlastiti zakupnika Hercegovine, Ahmed efendiju, da ubire carinu i za trgovačku robu koja ide iz Dubrovnika ili Metkovića u Bosnu. Time su naveli Perinovića da zakupi carinu u Livnu za 10.060 kesa (jedna kesa je 500 piastera). Ali tek što je taj ugovor izmedu njega i vlade bio potpisan, ponudi Židov Amaz, mjenjač ili bankir (saraf) bosanskoj vladi za Livno 150 kesa više, samo da razvrgne ugovor sa Perinovićem, što se ali više nije moglo prihvatiti. Taj isti Židov Amaz bio je u ortakluku sa bivšim bihaćkim pašom i bivšim kapetanima iz Krupe i Novog, koji su ranije držali u zakupu sve carine od dalmatinske do srbijanske granice; ali pošto su ovi potonji kompromitirani u većini bosanskih nereda i zatvoreni, po svoj prilici radi izgona iz zemlje (bivši kapetan Krupe je medutim umro u travničkom zatvoru), to je u ovom času Židov Amaz istupio kao zakupnik carina uz hrv.-slav. granicu i već su dva njegova židovska namještenika u turskom Brodu počela sa nepravilnostima dajući tako povoda mnogim žalbama. Uopće vlada u ovoj prelaznoj periodi prava zbrka u svim granama državne uprave, pa tako i u carinskim dažbinama i to stanje će ostati tako sve do isteka ove zakupne godine, a to je do konca februara 1852. Civilni guverner Hajrudin-paša je iskren čovjek, ali bez energije. Svaku pa i najmanju stvar prepušta on zemaljskom upravnom vijeću (medžlisi-kebir) da odluči. Iako se je raspravljajući usmeno samnom u mnogim stvarima saglasio i mojim razlaganjima priznao opravdanost, ipak je dodao, da on po novom uređenju ne može ništa odlučiti, jer su mu ruke vezane, nego to mora odobriti upravno vijeće. Pretsjednik toga vijeća Nazif efendija je jedan fanatični gramzljivi musliman staroga kova, koji je sa spomenutim Židovom Amazom u najtješnjim vezama, djeleći s njime i dobiti od carinskih zakupa. Najuplivniji u sadašnjim prilikama svemoćni vrhovni vojni zapovjednik Omer-paša, austrijski renegat, je odlučni protivnik naših interesa. On je naime (kako to pobliže izvještavam u specijalnom izvještaju) u razgovoru sa konzularnim tumačeni Plehačekom otišao tako daleko da je izjavio, da trgovačke veze sa Austrijom smatra vrlo opasnim, pošto Austrija potpomaže panslavenske tendencije u Bosni. Omer-paša je bio onaj, o čemu sam imao čast već nekoliko puta izvijestiti, koji je potakao uvoz soli morem preko dalmatinskog zemljouza Sutorine i Kleka i otvaranju te prometne linije sa Hercegovinom i Bosnom za prevoz vojske i robe. Pored te njegove najdraže ideje saobraćao je mnogo i sa engleskim putnikom Squin-om, koji je prije kratkog vremena došao iz Bukurešta preko Srbije u Travnik sa pismenom preporukom tamošnjeg portinog komesara Ahmed efendije, zadržavajući se tu 20 dana i viđajući se i razgovarajući gotovo svakodnevno sa Omer-pašom. Squin je bio prije nekoliko dana ovdje, posjetio me, te se preko Zvornika i Srbije povratio u Carigrad, odakle će kako mi reče, nakon 6 nedelja preko Soluna i Rumelije u Mostar, a odatle opet ovamo doći. I ako se ja prema mojem prikazivanju usuđujem posumnjati, da će u slučaju carinske unije Dalmacije sa Bosnom, Hercegovinom i Crnom Gorom cijeli bosanski uvoz i izvoz okrenuti prema moru preko Splita i Dubrovnika i da mi izgleda da je promet sjevernih savskih nizina više upućen na naše neposredne susjedne zemlje, to ipak ne treba zaboraviti, da bi Dalmacija koja je prislonjena na ovu susjednu plodnu i pri boljoj upravi za velike kulture sposobnu pozadinu, od koje je odvojena samo carinskom i karantenskom linijom, imala velike koristi, a najviše bi dobili Split, Neretva i Dubrovnik međusobnom i živom vlastitom trgovinom postavši tako od pristaništa trgovačka mjesta. Ali pri sadašnjoj maločas opisanoj situaciji u Bosni, pri raspoloženju i nastrojenju njezinih sadašnjih vlastodržaca, te pri u najnovije doba potpuno odvojenoj administraciji Bosne i Hercegovine i poznatom političkom stavu Crne Gore nebi ja po mome nemjerodavnom mišljenju i pored najbolje volje bio u stanju da kod ovdašnjih vlastodržaca otpočnem projektiranu carinsku uniju, niti da samo nabacim ili potaknem pa i sa najmanjim izgledom na uspjeh. Ja bi govorio gluhim ušima, predložio bi jednu stvar koja prelazi njihovo shvatanje, a svakako dodirnuo neprijatan predmet tolikih dobiti i otimačina i sigurno dobio odgovor, da je tako nešto izvan njihove nadležnosti i djelokruga. Poželjno bi bilo da se austrijski državljani nasele u Bosni, te da uvoz i izvoz vode u svoje ime, jer bi tada zaštićavanje njihovih ugovorenih prava i trgovačkih sloboda bilo na direktan i neposredan način mnogo lakše. Upadno je da austrijski državljani najudaljenijih zemalja i krajeva odgađaju sa naseljavanjem i trgovačkim pothvatima u ovoj neposrednoj susjednoj pokrajini. Ovdašnje anarhično stanje, neobuzdana samovolja vlastodržaca, pomanjkanje uobičajenih udobnosti života i konzularne zaštite, mogu te okolnosti najbolje objasniti. Žalosna, ali svima poznata činjenica je, da mi strpljivo i većinom bez osvete prelazimo preko razbojničkih upada na granici, povreda naših zemljišta i nepodobština Bošnjaka, da moguće nigdje manje nisu poštovani austrijski podajnici, manje sigurni za svoju osobu i imanje, kao u ovoj pokrajini pred vratima moćne carevine i da ta, tako rekući na puškomet udaljena pokrajina i njezini vlastodršci već odavna bili u stanju da se raznim izgovorima i pakosnim izbjegavanjem nekažnjeno rugaju i naše sugrađane zlostavljaju. I mjesto da se je barem u ovoj zemlji u vidu naših bajoneta sa »Austriacus sum civis« slobodno, neustrašivo i samopouzdanjem nastupilo, našao sam ovdje u Sarajevu u najponiznijem jadu nekoliko prije 6 ili 7 godina ovamo radi trgovačkih poslova doseljenih podajnika, koji su da budu sigurniji i mirniji rađe zamijenili šešir sa turskom kapom (fesom) i austrijsko odijelo sa bosanskim. Kada bi ovo bilo drukčije i bolje, bili bi mi u našim pravima i slobodama dostojno zaštićeni i tada bi mi mogli u slučaju da nam na naše opravdane i na ugovorima osnovane žalbe odgovore praznim izgovorima, pakosnim namjernim zadržavanjem ili čak oholim odbijanjem i tako prouzrokuju štetu i propast naših sugrađana, mjesto beskonačnog strahovanja ozbiljno pokazati i pristupiti pravednoj samopomoći«. Napomena: Korištenu literaturu i objašnjenja uz tekst vidjeti u bilješkama u izvorniku.