Opšti prikaz ovih planina. Planine Vranica, Matorac i Šćit pripadaju skupini srednjobosanskih planina. One se prostiru u srezovima fojničkom, bugojanskom i travničkom i čine jednu cjelinu međusobno povezanih planinskih lanaca. Vranica je najviša planina srednje Bosne. Najviši vrh je Nadkrstac (2112 m). Znatni su još visovi: Loćike (2107 m), Krstac (2070 m), Treskavica, Tikva, Štit, Trebević i Kraljevo Guvno. Najviša kota Matorca iznosi 1939 m, a Šćit-planine 1780 m. Oblik visova ovih planina nije grebenast, nego više glavičast i do najviše tačke pokriven zemljom i biljem. Ni jedna od ovih planina nema divlji i krševit izgled, kao na pr. Prenj, Bjelašnica ili Maglić koje se sastoje isključivo od krečnjaka. Sa svih strana ovih planina, do visine od 1000 m, nižu se ziratne zemlje: oranice, livade i pašnjaci. Iznad 1000—1600 m prostiru se velike i bogate šume četinara, ili četinara izmiješanih sa listačama. Naročito su velike i lijepe šume pl. Šćita, osobito u onom dijelu što se zove Šebešić. Tu je velika, zrela ali još nesječena gora, čiji se kapacitet cijeni na 4 miliona kubika četinastog drveta. Od 1600 m počinju planinski pašnjaci, koji se šire i nižu jedan do drugoga između prije spomenutih visova. Pašnjaci nijesu mnogo razdvojeni ni rasčlanjeni dubokim uvalama ili koritima planinskih rijeka i potoka, te se slijevaju skoro u jednu cjelovitu visoravan. I Vranica i Šćit i Matorac pripadaju geološki srednjobosanskim škriljastim planinama, koje se pružaju u pravcu SZ—JI, dužinom od Tarčina do Jajca, a širinom od Busovače do Gor. Vakufa (v. Kacer, Geologija Bosne, str. 101). U ovom dijelu Bosne nalaze se planine, sve istog karaktera i istih geoloških osobina: Bitovnja, Zec, Radovan, Matorac, Vranica i Šćit. U svim ovim planinama prevlađuju škriljaste metamorfne stijene u vezi sa izlivima kvarcporfira. Stijene imaju sivu do plavo sivu boju. Ondje, gdje se mjestimično gole ukazuju, daju tamne gromade, koje se izdaleka izdvajaju i vide (Vran Kamen na Matorcu). Stijene se svuda lako troše, ali je karakteristično da nigdje, osim na Vranici pl. pod visom Krstacem — gdje prevlađuju krečnjaci — nema golih pokretnih točila razdrobljenog kamenog materijala. Sva su točila pokrivena debelim slojem žuto-zelenih sumporastih alga i zarasla u bujnu planinsku vegetaciju, koja ih je zaustavila u njihovom kretanju. Najljepše slike ovakvih točila daje sjeverozapadna i zapadna strana pl. Matorca. Tu cijela strana izgleda kao poorana. Kamenje razdrobljeno u većim i manjim komadima pokriva cijelu zapadnu i sjeverozapadnu pleć od vrha Matorca do njegovog podnožja, ali se ono već odavna ne miče sa svoga mjesta. Pored mahovine i lišaja koji pokrivaju sam kamen, svuda je između kamenja bujno razvijeno grmlje vrisina (borovnica — Vaccinum Myrtillus I), koje u opšte u ovim planinama pokriva velike površine. Na sjeveru i sjeveroistoku ovih planina, prema Fojnici, Tješilu, Bistrici i drugim selima, izdrobljeni (usitnjeni) kameni materijal ne daje dobre ziratne zemlje, ni po stranama i udolinama samih planina, ni po njihovom podnožju. Već i sami stočari znaju, da trave nijesu ovuda tako pitome i hranjive kao što su po čisto krečnjačkim planinama jugoistočne Bosne i Hercegovine. Na sjevernom i sjeveroistočnom podnožju ovih planina ima dosta naselja, ali sa vrlo slabo razvijenom zemljoradnjom (vidi str. 164). Međutim riječni nanosi sa zapadne i sjeverozapadne strane, prema Gor. Vakufu, Donj. Vakufu i Bugojnu, nastali u znatnoj mjeri od raspadnutih krečnjaka, koji se nalaze u moćnijim slojevima s te strane, stvaraju plodna zemljišta. Na toj strani Vranice planine nalazi se »Skoplje Polje« poznato kao najpitomije i najplodnije polje tih predjela. Podnožje ovih planina bogato je gvozdenim rudačama. Od najstarijih vremena vadili su stanovnici ovih predjela gvozdenu rudu i prerađivali je na primitivan način. To svjedoče i dandanas mnoge i velike gomile kamena oko Fojnice i Kreševa, gdje su nekada bili rudokopi. Zavedeni tim zapuštenim rudokopima, nazvali su neki geološki stručnjaci ove planine »Bosanske rudne planine«, ali je taj naziv kasnije odbačen kao neosnovan. Danas se vadi ruda — pirit — još samo kod sela Bakovića (vidi Kacer Geologija Bosne str. 101 — 296). Postoje nalazišta hematita i cinobera, ali se ne iskorišćuju. Sudeći po nazivu potoka i visova: »Zlatan Potok«, »Zlatan Vrelo«, »Zlatno Guvno«, morala se nekada vaditi i zlatna ruda. Sve tri planine obiluju vodom. Na visini od 1640 m nalazi se na samoj Vranici, pod visom Krstacem prilično veliko »Prokoško Jezero«. Površina jezera iznaša 60 ara, najveća dubina njegova 12-80 m. (Detaljan opis ovoga jezera napisao je Dr. Đorđe Protić u Glasniku Zemaljskog Muzeja sveska XXXVIII. god. 1926.). U samom jezeru planinari ne peru ništa nečisto (pa ni rublje ni suđe). Među njima postoji predanje, da Prokoško Jezero nije bilo tamo gdje je sada, već u drugoj uvali, kroz koju sada teče potok Jezernica. Nekakva žena pošla na to prijašnje jezero, da opere djetinje pelene. Ali, tek što je smočila pelene, jezero se uzburka i pođe prema njoj. Ona u strahu poče da bježi, a svo jezero poleti za njom. Tada joj neko doviknu, da baci sa sebe krpu (maramu koje muslimanske žene nose na glavi) i da stane. Ona to učini. Na onu stranu gdje je bacila krpu slilo se svo jezero, i danas tu stoji. Po tom predanju u jezeru se ni dan danas niti pere niti se u nj što prosipa što je nečisto. Iz ovoga jezera izvire potok Jezernica, koji se zapadno spušta predjelu Prokos i, pod selima Mujakovićima i Merdžanićima, sastaje sa potokom Borovnicom, koji izvire ispod Tikve i Treskavice, i sa potokom Lijeva Rijeka, koji teče ispod Matorca. Sa sjeverne strane od Šćit planine pritiču potoci Rastinčica i Čemernica. Svi zjedno daju Fojničku rijeku, koja protiče kroz Fojnicu. Sa jugoistočne strane, pod samom Fojnicom, dobiva ova Rijeka još potok Pavlovac, koji teče ispod Matorca. Zapadno i južno ispod visa Luke (1950 m) nalaze se izvori Vrbasa, koji, u pravcu zapada, teče prema Dobruškoj planini i Crnom Vrhu, pa se odatle, sjeverozapadnim pravcem, spušta u niže predjele, u Skoplje Polje. Sjeverno od Prokoškog Lezera, ispod Smiljevačke Kose, izvire »Zlatan Vrelo« iz koga ističe »Zlatan potok«. U svom daljem toku sastaje se Zlatan Potok sa Šćitskim Potokom te čine potok Mutnicu, koji protječe kroz Šebešić. Bezbroj izvora sa dobrom pitkom vodom nalazi se na svim stranama Vranice, Matorca i Šćita. Dobra svojstva te pitke izvorske vode cijeni svaki planinar, koji u dugom I vrućem ljetnjem danu osjeti zdravu žeđ. Voda je meka, jer sadrži u sebi vrlo malo kreča. Taku odličnu vodu imadu i sva mjesta koja se nalaze ispod ovih planina. Pored pitke vode nalaze se u tim krajevima i ljekovite vode, na pr. u Fojnici i u Kiseljaku kod Fojnice, koje sadrže ugljičnu kiselinu. Putevi na planinu Vranicu, Matorac i Šćit. (Vidi kartu 1.: Stočarski putevi na planinu Vranicu, Matorac i Šćit). Stočarski putevi, kojim stočari izgone svoju stoku na planinu, podudaraju se ovdje u glavnom sa putevima koji se inače upotrebljavaju ili za izdizanje na te planine, ili radi turistike, ili radi sječe drveta, svlačenja sijena iz čaira i drugih poslova. Putevi su različiti prema polaznoj tački s koje stočari izgone svoju stoku na planinu. Kao što ćemo poslije vidjeti, na planine Vranicu, Matorac i Šćit izgone stoku stanovnici sela sreza fojničkog, visočkog, zeničkog, bugojanskog i u jednom slučaju sarajevskog. Iz sela neposredno pod samom sjeveroistočnom stranom planine Vranice: iz Mujakovića, Merdžanića, Turkovića, Barakovića i Starog Sela, izgone stoku na stan Prokoško Jezero ovim putem: iz donjih sela, koja se nalaze bliže Fojnici idu neprestano uz potok Jezernicu sve do iznad sela Merdžanića, koje im ostaje u desno. Onda se penju uz planinu prema Starom Selu, pa preko paljika idući neprestano u zapadnom pravcu, prolaze ispod Runjevice (1728 m) i, skrećući južno ispod Smiljevačke Kose, izbiju pred prve kolibe na pašnjaku Jezero. Odatle, jer se nalaze već na svojim pašnjacima, idu u pravcu prema Prokoškom Jezeru oko koga se nalazi većina koliba. Zadnja četvrt puta, počevši od Paljika, vrlo je strma, i takva je sve dok se ne izbije na visoravan. Ovaj put prevale otprilike za 6 sati. Jugoistočno od stana Prokoško Jezero nalazi se stan Strižica na koji izgone stoku seljaci iz sela Mujakovića i iz sela Otigošće. Iz sela Mujakovića idu kosom između potoka Borovnice i Lijeve Rijeke (Požarne). Uspon do stana je dosta blag tako da se može cijelim putem jahati. Put prelaze za 3—4 sata. Iz Otigošće idu na selo Bistricu, pa uz potok Bistricu i šumu Garež izađu na fojničke stanove. Odatle obilaze istočnom pleći Matorca pa desno od stana Kotlov Do skrenu prema stanu Lijevoj Rijeci, a onda niz potok Lijevu Rijeku (Požarnu) prema Stražici. Da prevale ovaj put trebaju cijeli dan. U neposrednoj blizini stana Stražice nalazi se stan Vrtača, na koji izgone stoku seljaci iz sela Merdžanića i Ragala opštine prokoške. Do svog stana služe se pretežno onim istim putem koji vodi na stan Stražicu. Došavši u visinu Stražice oni odvajaju desno i spuštaju se južno, prema svom stanu, koji se nalazi u dubokoj uvali. Do ovoga stana trebaju oko 4 sata hoda iz svojih sela. Iz sela, koja se nalaze oko Busovače, izgone stoku na stan Vranicu, koji se nalazi na planini Vranici. To su sela: Kula, Sulakovići, Prosje, Polje, Buselji, Skradno i Bare. Sela Kula, Sulakovići, Prosje i Polje, koja se nalaze južno i jugoistočno ispod Busovače, idu najprije na Busovaču, spuštajući se iz svojih sela na drum koji vodi prema Busovači. Iz sela Skradno, koje se nalazi sjeverno od Busovače, spuštaju se također drumom prema Busovači. A iz sela Buselji i Bare, koja leže zapadno od te varoši, ne idu na Busovaču nego se seoskim putem spuste ispod Busovače do sela Ravne. Idući ili od Busovače ili iz drugih sela koja smo prije spomenuli, prolaze svi stočari mimo selo Ravna, od koga onda zajednički put vodi prema stanu Vranici i to ovako: ostavljajući selo Ravnu u lijevo, stočari se kreću uz potok Ravnu Stojavu na više, pa prolaze ispod visova Suve Jele i Crnog Vrha, koji im ostaju u desno, pa pored busovačkih stanova. Idući dalje u pravcu juga prolaze šćitske stanove, na planini Šćitu, a onda uz Javorovaču Kosu i Vlašku Ravan pored Zlatan Potoka izbijaju do Zlatan Vrela. Odmah povrh toga vrela nalaze im se kolibe. Ovaj put pređu sa stokom za jedan dan. Za vrijeme penjanja ustavljaju se oko pola dana neki na šćitskim, a neki na busovačkim stanovima, da se odmore i rashlade, jer tu imaju dobre vode. Na stanove Kotlov Do, Luku i Sikiru na planini Vranici istjeruju stoku iz srezova fojničkog i visočkog. Iz fojničkog sreza dolaze: sela Crnići i sela oko Kiseljaka: Pariževići, Borina, Palež, Višnjica, i Gomionica (Hadži Bešlina Ćuprija). Iz sreza visočkoga dolaze stočari iz sela Banjevca i Banbrda. Jedna porodica ima i iz sarajevskog sreza. Stanari iz Crnića idu na stan Kotlov Do putem od Crnića na Crnićki Kamenik. Odatle okrenu jugozapadno prema selu Dusini. Od Dusine penju se uz potok Brložnjak, kroz planinu Osredak, ispod t. zv. Dugog Brda, zatim, obilazeći u horizontali otprilike 1500 m nadmorske visine Zečevu glavu (1766 m), prođu više otigoških staja, koje im ostaju u desno. Mimoišav Zečevu Glavu prelaze ispod Smiljeve Kose na stan Kotlov Do. Od Kotlova Dola do stana Luke nema ni četvrt sata hoda, a od Luke do Sikire, koja se nalazi nešto sjevernije, prelazi se ispod visa Luke (1950 m), koji ostaje u desno, i visa Kraljevo Guvno, pa se spušta kolibama Sikire. Seljaci koji idu od sela oko Kiseljaka idu seoskim putem preko planine Grašice pa izbiju jugozapadno na selo Jelačke. Odatle, držeći se uvijek jugozapadnog pravca, izađu na selo Crniće, a dalje idu istim putem koji smo već prikazali. Oni od visočkog sreza, iz sela Banjevca i Banbrda, upotrebljuju put koji ide na Fojnicu, a od Fojnice se penju istim putem kojim idu stočari iz opštine Tetime oko Fojnice na fojničke odnosno fratarske stanove (v. strana 151). Prošavši fojničke i fratarske stanove prelaze preko Radovana pa pored gvožđanskih stanova izlaze na put koji iz Crnića vodi na stanove Kotlov Do, Luku i Sikiru. Stočari iz Crnića trebaju 5—6 sati hoda, a oni od Kiseljaka trebaju cijeli dan dok izađu do svojih stanova. Stanovi Luka, Kotlov Do i Sikira stoje u vezi sa drugim stanovima na planini Vranici i Matorcu. Stočni put, koji ide od Sikire, ide dalje preko kosnica zvanih Derala. Te kosnice nalaze se ispod visa Tikve (1979 m) i svojina su seljaka iz sela Svilića, Crkvica, Bjelića, i Kozice, koja su poredana duž izvora rijeke Vrbasa. Kosnice se nalaze na vrlo strmom terenu, nagib prema horizontali iznosi sigurno 75°. Baš kada sam sa svojom pratnjom prolazio tuda, kosila je grupa seljaka travu na tim kosnicama i svi su bili izuveni, u čarapama, jer se u opancima nijesu mogli držati na nogama. Zimi, kada zapadne snijeg, lako se spušta ovo sijeno s planine na saonicama u sela. Od Kotlova Dola ide jedan put preko t. zv. Dernečišta prema Sarajevskim Vratima, a odatle ispod Vran-Kamena na Matorac i stanove oko Matorca. Naziv prostrane visoravni Dernečište nastao je odatle, što se na toj visoravni pred veče skupljaju pastiri sa svih strana sa svojim stadima, pa, kada se iskupe, onda prave dernek (veselje, zabavu). Zabava se sastoji u tom, što puštaju svoje bikove, da se bodu i nadjačavaju. Borbe prate s napregnutom pažnjom i, čim primjete da koji od bikova popusti i okrene u stranu, trče da brane da ga pobjednik ne ozlijedi. Dok pobjednika obično opjevaju pjesmom, dotle pobijeđenog obaspu doliganjem i lelekanjem i nagrde bez milosti i njega i njegova vlasnika. Sa Dernečišta je inače lijepa panorama na sve okolne planine i visove. U daljini vide se visovi Prenja, Treskavice, Bjelašnice, Jahorine, Romanije i Trebevića. Vidik je širok i vanredno lijep. S obje strane Sarajevskih Vrata, koja čine jednu usku prevlaku, nalaze se dublje uvale. Sa njezine zapadne strane nalazi se stan Lijeva Rijeka, a sa istoka gvožđanski stan. Na planini Matorcu nalaze se stanovi: fratarski i fojnički, Lijeva Rijeka, prokoški i tješilski. Na fratarske kao i na fojničke stanove izgone stoku seljaci iz sela u neposrednoj blizini Fojnice. To su sela Selakovići, Šavnik, Lučice, Marinić i Ostružnica, koja pri izgonu stoke upotrebljavaju ovaj put. Polazeći od Fojnice ispod franjevačkoga manastira penju se uz vrlo strmu stranu, koja se zove Križ. Penjući se od Križa neprestano dalje uza stranu, koja se zove Veselica, dolaze do Ravne Paljike. Odatle ispod visa Runjevice izbijaju do vrlo jakog i dobrog vrela Velike Veselice (ili samo Veselice), a onda dalje, opet vrlo strmom stranom, prolazeći pored Radine Gromile, dolaze do Vrata. Tu već ulaze u visoravan, na kojoj se prostiru njihovi pašnjaci i za četvrt sata dolaze do svojih koliba. Put je vrlo strm i naporan, jer se od Fojnice, koja leži na visini od 584 m, u srazmerno kratkoj distanci, od kojih 4 ½ km, valja popeti na visinu od 1500 m. Ovaj put što vodi na fojničke i fratarske stanove, prelazeći preko Radovana i Zec planine, spušta se u dolinu Neretvice. Tu su vrlo voćarna sela Jožetva, Jasenik, Slavkovići i dalje, preko planine Bitovnje, sela: Višnjevice, Trešnjevice, Seonica, Ostrožac, koja se već nalaze u hercegovačkim predjelima. Iz tih sela prenose seljaci na fojničku pijacu, u zimsko doba, vrlo mnogo pitomog kestena, a u ljetno doba ljetno voće: trešnje, višnje, jabuke i kruške, i podmiruju svoje kućne potrebe tim svojim voćnim proizvodima. Ovo je inače stari trgovački put koji je spajao Fojnicu sa dolinom Neretvice i sa dolinom Rame. Četvrt sata južnije od fratarskih stanova nalaze se fojnički stanovi. Na te stanove izgone stoku seljaci iz sela neposredno uz Fojnicu (kao Marinići, Ostružnica, Šavnik). Njihovim putem služe se i sela, koja se nalaze u neposrednoj blizini Fojnice, kad hoće da izađu na svoje stanove. Najprije idu od svojih sela drumom, koji spaja Fojnicu sa rudokopom u Bakovićima sve do Trošnjačkog Potoka. Od Trošnjačkog Potoka idu stočnim putem do vrela Veselice, a odatle dalje prema svojim kolibama, istim putem koji upotrebljavaju i drugi stočari prema fratarskim i fojničkim stanovima. Tješilski stanovi, koji se nalaze pod planinom Matorcem u visini otprilike od 1500 m drže stočari sela Tješilo. Od ovog sela, koje leži jugozapadno od Fojnice, služe se stočnim putem, koji ide u pravcu jugozapadnom prema šumi Vrhovima. Prelazeći u toj šumi Bukavski potok idu u istočnom pravcu od Vrhova prema Matorcu, a onda se spuštaju niz sjeverni obronak njegov do svojih koliba, koje se nalaze u strani između šumovitih kosa Bistrice i Vrhova. Prokoški stanovi, na koje istjeruju svoju stoku seljaci iz sela Ragale, koje leži u predjelu Prokos, sjeverozapadno od Fojnice, nalaze se u vrlo kršnom predjelu zapadne strane planine Matorca. Na ovaj stan izlaze seljaci iz svog sela stočnim putem uz potok Kolibanac, pa onda okrenu preko Selišta na vrelo Boljevac, a odatle, u pravcu istočnom, iziđu na isti put, kojim idu tješilski stočari na svoje stanove. Samo došavši do tačke koja skreće prema tješilskim stanovima, oni produže put duž zapadnog podnožja planine Matorca, i otprilike u sredini toga puta, silaze na svoje stanove. Stan Lijeva Rijeka nalazi se duboko u uvali ispod Vran Kamena, na izvoru istog imena. Izgone stoku seljaci iz sela Brestovskog, Sćitova, Višnjice i Otigošće i jedan iz sela Tješila. Iz Brestovskog idu putem prema Kiseljaku pa mimo Kiseljaka preko Hadžibešline Ćuprije skreću prema selu Višnjici i odatle u jugozapadnom pravcu udaraju na Otigošću. Isti put upotrebljavaju stočari iz sela Višnjice i Šćitova do Otigošće. Od Otigošće idu sjeverno do sela Bistrice a od Bistrice uz potok Bistricu preko šume Garež na fojničke stanove. Odatle obilazeći istočnu pleć Matorca, ispod Vran Kamena, dolaze do stanova. Na stanove planine Šćita izgone stanovnici sela u neposrednoj blizini Fojnice. Iz sela Klisure i Obojka izgone na podolničke ili klisurske staje. Zatim iz opštine Predola, koja se nalazi sjeverno od Fojnice, iz sela Čemernice i Kozice, izlaze na čemerničke stanove (staje), i iz sela Lugovi na šćitske stanove. Putevi kojim se služe idu zapadno i sjevero-zapadno od nihovih sela. Put od Prokosa, kroz prokoška sela Obojak i Klisuru, odnosno kroz njihove zirate, prevale obično za 3 do 4 sata. Od predjela Predola i od Lugova idu uz potok Kozicu do čemerničkih, odnosno do šćitskih stanova. Put prevale za 5—6 sati. Na busovačke stanove izgone stoku seljaci iz sela Ravne, južno od Busovače, i služe se onim istim putem koji smo prikazali kod opisivanja putovanja za stan Vranicu seljaka iz sela Prosja, Polja, Skradna, Buselja i Bara. Na stan Suva Voda idu, iz sela opštine Predola, uz potok Kozicu na Obre pa pored šume Šimšira na Živčićku šumu do svoga stana. Svi ovi putevi na planinske paše obični su stočni putevi sasvim primitivni i neuređeni. Vrlo često putevi nijesu ništa drugo nego korita brdskih potoka i riječica, koje su stočari samo u toliko proširili, da mogu između stijena ili kroz šumu proći sa svojim tovarima. Putevi kojima se služe obično su od najstarijega vremena upotrebljavani i ne mijenjaju se rado. S obzirom na to, da se oko puteva nalaze ili privatna ziratna zemljišta ili državne šume, nemaju stočari prava da se duže zadržavaju po tim putevima sa svojom stokom pri izdizanju na planine. Najobičnije se zadržavaju kod izvora, kojih imade na sve strane sa obilnom i dobrom vodom, da napoje stoku i da se odmore. Onih borba koje se dešavaju na putevima hercegovačkih stočara, kad izgone stoku na planinske paše Zelengore, Prenja, Treskavice ili Bjelašnice, nema na ovim putevima. Izdizanje na planinu nema karakter etapskoga kretanja stočara, jer se većinom kreću na planinu u određene dane oko Duhova i nastoje da isti dan, kada se krenu iz svojih sela, stignu u svoje stanove. Nekoji od stočnih puteva služili su za vrijeme turske uprave kao opšti trgovački putevi. Tako na pr. put od Fojnice preko Šćit-planine ide poznatim trgovačkim putem koji je mjestimično još i dan danas kaldrmisan. Ta kaldrma održala se na pr. od Fojnice sve do šumske kuće u Prokosima, zatim od šumske kuće na pl. Šćitu prema Šebešiću, održala se također za jedno 200 m. Tu starinsku kaldrmu zove narod Mijatova kaldrma. Priča se, da je na tom mjestu imao svoju stalnu četu čuveni hajduk Mijat Tomić, koji je ovuda hajdukovao za turskog vremena. Kaldrmu je, vele, udario za to, da bi lakše čuo putnike konjanike, da bi ih presreo i zatražio otkupninu. Kraj puta je bila prostrta kabanica (Mijatova kabanica), na koju je svaki prolaznik morao baciti otkup, ako je htio da mirno prođe. U produženju te kaldrme, otprilike 1 četvrt sata, nalazi se odlično vrelo Mijatovica (Mijatovo Vrelo). I put koji ide od Fojnice na fratarske i fojničke stanove pa dalje preko Radovana, Zeca i Bitovnje pl. u dolinu Neretvice i Rame stari je trgovački put. (Kraljevska kaldrma). I trgovački i drugi stočarski putevi vrlo su loši, i ako ne u onoj mjeri, kao što su hercegovački stočarski putevi. To dolazi otuda, što je ovdje ipak manje krševit teren, nego što je hercegovački, pa se ne zasipa kamenom, i što broj stoke, koja prolazi tim putem, nije tako velik kao što je slučaj u humnjačkim putevima. Opis stanova i pašnjaka. (Vidi kartu br. 2.: Stanovi i pašnjaci na planini Vranici, Matorcu i Šćitu). Stanovi na planini Vranici. Na planini Vranici nalaze se tri velika pašnjačka prostora: pašnjak Jezero, pašnjak Luka i pašnjak Rosin-Vranica. Stanovi pašnjaka Jezero. Ako pođemo od sjeverozapadne strane pl. Vranice najprije dolazimo na pašnjak Jezero i prvi stan s te strane: stan Vranicu. Na ovom stanu nalaze se kolibe seljaka iz busovačke opštine, iz sela: Skradna, Kule, Sulakovića, Polja, Buselja i Bara. Imade u svemu 8 koliba, i to 2 kolibe porodice Ćosića (Ivo i Jako), 2 kolibe Arapovića (Mato i Ivo), 1 koliba Plavčića Mate, 1 koliba Joze Šušnjara, 1 koliba Jozice Rake i 1 koliba Ive Revolte. Svi stanari su katolici. Stan se nalazi u jednoj udolici okruženoj sa sviju strana visokom šumom. U neposrednoj blizini koliba nalazi se odlična izvorska voda Zlatan Vrelo. Gradnja koliba kao i unutrašnji uređaj njihov isti su kao i kod ostalih stanova, stoga ću to zajednički prikazati. Jugoistočno od tog stana nalazi se stan Prokoško Jezero. Imade u svemu 22 kolibe poredane uokolo jezera istog imena. Stanari su seljaci iz opštine Prokos kod Fojnice, iz sela: Merdžanića, Turkovića, Mujakovića, Barakovića i Starog Sela. Samo su 4 kolibe katoličke; ostalih 18 nastanjene su muslimanskim porodicama. Od tog su 6 koliba porodice Burekovića, po 3 kolibe porodice Softića i Zuke i po 1 koliba porodice Pugonje, Husića, Ramljaka, Kehića, Omerovića i Beše. Od 4 katoličke kolibe pripadaju 2 porodici Ljolje, a 2 porodici Vicića. Ovo je najjače ljetno planinsko naselje na planini Vranici. Položaj stana vrlo je lijep, jer se nalazi u neposrednoj blizini velikog Prokoškoga Jezera (1640 m). Okolo stana prostiru se veoma prostrani pašnjaci koje obuhvataju vrhunci Krstac, Nadkrstac, Stražica i Loćike. Stan Stražica nalazi se ispod visa istog imena, jugoistočno od stana Prokoško Jezero. Ovaj stan ima 5 koliba, u kojim stanuju seljaci iz opštine Prokos, i to: 2 kolibe porodice Milušića (Jure i Mate) i 2 kolibe porodice Simića (Stipan i Mate). Obje porodice su iz Mujakovića.1 koliba je porodice Čuturića iz Otigošće. Ove kolibe nastavaju ne samo njihovi vlasnici, nego imade i sumjesnika, t. j. stočara iz istih pa i drugih sela, koji su svoju stoku dali na držanje vlasniku kolibe. Sumjesnici su na ovome stanu iz sela Orahova, i to dva: Tomo Perić i Ivo Tomić. Stan Vrtača imade 11 koliba u kojima stanuju seljaci iz sela Merdžanića, opštine Prokos. 6 koliba pripada porodici Merdžanića, 2 kolibe porodici Bačića, 2 kolibe porodici Omerčevića, 1 koliba porodici Mujana i 1 koliba porodici Polutana. Sve su porodice muslimanske. Stanovi pašnjaka Luka. Stan Sikira, nalazi se pod visom Štit, a udaljen je otprilike 4 sata hoda od stana Prokoško Jezero. Pošavši od Prokoškog Jezera u južnom pravcu penje se najprije uz t. zv. Debelo Brdo, ostavljajući vis Stražicu s lijeve strane, a vis Treskavicu s desne strane. Od Treskavice okrene se u pravcu istočnom i ide preko Deralskih Kosnica neprestano u horizontali, oko 1800 m nadmorske visine ispod visa Tikve. Prešavši preko Deralskih Kosnica dolazimo do stana Sikire. na kom se nalazi samo 1 koliba. Ovdje se ne nalaze porodice seljačke kao u drugim stanovima, nego se nalaze samo najmljeni pastiri koji čuvaju na pašama samo goveda. Ova stoka naziva se skupnim imenom surek. O ovome ćemo kašnje govoriti kad prikažemo i druge stanove na kojima se drži surek. Sikira se nalazi u vrlo povoljnom položaju. Koliba se nalazi u gustom hladu bukovih šuma, a oko kolibe je prostrana paša također zaklonjena velikom bukovom šumom. Južno od Sikire nalazi se stan Luka. I na ovom stanu ima samo 1 koliba, posjednika Jurja Budimirovića iz Travnika. Budimirović je na ovom mjestu podigao nekoliko zgrada, koje su zadržale u glavnom tip planinskih koliba, samo su građene u mnogo jačim dimenzijama nego obične seoske kolibe. On drži ovdje oko 1000 ovaca od kojih naročiti sirari prerađuju mlijeko u sir na formu travničkog sira. Pored velike zgrade za sirenje mlijeka nalaze se zgrade za uspremu sira u kačicama, koliba za pastire i jedna manja zgrada za konačenje stočara, pa i putnika, gostiju, koje put ovuda nanese. Budimirović imade ovdje vlastite pašnjake čija površina prelazi 1200 ha. Stan Luka je vrlo zgodno smješten, imade izobilja vode (izvori Vrbasa) i svuda unaokolo dosta šume. Stan Kotlov Do nalazi se jugoistočno od Luke, samo četvrt sata dalje. Naziv Kotlov Do potpuno odgovara ovom stanu, jer se faktički nalazi kao u jednom kotlu. To je udolica između visa Luke, Vran Kamena i Smiljeve Kose, oivičena sa sviju strana brežuljcima koji čine vijenac oko stana. Brežuljci su bez šume, a strane koje se spuštaju prema kolibama gole i krševite. Tek kad se izađe na vrhove brežuljaka nastupaju pašnjaci. Najviše stočara na ovom stanu je iz sela Crnića. Imadu 2 muslimanske kolibe: 1 porodice Ramića, a druga porodice Hadžića. Sve ostale kolibe su nastanjene katolicima i to: po 1 koliba porodice Babana, Sogovića, Vlahovića i Gavrana, 2 kolibe porodice Miletića, 2 kolibe porodice Drmača, sve iz Crnića. Zatim imade 1 koliba Katana Ante iz Pariževića kod Kiseljaka, 1 koliba Markovića Ante iz Borine, 1 koliba Miletića Ive od Hadžibešline Ćuprije i 1 koliba porodice Pravdića iz Višnjevice, po 1 koliba Perka Trice, Luke Rame, porodice Čuture i Nike Raoza, svi iz Otigošće. Iz sreza visočkog ima 1 koliba Miška Konjicije, iz sela Banjevca, i 1 koliba Nikole i Luke Krate iz Omolja (Banbrdo). 1 koliba je iz sreza sarajevskog, Nikole Barišića. U svemu imade na ovom stanu 21 koliba. Kotlov Do nije po svom položaju najpodesniji, zato što nema ni s jedne strane šume, te je potpuno izložen svakome vremenu. Ali vode ima i ovaj stan izobilja. Izvorska voda teče im upravo ispred koliba. Kotlov Do je, kao i cijeli pašnjak Luka, privatno imanje. Stanovi na planini Matorcu. Stan Lijeva Rijeka, koji se nalazi sa zapadne strane Matorca u uvali ispod Sarajevskih Vrata a na izvorima potoka istog imena, ima 8 koliba, i to sve katoličkih. 3 kolibe pripadaju porodici Milićevića iz sela Brestovskog, 2 kolibe porodici Vučića iz sela Štitova, 1 koliba porodici Čuturića iz sela Otigošće, 1 koliba porodici Glavočevića iz sela Tješilo i 1 koliba porodici Škoro iz sela Štitova. Na ovom stanu imaju 4 porodice sumjesnika. Sjeverozapadno od stana Lijeva Rijeka nalazi se Prokoški stan, u sredini zapadne pleći Matorca. Narod zove ovaj stan Golica zbog toga, što se stan nalazi u posve golom terenu, i nema u blizini ni šume ni paše. Matorac se s te strane mnogo drobio i izdrobljeni materijal sasipao u dubinu. Velike gromade kamenja koje se nalaze s te strane Matorca prostiru se od vrha pa sve do podnožja. Interesantno je, da je sav taj izdrobljeni materijal danas pokriven debelim slojem alga i mahovine, i da je između kamenja veoma bujno poraslo grmlje vrisine. Stanari su seljaci iz sela Ragala, opštine prokoške. Imaju svega 3 kolibe muslimanske porodice Varka, ali ima 6 porodica sumjesnika. Tješilski stanovi nalaze se ispod najviše kote Matorca, otprilike u polovini njegove sjeveroistočne pleći, koja se spušta prema selu Tješilu. Stanovi se nalaze na visini od 1500 m. Okruženi su sa sviju strana velikom šumom. S jedne strane im je kosa Vrhovi a s druge strane Bistrica. I ovaj stan ima izobilja izvorske vode, jer se oko njega nalaze izvori potoka Osretka i Bukalskog Potoka. Stanari su seljaci iz sela Tješila i svi su katolici. Imade 5 koliba i to: 2 kolibe porodice Mijatovića, 1 koliba porodice Glavočevića, 1 koliba porodice Kožulja i 1 koliba porodice Breljak svi iz sela Tješila. Na ovom stanu kao i na drugim stanovima (prokoškom, Lijeva Rijeka) ima 6 porodica sumjesnika. Fratarski stanovi nalaze se sa istočne strane planine Matorca, a južno od mjesta Fojnice. Na ovom stanu bile su samo 2 kolibe nastanjene. Jedna je koliba svojina Drage Guje iz sela Selakovića kod Fojnice. U toj je kolibi 1929. godine bio štalar Ilija Babić. Druga koliba pripada Iliji Babiću iz sela Lučice kod Fojnice. Treća koliba pripada Ivi Lovriću iz Tetime. U toj kolibi nije 1929. godine niko stanovao. Osim ovih koliba ima još 1 koliba franjevačkog samostana u Fojnici. U ovoj kolibi ne stanuju ljudi nego se samo drži sitna stoka. Na ovom stanu imade također sumjesnika i to u kolibi Drage Guje 3 sumjesnika. Na ovom stanu drže surek, i to iz Fojnice. / fojnički su stanovi istočno ispod planine Matorca, a južno od Fojnice. Udaljeni su samo nekoliko minuta od fratarskog stana. Na fojničkom stanu ima seljaka iz opština Ostružnice i Tetime (sela: Marenić, Šavnik, Lučica, Banja i Sokolović). U stanu ima svega 9 koliba, i to: 2 muslimanske kolibe porodice Huseinbašića iz Marenića, a ostalih 7 koliba su katoličke, i to: 2 porodice Iviša iz Tetime, 1 porodice Babića, 1 porodice Lovrića, 1 porodice Markovića, 1 porodice Grubišića i 1 porodice Piskala. Sve su ove porodice iz Tetime, osim porodice Markovića, koja je iz Gvožđana. I na ovom stanu imade sumjesnika, i to: u kolibi porodice Babića jedan, u kolibi porodice Lovrića dva, u kolibi porodice Grubišića jedan i u kolibi porodice Huseinagića šest. I jedan i drugi stan, fratarski i fojnički, ima vrlo lijep položaj. Nalaze se na jednom zaravanku okruženom sa sviju strana velikom bukovom šumom. Same kolibe nalaze se zapravo na ivici te šume. Vodu dobijaju iz potoka Bistrice, koju su kanalom proveli kroz same stanovo tako, da imadu izobilja vode i za kućne potrebe i za stoku. Vrelo potoka Bistrice nalazi otprilike ½ sata udaljeno od samih stanova. O ovom vrelu postoji narodno predanje, da ga je neka kraljica provela kanalom do samoga Kozo-grada, koji se nalazi južno od Fojnice, i danas postoji kao ruina u visini od 1430 m. Predanje veli, da je to vrelo kraljica ispod zemlje kanalima provela do u sam grad. Kada su Turci htjeli zauzeti grad, nijesu mogli da ga osvoje, jer je grad bio tvrd i nepristupačan, a opsjednuti stanovnici imali su izobilja hrane i svježe vode dovedene iz Bistrice. Pošto su bezuspješno udarali na grad, obrate se Turci nekoj svojoj vračari i zapitaju je šta treba da rade. Ona ih posavjetuje, da zatvore vodu koja teče ispod zemlje. pa će lako zauzeti grad. Turci je poslušaju. Jednog konja hranili su tri dana ječmom, a nijesu mu dali da pije vode. Onda su ga pustili ispod grada i pazili na njega. Gdje je konj počeo njušiti zemlju i gdje je zakopao zemlju nogom, ondje su iskopali jamu i našli kanal s vodom. Tada su zatvorili kanal i tako presjekli vodu opsjednutim stanovnicima u gradu. Videći stanovnici grada, da im je vode ponestalo, dosjete se jadu i odluče da pobjegnu iz grada; potkuju naopako konje i jedne noći umaknu. Stanovi na planini Šćitu. Na planini Šćitu nalaze se podolnički ili klisurski stanovi (staje), na koje izgone svoju stoku seljaci iz sela Klisure, predjela Prokos. Na ovom stanu imade 6 koliba, od kojih su 5 vlasništvo muslimanske porodice Klisure, a jedna katoličke porodice Mate Bošnjaka. Stan je vrlo siromašan. Čemernički stanovi, na koje izgone svoju stoku seljaci iz sela Čemernice, imaju 9 koliba, i to: 2 kolibe porodice Drinića i po 1 koliba porodice Mešanovića, Pamića, Bunića, Mujića, Buline, Huzbašića i Kamenića. Na ovom stanu imadu pored spomenutih porodica i pet sumjesnika u njihovim kolibama. Šćitski stanovi nalaze se sjeverno od najviše kote planine Šćita. Na ovim stanovima imade 5 koliba, svih pet muslimanskih. Tri su kolibe porodice Brkića, a po 1 koliba porodice Redžića i Imamovića. Stanari su iz opštine Lugovi, sreza fojničkog. Pored pomenutih stanara ima i 4 porodice sumjesnika. Busovački stanovi. Na ovim stanovima imade 8 koliba. Od tih 2 kolibe porodice Srebrenica, po 1 koliba porodice Husanovića, Skimečića, Brzice, Pukovića, Vidovića i Anića. Prve četiri su muslimanske a ostale 4 katoličke. Pored redovnih stanara imade i 7 porodica sumjesnika. Na ovaj stan izgone stoku seljaci sela Ravne, opštine Busovače. Južno od busovačkih stanova na najvišoj koti Živčićke Šume (1502 m) nalazi se stan Suva Voda. Na taj stan izgone stoku seljaci iz opštine Pridola i to iz sela: Vukelića, Paljike, Rizvića, Živčića i Vladića. Iz svojih sela idu najprije na Pridolicu, pa sjevernom stranom kose i šume Šimšir; odatle sjeverozapadno na Obore i, idući uvijek kosom i na više, do stana Suve Vode. Na tom stanu imade 13 koliba. Sve su kolibe muslimanske , i to: 3 kolibe porodice Pašića, po 2 kolibe porodice Ibrešića i Aletića, i po 1 koliba porodica Buljine, Mujičića, Hadžimejlića, Brevoraka, Husića i Šljivara. Sumjesnika na ovom stanu nema. Kao što sam već prije spomenuo pašnjaci na planini Vranici podijeljeni su u tri velika pašnjačka prostora, i to pašnjak Jezero, pašnjak Luka i pašnjak Rosin-Vranica. Pašnjaku Jezero pripadaju stanovi: Vranica, Vrtača, Jezero i Stražica. Na svim stanovima ovoga pašnjaka imade 46 koliba, Pašnjaku Luka pripadaju stanovi: Sikira, Luka i Kotlov Do. Na ovom pašnjaku imaju svega 24 kolibe. Treći je velik pašnjak Rosin-Vranica. Na njemu se nalaze stanovi: Kolo, Korita, Vrila, Radovina, Rasoje i Ždrimci. Planina Matorac računa se cijela kao jedan pašnjak, podijeljen na pojedine stanove. Na ovom pašnjaku ima u svemu 5 stanova sa 28 koliba. Planina Šćit prestavlja također jedan zajednički pašnjak. Na njemu ima svega 5 stanova sa 41 kolibom. Pašnjaci ove planine nalaze se ili po čistinama — proplancima — između šuma, ili po samim šumama. Na svima trima planinama imaju 24 stana sa 139 kolibe (bez koliba na stanovima pašnjaka Rosin-Vranica). Prikaz pašnjaka. Pašnjaci na ovim planinama su vrlo raznolika kvaliteta. Najprostraniji je pašnjak Jezero, koji obuhvata otprilike 5 do 6 hiljada ha površine. Trave na ovome pašnjaku su bolje od trava po ostalim pašnjacima. Ni ovdje se, kao ni po svim našim planinama, ne gaji paša. Ne vodi se računa o tome, da se paša racionalno iskorišćuje. Kada istjeraju stoku na planinu, što biva obično početkom mjeseca juna, onda je porast trava na cijelom pašnjaku bujan; paša je obilata, pa je i proizvodnja mlijeka kao i fizičko oporavljanje i jačanje stoke vrlo povoljno. Stoka se u kratkom vremenu dobro popravi. Ali izdašnost paše popusti brzo, naročito ako nastupi sušno ljeto. Zbog nepažnje i nečuvanja izgazi se isto toliko trave koliko se i potroši. Zato se već početkom avgusta mogu čuti tužbe, da nema dovoljno paše. Često se desi, da na planini Vranici u toku ljeta nastupe vrlo hladne kiše, koje također zadržavaju porast trava. I u tom slučaju stoka osku- dijeva i stočari se rano spuštaju u svoja sela. Tako je bilo 1929. godine! Pašnjaci jezero i Rosin-Vranica državna su svojina, dok je pašnjak Luka privatno vlasništvo. Na planini Matorcu svi su pašnjaci državni; isto tako i na planini Šćitu. Što se tiče prava pašarine na državnim pašnjacima ono se obično temelji na uobičajenom pravu, ali je regulisano i zakonski, i to ramazanskim zakonom od 7. ramazana 1274. (1858. god.). § 105. toga zakona formulisao je pravo paše na taj način, da stanovnici opština, koji od vajkada imaju pravo paše u pojedinim planinama, uživaju to pravo od 1858. godine bez ikakve oštete državi. Austrijska uprava prihvatila je 1878. godine u cijelosti taj ramazanski zakon, i ostavila i dalje pravo paše svima onima, koji su ga još za vrijeme turske uprave imali. Samo to pravo paše nije servitutno pravo kao što je na pr. servitutno pravo sječe šume. To znači, da seoska opština nema apsolutno pravo paše uvijek na jednoj te istoj planini, odnosno na istom pašnjaku. Vlast (administrativna) može da im promijeni i planinu i pašnjak (stan). Samo se to rijetko kada dešava. Austrijske i današnje, vlasti prećutno su ostavile većinom iste planine i iste pašnjake svim stočarima kako su ih i prije imali. Samo u slučaju sporova između pojedinih opština ili sela radi granica paše miješa se administrativna vlast među njih da reguliše granice. Što se tiče naplaćivanja pašarine postoje ovi pravni odnosi. Svim stočarima koji potječu iz jedne opštine, koja od vajkada izgoni stoku na dotičnu planinu odnosno pašnjak, ne naplaćuje se pašarina. Ako na planinu ili pašnjak, na kojoj jedna opština ima pravo ispaše, izgone stoku stočari iz druge opštine, onda ovi moraju da plaćaju pašarinu. Na državnim pašama iznosi pašarina po komadu sitne stoke (ovce) 1.— dinar, a po komadu krupne stoke (goveda i konji) 6.— dinara. Koze i svinje ne puštaju se na planinsku pašu. Ali, ako se puste, onda se plaća za koze po komadu 20.— dinara. Za svinje se ne plaća ništa, ali ih stočari moraju držati u zatvorenom prostoru oko koliba. Kolibarina t. j. daća za vlastitu kolibu na planini iznosi 40.— dinara. U kolibama pored njihovih vlasnika stanuju, kao što sam naprijed spomenuo, i njihovi sumjesnici. Ti sumjesnici mogu da budu iz iste opštine, event. sela, a mogu biti i iz druge opštine. Ako su iz iste opštine ili sela, onda ni sumjesnici ne plaćaju ni pašarine ni kolibarine. A ako su iz drugog sela ili opštine, onda sumjesnici plaćaju pašarinu. Pašarinu i kolibarinu naplaćuje šumski referent onoga sreza iz koga je planinar i njegova stoka. Na svim državnim pašnjacima imaju planinari (stočari) samo pravo ispaše. Ne smiju pašnjake ni kositi niti ih na drugi način obrađivati (preoravati, zasijavati, zasađivati drvećem i sl.). Pored paše imaju stanari pravo sječe drveta, i to za građu, za popravljanje koliba, i za ogrijev. Kad neko prvi put počinje sa izgonom stoke na planinu, odlučuje o izgonu opštinska uprava one opštine kojoj pripada pravo paše na toj planini ili pašnjaku. Svoju odluku saopštava opština agrarnoj vlasti, kao administrativnoj vlasti, koja konačno odlučuje o izgonu, t. j. odobrava ga ili zabranjuje. Osim toga na planini postoje »planinska vijeća« koja rješavaju manje sporove, nastale među stočarima jednoga pašnjaka. Planinsko vijeće se sastoji obično od dva do tri stočara jednog pašnjaka. Njih biraju svi stanari jednoga pašnjaka. Izbor potvrđuje administrativna, t. j. agrarna vlast. Kontrolu nad pašom vrše organi šumske direkcije. To su u prvom redu čuvari šuma (lugari). Oni su dužni da, po izgonu stoke, iziđu na planinu, pregledavaju sve stanove (mahale), prebroje kolibe, kolibare i broj stoke. Osim toga oni treba da utvrde i druge eventualne pojave, na pr. da na paši nema i trgovačkog blaga, da nema blaga bez pasoša (putnice), da kolibari ne drže više sumjesnika nego što su prijavili, i da nijesu prekoračili propise o izgonu stoke, o upotrebi paše i okolnih šuma. Svoje podatke podnose prvostepenoj šumskoj vlasti (Šumska uprava ili šumski referent kod sreza), a ovi ih šalju agrarnim vlastima kao drugostepenoj vlasti. Drukčiji je odnos na privatnim pašnjacima. Na pašnjaku Luki, koji pripada, najvećim dijelom, begovskoj porodici Miralema iz Bugojna (jedan dio pripada posjedniku Budimiroviću iz Travnika) svi stanari plaćaju vlasniku pašnjaka pašarinu, i to: za goveče ili konja po 25.— dinara, a za ovcu i kozu po 10.— dinara. Pošto su ove daće prilično velike, nastoje stanari ovog pašnjaka da pređu na državne paše planine Vranice. Surek. Naročit pravni odnos postoji za izgon SUREKA na pašnjake. Pod imenom surek razumije se veliki skup stoke (stado, krdo). Obično surek nije iz jednog sela, ni od jednog stanara, nego je prikupljen od više vlasnika iz više sela. Surek ne izgone na pašu sami vlasnici, nego ga predaju naročitim pastirima, koji ga čuvaju po pogodbi. Ti čobani, koji se zovu surekdžije, nijesu uvijek isti. Jedne godine bude jedan, druge drugi. Obično moraju biti iskusni i stariji pastiri. Surek nema apsolutno pravo paše na planinama, kao što na pr. imadu stanari sa stalnim kolibama. Ako je na nekom pašnjaku paša slaba, ili ako je previše blaga, onda se može da zabrani izgonjenje sureka na taj pašnjak. Čobanin koji čuva surek ide obično prije izgona stoke do šumske uprave, koja se nalazi u tome rajonu, ili do šumskog referenta toga sreza, i raspituje se kada će biti odobreno izgonjenje stoke na planinu i kakva će biti cijena za pašu pojedinom komadu. Tom prilikom uzima pasoše (putnice) kojima se odobrava izgon stoke. Pasoši se izdaju za svako selo zasebno, i na ime surekdžije. Svaki pasoš sadrži pored imena glavnog čobanina, koji je odgovoran za preuzeti surek, ime sela iz koga je surek i ukupan broj stoke. Surek može da bude od krupne stoke (goveda i konja), a može da bude i od sitne stoke (ovaca i koza). Za svaku vrstu sureka plaća se i na državnim pašnjacima pašarina, i to: za odraslo marvinče goveče ili konja 6.— dinara, a za sitnu stoku (ovce) po 1. dinar. Za koze, ako je dozvoljeno da se istjeruju na pašu, plaća se pašarina 20.— dinara po komadu. Ima slučajeva da je surek pomiješan, ili je najčešće razdijeljen po vrsti stoke. Tako su goveda zasebno, a ovce zasebno. Imade i zasebnih konjskih sureka. Tako na pr. varoš Fojnica ima pravo konjskog sureka, koji se sastoji samo od konja, na planini Matorcu, na pašnjaku koji se zove Konjuh. Ovaj pašnjak leži otprilike ½ sata udaljeno od fojničkih stanova. Čoban (surekdžija) je odgovoran za preuzeti surek vlasnicima stoke. Svaki pojedini vlasnik ugovara zasebno sa čuvarom sureka, ali su uslovi obično isti: da vlasnici sureka hrane čobana i njegovo društvo pored oštete u novcu, koju mu daju pri svršetku ispaše. Kako se surek sastoji većinom od radne stoke (od volova ili od konja i od jalovih ovaca), to izgon njegov zavisi u prvom redu od poljskih poslova. Čim se u proljeće svrše poljski poslovi sabire se surek i izgoni na planinu. Volovi i konji ostanu na planini redovno dok ne počnu opet poljski radovi, žetva i kosidba. Najkašnje može da ostane surek na planini do Ilina-dana. To je zadnji rok. Čim prođe Ilin-dan surekdžije obično gone surek s planine i povraćaju stoku vlasnicima. To čine i onda kada vlasnici sureka to direktno ne traže. Na planini Vranici ima stanova na koje se izgoni samo surek. Tako na pr. Smrčevica, Kolo, Luka i Sikira, i Konjuh na planini Matorcu. Osim toga ima stanova na kojima pored muzne stoke ima i sureka, na pr.: Radovina, Luka, Kotlov Do, fratarski stanovi i fojnički stanovi. Kolibe. Sve su kolibe na stanovima planine Vranice, Matorca i Šćita od drvene građe. Po načinu gradnje razlikuju se dva tipa koliba. Ima koliba građenih na dumu, a ima na lastavicu. Na dumu su kolibe sa strehom (krovom) od prednje, čeone, strane, više samih vrata (v. sliku br. 3). Pod tom strehom drže, s polja, razne stvari (suđe za vodu, samare i dr.). Unutra u kolibi, pod strehom se nalazi tavan na kome se isto tako drži razni kućni pribor. Na lastavicu su kolibe bez strehe na čeonoj strani. Od vjenčanice do pod krov udarene su daske i koliba je s te strane zatvorena. (v. sliku br. 4). Oba tipa koliba nalaze se pomiješani na stanovima ovih planina. Nema neke granice između njih. Ovaj način gradnje običan je inače i kod drugih ekonomskih zgrada, ne samo na planini nego i u selima. Sva četiri zida kolibe sastavljena su od jakih brvana. Krov je od tesane daske šimle ili kaplame. Na dva postrana, uzdužna zida izgrađen je krov koji se veže sa tim zidovima debelom gredom, zvanom vjenčanica. Krov se sastoji od rožnika, koji su po dva međusobno povezani, i sa vjenčanicom. Po rožnicima udaraju se popriječno baskije ili žioke, a po ovim dolazi kaplama. U unutrašnjosti kolibe vežu se rožnici na dva mjesta poprječnom žiokom, koja se zove pajvanta, ili negdje pajanta. Ni jedna koliba nema tavana. U kolibu se ulazi na vrlo uska i niska vrata. I nizak čovjek mora da se dobro pogne, kad ulazi u kolibu, ako neće da razbije čelo. Unutrašnjost kolibe vrlo je jednostavna. U sredini je obično ognjište, napravljeno od nabijene zemlje i ograđeno kamenim pločama. Ognjište je prislonjeno uz jedan zid, i to uz jedan od uzdužnih zidova. Povi- še ognjišta krov je otvoren, taj otvor zovu komen. Pored toga otvora ima na krovu još jedan otvor koji se zove badža. Razlika između komena i badže je u tome, što se komen može dizati i spuštati, pa se prema tome može otvor na krovu po volji otvoriti ili zatvoriti, dok se badža ne može spuštati ni dizati. To je nepomičan otvor na krovu. Na ognjištu se nalaze ove stvari: mašice (željezne za razgrtanje vatre i uzimanje žeravice), ćusegija ili maša za grtanje žeravice i prenošenje žeravice s jednog mjesta na drugo (mašom se na pr. zagrće sač pod kojim se nalazi hljeb; njome se nagrće žeravica i lug); podpriječanj (gvozden naslon da se na njega metne cjeplja (drvo da bolje gori), sadžak, jedan ili više njih (tronožni željezni stočići koji se drže na ognjištu i na koje se obično meće posuđe: tepsije, crepulje, lonci, kad se u njima sprema jelo), saksija (gvozden poklopac sa drškom, kojim se obično pokriva pita kad se peče na ognjištu), sač (gvozden poklopac kojim se obično pokriva hleb, kad se peče na ognjištu). Razlika između sača i saksije je u tome, što je sač dublji i obuhvata manje, a saksija je plića i obuhvata više. I sač i saksija zagrnu se lugom i žerom, da se tijesto što se pod njima nalazi bolje ispeče. Na ognjištu i oko ognjišta nalaze se još ibrici i đezvenjaci, pribor za kuvanje kave. Više ognjišta nalazi se ili greda usađena između krova i vjenčanice, ili greda spojena sa drugim drvenim kolcem u pravom kutu pa uvrćenim u vjenčanicu tako da se može pokretati desno i lijevo. Ta greda više ognjišta zove se verignjača (u kolibama stanova Vranica, Jezero, Luka) ili kotlanica (u kolibama staiova Kotlov Do). Na toj gredi vise verige, (željezni lanac, na kome se objesi koto za grijanje mlijeka). Pored ognjišta nalazi se jedno manje ozidano ognjište koje se zove odžak. Na odžaku stoji obično crepulja ili sud u kome se grije jomuža, mlijeko koje je istom pomuženo. Mjesto crepulje upotrebljavaju se danas za uzvarivanje jomuže posude od lima sa emaljom. Stanari ih zovu zeleni sudovi. Pored ognjišta nalazi se i s jedne i s druge strane krevet. Tu su ležišta za čeljad. Napravljena su od dasaka i nešto malo podignuta od zemlje na drvenim gredama. Razmak od zemlje iznosi otprilike 10 do 15 cm. Na krevetu nema nikakove posteljine u onom smislu kakva se nalazi po gradskim kućama. Obično je po daskama prostrta ponjava ili ćebe koji služe za pokrivanje. Rijetko se gdje na krevetu nalazi slamnjača ili kakva druga deblja podloga. Bijele posteljine, čašafa, jastučnih navlaka i drugog nema u ovim planinskim kolibama. Za malu djecu obično su bešike ispunjene slamom. Otprilike jedna trećina kolibe, prema začelju je pregrađena. Tu pregradu zovu mlječara ili udžera. Unutra se nalaze čabrovi i kačice za sir i maslo, posuđe za mlijeko i dnevna mužnja. Oko kolibe se obično nalazi tor, u koji se preko noći zatvara sitna stoka (ovce, koze, janjci i jarad). Pored nekih koliba nalaze se i klanice (staje), gdje redovno zatvaraju telad a, ako vlada nevrijeme, smjeste tu i sitnu stoku. Klanice, koliko sam vidio, imadu samo bogatiji stanari, siromašniji ih nemaju. Za teoce se obično uza svaku kolibu nalazi pregradak koji zovu teočak. Torovi su obično ograđeni visokom ogradom. Ograda se sastoji ili od baskija po kojima su prikovane visoke daske, na vrhu zašiljene u oštri šiljak, ili je tor visokim plotom ograđen sa dugim oštrim koljem. (vidi sl. br. 5 plan kolibe.) Kolibe su tijesne. Dugačke su najviše 6—7 m, a široke 3—4 m; visina zidova do vjenčanice obično 1-50 m. Krov je do sastava rožnika visok 3 m., vrlo je strm i pada preko vjenčanica još za 0-50 m, tako te koliba izgleda kao da je spustila krov po zemlji. Dno kolibe nije popođeno nego nabijeno zemljom. Samo u jednom slučaju, u tješilskim stanovima, kod Tome Glavočevića, našao sam popođenu kolibu. Ali ima u drugom pogledu izvjesnog »luksuza« kod pravljenja koliba. Tako sam na Prokoškom Jezeru našao jednu kolibu cijelu tapetiranu jelovom korom. Kod više koliba vidio sam krov postavljen jelovom korom, jer je, vele, trajniji. I ako se nemože govoriti o nekoj udobnosti kod ovih koliba, opet mogu reći da su bolje građene i da su udobnije za stanovanje nego humnjačke kolibe na Zelengori. Rad, privređivanje i život stočara. Stanovnici ovih planinskih predjela žive isključivo kao zemljoradnici, odnosno kao stočari. U njihovim selima ziratno zemljište čine ponajviše livade i pašnjaci, manje oranice, a još manje voćnjaci. Kao što sam već naprijed spomenuo (v. str. 146) karakter njihovog privređivanja je pretežno stočarski, ali, i ako se bave pretežno stočarstvom, oni nemaju dovoljno stoke. Po popisu iz godine 1921. cijeli srez fojnički imao je teladi 3282, junadi 2813, krava 4772, volova 4206, konja 2293, ovaca 18.258, koza 4798 i svinja 1698. Ako se, po uobičajenoj proporciji, računa na 1 odraslo marvinče 10 komada sitne stoke, onda izlazi da ima svega 15.000 glava krupne marve. Kako u cijelom srezu ima oko 4000 domaćinstava, otpada na jedno domaćinstvo 3¾ odrasle marve. Prema prilikama u Bosni i Hercegovini gdje je stoka zastupljena više brojno, kvantitativno, nego kvalitativno, ovo je slab razmjer — odnosno slabo stanje. Od bugojanskog sreza na Vranicu izgone sela sres. ekspoziture Gornjega Vakufa. Po popisu od 1921. god. cijela ova oblast ima: teladi 744, junadi 1588, krava 2196, volova 1486, konja 1049, ovaca 8843, koza 2316 i svinja 293. Izračunato prema srazmjeri 1:10 ima svega krupne marve 6107 glava. Kako u rajonu cijele te oblasti ima 1800 domaćinstava, otpada na jedno domaćinstvo 3⅓, odrasle marve. Prema bosanskim prilikama nije ni ovdje stanje stočarstva povoljno, ali je uvijek bolje nego u fojničkom srezu, osobito s toga što je u ovom kraju stoka bolja. Ima priličan broj umetaka pincgavsko-meltalskoga govečeta. U predjelu Privor gaji se poznata privorska ovca, koja je najkrupnija ovca u Bosni i Hercegovini. I ako relativno imade više ovaca nego goveda, ipak im glavnu stoku čine goveda. Ovce se nalaze više kod muslimanskog stanovništva, nego kod katoličkog. Veoma je slabo zastupljeno svinjče. Skoro se i ne drži u priplodu, nego samo za tovljenje, za pastrmu. Stoku drže najvećim dijelom na paši, ne u stajama. To čine i radi same paše i radi đubrenja njiva. Oni zapravo i ne izvoze đubre na njive, nego ih gnoje pomoću torova. Na njivi naprave pokretne ograde (torove) i u njih preko noći zatvore ovce i koze, a goveda vežu oko torova za kočeve zabijene u zemlju. Na taj način dođu sve izmetine neposredno na ograđeni t. j. na određeni prostor. Ovakav način gnojenja spor je i može se uspješno i brzo samo ondje sprovesti, gdje ima vrlo mnogo stoke. Ali kako nemaju dovoljno stoke, ne mogu ni potoriti dovoljno velike površine, pa ne mogu ni popraviti svoje inače slabe, tanke i kamenite zemlje. Po oranicama siju od strnih žita ponajviše jari ječam i zob, a od ozimica ponajviše pšenicu. Po nizini siju kukuruz i proso. Od drugih usjeva, u visinama je ponajčešći krompir, luk i kupus, a u nizini grah, krastavci i tikve. Paradajza, paprike, raznih vrsta zelja ne sade, niti ih znaju konzervirati za zimu. Sa svojih njiva dobivaju vrlo slabe prihode. Samo u povoljnim godinama, a to su one godine koje su više kišne nego li sušne, mogu da dobiju 0-6—0-8 mtc. zrna po dunumu (na 1000 m²). Kad su godine sušne, izgore im usjevi na kamenitim zemljama, pa jedva dobiju sjeme. Prihod nije samo kvantitativno slab, nego je slab i po kvalitetu. Zrno je vrlo sitno i lako (kod najbolje pšenice hektolitarska težina 68—70 kg. Osim toga žito je puno urodice. Sjemenje najraznovrsnijeg korova sačinjava po prilici 10% roda. Pošto im je vrlo slabo oruđe za prečišćavanje zrna, ostaje najveći dio urodice u žitu, pa i u onome koji upotrebljavaju za hljeb. Zbog toga je rijetko naći kuću u kojoj je hljeb uredan i dobar. U nižim predjelima, gdje siju kukuruz, većinom je bosanski okrugli kukuruz sa malim klipom, ali česta i jedra zrna. I ako je sitnog klipa, taj je kukuruz vrlo izdašan. Kukuruzno brašno glavna im je hrana. Ali pošto ga ne proizvode ni izdaleka koliko im je potrebno, svi ovi predjeli uvoze kukuruz. Od drugih poljoprivrednih proizvoda najbolje uspijeva krompir. U zapadnoj strani planine Vranice, oko Skoplja-Polja, uspijeva krompir poznat u cijeloj Bosni i Hercegovini kao krompir odlična kvaliteta. Zbog njihovog ekstenzivnog ili zapravo sasvim primitivnog obrađivanja zemlje nije im ni izdaleka dovoljna ona površina ziratne zemlje koju imaju. Stoga je i kod ovog stanovništva veoma velika tražnja i glad za zemljom. Oni neprestano prihvataju i ograđuju nove komade zemljišta, koji su ili bili pod šumom ili su još šuma; krče ih i pretvaraju u zirate. I ako je ta zemlja čisto šumska sa plitkom oranicom ispod koje se odmah ukazuje kamen (stijena), pa zbog toga nije podesna ni za kakovu drugu kulturu osim za šumu, oni je ipak pretvaraju u svoje zirate i kultivištu. Razgovarajući sa seljacima, vrlo često sam ih pitao: zašto prihvaćaju te komade erarnog zemljišta od kojih nemaju apsolutno nikakve koristi. Šta više, obično imaju neugodnosti, jer im šumske vlasti brane da to zemljište prisvajaju, ruše im ograde, pozivaju ih na sud i kažnjavaju zbog štete koje nanose šumama. Oni se obično brane, da im je broj kućne čeljadi velik i da nema dovoljno posla na ono malo ziratnog zemljišta što ga imaju. Ni prihod sa zemljišta ne može ih ishraniti. Stoga, vele, da su prinuđeni, da prihvaćaju erarnu zemlju, makar bila i slaba, da bi, s jedne strane na novim ziratima zaposlili suvišnu kućnu radnu snagu, a s druge strane, da bi povećali prihode za svoje kućne potrebe. Od stoke, kako je već naprijed rečeno, drže najviše goveda i ovce. Goveda su domaća, sitna, slabo razvijena, sa slabom radnom sposobnosti i sa malom produkcijom. Težina krava kreće se od 150 do 200 kg. Goveče, koje ovdje prevlađuje, jeste sive do prljavo-bijele dlake. Ima dosta i stepskog govečeta, ali to su većinom volovi, koje zbog rada kupuju u sjevernim predjelima Bosne. Krave muzu u najboljem slučaju 7—8 mjeseca. Obično suše po 5 do 4 mjeseca u godini. Maksimalna količina mlijeka koju može, uz uobi- čajenu hranu, da dadne domaća krava u ovim predjelima iznosi 1000—1200 litara godišnje. Tu treba naravno ubrojiti i onu količinu mlijeka, koja se upotrebi za othranu teleta. Kravu odmah muzu po telenju, a tele puštaju samo toliko pod kravu da navuče mlijeko, kad hoće da muzu, i da posisa ono što je ostalo iza mužnje. Veoma je slaba njega teleta, pa se stoga na njemu brzo pokažu znaci slabe ishrane i njege. Rijetko se kada može vidjeti dobro odgojeno i dobro razvijeno domaće tele. Goveda se hrane i goje uopšte, vrlo primitivno. Goveče je najveći dio godine na paši. I u zimskim mjesecima, kada je zemlja pokrivena snijegom, ono je često primorano, da ispod snijega traži sebi hranu ili da brsti mladice sa grmlja i drveća. U proljeće, dok se ne zazeleni trava po livadama, jedina mu je hrana suvo lišće i mladice šumskog drveća. I uz onako oskudnu hranu goveda su veoma otporna i izdržljiva. Zimske periode gladi, koje su skoro redovne, ona veoma dobro izdrže, a u proljeće se na dosta slabim pašama brzo oporave. Dosta su otporna i protiv bolesti. Ponajčešća je bolest metilj. Ali, kao što profesor Adamec u svome djelu »Monographie des illyrischen Rindes« ističe, i u onim slučajevima, gdje je metilj već potpuno razorio jetru, goveče ne pokazuje spoljnih znakova bolesti i malaksalosti. Od bolesti su još česti prostrel (Anthrax) i mokrenje krvi. Iza govečeta najveću privrednu vrijednost ima ovca. Ona pripada domaćoj ovci sa prugim runom. Po spoljašnjim biljezima i po odlikama ona prestavlja mješavinu srednje bosanske ovce, t. j. vlašićke, kupreške i privorske. Po svojoj genezi ovdašnja ovca bi trebala da bude naša najbolja ovca, jer nastaje stalnim miješanjem i ukrštanjem naših najboljih sojeva. Naročito je dobar soj ovce iz predjela Privora; to je svakako najkrupniji soj bosanske ovce. Ugojeni ovnovi mogu dostići težinu od 100—110 kg. Prije rata bio je ovaj soj prilično raširen u cijeloj ekspozituri gornjo-vakufskoj. Stočarski odsjek poljoprivrednoga odjeljenja brinuo se o gojenju i rasplođavanju ovoga soja. Nastojalo se, da se održi u čistoj krvi i da se što više razmnožava. Danas se o tome ne vodi računa. Održavanje čistokrvne privorske ovce spalo je na nekoliko razumnijih i jačih domaćina u samome Privoru. Ovnovi imaju velike zavijene rogove, ovca je većinom bez rogova. Lice i noge pokrivene su samo kratkom dlakom. Runo je sastavljeno od jakih čunastih spletova rudih i prugih vlasi, a podijeljeno je duž hrptenice dubokim razdiokom desno i lijevo. Planinsko stočarenje. Goveda i ovce čine ne samo najglavniji nego i najveći dio blaga što ga stočari istjeruju na planinske paše. Po podacima koje sam dobio od samih stočara na planinama a koje sam popunio sa podacima dobivenim od šumskih uprava u Fojnici i Bugojnu, izađe ljeti na planine Vranicu, Matorac i Šćit oko 20.000 ovaca sa janjcima, 5000 koza sa jaradima, 10.000 goveda, 1500 konja i 100—150 komada svinja. I sitnu i krupnu stoku t. j. ovce i goveda (izuzev surek), izgone na planinu obično prvih dana mjeseca juna ili, kako oni računaju, nedelju dana prije ili nedelju dana poslije Duhova. Sa izgonom stoke, specijalno ovaca, čekaju obično dok se ovce pojanje, što biva najkašnje u mjesecu aprilu. Dok se janjci oporave i ojačaju, a na planinama popusti hladnoća, prispije i doba da se dižu na planine. U nekim izuzetnim slučajevima počinju da se izdižu na planinu već u drugoj polovini maja, na pr. na stan Vranicu. Kada se ovce pojanje, za dvije, za tri nedelje ne muzu ih, nego svo mlijeko ostavljaju janjcima. Iza toga vremena počnu musti ovce, ali i tada pripuštaju janjce, da podoje prije i da odoje poslije mužnje. Tako rade sve dok ne izađu na planinu. Na planini drže sve zajedno t. j. i ovce i janjce, jednu nedelju dana, a onda odluče janjce. Ako nema dosta janjaca, spreme ih odmah kućama, a ako ih ima dosta, onda sastave janjce od više koliba zajedno pa ih predadu zajedničkim čobanima na čuvanje. Od tada drže zasebno na paši ovce, a zasebno janjce. Isto tako, pošto jarad odluče od koza pomiješaju ih s janjcima i čuvaju zajedno. U početku izlaska na planinu, t. j. od dana izgona pa do Ivanj-dana (24. juna) postupaju sa ovcama ovako. Izjutra ispuste ovce iz torova na pašu i drže ih 1½—2 sata na paši. To puštanje zove se puštanje ovaca »na popasak«. Iza popaska dogone ovce u torove, pomuzu ih i onda ih ponovno puštaju na pašu. Ova druga paša zove se »na vazdanak«. U veče sjave ovce u torove i muzu ih po drugi put. Tako rade do Ivanj-dana. Od Ivanj- dana ne puštaju ovce na popasak, nego ih najprije pomuzu pa tek onda ispuste na pašu, na kojoj ostanu sve do večeri. Kada sjave ovce u torove, onda maje sjednu pred torna vrata s posudom za mužnju, a čobani im upuštaju jednu po jednu ovcu da je pomuzu. U svim kolibama na ovim planinama maje su žene. Rijetko je gdje, i to češće u muslimanskim kolibama, i muško maja. Posuda u koju muzu mlijeko zove se kablić (v. sl. br. 6). To je drvena posuda koja nema ručke, nego preko sredine drvenu priječku. Za mužnju se upotrebljava još jedna posuda koja ima ručku; ta se posuda zove diježva. (v. sl. br. 7). Kablić se upotrebljava više za mužnju ovaca, a diježva više za mužnju krava. Svježe mlijeko (jomužu) nose maje u kolibu, pa ga procijede kroz cijedku ili cjedilo, koje je napravljeno od žice, a može da bude i od konjske dlake. Mlijeko cijede u poveći kotao, čija se veličina ravna prema broju ovaca. Kotao je bakren, ali se u novije vrijeme često viđa i gvozden emajliran. Stočari zovu ovo emajlirano suđe »zeleno suđe«. Na stanu Vranici zovu bakren kotao, u kome uzvaruju jomužu, »karavan«. Jomužu najprije uzvare na ognjištu, pa je onda razliju u drvene sudove, koji se zovu škipovi (v. sl. br. 8). Mlijeko se u škipove razlijeva radi toga, da se ohladi i da se na njemu uhvati kajmak. U škipovima se drži mlijeko 24 sata. Dulje se, osobito za vrijeme ljetnih vrućina, ne smije držati otvoreno u škipovima, jer se počne kvariti, i mlijeko i kajmak. Kada nastupi hladnije vrijeme, drže i po dva dana mlijeko u škipovima, jer se uhvati bolji i deblji kajmak. Kad se kajmak uhvati, maja ga skuplja iz pojedinih škipova u jedan veći škip; i kada sav kajmak pokupi, onda ga meće u stap (v. sl. br. 9). To je dug i koničan drveni sud u kome se mete kajmak, da se izmete mlado maslo. Osim masla dobivaju pri metenju i mlaćenicu. To je mliječna tečnost u kojoj ostane još 1 do 1½ masti. Dobiveno maslo sole i ostavljaju u drveni sud koji zovu čabrić ili kačić (v. sl. br. 10). Kada se nakupi više masla, onda ga pretapaju i ostavljaju u drugi veći drveni sud Ovaj sud zovu masleni kačić (v. sl. br. 11). Pretopljeno i procijeđeno maslo sasiplju često u čiste limene kante. Ovako, u kante, procijeđeno maslo spremno je za prodaju. Iza pretopljenog masla ostaje na dnu suda trova. To je polumasna sirasta masa, koju miješaju s kukuruznim brašnom i jedu. Mlaćenice što ostaju iza metenja kajmaka, troše odmah za jelo. Ako ima mnogo mlaćenice daju ih krmadima i psima. Kad ih daju krmadima, miješaju ih sa mekinjama, a za pse obično naprave puru od kukuruzna brašna pa je izmiješaju sa mlaćenicama. Mlijeko koje im ostane u škipovima, pošto maje pokupe kajmak, metnu na vatru i ugriju da ga zasire. Siri se na taj način, da se u umlačeno mlijeko metne sirište. Sirište prave obično od životinjskog sirišta. Vele da je najbolje svinjsko sirište, a može da bude i od ovna i od jarca. Ne valja im sirište od mladoga janjeta ili uopšte od mladoga živinčeta. Sirište drže u drvenom sudu i stalno ga zaljevaju sirutkom, koju upotrebljavaju kad hoće da zakisele mlijeko za sir. Nemaju tačnu mjeru koliko treba sirišta da zakisele mlijeko, ali uzimaju po prilici, jedan do dva decilitra sirišta na 8 do 10 litara mlijeka. Čim pomiješaju sirište sa mlijekom i ono se prosiri, ocijede sirutku, a sir meću u suđe da se ocijedi. Kasnije ga iscijede još jače pristiskujući ga drvenim kašikama, pa ga onda meću u sudove. Sir ne meću u krpe, ako ga prave od oplavljenog mlijeka, nego samo ako je od cijelog mlijeka, t. j. ako je masni sir. Obični posni sir skupljaju najprije u manje kace, a kada se ove napune, prenose ga u veće kace. Kada ga vade u veće kace, onda vele da »natiru« sir. Taj izraz dolazi otuda što sir iz manjih kačica vade i taru između dlanova, da bi ga što jače izmrvili. Kad ovaj sir zbijaju u veće kačice služe se drvenim maljem, koji zovu tokmak. Natirući i zbijajući sir dobro ga sole. Kada sir dobro nabiju u kacu, onda ga pritisnu teškim kamenom i zaliju sirutkom. Sirutku često obnavljaju i nadoljevaju. Vele da sir pozeleni, ako to ne rade. Kačicu u kojoj drže sir zovu sirna kačica. Ima još jedna vrsta sira, koju zovu Bjelave. Taj sir dobiva se iz mlaćenica. Kada se mlaćenice metnu na vatru, da se umlače, onda se iz njih izluči sirasta masa. To se saspe u krpe, pa se ocijedi sirutka. Dobiveni sir zove se bjelave. To je najslabiji sir, koji se obično odmah troši. Maslo i sir pored vune, glavni su proizvodi koje stočari s naših planina nose svojim kućama. Produkcija tih proizvoda vrlo je slaba. Računa se obično, da od jedne ovce mogu dobiti 1½ kg masla, 10 kg sira posnog i 1½ do 2 kg neoprane vune. Maslo u većini slučajeva ponovo cijede kod kuće pa ga onda prodaju. Sir obično ostavljaju za svoju kućnu potrebu. Ovčiju vunu upotrebljavaju najviše za svoju kućnu potrebu, obično za tkanje suknenih tkanina od kojih prave sebi odijela. Osim toga tu vunu upotrebljavaju i kao osnovu za ćebad (pokrivače). Janjeću vunu upotrebljavaju obično za punjenje jastuka i dušeka. Prerađenu upotrebljavaju samo kao poutku. Život stočara vrlo je primitivan i težak. Stanovi su im i u njihovim stalnim naseljima, u selima, u većini slučajeva vrlo slabi. Kuće ili su brvnare ili od šepera. Kuća se dijeli u dva odjela. Prednji dio cijele zgrade u koju se ulazi iz dvorišta i u kome se nalazi ognjište, zove se kuća. Ovaj dio zgrade je bez tavana. Iz kuće se ulazi u sobu. to je drugi pregradak zgrade. Soba ima različite veličine, već prema broju čeljadi. Ona ima tavan, ali nema poda, ili ga rijetko kada ima. Dno sobe, kao i dno kuće, većinom je nabijeno zemljom. U sobama se obično nalazi po jedan ili po dva prozorčića. U najviše slučajeva zalijepljeni su hartijom, a često i čvrsto zakucani, da se ne mogu otvoriti. U planinama je taj kućni život još gori. Kolibe su vrlo tijesne. U njih se preko noći zavuče čeljad, kao u pećine, samo da se zaštite od nevremena i od hladnoće. Kao što po kućama sva čeljad spava u jednoj sobi, tako i u planinskim kolibama svi stanari jedne kolibe spavaju naredani oko ognjišta. Ne svlače se već spavaju onako kako su i po danu obučeni. Samo što se izuju. Hrane se oskudno. Najobičnija im je hrana pura. To je kukuruzno brašno zakuvano s vodom. Rijetko kada zamaste puru. Obično je zaljevaju sa slatkim mlijekom, ili sa sirutkom, ili sa mlaćenicom. Puru izruče u jedan čanak, a mlijeko u drugi, pa onda drvenim kašikama zahvataju puru i zaljevaju mlijekom. Po katkada, naročito kad im dođe gost, prave i cicvaru i pitu. Cicvara je jelo od pšeničnoga brašna i masnog sira. Vrlo je dobro i snažno jelo. Pitu obi čno prave od pšeničnoga brašna, sira i kajmaka. Najbolja im je pita koja se pravi od bijelog pšeničnog brašna razvijenog u jufke, koje ispune kajmakom, sirom, jajima, pa zaliju ocjedinama od mlaćenice. Od posuđa nalazi se u kolibi još i ovo: sirišnjak, u kom se drži sirište, bukara, za držanje mlijeka koje se troši preko dana, susak, kašika za grabljenje mlijeka. To je velika kašika od lima ili od bakra. Za uspremu jestiva nalazi se ovo posuđe: ambar, drven sanduk za držanje brašna (pšeničnog, ječmenog ili kukuruznog), naćve, također drven sanduk samo plići, za miješenje hljeba, sinija, drven oniski sto, stolac, na koji se postavlja jelo. Sinija je obično okrugla u priječniku od 80—100 cm. Jelo kutarisavaju (vade) i jedu drvenim kašikama. Viljušaka nemaju odnosno ne upotrebljavaju ih. Hljeb obično lome rukom. Rijetko kada da ga režu nožem. Prave ga većinom od kukuruzna brašna, rijeđe od pšenična ili od ječmena. Od pšenice prave obično samo pogače i pite, a od ječma prave hljeb samo kada nestane kukuruzna brašna. Jelo je većinom tjesteno, pomiješano sa bijelim mrsom; mlijekom, kajmakom ili sirom. Mesa jedu vrlo malo ili nikako. Sve što im treba od jela donose od svojih kuća. Vodu drže u fučijama. To je manji drven sud konična oblika i s ručkom. Vodu donose, naročito ako je izvor daleko, u sudu koji se zove brema. Brema je duga i sa strana sploštena. Vodu, koju piju, naljevaju u manje zemljane sudove, testije. Iz njih piju bez čaša. Od kućnog oruđa nalazi se još mećaja, štap s kojim se mete maslo u stapu, tokmak, kijača s kojom se nabija sir u kace, i oklagija, drven štap s kojim se razvija tijesto za pitu. Nema kolibe u kojoj se uz ognjište ne nalaze đezvenjaci, ibrici i fildžani kao neminovni pribor za kavu. Ne može se govoriti o nekom duševnom zanimanju ovih stočara. Najveći dio dana provedu ili oko čuvanja stoke, ili oko spremanja i prerađivanja stočnih proizvoda. Ipak, s vremena na vrijeme, čobani se sastaju na određena zbirališta i tu se zabavljaju i razonode. Skoro kod svakoga većeg pašnjaka ima zborno mjesto, gdje se obično sakupe sa svojom stokom pa zameću razne igre. Ponajčešće se bacaju kamena s ramena, hrvu, skaču skoka ili puštaju svoje bikove da se bodu (vidi Dernečište). Ima i godišnjih skupova. Tako na pr., ima za sve katolike stočare godišnja molitva na Vran-Kamenu pod Matorcem. Na tu molitvu dođu ne samo stočari iz sviju stanova koji se unaokolo nalaze (Lijeva Rijeka, Prokoški, Tješilski, Kotlov Do, Fojnički, Fratarski i Gvožđanski) nego dođe mnogo svijeta i iz okolnih sela, pa čak i iz gradova Fojnice i Kiseljaka. Molitvu održavaju fratri iz fojničkog manastira. Fratrima, koji drže molitvu, daju kao bir od svake kolibe po jedan sir i po jednu kašiku masla. Socijalne i kooperativne ustanove niti poznaju stočari niti ih imaju. Naročito se osjeća nedostatak jedne zadruge za preradu mlijeka. Na ovaj način kako oni sada prerađuju mlijeko ne samo da se ne iskoristi dobivena količina mlijeka onako kako bi se mogla iskoristiti nego ni dobiveni proizvodi nijesu izrađeni tako da bi mogli na domaćim tržištima postići povoljne cijene. Napomena: Navodi o korištenoj literaturi, i objašnjenja uz tekst, nalaze se i u bilješkama u izvorniku.