Stanovi Korita. Ovim stanovima prilaz je najzgodniji sa zapadne strane planine Vranice. Pošavši zajedno sa pratnjom od Gornjeg Vakufa došli smo najprije do sela Bistrice, u pravcu sjeverozapadnome, a odatle uz rijeku Bistricu sve do potoka Suvodola. Idući uz taj potok, otprilike 1½ sat, došli smo do t. zv. Dedine Žege, pa onda u pravcu JI, od potoka Suvodola, kroz Dedinu Žegu, Međeđi Dolac i Zapade došli smo do stanova Korita. Stočari koji izgone stoku na ovaj stan ne služe se tim putem, kad izgone stoku. Oni se služe stočnim putem koji ide od njihovih sela, Krupe i Vršća, JI ispod visa Rog, preko Zlatnog Guvna do Korita. Uspon iz njihovih sela isto je tako strm i težak kao što je uspon od Suvodola, Dedinom Žegom i Međeđim Dolcem. Sa visine njihovih sela, koja se kreće između 700—750 m. treba se, u udaljenosti od 6—7 km., ispeti na 1650 m. Na toj se nadmorskoj visini nalaze stanovi Korita. Kolibe su smještene u jednom kotlu koji opasuju: sa SI široka pleć i vrhunac Rosin 2060 m., sa JZ Špilje, sa I visoravan Smrdivoda, a sa Z vis Rog (1729 m.). Sa sjeverne strane zatvara stan kosa Šupljike, s koje je veoma širok i lijep vidik. Odatle se vide u velikoj daljini ogranci Vlašić-planine. Položaj stana nije zgodan, a ni lijep. I voda im je dosta daleko. Povoljan je sa stanovišta ishrane stoke, jer se svuda unaokolo nalaze prostrane i dobre paše. U Koritama imade 16 koliba, i to: 8 muslimanskih i 8 katoličkih. Kolibe su grupisane prema vjeri. U gornjem dijelu stana, pod Malim Rosinom, nalaze se muslimanske kolibe. U donjem dijelu stana, čim se iziđe iz duboke doline Međeđeg Dolca, nalaze se katoličke kolibe. Muslimanske su kolibe ove: 2 porodice Begovića, 2 porodice Džambo, 1 Sulje Bilanovića, 1 Idriza Muse, 1 Ale Ajkića, 1 Ibre Šećunovića, 1 Amde Hajdarovića, 1 Omera Puljarge i 1 porodice Gafića. Od ovih 11 koliba u godini 1930 nijesu bile nastanjene koliba Agana Bilanovića, Omera Puljarge i porodice Gafića. Tako je u svemu bilo nastanjeno samo 8 koliba. Svi muslimanski stočari dolaze iz sela Vrsje (ili Vršće) koje leži JZ od Gornjeg Vakufa. Katoličkih koliba imade 8, i to: 3 kolibe porodice Batinića i 5 koliba porodice Minića. Batinići su iz sela Krupe a Minići iz sela Vrsja. Stanovnici sela Vrsje i Krupa, imadu od vajkada besplatno pravo paše na ovome stanu. Njihovo pravo paše prostorno obuhvata prema sjeveru Mali Rosin, sve do vrha, prema istoku širi se do Devetaka, prema jugu do Rasoja i prema zapadu do ziratnih zemalja nihovih sela. Pašnjake ili kako oni vele »paskule« dan danas iskorišćuju samo sa stokom, dok su prije njihovi stari imali na tim pašama i svoje zirate. Suljo Begović priča mi, da su njegovi stari tu sijali ječam i da se i danas poznaju mjesta na kojima je zemlja obrađivana i zasijavana. Po starim nazivima poznaje se da je tu nekada postojalo pravo kosidbe trave. Postoje i danas nazivi: Begovića Pod i Brnića Pod, po kojima se može zaključiti, da su te porodice na tim mjestima kosile travu. Po Suljinom pričanju, to pravo ziraćenja zemlje na pašama postojalo je za vrijeme turske uprave Bosnom sve dotle, dok se pojedine porodice, koje su imale pravo paše nijesu počele tužiti da im sve više i više otimaju paskule i pretvaraju u ziratne zemlje. Tada su, veli, izišli izaslanici turskih vlasti koji su oborili sve ograde i pustili stoku u zirate. Otada se više nije niko usuđivao da ponovno ograđuje zemlju i da je obrađuje. Prema ovome kazivanju nije ni tada bilo dozvoljeno pretvarati te planinske pašnjake u oranice i livade. To su samo neke jače porodice samovlasno ograđivale dijelove paše i pretvarali ih u svoje zirate. Muslimani drže na pašama goveda, ovce i konje. Katolici drže pored pomenutih vrsta stoke još i svinje, ali ih ne smiju puštati na pašu, nego ih zatvaraju u ograde oko svojih koliba. Držanju svinja na pašama muslimani prigovaraju i žele da se to zabrani. Ovome zahtjevu trebalo bi zaista i udovoljiti. Ne samo radi zadovoljenja muslimana, nego i zbog čuvanja i održavanja paše. Svinje ruju i kvare busen. Ali držanje svinja u ogradama, oko koliba, s privrednoga stanovišta, sasma je na mjestu i rentabilno je. Ni jedna druga vrsta stoke ne može tako dobro iskoristiti sirutku i druge otpatke pri preradi mlijeka kao što mogu svinje. Sve su kolibe građene od brvana. »Usik od brvana«. Krov je pokriven daskom koju zovu šindra. Većina koliba je na dumu, samo su tri na lastavicu (v.sl. 1 i 2). Nazivi pojedinih dijelova kolibe su isti kao i u drugim stanovima. (Ognjište, kreveta, vinčanica, rogovi, baskije, pantra ili prička koja spaja rogove). Unutrašnjost kolibe sastoji se iz dva nepregrađena dijela, jednog, gdje se nalazi ognjište i kreveta, i drugog, gdje je smješten sav pribor za čuvanje i preradu mlijeka. Prvi dio zove se koliba, a drugi dio mličnjak (vidi sl. br. 3). Muslimanske kolibe su čistije nego katoličke. U njihovim kolibama, naročito kod bogatijih porodica, po krevetima su prostrti ćilimi; imaju i jastuke i pokrivače. Uz samu kolibu je napravljen telećak u kome drže telad odmah pošto se krave otele i kada je ružno vrijeme. Oko kolibe se nalaze torovi sagrađeni od baskija i pruća. U torovima drže ovce preko noći. Pored tora za ovce nalazi se i manji tor za janjce (janjećak) u kome zatvaraju preko noći janjce, pošto ih odluče od ovaca. Janjce odbijaju od ovaca na jednu nedelju dana pred dernek (sajam), t. j. na jednu nedelju dana pred Petrov-dan. (Dernek je vašar [sajam] koji se o Petrovu-danu drži u Gornjem Vakufu). Ovce im se janje pod konac marta i početkom aprila, ili, po njihovu kazivanju, na tri nedelje pred Jurjevdan (23 aprila po nov. kal.). Poslije janjenja drže ovce s janjcima po prilici 1½ mjesec. Tada ih puštaju zajednički na pašu koja se nalazi oko njihovih sela. Ovce istjeruju na planinu već oko starog Jurjeva, 6 maja. Po stanovima — pašama stana Korita nije tada još svuda okopnio snijeg, naročito u osojnim položajima, ali su prisojne strane već okopnile i trava potjerala, te ovce imadu šta da pasu. Kada iziđu na planinu, drže ovce i janjce najviše 10 dana zajedno, a onda ih počnu odlučivati. Od tada puštaju janjce samo izjutra i uveče da podoje ovce, i to poslije mužnje. To traje sve do pred Petrov-dan (29 juna po star. kal.). Na jednu nedelju dana prije Petrova odbiju janjce, i otada ih gone posebno na pašu. To zasebno gonjenje na pašu traje sve do Ilina-dana (do Aliđuna), (2 avgusta po nov. kal.). Onda ih opet sastave i zajednički puštaju na pašu. Ovce šišaju koncem juna a janjce šišaju oko katoličkog Ilin-dana (20 jula). Sa odrasle ovce mogu da dobiju 3—3.50 kg. a od nekih 5 kg. neoprane vune. Ali se poprečno računa s ovce na ovcu 3 kg. neoprane vune. Soj njihovih ovaca potpuno je jednak sa privorskom ovcom, samo oni svoje ovce nazivaju vrske ovce, prema selu Vrsje kod Gor. Vakufa. Najbolje ovce ove vrste u selu Vrsje ima danas Omer-Hodža Begović. Suljo Begović, koji pripada istoj porodici, kaže mi, da najbolji njihov ovan može da bude težak 50 kg. žive vage, a ovca može da bude 30—35 kg. žive vage. Oni svoje ovnove prodaju kao rasplodne ovnove dosta skupo. Za jednog mogu da dobiju po 500.— Dinara. Ovce puštaju izjutra najprije na popasak, pa ih onda muzu. Tako rade sve do starog Ilina-dana (2 avgusta do Aliđuna). Od Ilina-dana ne puštaju ih na popasak, nego ih pomuzu odmah izjutra, pa ih istjeruju na pašu i ostave sve do noći. Pod noć ih sjave u torove i muzu po drugi put. Računaju da ovce može da dadne za cijelo vrijeme mužnje, ako je bolja, ¾ litre, a ako je slabija ½ litre mlijeka na dan. Prosječno računaju da za cijelo vrijeme držanja na planini dobivaju po ovci ½ litre mlijeka dnevno. Mlijeko upotrebljavaju za maslo i sir. Od odrasle ovce mogu za cijelu periodu držanja na planini dobiti jedan kilogram masla i 10 kg sira.Od oplavljenog mlijeka prave sir. Sirenje vrše sa kupovnom majom. Ovu maju troše od nazad tri godine. Tačnu mjeru za uporebu maje neznaju. Koto u kome uzvaruju mlijeko skoro je u svim kolibama od bakra. Zeleno suđe, tj. emajlirano limeno suđe, ne upotrebljavaju. Kažu da se u njemu provaruje mlijeko. Od suđa kojim se služe pri preradi mlijeka imadu: škipove, susak, kabo, dižvu, maslenu kačicu i sirnu kačicu. Od blaga imadu na ovim stanovnma iko 1000 ovaca i oko 250 goveda. Vele, da su im bolesti, naročito ospice, pomorile mnogo ovaca. Svi stanari na ovom stanu ne plaćaju ni pašarinu ni kolibarinu, jer njihova sela uživaju pravo paše na ovom stanu od vajkada. Ždrimački stanovi. U kotlini Rasohe ili Rasoje nalaze se dvije kolibe koje pripadaju ždrimačkim stanovima. To su kolibe Josipa Perića i Mije Katušića iz Ždrimaca. Ima još jedna koliba Joze Vukadina, ali je nenastanjena. Iz sela Ždrimaca imadu osim toga svoje kolibe na stanu Radovini: Nikola i Mate Perić po 1 kolibu, po 1 kolibu porodica Vukadina, porodica Katušića i porodica Žuljevića. Svi su katolici. Osim njih imadu na Radovini i 3 muslimanske kolibe: porodice Čatića, Trkića i Avde Grice. Iz sela Ždrimaca bilo je nekada na Rasoju i na Radovini oko 30 koliba. Poslijednjih godina mnoge su kolibe napuštene, jer njihovi stanari ne izlaze na planinu. Po kazivanju Josipa Perića, Ždrimci su znatno osiromašili blagom. Glavni je uzrok u tome što su dosadanji vlasnici zemlje, age i begovi, isprodavali mnogo zemlje. Cijelo Ždrimačko Polje bilo je u rukama muslimanskih posjednika. Te zemlje kupovali su ponajviše sami seljaci iz Ždrimaca. Da bi došli do novaca, seljaci su u velikoj mjeri prodavali svoje ovce i goveda i tako su skoro ostali bez stoke. Isti Perić, kaže, da se znatno osjeća nazadak ne samo u stočarstvu nego i u obrađivanju zemlje, otkako su ostali bez stoke. Drugi je razlog siromašenju, dioba. Sve se izdijeli. Od nekadašnjih jakih i zadružnih porodica nastale su slabe i inokosne porodice, koje ne mogu ni ono da obrade što imaju. Pored toga, zdravi i snažni momci odlaze u šumske radnike. Tako se najbolja radna snaga gubi za samu zemljoradnju. Seljaci iz Ždrimaca izgone svoju stoku na planinu oko katoličkih Duhova i ostanu do Gospojine, t. j. do polovine avgusta. Boravak na planini udešavaju prema svojim poljskim poslovima, odnosno prema žetvi žita. Čim dignu usjeve te polja ostanu slobodna za paše, gone stoku sa planine u polje. Od sela Ždrimaca do stanova trebaju, otprilike jedan sat. Na planinu istjeraju oko 500 ovaca i 200—250 goveda. Oni su u stalnoj prepirci radi paše sa stočarima koji dođu iz srezova Zenice i Visoko. Ovi ih upravo potiskuju. Stan Radovinu skoro su im posve oteli. Stan Radovina, na kome se nalazi nekoliko koliba ždrimačkih, prima najvećim dijelom blago iz zeničkoga i visočkoga sreza. Iz zeničkog sreza nalaze se ove kolibe: Iz sela Drivuše: po 2 kolibe porodice Gujića i porodice Milešića i 1 koliba Miškovića Sime; Iz sela Viduše: po 1 koliba: Blagoja Markovića, Riste Sladojevića, Dake Nikolića i Pere Posavljaka; Iz sela Putovića po 1 koliba: Ibre Kasića i Jovice Đukića; Iz sela Mošćanice po 1 koliba: Đoke Hrvača i Janka Janjušića; Iz sela Vranduka po 2 kolibe: porodice Petrovića i porodice Nedića; Osim toga po 1 koliba Mihajla Cvijanovića i Alekse Kuzmina iz Bilješeva, Luke Erića iz Grablja i Petra Kolara iz Osojnice (Stranače). Iz visočkog sreza ima 5 koliba, i to: 1 Bogdana Gavrića iz Dobrinje. Boška Parina iz Kalapića, 2 porodice Masal iz Mokronoga i porodice Bajići iz Radovlja. Na Radovini ima i surek visočkog sreza u kome bude po 350—400 volova. Svi stočari iz sreza zeničkog i visočkog plaćaju pašarinu i kolibarinu. Za pašarinu plaćaju po ovci 2 dinara, a po govečetu 12.50 dinara. Od konja smiju izgoniti samo tovarne konje, alašu ne smiju. Krmad ne izgone nikako. Oni tvrde da su još za turskog vremena iz tih srezova izgonili stoku na Radovinu. Iz svojih sela idu na dvije strane prema planini Vranici. Od sela Viduše ide se pravo prema jugu seoskim putevima sve do Brestovskog. Više Brestovskoga sijeku busovački put i udaraju zapadno prema opštini Milodraž, pa odatle uz planinu Zahor. Sa Zahora spuste se Fojničkoj Rijeci, i onda uz Fojničku Rijeku kroz Prokos izlaze na Vranicu, i to ispod visa Stražice. Odatle se spuštaju kroz Sarajevska Vrata na Radovinu. Iz sela Drivuše, Putovića, Mošćanice, Grablja i Bilješeva spuštaju se dolinom rijeke Bosne u dolinu rijeke Lašve, pa od sela Lašve idu drumom sve do sela Busovače. Od Busovače okrenu stočnim putevima prema Busovačkom stanu na planini Šćitu. Tu prenoće, pa odatle preko Javorovače i Vlaške Ravni dolaze na Prokoško Jezero. Od Jezera idu kroz Sarajevska Vrata na Radovinu. I jedan i drugi put prevale za dva dana. Ako jediog dana pođu izjutra, stignu drugi dan na večer pred svoje kolibe. Radovina se nalazi na vrlo lijepom položaju. Sami stanovi se nalaze u jednoj dubodolini okruženoj sa sviju strana visokim kosama Krstaca, Devetaka, Rasoja i Loćike. Leži upravo među najvišim visovima planine Vranice. Pored samih koliba na Radovini ima vrlo dobro vrelo, Dragićeva voda. Osim toga teče pored stanova potok Radovina. Imaju izobilja vode, i za svoje potrebe, i za stoku. Sve su im kolibe građene od brvana. Većina ih je na lastavicu. Unutrašnji raspored kolibe je isti kao i na ostalim stanovima planine Vranice. Stočari izlaze na planinu između pravoslavnih i katoličkih Duhova. S volovima ostaju sve do Ilin-dana (2 avgusta), a sa ovcama se zadrže često i do pravoslavne Velike Gospojine. Ovaca istjeruju oko 2000, goveda oko 800. Iz sela Vranduka istjeruju samo jalove ovce i ovnove; goveda ne istjeruju. Stan Vrila, nalazi se duboko u potoku između visova Suvokleča, Krstaca i Rosina. Pod njima se nalaze paše Vrilskih stanova. Na ovim stanovima imaju 2 kolibe Kolaka, i to jedna koliba Joze Kolaka. a druga koliba Marka Kolaka. (Ova koliba pripada Ahmetu Mešiću). Niže njih imade još jedna koliba Stojana Batinića. Ovi planinari imaju svoje stalno stanovanje u Lužanima (opština Vrbasa, ispostava Gornji Vakuf). Od Lužana uzdižu se ispod Lužanskoga Brda pa na više Vučijom-Kosom, koja im ostane u desno. Odatle se kreću u pravcu istočnom na Tikvine, zatim na Zuberske Lazine, pa preko Goletice na Uložnicu. Sa Uložnice se spuštaju ispod Crvene zemlje i Bijele Gromile na Vrila. Ovaj put prevale sa stokom za 4—5 sati. Na stan izlaze o Ivanj-danu (24/6). Na pitanje zašto izlaze tako kasno, rekoše da je na ovoj strani Rosina i Vranice hladno. Snijeg se dugo drži, pa radi toga ne mogu ranije istjerati stoku. Izgone ovce, goveda i tovarne konje. Ne plaćaju pašarinu ni kolibarinu, jer od starine imaju pravo paše na ovom stanu. Na cijelom stanu imade 150—200 ovaca, oko 100 goveda i do 20 konja. I ovdje se tuže da su osiromašili i da nemaju blaga sada kao što su ga nekad imali. Nihovo selo je također već planina (oko 900 m.), ali ipak u njemu mogu da uspjevaju bijela žita, a u zaklonitim položajima i kukuruz, ali samo ako je godina kišna. Ako je godina sušna usjev izda jer su zemlje tanke. Livade imaju u Tikvini, ali im te livade nijesu najbolje kvalitete. Dok su kod kuća u svom selu, drže ovce i janjce zajedno sve do sv. Ante (13/6). Kada krenu na planinu onda odvoje janjce od ovaca i od tada ih puštaju da doje ovce samo prilikom muzenja (mužnje) izjutra i na večer. Ovce im se janje obično na jedan mjesec prije Jurjeva-dana, t. j. koncem marta i početkom aprila. Tako ojanjeno janje je teško od prilike 2 kg., dok odrastao i razvijen ovan može da bude težak i 50 kg. U istinu ovce im nijesu ništa sitnije nego vrške i privorske. Ovce muzu dva puta na dan. Do Ilin-dana (20/7) najprije ih puštaju na popasak, pa onda muzu. Od Ilin-dana ne puštaju ih na popasak, nego odmah izjutra pomuzu, a zatim izgone na pašu, gdje ostanu do večeri. Od mlijeka prave sir i maslo. To rade na isti način kao i u drugim kolibama ovih planina. Razliju ga u škipove, pa kad se uhvati kajmak, onda pokupe kajmak i metu ga, a mlijeko zasire. Za sirenje upotrebljavaju prirodno bravije ili svinjsko sirište. Prije no što uliju sirište u mlijeko izmjere toplotu prstom. Kada se usiri mlijeko, onda sir metnu u sudove da se ocijedi. Samo masni sir meću u krpu da se ocijedi. Domaćica Joze Kolaka, reče mi da je sirište najbolje, ako je od jalove i debele ovce ili koze. Kada se ocijedi sir, onda ga metnu u tubokove t. j. u forme od sahana ili od čanka, u kom se inače drži jelo. Poslije toga meću ga u sirnu kacu, naliju sirutkom i pritisnu kamenjem. Tako meću u kacu sir sve dok je ne napune, a onda sav taj sir ponovo vade, sitno izdrobe i dobro usole (obično na 6 kg. sira meću jednu šaku soli). Pošto izmješaju i izdrobe sir, onda ga slažu u drugu kacu i pri tom dobro nabijaju drvenim maljem (tokmakom). Ovo neki rade i kod kuće u svom selu, jer im je zgodnije. Kajmak metu u stapu, u kome je mećaja sa kolutom pri dnu. U stap može da stane 10—15 kg. kajmaka jer ga napune puna. Kad je ugodno vrijeme t. j. kad je toplo mogu jedan stap da izmetu od prilike za pola sata. Ali ako je hladno onda treba dulje mesti. Od 15 kg. kajmaka mogu da izmetu 5—7 kg. masla. Ne uzima se sasvim gust kajmak, nego se razblažuje sa hladnom varenikom, koja se nalazi skupa sa kajmakom. Od drugih mljekarskih sprava, koje upotrebljavaju u kolibi, nalazi se kotao, dižva, kabo, sirna kačica, maslena kačica, bukara (sud iz kog piju mlijeko ili vodu) i vučija (sud u kome drže vodu). Koliba je građena od brvana, na isti način kao što su i druge kolibe. Nazivi pojedinih dijelova kolibe isti su kao i kod drugih stanova: vinčanica, rožnik, baskije, šindra ili daska, pantra ili prička, i t. d. Pored ognjišta nalaze se kreveti. Na ovome stanu vidio sam u kolibi Joze Kolaka, da po krevetima prostiru slamnjače ispunjene slamom. Pokrivaju se ćebetom. Na Vrilima imade i srida (surek) koja se sastoji od goveda i konja. Ova srida pripada seljacima iz sela Lužana. Stan Uložnica. Na ovom stanu imaju dvije ljetne kolibe. Jedna je koliba Marka Škrabe, a druga koliba Josipa Ivankovića, oba iz sela Bistrice. Ovo su stanovi, na kojima drže ovce i goveda. Ima oko 150 ovaca. Na Uložnici glavna je paša za sridu sela Bistrice, Grnice i Saraj-Vilića. Ta srida se sastoji od volova, kojih imade oko 300, i konja, kojih imade oko 90. Karakteristično je za zapadnu stranu pl. Vranice odnosno za skupinu pašnjaka Rosin-Vranica, da pored letnih stanova sa kolibama, u kojima stanuju porodice i na kojima drže ovce i goveda za mužnju i za prikupljanje bijeloga mrsa, postoje pastirske kolibe u kojima stanuju inokosni pastiri, koji čuvaju tuđa goveda, ponajviše volove, ili konje ili jalove krave i ovce (jalovinje). Te stanove inokosnih pastira sa tuđim volovima, konjima ili jalovinjem zovu na ovoj strani srida, dok na istočnoj strani planine postoji naziv surek (prikazan posebno u Glasniku Zemaljskog Muzeja Sv. II. 1930 — Ljetni stanovi na planini Vranici, Matorcu i Šćitu). Srida se nalazi na pašnjacima Smrdi Voda, Bojačka Srida, Kolo, Smrčevica —Gunjačai i Uložnica. Djelomično, pored ovaca i krava za mužnju, nalazi se srida i na stanovima: Radovini i Vrilima. Smrdi Voda, se nalazi JI, od strane Korita. Na pašnjacima se nalazi srida opštine gornjo-vakufske — odmah uz ovu sridu nalazi se Bojačka srida, gdje izgone volove i konje opština vrbaska. I na jednu i na drugu sridu izgone stoku poslije svršenih proljetnih poljskih radova i zadrže je na planini do Bukovika t. j. do dana stočnoga sajma u Tomislav Gradu (Duvnu). Tovne volove gone sa planine direktno na sajam, da bi ih tovne i opravne bolje prodali. Sa stanom Radovinom veže se prema sjeveru pašnjak Kolo. Prema jugu i jugoistoku pruža se pašnjak Kolo sve do pod vis Loćiku i pod visoravan Plandišta. Na ovaj pašnjak izgone sridu iz sela visočkoga sreza, i to iz Haljanića, Bjelavića, Bijelog Polja i Seoca. Kolo je najljepši predjel planine Vranice. Sa ove prostrane visoravni otvara se širok vidik na sve njezine najviše vrhove: Krstac, Nadkrstac, Loćike, Treskavicu i Tikvu. U daljini, južno, vide se gorostasni masivi planina: Plase, Čvrsnice i Prenja. Pašnjaci su vrlo lijepi i dobri, samo nikad ne mogu da ishrane sve blago koje se na njih istjera, jer je broj blaga znatan i svake godine ga je sve više. Godišnje se nalazi na ovom pašnjaku 500 volova i 100 do 150 konja. Pošto niko ne vodi računa o popravci pašnjaka prirodna je pošljedica, da pašnjak iz godine u godinu postaje slabiji. Sa pašnjaka Kola prešli smo na visoku i široku pleć Plandišta (1820 m.) zatim smo se spustili duboko u Podplandište, pa odatle još niže u usku dolinu gornjega toka rijeke Vrbasa. Još prije mraka došli smo u selo Jeliće (940 m.), gdje smo prenoćili. Srida Smrčevica—Gunjača. Na Smrčevicu smo izašli od sela Jelića uz vrlo strmu kosu Obradovac, a zatim smo se preko livada sela Smrčevice penjali u jugo-istočnom pravcu uz široku i veliku kosu gdje se nalaze pašnjaci: Smrčevica—Gunjača. Stan se sastoji samo iz jedne kolibe, koja se nalazi s južne strane pod visom Gradcem (1846 m.). U kolibi prebivaju samo sridari, t. j. čobani koji čuvaju tuđe volove. Koliba je od brvana prazna i zapuštena. Osim ognjišta u sredini i jednog kotla nema nikakvog drugog namještaja. Obično čobani i ne spavaju u njoj. Više se nalaze oko torova, koji su nešto niže, pored potoka. U kolibu se sklanjaju samo za ružna vremena. Na ovaj stan izgone stoku seljaci iz sreza visočkog i fojničkog. Iz visočkoga sreza izgone goveda (volove) iz sela: Obre, Slapnica, Brežani, Lješevo, Arnautovići, Puzići, Seoce i Mokronoge. Iz svih ovih sela sakupi se oko 100—150 volova. Iz sreza fojničkog izgone volove sela: Crnići, Štitovo, Orahovo, Ostružnica, Podstinje, Višnjica i Palež. Iz svih ovih sela sakupi se isto kao i u prvom slučaju, 100—150 volova. Paše se nalaze po prostranim kosama, na visini između 1800 i 1900 metara. Položaj pašnjaka je vrlo lijep. Ima dosta žive vode koja teče u dva kraka kroz pašnjak. Jedan krak dolazi od jugo-istoka, a drugi od juga. Voda je dobra i stalna, t. j. ne presušuje ni za vrijeme vrućeg i sušnog ljeta. Od Smrčevačkih torova išli smo u južnom pravcu najprije uz potok, koji teče pored torova, pa smo onda okrenuli prema istoku i sjevero-istoku preko kose Gunjače koja dijeli visočke i fojničke pašnjake od konjičkih. Kada smo prešli tu međašnu kosu, došli smo u prostranu kotlinu zvanu Udolica, koja se u obliku polukruga proteže od Gunjače pa sve do pod Vitrušu (1911 m.) i Vaganj (1721 m.). U toj Udolici nalaze se pašnjaci sreza konjičkog, sve do Radmanića-Vrela i Marine Strane. Srida Uložnica imade oko 300 volova i oko 90 konja. Ovu sridu istjeruju sela Bistrica, Grnica i Saraj-Vilić koja se nalaze sjevero-zapadno od Gornjeg Vakufa. Sridu čuvaju četiri sridara (pastira) koji stanuju u jednoj zajedničkoj kolibi. Na planinu istjeruju sridu ovim putem: najprije idu uz rijeku Bistricu sve do vrela Zagajnice, odatle krenu u desno ispod Koprivnice i Palina, pa onda istočno prema Uložnici. Taj put prevale za 3 sata. Paša je dosta dobra naročito ove godine, pošto je cijelo ljeto padala kiša. Lanjske godine bila je paša, po kazivanju pastira, vrlo loša, jer je godina bila sušna. Vrelo s koga donose vodu zove se Stupčevo vrelo, koje je od kolibe udaljeno otprilike 10 minuta. Važno je istaknuti da ove pašnjake na koje se istjeruje srida iz godine u godinu potiskuju i prihvataju privatni zirati. Pašnjak Kolo n. pr. osvaja s jedne strane selo Dobrošin a s druge strane sela Svilići i Crkvice. Pašnjak Smrčevicu-Gunjaču osvajaju zirati sela Smrčevice. Dakle i ovde vidimo onaj isti proces potiskivanja planinskih stočara sa pašnjaka blizu stalnim naseljima na pašnjake visoko i duboko u planinu. Isti slučaj kao što sam ga zabilježio u Zelen-gori. Šilio se tiče same sride, ja smatram da je ona neki rudimenat pravog planinskog stočarenja. Čim sitna stoka brojno toliko opane, da pojedina gazdinstva ne mogu ni po 20 komada brava (ovaca) sastaviti, napušta se izdig na planinu. Onda se izgoni samo jalovinje (jalove ovce i krave) i volovi i konji preko ljeta na planinu sa ciljem, da se blago na planinama utovi, da bi se tada bolje prodalo. Na planinu Romaniju izgone danas samo radne volove iz sarajevskog i visočkoga sreza dok su prije izgonili i stoku za mužnju. Na plalninu Konjuh, u srezu kladanjskom (Drinska banovina) izgone također samo volove i ako su, što sam pripitivanjem ustanovio, na tu planinu nekada izgonili sve vrste stoke i sakupljali bijeli mrs. Kada su paše dobre, a to je onda kada ljeto nije posve sušno, utove se volovi, na planini, da ih je milina pogledati. Na taj način rešavaju ovi planinski stočari lako i jednostavno tovljenje blaga određenog za prodaju. U današnjim danima, kada su nastupila teška vremena za poljoprivrednu proizvodnju, a naročito za unovčavanje stoke, ovaj način ishrane nije samo lak nego i najrentabilniji. Rentabilnost bi se ta dala i povećati, kada bi iskorišćavanje pašnjaka bilo racionalnije i kada bi bila bolja cjelokupna upotreba pašnjaka, i sa administrativnog i sa tehničkog stanovišta. Sa stanovišta administrativnoga treba u prvom redu stočarima osigurati nesmetane prolaze do planina. Zatim treba urediti prava paše za pojedina sela i rajonirati im pašnjake, pojilišta i česme, da ne dolazi do svađe i borbe između njih samih zbog zadiranja u tuđi rajon. Sa strane šumskih vlasti treba liberalnije riješiti pitanje služnosti drvetom za gradnju i gorivo. Poljoprivredno-tehnička pitanja su do danas ostala potpuno neuređena, i ostaće sve dotle neuređena dok o njima ne budu poveli računa sami poljoprivredni stručnjaci. Ta su pitanja veoma važna za održanje i iskorišćavanje paša, a tiču se ispitivanja kakvoće pašnjaka, popravljanja paše, snabdjevanja ljudi i stoke vodom, racionalnije prerade dobivenih količina mlijeka, stvaranja zadružnih mljekara i sirara, popravljanja stočnog materijala i t. d. Čobane koji čuvaju sridu zovu sridari. Sridara bira opština, koja ima pravo paše. Obično se javi više njih za sridara pa ih onda opština bira prema tome koji je jeftiniji i za koga se zna da je vještiji i pažljiviji u čuvanju marve i stoke. Sridar dobiva od jednog vola Din. 20.— i to: 18.— u novcu i Din. 2.— u brašnu (1 kg.). Za konje dobivaju Din. 25.— Život sridara je vrlo težak i zapravo bijedan. Ti ljudi provedu po 2—2½ mjeseca na planini i žive pretežno od samog hljeba ječmena ili kukuruzna. Samo kadikad mogu da dobiju mlijeka i to ako se nalaze u blizini koliba nastanjenih stočarima, koji skupljaju bijeli mrs. Stanovi (staje) na Zec-Planini. (Vidi kartu br. 2) Jugoistočno od Vranice pl. pruža se Zec-Planina u pravcu S-J. Sa Vranicom se veže preko Kotlova Dola i Dernečišta na Smiljevačku Kosu ili preko Radovana na Gvožđanske stanove. Sa širokim i blagim kosama, sa glavičastim visovima i prostranim visoravnima, svuda obraslim gustim busenom, Zec-Planina daje vrlo pitom i ugodan izgled. Do visine od 1500 m. razvila se bukova šuma, a iznad 1500 m. prestaju šume i šire se pašnjaci. Geološki pripada Zec-Planina skupini srednjo-bosanskih škriljastih planina, u kojima prevlađuju škriljaste metamorfne stijene. Te planine su: Šćit, Matorac, Vranica, Zec i Bitovnja, koje se pružaju dužinom od Tarčina do Jajca i širinom od Busovače do Gornjega Vakufa. I preko Zec-Planine vode od starina ne samo stočni putevi nego i trgovački putevi. Mjestimično još se vidi očuvana stara kaldrma. To je jasan znak da su nekada trgovački drumovi spajali naselja u plodnoj dolini Neretvice sa gradovima srednje Bosne. I danas donose seljaci iz tih naselja, koja su veoma bogata voćem, svoje proizvode preko Zec-Planine u Fojnicu i sela na sjevernoj strani Vranice i Matorca. Ovim putem oni stignu iz doline Neretvice u Fojnicu i povrate se kući za jedan ljetni dan. Ljetni stanovi (staje) nalaze se na sjeverozapadnim obroncima Zec-Planine. Prvi stan na koji se nailazi idući od planine Vranice ili od planine Matorca jest Gvožđanski stan. Prošavši fojničke stanove i surek Konjuh na planini Matorcu, nailazimo u pravcu jugoistočnom na široku i prostranu pleć Radovan. Čim se pređe ta pleć, spuštamo se u vrlo duboku uvalu, koju je načinila Bistrica, veoma bujna planinska rječica. U toj uvali nalaze se Gvožđanski stanovi, na koje izgone stoku iz sela: Lužina, Bistrice, Bakovića, Brezovnika, Božića i Ponjušine. Sva ova sela spadaju u jednu opštinu: Gvožđani.Na stanu ima u svemu 18 koliba, i to: po jedna koliba Mahmuta Durića, Nikole Bebleka, Ive Tuke, Ive i Luke Bebleka i Marka Grauše svi iz Lužina, Ašima Bukvića i Marka Vjetrovića iz Brezovnika, Ante Bošnjaka iz Božića, Danke Bošnjaka iz Ponjušine, Ivice Mileusnića iz Citone, Marka Mladošćaka, Mate Miličevića, Marka (Grđana) Bošnjaka, Marka pok. Juriše Bošnjaka, Franje Bošnjaka i Andrije Bošnjaka svi iz Gvožđana. Od 18 koliba pripadaju katolicima 15, a samo 3 muslimanima. U 13 koliba nalazi se po 1—2 sumjesnika, koji istjeraju svoju stoku skupa sa stokom starješine kolibe. Sumjesnici imaju isto pravo na pašu kao i pravi stanari (starješine kolibe), samo se razlikuju od njih u tom što nemaju svoje kolibe i ne plaćaju kolibarinu. Starješina kolibe mora da prijavi nadležnoj vlasti (šumskim organima) svoga sumjesnika kao i broj žive stoke koju je istjerao na planinu. Ova se kontrola sprovodi zbog toga, da se pojedini pašnjaci ne preopterete blagom i da se na pašnjake ne kriomčari t. zv. »trgovačko blago« t. j. blago koje kupuju pojedini trgovci u vrijeme najnižih cijena pa ga preko ljeta hrane na zajedničkim pašama i utovljeno stjeruju u svoja mjesta te prodaju ili kolju za prodaju. Na Gvožđanskim stanovima bude 1000—1500 ovaca i koza, 200—250 goveda i oko 100 konja. Na ovaj stan izlaze ovim putem: iz Gvožđana idu niz rijeku Gvožđansku (Željeznicu) sve do sela Bakovića. Od Bakovića okrenu zapadno uz potok Bistricu, kroz šumu Garež, sve dok ne iziđu na vrata pred Fratarskim stajama, koje zovu Gruda. Na ta vrata ulaze u pašnjake Fratarskih i Fojničkih stanova, prelaze ih, krećući se u pravcu jugozapadnom, te izbijaju na Radovan, s koga se spuste svojim kolibama. Cijeli taj put prevale za 2 do 3 sata. U putu se nigdje ne zaustavljaju. Na planinu izlaze oko katoličkih Duhova. Sa planina silaze oko katol. Velike Gospojine, i to sa ovcama, jer goveda stjeruju s planine još oko Ilin-dana. Kolibe su sve od suvozidine. Građene su na dumu i na lastavicu, ali ih ima više koje su građene na dumu nego na lastavicu. Sve su kolibe smještene na vrlo nezgodnom mjestu, pod samim izvorom rijeke Bistrice. Pa kako je ova rijeka odmah u svom najgornjem toku vrlo jaka to ona vrlo često zasipa kolibe svojim nanosom (velikim kamenim blokovima i muljem). I lanjske i ove godine zasute su dvije najgornje kolibe potpuno kamenjem. Uza svaku kolibu nalaze se teočnjaci u koje sklanjaju teoce. Pored kolibe nalaze se torovi u koje zatvaraju ovce. Goveda i konje drže napolju bez ikakva zaklona. Osim rijeke Bistrice imadu u gornjem djelu stanova živu vodu koja se zove Barica. Druga voda, također živi izvor zove se Studenac. Obje su vode pitke i hladne. Kada iziđu na stan, vele, da zateknu snijeg. Naročito su ga mnogo zatekli ove godine. Svuda je oko stana golijet. Niti imadu šume, niti kakva zaklona za nevremena. Od Gvožđanskih stanova uspeli smo se uz vis Gorocvijet. Odatle smo se spustili niz drugu stranu iste Gorocvijeti na Suvo Jezero. To je lokva, od prilike 50—60 m² velika, u kojoj se i u toku ljeta nalazi nešto vode. Odatle smo ispod Zečeve Glave (1766 m.) išli kosom koja se zove Vranica. Kosa je obrasla velikom bukovom šumom koja se sastoji od vrlo jakih i starih bukava. Na toj kosi nalazi se vrelo istog imena (Vranica), vrlo dobro i studeno. S te kose izišli smo na poljanu pod Zečevom Glavom s koje je veoma lijep vidik na planine prema jugu i jugozapadu, na Čvrsnicu, Plasu, Prenj i Bjelašnicu. Nod ovom poljanom nalaze se Poljski stanovi, tako nazvani zato što se u njima nalaze stanari iz visočkog polja, iz sela Brestovskoga, Orahove, Paleža, Radovlja i Goduše. Prva tri sela su u fojničkom, a druga dva u visočkom srezu. Na Poljskim stanovima (stajama) imade svega 6 koliba, i to: po 1 koliba Ive Vidovića iz Paleža, Pere Vujičića iz Brestovskog, Marijana Kajića pok. Ilije iz Radovlja, Pere Bradara iz Orahove, Nike Vujičića Paškina iz Brestovskog i Sime Gašića iz Goduše. Četiri kolibe imaju i sumjesnika. I ako se stanovi nalaze u onom dijelu Zec-Planine koji pripada srezu fojničkom, svi stanari, i starješine koliba i sumjesnici, plaćaju pašarinu i kolibarinu. To je zbog toga, što su svi od skora počeli izgoniti stoku na ovu planinu. Nijesu stekli od starine pravo paše na ovoj planini. Na stanu se nalazi oko 500 ovaca, 100 goveda i 25 konja. Stan ima povoljan položaj. Okružen je odasvuda dobrom pašom i šumom. Imaju i dobro živo vrelo Vranicu, iz koga su proveli vodu sve do svojih stanova. U neposrednoj blizini Poljskih stanova nalaze se Otigoške staje, na koje izgone stoku sela: Dusina, Crnići, Otigošća, Šćitovo, Ostružnica i Palež. Stanari iz Paleža i Šćitova idu preko planine Grašice na Crniće i Crnićki Kamenik; odatle, kao i iz drugih pomenutih sela, idu uz potok Brložnjak kroz šumu Dugo Brdo i Osrednjak do na stanove. Na ovome stanu ima 9 koliba, i to: po 1 koliba Nike Oroza pok. Ivana, Jakova Oroza pok. Ante i Joze Kneževića svi iz Dusine, Nike Oroza pok. Pere, Ilije Petrovića i Ahmeta Zuluma svi iz Crnića, Ilije Oroza iz Paleža, Franje Pulića iz Ostružnice i Ante Kneževića iz Otigošće. Svi istjeruju svoje blago od starina na ovu planinu i ne plaćaju ni pašarinu ni kolibarinu. Na stanu imade 11 sumjesnika koji, također, ne plaćaju pašarinu ni kolibaronu. Svega imade blaga: oko 1000 ovaca i koza, 250 goveda i 50 konja. I ovaj stan imade povoljan položaj. Imadu i dobru izvorsku vodu zvanu Ispod Vranice. Na oba ova stana Zec-Planine (Poljski stan i Otigoški stan), kolibe su građene od brvana. Unutrašnji raspored i uređaj kolibe je isti kao i kod koliba planine Vranice. Na Zec-Planini imade još jedan stan: Dusinski stan (Dusinske staje), koje se nalaze poviše izvora potoka Brložnjaka pri spuštanju sa pašnjaka kroz šumu Osrednjak. Stan pripada selu Dusini, koje se nalazi istočno pod Zec-Planinom. Na njemu se nalaze 4 kolibe ljetnih stanova, i to Mustafe Akšamovića, Alije Durića, Huse Fejzića iz Dusine i Adema Salčinovića iz Crnića. Svi skupa izgone na planinu oko 350—400 ovaca i koza i 15—20 konja. Ali na ovome stanu nalazi se i surek mnogih poljskih sela sreza visočkoga: Lješeva, Doboja, Seoceta, Srhinje, Ozrakovića, Mokronoga, Gračanice i Radovlja, iz kojih se istjeruje oko 300 volova i do 50 konja. Za volove i za konje plaća se paša i to 6.— dinara od komada. Ova radna stoka izlazi na planinu po svršenim poljskim radovima i ostane na paši sve dok usjevi ne budu požnjeveni. Tada se stoka vraća u polja da na strništima i ispuštenim njivama nastavi pašu. U svemu su na Zec-Planini 4 stana sa 37 koliba. Na cijeloj planini bude preko ljeta 2500—3000 ovaca, 700—800 goveda i 150—200 konja. Stanovi na planini Bitovnji. (Vidi kartu br. 2) Duboko južno ispod Zec-Planine nalazi se planina Bitovnja, koja je po spom prirodnom sklopu, geološkim formacijama i flori, potpuno jednaka Zec-Planini. Ona pripada najvećim dijelom konjičkom srezu. Samo svojim sjevernim i sjeveroistočnim obroncima prelazi u srez fojnički, a preko Ivan Planine veže se sa planinama sreza sarajevskoga. Sa svih strana obrasla lijepom i visokom bukovom gorom postaje Bitovnja na visini od 1600 m. posve gola. Od te visine nastaje pašnjačka visoravan, koja se od istoka prema zapadu širi i obuhvata po prilici 2000 ha. Vanredno je lijep vidik sa ove visoravni prema romantičnim vrhovima Prenja i Plase, a otvara se širok vidik i prema Bjelašnici, Preslici, Zec- Planini i ostalim planinama na zapadu i sjeverozapadu. Istočno prelazi Bitovnja neosjetno u nešto nižu Ivan-Planinu, u kojoj također prevlađuje bukova gora. Zapadno i južno spušta se u planinska sela predjela Neretvice koja su župna i u kojima uspijeva rano i plemenito voće: trešnje, višnje, orasi, kesteni, jabuke i kruške najbolje domaće kvalitete. Cijela Bitovnja ima na sve strane odlične žive vode koje podižu vrijednost njezinih prostranih pašnjaka. Kako na cijelom pašnjačkom prostoru imaju samo dva stana Crepulje, (Šćavnje), na sjeveroistočnom rubu i Utori na jugozapadnoj ivici ove planine, ne iskorišćuje se paša intenzivno. Po pričanju stočara, nekada se je na ovu planinu izgonilo silno blago iz visočkog i fojničkog sreza, naročito dželepdžijski volovi. Ali već od 20 i više godina broj stoke se znatno smanjio, i surek je spao na godišnje 200—300 volova. Uzrok je opšte opadanje broja goveda u pomenutim srezovima. Na planini Bitovnji nalazi se sa njezine sjeveroistočne strane stan zvani Crepulje (u specijalnoj karti označen kao Šćavnje). Na ovom stanu imade 19 koliba; nastanjeno je 14 koliba. U po jednoj kolibi stanuju: Pero Kvasina, Petar Matić i Marko Matić Mali svi iz Stojičića, Pero Mrljavac (Gurkalović) i Jozo Raoz iz Lepenice, Aleksa Tešić iz Bojakovca, Jozo Katava iz Arapovića, Ivo Ljeljak iz Kuliješa, Ivo Duvnjak iz Dura, Perica Jurin iz Rakove Noge (ove godine stanuje u njegovoj kolibi Ivo Ćelan), Mijo Ćelan iz Ratkovića, Pero Kožulj iz Alagića, Mijo Barišić (Mađar) iz Komara, Niko Koštroman iz Bjelovića (u ovoj su kolibi stanovali ove godine Ivo Kraljević i Ivo Tavra). Svi su ovi stanari iz fojničkog sreza, osim porodice Katava, Raoza, Tešića i Mrljavica, koji su iz sarajevskog sreza. Još su dvije kolibe nastanjene, ali nijesam mogao ustanovi čije su; tri su kolibe bile prazne. Putevi iz sela Stojičića, Alagića i Komara, po kazivanju Ive Tavre, na ovaj stan idu ovako: Od svojih sela idu neko vrijeme putem prema Kreševu (neki krenu seoskim putem preko Kreševskog Kamenika do Kreševa). Idući od Kreševa dalje u pravcu jugozapadnom izađu na Babiju Ravan. Od Babije Ravni idu u južnom pravcu na prođu selo Stražicu, koje im ostane desno. Od Stražice, idući uvijek južno, pređu planinu Visočicu (1531 m.). Ostavivši tu planinu na lijevo idu prema Trebcu na Ravno Prelovo, a odatle iziđu na Višestiku pa na Crepulje. Iz sela Ratkovića i Rakove Noge također idu južno, ali iziđu na Škobac, pa odatle na Vrenjak, a od Vrenjaka uz Košaru na Inač. Od Inča se kreće južno na Fratarsku Lopatu (ima jedna koliba), pa na Trebac, a odatle na Prelovo i dalje istim putem kao i u prvom slučaju. Dok prelaze ovaj put odmaraju se neki na Fratarskoj Lopati, a neki na Trebcu. Da prevale ovaj put od svojih sela do planine trebaju 4 sata. Putevi iz Lepenice (Bojakovca, Azapovića i Kuliješa). Iz ovih sela idu najprije uz rijeku Lepenicu pa pređu kroz Zabrđe. Odatle krenu ravno prema zapadu na Pirin, pa ispod Međuvršja, a poviše Vidosavića idu zapadno put Vresnica i Visočice. Tada ispod Visočice udare na izvor Trebac, a odatle na prelovo pa na Bitovnju. Ovaj put pređu za 7—8 sati. Oni koji su iz sarajevskog sreza ne vele da idu na Crepulje, kao iz fojničkog sreza, nego idu na Bitovnju. Svi stanari plaćaju pašarinu za stoku koju izgone na pašu, i to po ovci jedan dinar, a za goveče i konja po 6 dinara. Kolibarine plaćaju din. 40. Aleksa Tešić iz sarajevskog sreza reče mi, da on ne pamti od kada izgone iz pomenutih sela stoku na ovu planinu. Za vrijeme austrijske uprave zakupljavali su pašnjake na ovoj planini. Kod sreza u Konjicu bila je licitacija. Tada su plaćali oni koji su imali svoje kolibe na planini 40 novčića od govečeta, od ovce se ne sjeća koliko su plaćali, jer su ovce uopće slabo izgonili. Ako su volovi držani u dželepu, plaćali su 80 novčića po volu. Prije su na ovu planinu izgonili mnoge dželepe volova tako da je za vrijeme jednoga ljeta na planini bivalo po 1500 do 2000 volova. Danas ih imade najviše 200. Mijo Ćelan i Mijo Mađar pričali su mi, da su njihovi stari prije zakupljivali planinu da na njoj drže surek; to su radili još za turskog vremena, pa poslije i za vrijeme austrijske uprave Bosnom. Za goveda i konje u sureku plaćali su po komadu 40 novčića. Koza nijesu nikada držali na ovoj planini. Na planinu počnu izgoniti od početka mjeseca juna. Izgone sitnu i krupnu stoku, ali uvijek daleko više ovaca, nego goveda i konja. Svake godine sve je slabiji izgon stoke na ovu planinu, i to zato što je u svijeta sve manje stoke. Ove godine na pr. ima svega 200 komada goveda i oko 500 ovaca bez janjaca. Od svih koliba najviše imade ovaca Mijo Mađar, u ovoj godini 60—70 komada. Kada im se ovce ojanje, onda puštaju janjce da ih doje sve dok ne pođu na planinu. Obično im se ovce janje oko Blagovijesti. Kako na planinu izlaze početkom mjeseca juna, znači da janjce puštaju da doje skoro dva mjeseca. Ovce ošišaju već oko Jurjeva dana (23/4 po nov. kal.). To rade zato da im poraste vuna nešto prije nego pođu na planinu. Janjce šišaju istom o Ilin-danu. Poprečno računaju od odrasle ovce jednu polovinu do ¾ kg. oprane vune, a vele da može biti i 1 kila vune ako se ovce dobro hrane i ako preture zimu bez bolesti i bez oskudice u hrani. Do Ilin-dana puštaju ovce na popasak, a od Ilin-dana u vas-danak t. j. puste ih izjutra na pašu pa ih ne vraćaju s paše prije večeri. U tom slučaju muzu ih dva puta: izjutra i navečer. Do Ilin-dana muzu ih tri put, t. j. prije popaska, iza popaska i navečer. Računaju da od ovce mogu dobiti po 1 litru mlijeka na dan. Kažu da ne kupuju ovce od Privora, ali kupuju od Crnog Vrha iz sreza konjičkoga (ovaj Crni Vrh stoji u vezi sa Privorom). I ove njihove ovce dobre su i krupne ali nijesu kao privorske. Na planini Bitovnji imadu pravo paše i ona sela koja su s južne strane planine Bitovnje. Ta su sela: Repovci, Stojkovići, Tuhobić, Gobelovina i neki dio Seonice. Sva ova sela istjeruju svoju stoku na ovu planinu još u mjesecu maju sa svoje strane (južne). To naravno utiče na porast trave, jer je stoka opasa upravo u ono doba kada trava treba da se obnavlja i pomlađuje. Kolibe su od brvana, i to isključivo od bukove građe, jer na Bitovnji nemaju drugog drveta. Ovdje sam prvi put zabiležio tačnu razliku koju prave u dasci koju upotrebljavaju za pokrivanje kolibe. Ako je daska prostrugana u cijeloj svojoj dužini po sredini debljeg brida, tako da se u taj žlijeb može uklopiti druga daska, onda je zovu šimla. Ako je s jedne strane zaklišena jače, tako da je ta strana mnogo tanja, a krov se pravi na taj način da se tanji kraj podvlači pod drugu dasku, onda se takva vrsta daske zove kaplama (paklama) ili šindra (šindara). Onda razlikuju još i ravnicu dasku koja je ravno tesana i jednako debela u cijeloj svojoj dužini i širini. Od ove daske pravi se krov na taj način, da se sastavlja daska uz dasku, a ispod svakog sastavka podbaci se jedna tanja daska, koja se zove podvlačak. Zidovi i krov kolibe građeni su od bukove građe, samo su zidovi od brvana, a krov od daske. Pod brvna meću podzid od kamena. Taj podzid obično meću s gornje strane, ako je koliba u strani, kao što je to u većini slučajeva. Greda koju meću na podzid zove se atula.Greda koja se meće poviše svih brvana zove se vinčanica. Za vinčanicu se veže krov odnosno rožnici. Rožnike spaja pantra ili panta. Po njima uprijeko udaraju se baskije, po kojima se onda pokrivaju daske. Koliba je podijeljena isto onako kao i na planini Vranici. Onaj dio gdje se nalazi ognjište zovu koliba, a pregradak gdje drže mlijeko i mliječne proizvode zovu mličar ili mlječar (katolički stanari govore ikavski, a pravoslavni ijekavskim narječjem). Neki kažu i udžera. Od namještaja u kolibi imadu ognjište, krevete i police sa posuđem. Pod je obični naboj od zemlje. Od suđa imadu tepsije, pjatove od pleha, siniju, naćve (u kojima mijese hleb), zatim čisto mljekarsko posuđe: crepulje, čabrove za kajmak i sir, kablić za sirište, stap, citku i varnjaču (veliku kašiku za grabljenje mlijeka). Ovu kašiku zovu u stanovima planine Vranice susak, a u Zelengori kutlača. Na ognjištu im se nalazi sadžak, sač, saksija, maša (ćusegija ili ožeg), mašice i podpričanj (gvozdena šipka sa nogarima koja se podbacuje pod drva, da bi bolje gorila). Na ovome stanu ne upotrebljavaju drvene škipove za razlijevanje mlijeka nego emajlirane široke posude, koje zovu crepulje. Vele, da je u ovim crepuljama ljepši kajmak nego u drvenim škipovima. Nije, vele, tako silan kao u škipovima. Ova tvrdnja nije bez osnove. U limenim posudama mlijeko se brže ohladi nego u drvenim. Kako se brže ishlađuje, tako i izlučivanje masla na površinu traje kraće. Kajmak prema tome ne sadrži mnogo masnih dijelova u sebi on je više mliječan, slađi i ukusniji. Kako sam već prije spomenuo ovce muzu izjutra i uveče. Istom pomuženo mlijeko zovu jomuža, i to ono izjutra pomuženo zovu jutarnja jomuža. Ono što uveče pomuzu zovu večernja jomuža. Kada mlijeko pomuzu onda ga procijede kroz citku ili kroz krpu (tanki čember). Citka im je obično od žice. Onda ga sliju u crepulje, pa ga na posebnom odžaku na t. zv. malom ognjištu polaku zagrijavaju. Što god se laganije zagrijava mlijeko, to se na njemu hvata bolji kajmak, veli maja Ive Tavre. Veli, da kajmak na mlijeku koje se lagano zagrijava bude bil (bijel), ako se mlijeko naglo zagrijava i jako zagrije onda kajmak požuti. Na tihoj vatri drže mlijeko 2—3 sata, zatim skinu crepulje pa ih odnesu u udžeru ili mličar. U crepulji ostane mlijeko 24 sata da se uhvati što bolji kajmak. Prije su crepulje pokrivali kapcima, koje su pleli od ljeskova pruća. Tim kapkom pokrivali su crepulje da kajmak ne bude zaprašen i da po njemu ne pada pepeo. Iz crepulje kupe kajmak u stap. U opšte na ovome sam stanu zapazio izvjesnu čistoću i bolji red u spremanju mliječnih proizvoda, nego što je to običaj na planini. Kajmak skupljaju na taj način, da ocijede iz crepulje sve mlijeko tako, da kajmak padne na dno posude. Onda kajmak »zgrelje« u stap. Kada se stap napuni s kajmakom onda metu maslo. Mećaja, kojom metu kajmak u stapu ima izbušem kolut i na donjem kraju. Kajmak koji meću u stap radi metenja ne sole, jer ne bi valjale mlaćenice. Čim se maslo izmete odmah ga sole i meću u čabrove. Maslo na planini ne tope. To čine istom kada dođu kućama. U nekim kolibama prave sir od mlaćenica i taj sir zovu bilava. To je vrlo slab sir, koji se zove i torotan. Inače mlaćenice miješaju sa mlijekom i jedu sa purom ili kukuruzom. Mlijeko koje ostane pošto skinu kajmak, metne se na vatru da se samo umlači, pa ga onda zakisele i to sirištem koje prave od životinjskog sirišta. Sud u kome drže sirište zovu kablić. Sirište u kabliću redovno nalijevaju svježom sirutkom, ali pored toga valja ga prepirati i to uvijek prije nego što se nalije nova sirutka. Ako je sirište dobro, treba mlijeko da se odmah prosiri, čim se unj ulije sirište. Tada kažu daje dobro sirište, a kada traje duže dok se mlijeko prosiri, onda vele da je lijeno sirište. Prosireno mlijeko u kotlu isijeku u sitne komadiće, onda ocijede sirutku najprije naginjanjem kotla, a poslije toga pritiskuju sir još kašikom, dok se posve ne ocijedi. Zatim izvade sir iz kotla i metnu u sud u kome polako otiče sirutka, tu ostane dok se posve ne ocijedi od sirutke. Najposlije ga posole i meću u sirni čabar. U tom sirnom čabru ostavljaju sir sve dok se čabar ne napuni. Kada napune čabar, onda sir povade, dobro ga izmrve rukama, još ga usole i onda trpaju u drugi čabar i pri tom vrlo jako zbijaju drvenim maljem, koji se zove tokmak. U tom čabru nose sir kućama. Taj sir većinom upotrebljavaju za vlastitu potrebu u Kući. Ali ako ga imaju dosta, onda ga i prodaju. Neznaju koliko sira mogu da dobiju od jedne ovce, jer ne vode u opće tačno računa o prihodu. I ovi stočari hrane se vrlo jednostavno, većinom kukuruznom purom, koju jedu sa mlijekom, mlaćenicama ili sa sirom. Kadikada prave cicvaru od masnoga sira, a u svečanim danima prave i pite od troje. Vele, da im je to najbolja pita. Troja je masa koja ostane, kada procijede mlaćenice. Tu troju pomiješaju s jajima i kajmakom i tim pune juvke. Na ovome stanu zapazio sam, da drveno posuđe zamjenjuju sa posuđem od lima. Tako imaju velike limene kašike mjesto drvenih, limene crepulje mjesto zemljanih ili bakrenih. U nekim kolibama na pr. u kolibi Alekse Tešića iz Bojakovca (srez sarajevski) drže vodu u bakrenim ibricima, koji su iznutra kalajsani (prevučeni cinom). I za jelo upotrebljavaju kod Tešića bakreno posuđe: sahane, tepsije, ćase , sve kalajisano. Na Utorima, koji se nalaze na jugozapadnom uglu pašnjaka planine Bitovnje imali su pravo paše od najstarijeg vremena sela: Stojkovići, Gobelovina, Tuhobić i Repovci. Ona su imala pravo paše po planini Bitovnji na prostoru od njihovih sela do Utora, sežući i pružajući se sredinom hrpta planine do najviše kote Na Čadoru (1760 m). Taj se dio Bitovnje zove Tuhobićka Bitovnja. On je nekada — za turskoga vremena — spadala u timar begova Repovaca, čije je sjedište bilo u selu Repovcima. Odatle su Repovci upravljali planinom i izdavali zakupnicima, kada su izgonili stada na planinu. Zapadno od Utora i spomenute granice prostiru se pašnjaci Buljinske Bitovnje. Na ovom dijelu imala su pravo paše sela: Bukovlje, Dobričevići i Slavkovići. Ostala sela opštine Buljinske, i to Panduri, Džanići. Lokva, Bare i Redžići, nijesu se služili pašom na planini. Ovaj dio planine Bitovnje bio je timar begova Buljina. Sve do 1884 godine nalazio se u rukama Zaimbega Buljine sultanov ferman, po kome je bilo dato pravo besplatne paše na Bitovnji selima Bukovlju, Dobričevićima i Slavkovićima u opšt. buljinskoj. Ostala sela te opštine, koja sam spomenuo gore, nijesu imala a nijesu ni tražila besplatnu pašu na Bitovnji. Poslije ulaza Austro-Ugarske državne uprave u Bosnu, počela su i sela opštine seoničke (Seonica) da izgone blago na planinu. Seonička opština nije imala pravo paše na Bitovnji za turskoga vremena. Ta su sela: Raotići, Orlišće, Trusina, Sultići, Budišina Ravan, Ljesovna i Gostovići. U početku su iz tih sela izgonili blago samo preko dana, a pod noć ga vraćali kućama. Kasnije su, naročito od godine 1887, počeli da ostaju preko cijelog ljeta na Bitovnji. Onda su počeli da grade stanove na Utorima. Oni koji su počeli graditi stanove, imali su svoje privatne zirate na Utorima, pa im nije niko mogao zabraniti da grade kolibu, ali su im sela opštine buljinske i tuhobićke zabranjivala pašu. Zbog toga su se stočari ovih triju opština često puta tužakali i svađali. Ti sporovi nijesu ni dan danas okončani. Međutim su neki seoničani podigli kolibe na Utorima. U tim kolibama stanuju i danas. Na Utorima ima svega 5 koliba i to po jedna koliba porodice Krešo, porodice Tomići i porodice I. Drljo iz Trusine, 1 koliba porodice Bekavac iz Orlišća i zajednička koliba porodice Serdar i Kurubak iz Gostovića. Bile su još dvije kolibe Tunje Kostića i Pere Nikolića, ali su oborene i nijesu više obnovljene. Pošto se s ove strane Bitovnje nalaze zirati sve do pod stanove Utori, to i svi ovi stanari imaju svoje zirate oko koliba. I ako je tu nadmorska visina oko 1500 m, ipak oni siju jara žita (jari ječam, šilj i zob) koja u toku ljeta mogu da dozriju. Kolibe su građene od suvozidine. Pokrivene su drvenim krovom. Način gradnje je isti kao i kod hercegovačkih koliba na Zelengori. (Vidi sliku Stan na Utorima). Koliba može biti na lastavicu ili na somić. Ovde je većina koliba na somić, t. j. prostor od suvozidine do pod krov sa uže strane kolibe zatvoren je daskom. Debele grede, koje se meću po uzdužnom zidu i na koje se vežu rožnici zovu atule, ali za istu gredu postoji i naziv vinčanica. Po atulama dođu rožnici, po ovima žioke (baskije), a po ovim daske. I ovdje, kao i na Crepuljama (Šćavnju), razlikuju tri vrste daske za pokrivanje krova. Dimenzije u kojima grade kolibe su ove: dužina oko 6 m, širina 3½ m, visina suvozidine 1.20 m, visina cijele kolibe, do vrha krova, 3 m. Koliba nema nikakvih pregradaka. U sredini je ognjište koje nije ni izvišeno ni ograđeno, nego samo popločano. S obje strane ognjišta nalaze se kreveti, koji su izdignuti od zemlje 15—20 cm. Po krevetima su bačeni vuneni gunjevi. Takvim istim gunjevima pokrivaju se u noći. Spavaju odjeveni kao i u toku dana. U kolibi imadu od posuđa: drveni sud u kome donose vodu a koji zovu burilo, zatim naćve, stap, škipove, kabliće za mužnju, sirišnjak, kajmačnu i sirnu kacu, čanke i kašike, sve od drveta. Od gvožđa su im predmeti na ognjištu: sadžak, sač, saksija i ćusegija ili maša. Od bakra su: kotao za varenje mlijeka, sahani, tepsije i ibrici za kavu. Ovi stanari na Utorima nemaju pravo besplatne paše; isto tako nemaju prano na meremat (drvo za građu). Na planinu izlaze već u mjesecu maju i ostanu sve do iza Male Gospe. Izgone ovce, goveda i konje. Cijela ova strana Bitovnje planine imala je ove godine 1336 ovaca, 536 goveda i 27 konja. Ovdje je uračunato svo blago iz i svih sela buljinske i seoničke opštine. Opšta karakteristika ljetnih stanova na planinama Šćitu, Matorcu, Vranici, Zecu i Bitovnji. Na velikom pašnjačkom prostoru svih ovih planina, koji obuhvata oko 15.000 ha površine, nalazila su se u vremenu od 1928—1930 godine 33 stana (staje) sa 259 koliba. Na planini Vranici poredani su stanovi na dvjema skoro paralelnim linijama koje se pružaju od SZ—JI. Na prvoj liniji je najzapadniji stan Uložnica, a najjužniji Kotlov Do. Na drugoj liniji je najzapadniji stan Korita, a najjužniji Smrčevica-Gunjača. Između ove dvije linije nalazi se glavni greben planine Vranice sa najvišim visovima Bijela Gromila, Krstac, Treskavica i Tikva. S obje strane ovoga grebena nalaze se prostrani pašnjaci sa stanovima. Planinski potoci i rijeke koje sa ovoga grebena teku prema sjeveroistoku slivaju se u Bosnu, a oni što teku prema jugozapadu slivaju se Vrbas. Na planini Matorcu poredani su stanovi također u dva paralelna pravca kojm idu od SI—JZ. Stanovi se nalaze s obje strane glavnoga masiva. Sa zapadne strane ovoga masiva leži najsjevernije Tješilski stan, a najjužnije stan Lijeva Rijeka. Sa istočne strane masiva leže najsjevernije Fratarske staje, a najjužnije Konjuh surek. Potoci i riječice slivaju se sa Matorca prema sjeveroistoku u Fojničku Rijeku pa s njome u Bosnu. Pašnjački prostor na Matorcu počinje od 1600 m pa se prostlre sve do najvišega njegova grebena (1900 m). Na cijelom tom prostoru nema nikakve šume, ali nema ni golijeti. I najviši vrhovi obrasli su travom. Mjestimice se silno razmnožila vrisina (borovnica — Vaccinium Myrtillus L.). Od 1600 m pa na niže, sve do 700 m, širi se visoka gora, crnogorica pomiješana sa listačama (bukvom). Od 700 m nastaju ziratne zemlje koje obrađuju stanovnici sela poredanih po podnožju Matorca sve do varoši Fojnice. Na planini Šćitu poredani su stanovi od S—J. Najsjeverniji je Busovačkn stan, a najjužniji Podolnički stan. Svi se stanovi nalaze na istočnoj i strani planine. Okruženi su visokom gorom koja je obrasla i najviše vrhove. Na Zec-Planini nalaze se stanovi po njegovim sjeveru okrenutim stranama. Najsjevernije leži Gvožđanski stan, a najjužnije Dusinske staje. Stanovi, kao i pašnjaci oko njih, nalaze se na visini od 1600 m. Pašnjaci se šire sve do najviših vrhova (1820 m), koji su svuda obrasli busenom. Ispod pašnjaka šire se šume, pretežno visoka bukova gora, koje se spuštaju sve do 700 m. Na njih se nadovezuju zirati sela po podnožju Zec-Planine i planine Pogorelice (prema jugu). Sa sjeverne strane između zirata nalaze se i rastovi gajevi sa rastovom gorom ne najboljega kvaliteta. Potoci i rijeke koji se slivaju prema sjeveru i sjeveroistoku utiču u Bosnu. Prema jugu i jugozapadu teku potoci u Neretvu. Južno ispod Zec-Planine izbija Duboki Potok, poslije Neretvice, koja protiče kroz župne i veoma lijepe voćarske predjele gdje uspijeva naše najbolje domaće voće. Na planini Bitonji, koja leži jugoistočno od Zec-Planine (udaljenost u zračnoj liniji oko 10 km), nalazi se jedan stan (Crepulje) na istočnoj ivici, a drugi (Utori) na zapadnoj strani pašnjačkih prostora. Pašnjaci se šire po samome grebenu planine u pravcu I—Z. Prema severu Bitovnja se veže za Pogorelicu i Visočicu, prema istoku za Ivan-Planinu, a prema jugu i zapadu spušta se u župni, brdoviti teren Hercegovine (konjički srez). Bitovnja je svakako najinteresantnija u ovoj skupini srednjobosanskih planina. Obrasla sa svih strana visokom bukovom gorom, sve do visine od 1600 m, ona najedanput na toj visini postaje gola. Ivica bukove šume povija se čas slabije čas jače, praveći po pašnjaku luke i drage veoma zgodne za zaklone i plandovanje stoke. U takvoj jednoj luci nalazi se i stan Crepulje, a u drugoj stan Utori. Potoci i riječice sa planine Bitovnje, koje teku prema sjeveru, slivaju se u Bosnu. Na južnoj strani nastali potoci slivaju se u Neretvu. Počevši od najsjevernijega ugla planine Vranice — sa stanom Uložnicom — sve do najjužnijega stana na planini Bitovnji, na Utorima, svuda se po pašnjacima i oko stanova nalaze dobre žive vode (izvori, potoci i planinske riječice). Na ovim planinama ne trpe ni ljudi ni stoka, ni za najvećih suša, oskudicu vode. Kako je pitanje vode veoma važno za uspješno iskorišćavanje planinske paše, to je ono u ovim planinama po samoj prirodi najpovoljnije riješeno. Isto je tako prirodom povoljno riješeno pitanje zaklona stoke za nevremena i od velikih vrućina razvojem guste šume svuda oko pašnjaka. Izuzetak od ovoga stanja čine stan Kotlov Do, Prokoški stan ili Golica (ispod Matorca) i Gvožđanski stanovi (na Zec-Planini). Zajednička i karakteristična oznaka svih stanova po ovim planinama jest da se nalaze pored javnih puteva i prolaza. Mnogi putevi i staze, koji vode iz raznih sela prema planinama, slivaju se konačno u jedan ili dva glavna planinska puta koji prolaze skroz kroz planinu i vežu pojedina veća sela ili varošice i varoši. Najljepši primjer za to pruža nam planina Vranica na koju se sa sjeveroistočne strane ulazi kroz Sarajevska Vrata, a izlazi prema jugozapadu na Vranička Vrata. Stanovi su poredani ili na samim tim prolazima ili u neposrednoj blizini njihovoj, ne tražeći nikakav naročiti prirodni zaklon ili otežan pristup sa javnih prolaza. Od ovoga opštega pravila čine unekoliko izuzetak oni stanovi koji se nalaze u dubokim vrtačama (na pr. stan Vrtača na planini Vranici) ili u koritima potoka kao što su Vrila (na Vranici planini) i stan Lijeva Rijeka i Golica (na planini Matorcu). Neki se od tih stanova vide iz velike daljine sa okolnih uzvišica, na pr. stan Prokoško Jezero, na kome su kolibe poredane okolo Jezera istog imena posred pašnjaka Jezero, ili stanovi Radovina, Sikira, Luka i Uložnica. Kolibe se smještaju po mogućnosti u položajima gdje nijesu na udarcu jakim vjetrovima i gdje imaju u neposrednoj blizini živu vodu. Na svima stanovima, izuzev Gvožđanski stan i Utore, kolibe su građene od brvana — »Usik od brvana«. — Način gradnje je skoro svuda isti, na lastavicu ili na dumu. I unutrašnji raspored kolibe jednak je na svima stanovima. Koliba je podijeljena u dva dijela, kolibu, gdje se nalazi ognjište, i mličar ili udžeru za uspremu mliječnih proizvoda. I nazivi pojedinih dijelova kolibe skoro su jednaki, samo s tom razlikom, da ih stanari pravoslavne vjere izgovaraju ijekvskim, a stanari muslimani i katolici ikavskim narječjem (vjenčanica i vinčanica). Stočari iz fojničkoga, bugojanskoga i konjičkoga sreza pretežno su muslimani i katolici; iz visočkoga, zeničkoga i sarajevskoga sreza pretežno su pravoslavni. Na ovim planinama najmnogobrojniji su stočari muslimani, pa katolici i pravoslavni. Karakteristična je pojava na stanovima ovih planina da bakarno posuđe zamjenjuju sa emajliranim posuđem, ili kako planinari kažu »zeleno posuđe«. Za grijanje mlijeka (jomuže) upotrebljavali su ranije velike zemljane posude, crepulje. Danas su te crepulje skoro svuda zamijenili sa emajliranim posudama. To su zapravo umivaonici koji kod njih isključivo služe za zagrijavanje jomuže. U tim crepuljama oni zagrijavaju mlijeko na malom ognjištu, koje zovu odžak, i zagrijavaju ga lagano i dugo, a poslije toga razljevaju u drvene škipove. Ali na nekim stanovima (Fratarskim, Fojničkim i Crepuljama) ne izljevaju mlijeko, nego ga ostave u tim crepuljama da se lagano hladi i kajmači. I drugo bakarno posuđe koje im služi za jelo, kao sahani, ćase, ibrici za vodu, počinju da zamjenjuju sa emajliranim suđem. Istina, ove iz- mjene zapažuju se u prvom redu i mnogo češće kod katolika nego kod muslimana. I u načinu spremanja mliječnih proizvoda nema bitnih razlika. Na svima stanovima skupljaju kajmak u stapove i metu u njima. Dobiveno maslo sole odmah i ostavljaju u maslene kačiće ili čabriće. Ali na nekim stanovima ga pretapaju i cijede još u plančini, a na drugim tope ga i prečišćavaju tek kada se povrate u sela. Oplavljeno mlijeko, koje upotrebljuju za pravljenje sira, zakiseljavaju sirištem. U mnogim kolibama počinju već da upotrebljavaju vještačko sirište. Što se tiče čistoće pri spremanju mliječnih pooizvoda, ona je u glavnom vrlo slabla. To pitanje zavisi mnogo od individualnog osjećanja čistoće i od vrsnoće maje, ali ono se u glavnom ne može popraviti dokle god je stan uređen na današnji primitivan način. Dokle god koliba u kojoj se nalazi ognjište i kreveta nije potpuno rastavljena od mlječara, ne da se u pogledu čistoće mnogo postići. Treba provesti samo nekoliko sati u ma kojoj planinskoj kolibi, nakaditi se dimom, nadisati prašine, koja se neprestano diže sa zemljanog poda, braniti se od napadaja velikih rojeva muva i posmatrati neprestano pucketanje smrčevog drveta na ognjištu, s koga se pepeo diže i pada po svima predmetima u kolibi, pa da se osvjedoči o nemogućnosti održavanja čistoće. U neposrednoj blizini crepulja i škipova sa mlijekom nalazi se na pr. vuna neprerađena ili u preradi. Nemoguće je spriječiti da se ta vuna ne raznosi i da ne pada po mlijeku, kajmaku i maslu. Zbog toga u svima tim proizvodima, naročito u siru, nalazimo tako često dlake. Ja sam već spomenuo, da se najveći dio tih proizvoda upotrebljava za vlastitu hranu. I to je jedina moguća upotreba. Među potrošače navikle na čistoću namirnica nije ni moguće proturiti ove proizvode. Jedino maslo može još kako tako da ima neku prođu, jer ga ipak u dva maha pretapaju i prečišćavaju. Karakteristična i također skoro opšta oznaka za sve ove planine jeste držanje sureka ili sride. Naziv surek ili srida upotrebljava se za dželepe volova i konja koji se preko ljeta istjeruju na planinu radi odmora i tovljenja. Prvi naziv (surek) upotrebljava se na sjevernim i sjeveroistočnim pašnjacima planine Vranice i na pašnjacima Šćit, Matorac, Zec i Bitovnja. Drugi naziv (srida) upotrebljava se na zapadnim i jugozapadnim pašnjacima planine Vranice. Kako je nastao ovaj drugi naziv, nije mi pošlo za rukom da doznam, iako sam o tome raspitivao stočare. Kako sam već prije napomenuo, srida ili surek prestavlja opadanje i nazadovanje planinskoga stočarstva. U narodu se gubi držanje velikog broja stoke. Postaju sve rjeđi domaćini koji drže preko 100 ili više brava (ovaca), a kamo li preko 100 glava krupnog mala. U drugim bosanskim krajevima već imade planina (Romanija i Konjuh) na koje danas istjeruju samo radne volove i konje. Istjerivanje muznoga blaga već je prestalo. Ali postoji još pričanje o tome da je bilo i takvoga izgona na pomenute planine. I na ovim planinama Srednje Bosne već ima znakova polaganoga odstupanja od izgona muznoga blaga. Zasada se istjeruje manje ovaca nego što se nekada izgonilo, i zasada se nailazi na pojedine kolibe napuštene od stočara. (Na Koritima, na Ždrimačkim stanovima, Rasoju, Vrilima, Gvožđanskom stanu, Crepuljama i Utorima). Ali se može lako predvidjeti da ni pola stoljeća neće potrajati ovaki izgon kao danas. Preći će se na izgon sureka ili sride. To neće biti samo zbog brojnog opadanja sitne stoke, naročito ovaca, nego i zbog racionalnijeg iskorišćavanja zirata u neosrednoj blizini sela. U ovim predjelima nema ni one neophodne potrebe, ili bolje reći, nema ekonomske nevolje, kakva postoji u Donjoj Hercegovini, zbog koje se traže preko ljeta planinski pašnjaci. Ipak će, po mome mišljenju, biti potrebno, barem u jednoj formi, održati planinsko stočarenje. To je izgon priplodnoga blaga. Ništa bolje ne može uplivisati na zdrav i snažan razvoj eksterijera mladog živinčeta kao boravak preko ljeta na ovim visinskim pašnjacima (staje gatačke stanice na pl. Zelengori). U tom pogledu moraće i državna uprava obratiti drukčiju pažnju ovim pašnjacima nego dosada. Državna pažnja bila je dosada samo administrativne prirode, u koliko se ticala razgraničavanja pašnjaka i fiskalne prirode i u koliko se odnosila na ubiranje pašarine i kolibarine. Putevi koji vode na planinske pašnjake veoma su loši. Po njima je težak prilaz i kada su potpuno suvi i pročišćeni, t.j. i poslije prolaza stočara na planine. Na mnogim mjestima vodi prelaz preko brdskih potoka i riječica, koji za proljetnih bujica zakrče prolaze svojim nanosom. Na mnogim mjestima valja ići koritom samoga potoka. Mjestimično su usponi tako veliki, da je prosto nevjerovatno kako konj pod tovarom tuda iziđe, a još nevjerovatnije, da se natovaren kačicama, vunom i kućnim posuđem, može da spusti po takvoj strmini. Inače u ovim planinama nema svađe i borbe kod izdiga stočara od svojih sela do planina. Izuzev nekoliko udaljenijih sela iz sreza sarajevskoga, zeničkoga i visočkoga, iz kojih izgone stoku na planinu Vranicu, većina je stočara iz sela koja se nalaze na podnožju ovih planina. Oni gone stoku kroz svoje zirate dok ne dođu na planinske puteve, pa stoga nemaju smetnje i neprilika pri izdizanju. Napomena: Korištena literatura i objašnjenja navedeni su u bilješkama u izvorniku.