Životinjski svijet gotovo svih većih gradova obrađuje se u samostalnim monografijama. Svrha ovakovih monografija je dvojaka. Prvo, da stručnjacima, koji se zanimaju za životinjstvo odnosnog grada brzo pruži tačnu sliku životinjskog svijeta, a drugo, da školskoj mladeži omogući što lakše i brže upoznavanje faune grada i njegove okoline. Međutim, kada je govor o monografiji riba, onda tu ne dolaze u obzir samo stručnjaci i školska omladina, nego i praktični ribari i trgovci ribom, ribari-športaši, šumari, žandari i svi oni ostali državni organi, kojima je stavljeno u dužnost, da zaštićavaju ribu i vode nadzor nad ribolovom. Što se tiče veličine teritorije, koja se u ovakvim monografijama obrađuje, to je običaj, da se uzima jedan krug sa radiusom od 25 km, kome je središte sam grad. Međutim kod monografije riba, u ovom slučaju riba Sarajeva i okoline, nemoguće je na taj način omeđiti prostor, nego se kao osnov uzima jedna ili dvije glavnije rijeke, koje protječu kroz sam grad ili u njegovoj neposrednoj blizini sa svim njihovim pritocima. U ovoj monografiji uzećemo rijeku Bosnu od izvora do llijaša (oko 28 km dužine) sa svim njezinim pritocima na tome dijelu. U stvari je to sliv (porječje, bazen, sistem) rijeke Bosne u gornjem njenom toku, jer sve ostale vode bliže ili dalje sarajevske okoline pripadaju već drugim riječnim sistemima, tj. drugom slivu. Npr. Prača pripada Drini, Dobropoljska Rijeka isto tako, Blatnica i Kaljina Krivaji i prema tome donjem toku Bosne, Trešanica i Rakitnica pripadaju Neretvi itd. Dakle ova monografija obuhvata samo sliv rijeke Bosne u njenom najgornjem toku od izvora do utoka Misoče u Bosnu kod llijaša tj. do granice sreza sarajevskog i visočkog, a to i jest zaokružena okolina Sarajeva. Za ribe kao isključive stanovnike voda neobično su važni orografski i hidrografski odnosi kraja u kome žive, kao i geološki sastav tla kroz koji te rijeke protječu, jer o tome ovisi brzina i jakost matice, te kemijski sastav vode. Bosna izvire na podnožju krečnjačkog gorja Igman-Planine u jugo-zapadnom dijelu Sarajevskog Polja. Visoravan Malo Polje—Veliko Polje između Igmana i Bjelašnice u glavnom je bez vidljivih tekućica i izvora, koji se tek kod Radave pojavljuju. Prema tome najveći dio atmosferskih oborina Bjelašnice i Igman-Planine snabdijeva jako vrelo rijeke Bosne. Od lijevih pritoka Bosne dolazi ovdje u obzir samo Zujevina sa svoja dva pritoka Rakovicom i Majdani-Potokom i još nekoliko manjih potoka, koji izviru u brežuljkastom terenu. Mnogo važniji su desni pritoci rijeke Bosne: Željeznica sa Bijelom i Crnom Rijekom i Kasidolskim Potokom, Dobrinja sa Lukavicom, Misoča, Vogošća, Ljubina i Miljacka. Željeznica dolazi od Trnova i nastaje od nekoliko izvorskih potoka, a glavni izvor leži južno od Trnova na podnožju Treskavice-Planine. Kasidolski Potok izvire na sjevernom podnožju Jahorine Planine kod sela Kasidola, a kod Ilidže se saljeva u Željeznicu, Potok Dobrinja sa svojim pritokom Lukavicom leži gotovo svojim cijelim tokom u Sarajevskom Polju. Najinteresantniji desni pritok Bosne je Miljacka, koja protječe kroz grad Sarajevo, a nastaje od Mokranjske i Paljanske Miljacke, koje se sastaju kod Starog grada ispod sela Buloga. Obadvije rječice dolaze iz grupe gorja Trebević—Ravna Planina i pjeskovitog i škriljavog terena Romanije Planine. Probijaju se dubokim usjelinama kroz krečnjačko gorje do svoga sastava. Lapišnica i Moščanica prolaze kroz poprečne doline i saljevaju se u Miljacku. Sve atmosferske oborine gorske grupe Bukovik—Crni Vrh saljevaju se u Bosnu. U Miljacku utječu još potoci u samom gradu Sarajevu: Bistrik, Koševo, Sušica i Kovačički Potok. Tri krečnjačka gorja, Bjelašnica, Trebević—Ravna-Planina i Romanija-PIanina građena su kao lančasta ili visoravna gorja, a između ova dva posljednja je nepravilno zavojasti škriljavi predjel Prača—Pale—Mokro. Ovaj, kao djelomično visoko gorje, izgrađeni predjel, odsječen je sa zapada brežuljkastim zemljištem i pretežno sastavljen od pješčanika i lapora i stoji u potpuno nepravilnom dodiru i vezi sa starijim pješčarskim i škriljavim predjelom. Na jugozapadu se nalazi nizina, Sarajevsko Polje, ispunjena potpuno mladim manosima i opkoljena većim dijelom tercijarnim tvorevinama. Tercijerni slatkovodni sedimenti, koji opkoljavaju vrlo mladim šljunkom i ilovačom, a djelomično i sa glibom ispunjeno Sarajevsko Polje, stoje u neposrednoj vezi sa onim, koji ispunjavaju zeničku kotlinu, kao i sa onim, koji se protežu duž Zujevine na jug. Kamenje te tercijarne kotline su rjeđe konglomerati, a mnogo češće krupno i sitno-zrni pješčari, pijesak, lapor i ilovača, a mjestimice i krečnjaci, pa sloj ugljena. Međutim tlo samog Sarajevskog Polja je sastavljeno od aluvijalnih nanosa i šljunka, crvene i žute ilovače i glibovite zemlje. Crvena ilovača se osobito nalazi između Briešća i Dvora, a glib poglavito u zapadnoj polovini Sarajevskog Polja u čijoj sredini se nalazi sumporna toplica Ilidža, koja svojom toplinom, a pogotovo kemijskim sastavom donekle upliviše na život u okolnoj vodi. Gotovo već na granici Sarajevskog Polja kod Blažuja (sjeverno od Vrela Bosne) nalazimo tri kisela izvora, koja po mišljenju stručnjaka stoje u vezi sa llidžom. Trijasno gorje Igman—Bjelašnica je izrazitog dinarskog smjera, a građeno je u obliku koritanca. (U dolini Zujevine, te bližoj i daljoj okolici Hadžića dolaze tek u najvišim slojevima krečnjaci, a ispod njih dolomiti). Penjemo Ii se od Vrela Bosne na Bjelašnicu nailazimo radi gušće šume samo mjestimice na trijasni krečnjak. Ta geološka jednoličnost se prekida slabim izvorom kod Hrasničkog Stana pored koga se dalje nalazi i više lokvi. Lančasto gorje grupe Trebevića sa njegovim paralelnim kosama pokazuje vrlo pravilnu i jednostavnu građu. Trijasni krečnjaci leže na kvarcnim škriljavcima, koji se pomaljaju u pukotinama dolina i uvala. Željeznica protječe kroz tijasno gorje koje se na sjev.-ist. strani pretežno sastoji od verfenskih škriljavaca na kojima se nalazi po koja gruda krečnjaka. Na to se zapadno nadovezuje oblast dolomita (Kijevsko Brdo, ist. strana Stare Gore i Krupac), a za tim se nastavljaju lapori. Sjeverni dio je pretežno od trijasnog krečnjaka. Sam grad Sarajevo leži u kotlini, koja se otvara prema zapadu u Sarajevsko Polje. Dolina Miljacke od Sarajeva do velikog pješčanog i škriljavog terena kod Pala proteže se između obronaka većinom sastavljenih od krečnjaka. Zoogeografski se Sarajevo sa okolinom nalazi u srednje-evropskom alpskom regionu. Sve vode sarajevske okoline imadu u glavnom karakter brzih planinskih rijeka i potoka. Većinom protječu između strmih gorskih obronaka i vrlo često su stiješnjene u klisurama kroz koje se probijaju koritom, zakrčenim odvaljenim i navaljanim stijenjem i kamenjem. Zbog toga su česti vodopadi i katarakte, a najčešći oblik riječnog i potočnog korita sastoji se od brzaca i dubljih bazena, koje narod zove virovima. I u planinskim potocima i u rječicama kao i u većim rijekama redovno se niže vir za virom vezan plićim brzacima ili preljevima preko kojih voda juri iz višeg bazena u niži. Tamo, gdje je korito rijeke ili potoka zakrčeno stijenama, a pad znatan, ruši se voda preko stijena i između njih, stvarajući zapjenjene bukove, kojima samo ime govori kakvi su. Ima doduše u ovom gorovitom kraju takvih dolina, koje se šire toliko, da daju tekućim vodama priliku, da mirnije teku i vijugaju ravnicom, (Sarajevsko Polje, PaIjansko Polje itd.), ali i tu je ipak korito i dno još uvijek toliko kamenito, šljunkovito i nepravilno, temperatura vode niska, a pad znatan tako, da nijedan vodotok ove okoline ne može steći karakter mirne nizinske rijeke ili potoka. Jedna od karakteristika planinskih rijeka i potoka je bistrina i niska temperatura njihove vode, a zbog toga, kao i uslijed pojačanog mehaničkog dodira sa zrakom na brzacima i bukovima, javlja se i dovoljna zasićenost kisikom. Ove karakteristike najviše dijele planinske vode od nizinskih, a zbog tih karakteristika i njihovih posljedica je i riblja, kao i ostala vodena fauna planinskih voda različita od onih nizinskih. Obzirom na riblju faunu postoji podjela voda na razne pojaseve ili zone, nazvane po najbrojnijoj ili najkarakterističnoj vrsti ribe u njoj. Zone ili područja su slijedeća: 1) Zona (područje) potočne pastrve 2) „ „ lipljana 3) „ „ mrene 4) „ „ šarana i smuđa 5) „ „ bočatne vode Vode sarajevske okoline imaju karakteristike prve i druge zone, a donekle i treće. Općenito nema oštrih prelaza iz jedne zone u drugu, već se karakteristike jedne zone polako gube, a prevladuju karakteristike druge zone. Razumljivo je npr. da su planinski potoci i rijeke u onim svojim dijelovima, gdje ih nastava jedino potočna pastrva, svrstani u red voda potočne pastrve ili u zonu pastrve. Vrlo često je ova zona odijeljena vodopadom od slijedeće zone (npr. Paljanska Miljacka) i čini tako tipičan primjer svoje vrste. U prvoj zoni uz pastrvu nalazimo još peša i pijora. Pastrvu po svojoj prirodi živi u hladnim izvorskim dijelovima rijeka ili u gornjem toku njihovom, gdje je voda dovoljno zasićena kisikom, sve dotle, dok voda ne pređe izvjestan maksimum topline, a prema tome gubi i na kisiku. Tu se već širi lipljan, koji iako traži također hladnu vodu, ipak podnosi nekoliko stepeni više, a traži osim toga i više prostora, nego pastrva. Lipijan katkada zalazi i u zonu mrene odnosno mrena prodire u zonu lipijana, jednako kao i mladica. Četvrte i pete zone (peta može da postoji samo kod voda, koje utječu u more) u sarajevskoj okolini nema, kao ni riba iz tih zona. Ono nekoliko šarana (Cyprinus carpio) i linjaka (Tinca vulgaris) što katkada ulove u rijeci Bosni nisu stalni stanovnici, već su slučajno došli iz okolnih privatnih ograđenih ribnjaka, koji postoje na dva mjesta (Dofek u blizini Bosne i .Sigl u blizini Dobrinje). Vode sarajevske okoline mogu se svrstati u red salmonidskih voda, jer sve pripadaju zoni pastrve i lipijana, a u koliko prelaze u zonu mrene ipak su stalno nastanjene mladicom, našim najvećim pretstavnikom salmonida. Salmonidi su plemenite ribe pa iako ih ima samo tri vrste, a ostalih 6 puta toliko, ipak su brojčano tako jaki da daju karakter ovim vodama sve do granice opisanog područja. Dužina svih vodotoka u okolini Sarajeva, obuhvaćenih ovim radom, iznosi oko 330 km, a od toga je oko 70 km većih (Bosna, donji tok Željeznice i Miljacke), a ostatak su njihovi pritoci, sve pastrvski potoci s manjim i kraćim potočićima svoga izvorskog područja. Temperatura opisanih voda je niska pa na izvorima iznosi 7—8 C°, a na raznim mjestima vodotoka dosiže do 14 C°, a katkada kod potoka dužeg toka i 14—17 C°, a rijetko i 19 C°. Niska temperatura, prirodno je, pored drugih uslova života, pruža mogućnost postojanja i razvoja prosječno bogatoj fauni dna, obala i fauni raznog podvodnog bilja, koje daje toj fauni sklonište, pa i hranu. U Bosni i njenim pritocima nalazimo mnoge zastupnike ove faune, koja dakako služi ribama za hranu, a to su: (po Dru E. Rössleru) razni vodeni moljci (njihove ličinke, larve) Trichoptera, Phryganeidae, dvokrilci Chironomidae, rakušci Gammarus, Ryacophilide, Dipterae, Ephemeridae, Oligochedae, Culicidae, Simuliida, Coleoptera, Corixa, Perlidae, Planaria itd. Čim je veći broj vrsta i broj individua pojedinih vrsta u nekoj vodi, tim može voda da pruži bolje uslove ishrane ribama i prema tome je voda plodnija. Sve opisane vode u tom pogledu su u povoljnim uslovima, a neke se upravo ističu velikom plodnošću i povoljnim životnim pa i prehranbenim uslovima za ribe. Dosada smo ustanovili u rijeci Bosni, odnosno u vodama okoline Sarajeva, dvadeset (20) domaćih ribljih vrsta i tri (3) uvezene preko bivšeg državnog ribogojilišta »Vrelo Bosne«. To su dvije pastrvske vrste, porijeklom iz Kanade i Kalifornije, barjaktarica (Salmo fontinalis) i dužičasta pastrva (Trutta iridea), te iz Neretve prenesena mekousna (Trutta obtusirostris). Ove vrste nestaju, osobito mekousna, i nisu se održale, možda i zbog toga što se ne vrše daljni nasadi mlada iz ribogojilišta. Broj od 20 domaćih vrsta možda će se uvećati za jednu ili dvije u ovim predjelima rijetke vrste, koje zalaze iz srednjega toka rijeke Bosne (n. pr. iz vrste Abramis) ili stalno žive ovdje, ali u vrlo malom broju i samo na pojedinim mjestima (n. pr. iz vrste Cobitis ili Gobio, slično nalazu platice (Leuciscus virgo) u god. 1932 ili nalazu bucike (Alburnus mento) u god. 1927. Bosna je najveća i glavna voda okoline Sarajeva. U nju se slijevaju svi potoci i rječice opisanog područja, koje ona kao znatna rijeka protječe od izvora do granice sreza sarajevskog u dužini od oko 28 km. Odanle dalje prima mnoge manje i veće pritoke i utječe kod Bos. Šamca u rijeku Savu kao njen desni pritok. Prema tome rijeka Bosna sa svim opisanim vodama pripada slivu ili sistemu Dunava. Bosna izvire jugozapadno od Sarajeva između llidže i Blažuja, a ispod planine Igman, na samom njegovom podnožju, tamo, gdje je ravnica Sarajevskog Polja naglo prekinuta strmim stranama planine. Rijeka izbija na nekoliko jačih i slabijih izvora, koji svi zajedno nose naziv »Vrelo Bosne«, kao i seoce uz izvore pa i ribogojilište »Vrelo Bosne«. Nakon toka od 30—60 pa i više metara sastaju se potoci sa svih izvora i čine jaku rijeku po kojoj već može i čamac da plovi. Dubina joj je na početku 50—80 cm, a već pola kilometra od izvora ima dubina od preko 1 metra i više. Rijeka teče prvih nekoliko kilometara (oko 3 km) vlažnom ravnicom, pokrivenom livadama, a obale su joj obrasle grmljem i drvećem. Primivši s desne strane pritoke Večericu i Bukulaš pojača se rijeka i dosegne u virovima dubinu od 2 do 3 metra, a širinu od 8 —20 metara. Nejednaka širina i dubina korita stalno je svojstvo ove rijeke, osobito iza utoka Željeznice i Zujevine (oko 4 km od izvora), koje dovode znatne mase vode, tj. bar toliko kao i sama Bosna. Za vrijeme velikih voda rijeka potkapa i ruši obale i nanosi pješčane i šljunkovite nanose te mijenja tok probijajući često novo korito na nekim dijelovima toka sve do blizine Reljeva, gdje korito ima već širinu do 40 m, ali je stalno zbog jače podloge i uže doline u koju Bosna zalazi ostavljajući Sarajevsko Polje. Od izvora do ušća Željeznice odlikuje se Bosna uvijek velikom i upadnom bistrinom i hladnoćom vode. Temperatura vode na izvoru iznaša 7.4 C°, a u najvrućim mjesecima, poslije toka od 4 km rijetko premaši 16 C°. Ispod utoka Željeznice i Zujevine, a osobito Miljacke, digne se temperatura ljeti i do 20 C°, a katkada i više. Obale Bosne su do utoka Željeznice dosta niske, a dalje na mjestima visoke i strme, ali nestalne jer ih voda potkopava i ruši. Tek kod Reljeva pa nizvodno dalje postaju obale više i dijelom kamenite. Dno je u najgornjem toku pjeskovito i šljunkovito, a od Rajlovca i Reljeva postaje dno kamenito, a korito ispresijecano kamenim pločastim ili gromadastim stijenama. Na ovakvim mjestima nastaju brzaci i bukovi, gdje voda velikom brzinom i snagom juri ili pada pjeneći se. Tu i dubina dosiže u virovima 5 i više metara, a na brzacima prosječno 0.50 do 1.50 m. Kamenito dno se i ovdje javlja naizmjence sa šljunkovitim i pjeskovitim mjestima, a u osobito velikim i dubokim virovima ima i zamuljenih mjesta te sasvim sitnog pijeska. Tu rijeka mjestimično ima karakter ciprinidske, a ne salmonidske vode. Oko izvora žive u Bosni domaće potočne pastrve kao i naseljene barjaktarice i sporadički dužičaste pastrve. Tu se nađe i peševa pa pijora. Već oko utoka Večerice pa na niže čest je lipijan, a nađe se i mladica te klijen i sapača. Dok se barjaktarica drži otvorenih mjesta u riječnom koritu, potočna pastrva traži zaklon za kamenjem, žiljem ili podrovanom obalom. Lipljan se drži često na širinama po preljevima, a mladica na najdubljim mjestima po virovima, odakle zna izaći na lov i na plićake. Klijenovi traže mirnija mjesta, gdje se skupljaju u jata. Sapače isto tako u manjim jatima traže hranu po dnu, ali ipak je sve tamo do utoka Miljacke u glavnom najbrojnija riba lipljan. Pojavljuje se tu već i mrena, kojoj je glavno nalazište po pločama i kamenitim preljevima i dubinama ispod Semizovca do Ilijaša. Krkuša se drži na pjeskovitim mirnijim mjestima kao i badelj i pijesak, a pliska u jatima na plićim mjestima mirnih virova. Peša nalazimo pod panjevima ili pločama i kamenjem, kao i vretenca, koji je rijedak. Ugrica, platnica i bucika su ovdje rijetke ribe i nađe ih se po dubinama oko Semizovca i Ilijaša. Naprotiv škobalj živi u jatima na preljevima i najviše u virovima, te je ispod utoka Miljacke, a osobito kod Reljeva i dalje niz vodu najbrojnija riba. Večerica izvire, kao i Bosna ispod Igman-planine i vjerovatno ima veze sa izvorima rijeke Bosne i brojnim ostalim manjim vrelima u tom području pod Igmanom ispod čijih slojeva prodiru vode sa Bjelašnice, Igmana, Malog i Velikog Polja. Obale su joj niske, obrasle grmljem i drvećem, a tok brz, iako teče kroz polja i livade. Utječe u Bosnu, kao njen prvi desni pritok. Duga je oko 5 km, a dno joj je šljunkovito i pjeskovito, te obilno obraslo podvodnim biljem. Hladan je to pastrvski potok, u koji iz Bosne zalaze i lipljani. Nalazimo u njem još i ostale vrste riba koje kao sporedne žive u pastrvskim potocima (gagica, peš itd.), a u donjem toku još u manjem broju klijena i sapaču. Pritoci Večerice su Stojićevac i Nova Večerica, oba pastrvski potoci, koji protječu donekle močvarni predjel što se proteže između Igmana i llidže Banje. Bukulaš je mali pastrvski potočić u istom vlažnom predjelu, a utječe s desne strane u Bosnu između Večerice i Željeznice. U svim ovim potocima, kao i u Večerici često nalazimo barjaktaricu, koja je prenesena iz ribogojilišta »Vrelo Bosne« ili je došla prirodnim putem iz Bosne, po kojoj se raširila (samo u najgornjem toku do ušća Večerice i Bukulaša) opet iz ribogojilišta »Vrelo Bosne«. Željeznica izvire ispod Treskavice-Planine, južno od Sarajeva i nakon toka od kojih 36 km utječe u Bosnu kod sela Osijeka, u blizini llidže. U svom gornjem toku je čisti pastrvski potok, kao i njeni gornji pritoci Bijela i Crna Rijeka. U tom dijelu toka joj je korito široko 4—10 m, a dubina na brzacima i preljevima od 30—50 cm, a u virovima do 1 m i više. Ispod ušća Bijele Rijeke dubine postaju veće te dosižu na nekim mjestima 3 i više metara, osobito u tijesnim i dubokim virovima u sutjesci između sela Kijeva i Vojkovića. U izvorskom području obale su u okolici Trnova, gdje Željeznica protječe polja i livade, niske i obrasle grmljem i drvećem, koje se drži uz rijeku svuda, osim u srednjem toku na tijesnim mjestima sutjeske, gdje gole obalne stijene strše izravno iz korita rijeke. Željeznica ima karakter brze, planinske rječice sa mnogim zapjenjenim brzacima i bukovima sve do njenog ulaska u Sarajevsko Polje kod sela Vojkovića. U najgornjem njenom toku žive samo potočne pastrve, kojih ima niz vodu sve manje, a u srednjem i donjem toku od plemenitih riba ima još u većem broju lipijana a manje mladice. Od košljoriba nalazimo brojno zastupanog klijena, skobalja i sapaču, zatim manje peša, pijora, plisku, zmijuljicu (paklaru) i krkušu. Dok su gornji pritoci Željeznice, Crna i Bijela Rijeka, čiste pastrvske vode, nije to Kasidolska Rijeka, jer u njen donji tok zalaze iz Željeznice klijenovi, krkuše, sapače i druge sporedne ribe. Od plemenitih riba: mladice i lipljani. Gornji tok Kasidolske Rijeke je nastanjen samo pastrvom. Izvire na podnožju Jahorine-Planine kod sela Kasidola, jugoistočno od Sarajeva i utječe u Željeznicu kod Banje lliđže. Probija se kroz sutjesku, koju ostavlja 4 km pred ušćem i teče Sarajevskim Poljem. Dok su joj u gornjem toku obale strme, stjenovite, a dno kamenito, u nizini su joj obale položite, obrasle grmljem i drvećem, a dno šljunkovito i pjeskovito. Dužina toka iznosi oko 25 km, a širina korita od 2—5 m. Dubina vode je na brzacima od 30—50 cm, a u većim bazenima do 1 m pa i više. Dobrinja je desni pritok Bosne, a izvire ispod obronaka Trebevića jugoistočno od Sarajeva. Ne razlikuje se mnogo od Kasidolske Rijeke, jer je u gornjem toku isto takav planinski potok, iako na kraćem dijelu, a u donjem toku teče ravnicom, do Bosne u koju utječe više sela Crnotine. U gornjem toku naseljena je pastrvama, a u srednjem i donjem toku ima od plemenite ribe lipljana i mladice. Od košljive ribe ima istih vrsta kao u Kasidolskoj Rijeci. Dužina toka iznosi oko 17 km. Prima desni pritok pastrvski potočić Lukavicu. Miljacka je uz Željeznicu najveći pritok Bosne u sarajevskoj okolini. Nastaje od dva kraka: Mokranjske i Paljanske Miljacke. Mokranjska Miljacka izvire pod ograncima Romanije-Planine sjeveroistočno od Sarajeva iz podzemne duge pećine iz koje istječe već kao cijeli potok. Vrelo se hrani po svoj prilici sniježnom vodom iz velike sniježnice iz koje i ljeti vade snijeg za hlađenje. Mokranjska Miljacka prima, odmah u izvornom području i na visoravni oko Mokrog i Han Sumbulovca, nekoliko pritoka sve samih hladnih gorskih pastrvskih potoka. U svom gornjem toku Mokranjska Miljacka ostavivši prvu sutjesku medu strmim gorskim obroncima teče preko brdskih travnika i polja oko Mokrog i Hana Sumbulovca. Obale su joj obrasle grmljem i drvećem, pad neznatan, a korito je šljunkovito i pjeskovito sve do ponovnog ulaza u drugu sutjesku zajedno s cestom Mokro—Sarajevo, gdje joj dno postaje kamenito, pad znatniji, stoga i tok brži, a mjesto obalnog drveća diže joj se obala u obliku strmih golih stijena, često s obje strane tako, da joj je dolina na mjestima neprohodna (osobito od Han Dervente nizvodno). Širina Mokranjske Miljacke u Mokranjskom Polju dosiže 2—5 m, a u sutjeski do Han Dervente i dalje do sastava sa Paljanskom Miljackom korito i rijeka se širi do 10 m. Dubina vode je na preljevima i brzacima od 30—60 cm, a u virovima u gornjem toku do 1 m, a u donjem toku i više. U svom izvorskom dijelu Mokranjska Miljacka je zajedno sa pritocima (Kršulj-Potok, Jasenova, Sinjeva) tipična pastrvska voda, u kojoj nema drugih vrsta riba osim pastrve i njenih pratioca peša, pijora itd. Već u Mokranjskom Polju, dakle dosta visoko, pojavljuje se klijen, što više i krkuša, pa ih ima zajedno s pastrvom sve do Palj. Miljacke. Pastrva doduše opada brojno čim bliže sastavu sa Palj. Miljackom, ali se zato javlja mladica. Ova je nekada prodirala čak do Han Sumbulovca, ali sada zbog visoke pilanske brane u Han Derventi ne može dalje tako, da se košljoribe (klijenovi, sapače) u gornjem toku mogu jače množiti, ah na štetu pastrve. Paljanska Miljacka izvire sjeveroistočno od Sarajeva ispod obronaka Jahorine-planine. Odmah kod izvora spušta se u polje i livade Paljanskog Polja te je i time slična Mokr. Miljacki, od koje je i vodom i širinom nešto manja. Nema u izvorskom području toliko pritoka kao Mokr. Miljacka, a tek ispod Pala u stijenama prima pastrvski potok Bistricu. Palj. Miljacka ulazi ispod Pala u sutjesku sa vrlo visokim, strmim i krševitim stranama i teče njome sve do svoga sastava sa Mokr. Miljackom. Širina korita je 2—5 metara, a dubina na brzacima od 20—50 cm, a u virovima i bazenima do 1 m i više. U Paljanskom polju tok je sporiji, a u sutjesci brz, pun padova i katarakta, od kojih je najznatniji pred sastavom sa Mokr. Miljackom. u nekoliko stepenica od po 1 i više metara. Ovaj pad čini u Palj. Miljacki granicu između pastrvske zone i zone ostalih vrsta riba, koje ne mogu uz vodu preko pada tako, da je Palj. Miljacka u svom cijelom toku čista pastrvska voda zajedno sa Bistricom. Paljanska kao i Mokr. Miljacka duga je oko 15 km. Miljacka nastaje kod sastava Palj. i Mokr. Miljacke i teče (oko 6 km) između strmih i stjenovitih gorskih obronaka, sad širom sad nižom sutjeskom sve do Sarajeva. Kroz grad je regulisana, a obale u glavnom podzidane, dok izišavši iz Sarajeva teče poljima sve do rijeke Bosne u koju utječe u blizini Rajlovca. Korito joj je do Sarajeva kamenito, mjestimice šljunkovito i pjeskovito, kroz Sarajevo, a osobito kroz Sarajev. Polje šljunkovito i pjeskovito. Širina korita varira od 8—15 metara, a na mjestima i više. U Sarajevu utječe u Miljacku pastrvski potok Koševo, s desne strane, a s lijeve Kovačički Potok. Odavle do ušća u Bosnu nema drugih stalnih pritoka. U Miljacki od sastava M. i P. Miljacke žive u manjem broju pastrve nizvodno (od Sarajeva samo prolazno i rijetko) i to većinom krupniji primjerci do 2 i više kilograma težine. Žive stalno i mladice, koje se iznad Sarajeva pa i u M. Miljacki i mrijeste. Nalaze se primjerci do 3 pa i 5 kg težine, ali rijetko. Ima nadalje klijenova, sapača, skobalja, krkuša, zmijuljica, vijuna (badelja), plovki (pliski) i gagica. Lipljana je također bilo u Miljacki, ali ga je nestalo, jer je vrlo osjetljiva riba i nepodnosi onečišćenu vodu u Sarajevu i ispod Sarajeva. Vrlo rijetko ulovi se ipak po koji primjerak koji zađe iz Bosne, ali održati se ne može, pa prema tome se lipljani i ne mrijeste u Miljacki. Od sastavka M. i P. Miljacke dužina toka ove rijeke do njenog ušća u Bosnu iznosi oko 20 km. Vogošća izvire sjeveroistočno od Sarajeva ispod Crnog Vrha pa kao većina potoka sarajevske okoline protječe dubokom dolinom, na mjestima sutjeskom i na par kilometara pred ušćem ulazi u širu dolinu kojom stiže do Bosne. Širina korita i dubina vode jednaka je kao kod Dobrinje ili Kasidol. Rijeke. U gornjem toku žive samo pastrve, a u donjem još i klijenovi, sapače i krkuše. Lipljani i mladice više ne zalaze iz Bosne, jer im je put presječen visokim branama. Dužina toka je oko 20 km. Ljubinja je vrlo slična Vogošći samo što je vodom nešto obilnija, a ne protječe kroz klisure niti su joj obale tako stjenovite. Ima i lijep pritok: pastrvski potok Raču. Tokom je nešto duža od Vogošće (22 km), a izvire sjeverno od Sarajeva u šumovitom predjelu kod Čevljanovića, te utječe u Bosnu kod Semizovca. I u nju zalaze iz Bosne u malom broju lipljani i mladice, ali visoka brana rudnika u Semizovcu presjekla im je slobodan put. Glavna riba u Ljubinji je potočna pastrva. Ima i klijena, sapače, krkuše, gagice i peša. Misoča je vodom još jača od Ljubinje, a duži joj je i tok. Dobrim dijelom teče sutjeskom između neprohodnih stijena i strmih planinskih obronaka u koje je usječena njena duboka dolina. Izvire sjeverno od Sarajeva ispod obronaka Zvijezde. U najgornjem toku nastava je samo pastrva, dalje niz vodu već ima klijena i sapače, a u donji tok kod llijaša zalaze i mladice, koje se tu i mrijeste. I ovdje im se na putu ispriječila visoka brana, koju pokušavaju s manje ili više uspjeha da preskaču. Utječe u Bosnu kod llijaša. Zujevina je jedini lijevi pritok Bosne u okolini sarajevskoj. Izvire jugozapadno od Sarajeva ispod obronaka Bjelašnice-Planine, pa utječe kod sela Osijeka u Bosnu, nasuprot ušća Željeznice. Dužina toka joj je oko 20 km. a teče najviše poširokom dolinom, kroz livade i polja s obalama obraslim grmljem i drvećem. Samo na nekim mjestima su joj obale stjenovite s manje grmlja i drveća. Širina korita joj je u srednjem toku 5—6 m, a dalje nizvodno i do 10 m. Dubina na brzacima 20—50 cm. a u virovima do 1 m, rijetko više. U gornjem njenom toku žive samo pastrve, a u srednjem i donjem toku ima od plemenite ribe još mladice i lipljana. Obe ove vrste su stalne u Zujevini iako mladice ima samo pojedinačno u nekim većim virovima. Inače za vrijeme mrijesta zalaze mladice iz Bosne u Zujevinu na podesna mrijestilišta. Lipljana ima također, a za vrijeme mrijesta pridolazi još više iz Bosne. U srednjem i donjem toku ima još u većem broju klijenova, a manje sapača, zatim krkuša, pijora, peševa, a pojedinačno badelja i zmijuljica. U vodama sarajevske okoline ribolov je dosta razvijen, jer Sarajevo, kao znatan potrošački centar traži mnogo ribe. Zbog toga na okolnim vodama ima nekoliko zanatskih ribara, koji love najviše mrežom zvanom sačmarica ili sačma (Vidi sliku!). To je mreža pletena poput šiljate vreće, koja na širem okruglom kraju ima pričvršćena zrna olova, a na drugom kraju sužava se i svršava užetom, koje ribar drži u ruci bacajući mrežu, bilo s čamca, bilo s obale ili gazeći vodu. Mreža se zabacuje zamahom tako, da se raširi u krugu, a olovna zrna je ne samo pomažu raširiti, nego i potonuti na dno. Nije podesna za lov u većim dubljinama, nego je kao stvorena za lov u planinskim vodama, gdje se njom nastoji riba poklopiti. Najviše se love i donose na prodaju pastrve, lipljani i mladice od plemenite ribe, a od košijive: skobalji, sapače, klijenovi i mrene. Ribolov nije razvijen kao samostalni zanat, jer svaki ribar je uz to i težak ili ima još neko drugo zanimanje. U Sarajevu i okolini ima i nekoliko stotina ribara, koji love ribu na športski način udicom, za zabavu ili za vlastitu potrebu. Poznato je da mnogi paraziti žive u ribama i na ribama, ali pobližim ispitivanjem parazita u ovim vodama nije se niko bavio dosada, samo je godine 1931 asistent univerziteta u Lwowu Dr. W. Wisnievski po nalogu vlade Republike Poljske ispitivao zarazu na pastrvama u području izvora rijeke Bosne i ustanovio, da se Cyatocephalus truncatus (vrsta riblje trakavice) toliko raširio u tom području, da je njegovo štetno djelovanje postalo očito i pastrve su njime zaražene u najvećoj mjeri, iako to nije štetno za one, koji se zaraženom ribom hrane, već je štetno samo za pastrve, koje osjetljivo gube na težini i vremenom ugibaju. Sistematski popis riba Sarajeva i okoline: (Popis vidjeti u izvorniku) Potočna paklara (zmijuljica, Petromyzon planeri Bloch) .je malo poznata riba, zmijolikog tijela, bez ljusaka. Gubica joj je okrugla bez čeljusti udešena za prisisavanje sa tupim zubima. Od peraja ima samo tri i to dvije leđne, jednu za drugom, koje se protežu do repne peraje. Ima samo jednu nosnicu, a škrge okrugle bez poklopaca u obliku rupica. Mjehura nema. Ozgo po glavi i hrptu je sivozelena, postrance svijetlo zelena ili nešto žućkasta, a po trbuhu bijela. Mrijesti se od marta do juna, a poslije mrijesta ugine. Iz ikre se ne izleže ribica, već ličinka (larva) koja živi u mulju četiri ili pet godina, a onda se preobrazi u zrelu ribu i pođe na mrijest. Samo u doba mrijesta mogu se vidjeti ove ribe, kako plivaju donekle uvijajući tijelom kao zmije. Larve se razlikuju od zrelih primjeraka po tome što nemaju razvijenih očiju. Zbog toga što se odrasle ribe viđaju samo u vrijeme mrijesta, a larve žive skrivene u mulju, ova je vrsta malo poznata iako je ima u rijeci Bosni i većini njenili pritoka, lzraste 15 a najviše 20 cm duga, a debljine u promjeru prosječno 1 cm. Ne lovi je niko i ne pruža nikakve koristi ljudima, a grabljive ribe, pastrve i mladice love je i proždiru vrlo rado. (Zbog toga je npr. u Sloveniji upotrebljuju kao meku za lov mladica). Pastrva (potočna pastrva, pastrma, pastrmka, pastrva bosanka, Trutta fario L.). Njeno ime je vrlo starog porijekla, a nalazimo ga i u drugim slovenskim jezicima, razvijenog iz istog korijena, staroslovenske riječi, koja znaci »šaren«, a koja n. pr. u ruskom jeziku i danas postoji u promijenjenom obliku (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku)) u značenju »šaren«. Prema tome pastrva znači toliko kao »šarena riba«, »šarenka«. Slovenci je zovu postrv, Česi pstruh, Poljaci pstrag, a u Rusiju se kao na žalost i u neke naše krajeve uvukla po njemačkom riječ forela, iako imamo tako staro i dobro narodno ime. Ima duguljasto plosnato tijelo, a u većih primjeraka donekle valjkasto. Po leđima je zelenkaste ili zelenosmeđe boje, strane su joj zelenobijele ili žućkastobijele, a trbuh bijel. Po leđima, stranama a i glavi posuta je crnim ili smeđe crnim pjegama, okruglim ali i nepravilnog oblika, a na bokovima ima manje ili više crvenih pjega uokvirenih u svijetlije prstenove. Po svojim crvenim pjegama pastrva se najlakše poznaje. To je riba, koja se javlja u svim mogućim varijacijama svojih boja, a raspored crnih i crvenih pjega, kao i njihova veličina, nijansa i broj toliko se mijenja, da gotovo svaki potok ili rijeka ima potočne pastrve sa drugim šarama ili bojama. Nađu se šta više i u istoj vodi razno išarane pastrve. Male pastrve odlikuju se, kao i većina salmonida, poprečnim metalnoplavim pojasevima (Vidi sliku na str. 13 gore). Ljuske su joj vrlo sitne i jedva se primjećuju. Peraje su razne boje. Leđna je obično u boji leđa, često išarana crnim ili smeđastim, katkada još i sitnim crvenim pjegama. Prsne peraje su blijedo žute, a po nekada i izrazito žute. Ovo žutilo opaža se ne samo na perajama, već često i postrance i na trbuhu. Kao kod svih riba tako je i kod pastrve njena odora tj. boje mnogo življe i tamnije u vrijeme mrijesta. Kod pastrve, kao i kod svih riba iz porodice salimonida, nalazimo zmeđu leđne i repne peraje još jednu malu peraju u kojoj nema nijedne kosti, a naziva se masna ili tućna peraja. Usta su u pastrve velika, mogu široko da se otvore, a oboružana gustim, sitnim i oštrim zubima, kojih ima i na jeziku. Po tome se vidi da je pastrva grabljiva riba. Hrani se većinom sitnežom, koji živi u vodi ili pada u vodu, a lovi i manje ribice: pijore, peševe i t. d. pa i pastrvice. Plijen guta čitav, jer zubi joj ne služe za žvakanje, već samo za hvatanje. S površine vode uzima rado razne mušice pa je često i love zbog toga na sitne udice omotane svilom u obliku tijela, i perjem u obliku krila mušice. Ona je ne samo jedna od naših najljepših nego i najvažnijih riba, jer osim nje nema druge ribe, koja bi mogla da živi i u najmanjim planinskim potocima i da tako iskorišćava hranu i prostor tih voda. Podesna je za vještačko gajenje i po cijelome svijetu najviše se gaji uz njoj srodne vrste iste porodice (salmonida). Manje i veće planinske hladne vode su njena domovina pa o gajenju pastrve u tim vodama i zatvorenim ribnjacima postoji opsežna većinom strana literatura. Meso pastrve je vrlo dobro i ukusno, te je zbog toga ova riba uvijek mnogo tražena i dobro plaćena. U mesu nema kostiju (drača, dlaka) kao košljoribe i to joj također povisuje vrijednost konzumnog artikla. U manjim potocima raste 40—45 cm. dužine i 1 ili 1,5 kg težine, ali su najobičniji primjerci od 20—30 cm. dužine. U vrlo pogodnim prilikama može dostići težinu od nekoliko kilograma, pa se ovakvi rijetki primjerci katkada ulove u rijeci Bosni, pa nekad i Miljacki iznad Sarajeva, a i u drugim ovdje opisanim vodama. Obično u trećoj godini života naraste potočna pastrva do 20 i više cm. dužine i postaje zrela za razmnožavanje. Mrijesti se koncem oktobra, te u novembru i decembru. U hladnijim vodama mrijest počinje ranije, a u toplijim kasnije. Pastrve se skupljaju na mrijest, krećući se uz vodu i tražeći plitke brzace sa šljunkom. Tu se sastanu parovi, odnosno po nekoliko mužjaka oko jedne ženke, koja repom uz pomoć vodene struje očisti (»obijeli«) šljunak, odnosno kamenčiće u krugu nešto većem nego je sama dugačka i na tome mjestu zvanom također »mrijest«, pušta ikru u igri sa mužjakom, koji oblijeva ikru mli¬jekom (sjemenom). Prirodno je, da zbog vodene struje i drugih zapreka mlijeko ne dohvati svu puštenu ikru, koja neoplođena propada na taj način. Ikre u pastrve nema mnogo. Manji primjerci imaju je po dvije-tri stotine, a veći primjerci do 1000 kom. tako, da po prilici na kilogram težine ribe dođe oko 1000 kom. ikre. Oplođena ikra leži medu kamenčićima i treba oko 80 dana, dok se iz nje izlegu pastrvice. Ovo zavisi od temperature vode, jer u hladnijoj vodi treba više dana da prođe dok se ribice izlegu. Kako pastrva ima malo ikre, a i ikra i ribice, kao i odrasle ribe imaju velik broj neprijatelja, to se ova riba ne može nikada namnožiti u tolikoj količini kao n. pr. skobalj ili druge vrste, koje imaju daleko više ikre. Istina je, da u malim potocima ne bi bilo dosta ni hrane za prevelik broj pastrva. Zbog velike privredne važnosti ove ribe pokušali su uvećati korist što je pruža njeno gajenje još i uvažanjem sličnih stranih vrsta. Tako su u Evropu, pa i u okolinu Sarajeva, u ribogojilište »Vrelo Bosne« pred nekoliko decenija donijeli barjaktaricu (kanadsku pastrvu, Salmo fontinalis) i dužičastu pastrvu (kali- fornijsku pastrvu, Trutta iridea). Ove se vrste nisu, usprkos nasadivanja tj. puštanja mlađa tokom niza godina, održale u vodama u okolini Sarajeva. Nalazimo ih samo još oko izvora Bosne pa u Kasindolskoj Rijeci (gornji tok), a pojedinačne zaostale primjerke i u Miljacki (Mokranjskoj), Željeznici i t. d. Istini načinom prenesena je mekousna (Trutta obtusirostiris) iz Neretve, za vode dunavskog sliva potpuno strana riba, ali i ona se izgubila i jedva da će se u rijeci Bosni naći još koji primjerak. Navodno je iz ribogojilišta »Vrelo Bosne« puštena u neke vode i jezerska zlatovčica (Salmo salvelinus) također pastrvska vrsta, ali nijedan od autora nije imao prilike nikada je naći ili čuti za nju u vodama sarajevske okoline. Barjaktarica, dužičasta pastrva, mekousna i jezerska zlatovčica razlikuju se znatno od potočne pastrve formom i donekle konstrukcijom tijela, a osobito bojom i šarama po tijelu. Dužičasta pastrva osim toga i mrijesti se u proljeće, a ne kao ostale pastrve u novembru i decembru. Pastrvu mnogo love na udicu ne samo zanatski ribari, već i udičari zbog športa ili za vlastitu potrebu. Love je također i mrežom zvanom »sačma«, koševima, ostvama, kao i raznim drugim sredstvima. Mladica (Salmo hucho L.). Slovenci je zovu sulec, a u nekim krajevima u Savskoj banovini postoji za nju ime sulač. Tamo je zovu i glavaticom, međutim to ime pripada glavatici (Trutta genivittata) iz Neretve, Soče, Zete i drugih rijeka jadranskog sliva. Mladica je najveća riba u vodama sarajevske okoline. Naraste do 30 kg težine i oko 150 cm dužine. Navodno je oko g. 1918 ubijen jedan primjerak teži od 30 kg. u rijeci Bosni na sastavku Miljacke. Nije bilo moguće provjeriti ovu vijest, a neosporno utvrđeni najveći primjerci mladica ulovljeni posljednjeg decenija u rijeci Bosni u okolini Sarajeva nisu bili teži od 15 kg. Najobičniji primjerci teže od 1—5 kg., a oni preko 5 pa do 10 već su rijetki, dok su oni preko 10 kg. godišnje zastup¬ljeni jedva u jednom ili dva primjerka. Tijelo joj je duguljasto, oblo poput valjka, samo malo postrance spljošteno i to više prema repu, nego kod glave, koja je velika, široka i plosnata, ali ne u vertikalnom pravcu, kao kod većine riba, već u horizontalnom smjeru. Razrez usta doseže daleko ispod očiju. Usta su vrlo velika i široko se otvaraju, a posuta su ne samo po čeljustima, već i iznutra, zatim po jeziku i nepcu, oštrim zubima, koji ispadaju i obnavljaju se. Ljuske su joj sitne. Leđa su joj sivkasto zelene ili smeđo zelene boje, strane svijetlo-sive i srebrenaste sa crvenkastim sjajem, koji se prelijeva. Trbuh je bijel. Glava je sivo zelena. Oči velike, izra¬zite, sa tamnom krupnom zjenicom. Leda i bokovi (strane), rijetko i glava, posute su mnogobrojnim sitnim, crnim pjegama nepravilnog oblika. Pjege su posred leda krupnije nego po stranama. Peraja su bijelo siva sa nejasnim zelenobijelim mutnim varijacijama. Bjelina se ističe osobito na prsnim perajama i to najjače na prednjem njihovom rubu. Peraje su snažne i velike osobito repna, koja kod plivanja daje najveću snagu. Na perajama mladica nema pjega. Manji primjerci su svijetlijih boja, nego veći. Oni iz dubina su tamnih boja, a spješčanih preljeva svijetlijih. Mladice kao i pastrve, te sve druge ribe, mogu svoje boje da prilagode boji okoline. U cijelosti je kod mladice prednja polovina tijela od glave do sredine više sivkasta i zelenkasta, a drugi dio prema repu više crvenkast, često tamnobakarne crvene boje, koja se proteže i po leđima prema glavi. Zbog lijepih boja i rasporeda šara po tijelu, kao i zbog svoga skladnog oblika tijela, mladica se medu ribama ističe svojom ljepotom, ali i grabljivošću. Ona je najveći grabljivac u planinskim vodama cijelog dunavskog sistema. (U sistemima drugih rijeka mladice nema). Živi u zoni lipljana i mrene, a zalazi, ako može, katkada i u pastrvsku zonu uz vodu, kao i daleko niz vodu. Ipak joj najviše prija zona lipljana i mrene. Hrani se od rane mladosti sitnim ribicama, a progoni i sva ostala živa bića u vodi i na vodi, koja može svladati i progutati. Upadna je njena lakomost i proždrljivosi, koja je poznata po mnogim slučajevima. Dovoljno je ilustruje posve obična pojava, da je mladica od 77 cm. dužine imala u sebi proždrtu pastrvu od 40 cm. dužine, a još je poletila i ulovljena je na udicu s mekom u obliku klijena od 18 cm. dužine. U želucu mladice često nalaze po nekoliko komada riba gotovo svježih sa ostacima već na pola probavljenih, kao i ostatke žaba, raka, vodenih ptica itd. Proždire i dijelove svježeg ribljeg mesa, naročito dijelove riblje utrobe, kako je to opaženo u više slučajeva, ali najrađe napada žive ribe, koje hvata velikim zubatim čeljustima i guta čitave. Mrijesti se od konca februara do početka maja. Manji primjerci ranije, krupniji kasnije. Na mrijest se skupljaju, kao i pastrve, u parovima, ali oko jedne ženke nade se i više mužjaka, koji se progone i bore međusobno. Mrijest se vrši na mjestima sa stalnom ne prejakom strujom, na šljunku u srednjoj dubini. Neki narodni ribari kažu da se mladica mrijesti u onoj dubini, koja odgovara dužini njenog tijela. Mladica također putuje obično uz vodu tražeći pogodno mjesto za mrijest. Ako brzo nade par i podesno mjesto ne ide daleko. Međutim takvih podesnih mjesta nema mnogo, pa mladice svake godine dolaze na ista mjesta, koja ribari poznaju, jer se u bistroj vodi mogu parovi i cijele grupe da primjete na »obijeljenim« mjestima. Izruje jednako kao i pastrva u šljunku valovito, koritasto izdubljenje, koje narod negdje zove »rovina«, a negdje »mrijest«. Opaženo je, da se mladice mrijeste na istim mjestima ili blizu mrijestova skobalja. Mlađ mladice raste brže nego skobalji, pa sitne mladice napadaju i proždiru skobaljčiće. Skobalj je uopće kao mnogobrojna riba, koja živi u jatima, glavna hrana mladice i gdje je malo skobalja mladice slabo uspijevaju. Male mladice rastu razmjerno brzo i u prvoj godini dosegnu dužinu od 20 cm, u drugoj prosječno 30—35, a trećoj 40—50 cm i težinu od oko 1 kg. Zrelost za rasplod postigne tek kod težine od blizu 3 kg i dužine oko 70 cm. Mužjaci, čini se, dozriju ranije, nego ženke. Zbog toga, što ova krupna riba tek sa dužinom od blizu 70 cm (i težinom od cca 3 kg) dozrije za mrijest, nestaje je sve više i postaje rijeđa, jer se nažalost bezobzirno love baš komadi koji se nijesu još ni jedanput mrijestili. Ženka ima prosječno na svaki kilogram težine oko 1000 kom. ikre. Može se vještački gajiti kao i pastrva, ali zbog krupnoće njene teško je urediti dovoljno velike ribnjake s jakom strujom tako da je ne drže u ribnjacima, već love za vrijeme mrijesta na poznatim mjestima, istiskivaju iz njh ikru i mlijeko, vrše oplođivanje miješanjem u posudama, a ribe najviše vraćaju žive u vodu, u koliko nisu povrijeđene. Oplođenu ikru stavljaju u ležnice u ribogojilištima poput one pastrve, a male ribice puštaju u otvorene prirodne vode. Na ovaj način oplodi se daleko veći procenat ikre, manji procenat propane od bolesti, neprijatelja ili mehaničkih povreda kod poplave itd. i time se ubrzava i pojačava razmnožavanje. Mladica je stalna riba, ne seli se i ne tumara toliko po rijekama, kao mnoge druge ribe. Drži se na onim mjestima, gdje ima dobro sklonište i dobro lovište i lov. To su duboki virovi i bukovi, gdje se skriva pod stijenama, kamenjem itd. i odmara se poslije lova ili čeka na prigodni plijen, koji naiđe u blizinu. Iz dubine i svoga zakloništa izlazi u lov te u prolazu napada svaku ribu ili pak na preljevu legne na šljunak, za kakvi kamen ili stijenu pa čeka vrebajući na jata skobalja ili mrena, odnosno na drugu ribu, koja se približi. Na plijen se zaleti velikom brzinom poput strijele, zgrabi ga čeljustima, proguta odmah ili ako je zgrabila krupniju ribu, čeka pogodan momenat, dok plijen iznemogne, a onda ga spretno okreće i guta naglavice. Na jednom mjestu, viru ili drugom zgodnom prebivalištu običava ostati po nekoliko godina, a udalji se samo za vrijeme mrijesta ili ako joj nestane iz bilo kojih razloga hrane. Odseli se i onda ako velika voda zatrpa pijeskom i kamenjem njeno zaklonište ili ako je nešto preplaši ili potjera, kao npr. mnogo veća mladica, vidra ili čovjek. Katkada se više većih komada podnose u jednom viru ako imaju na dohvatu obilan broj skobalja ili druge ribe. Meso joj je vrlo dobro (bez dlaka kao u košljoribe) cijeni se i traži, pa mladica važi uz pastrvu i lipljana, kao najbolja riba planinskih voda. Love je sačmaricom, vlakom, ostvima, udicom i drugim sredstvima. Cijene je mnogo i kao sportsku ribu, jer njen lov na udicu pruža neobično zadovoljstvo i draž. U okolini Sarajeva živi u rijeci Bosni, u srednjem i donjem toku Željeznice, u donjem toku Zujevine, u Miljacki te u donjem toku Mokranjske Miljacke. Zalazi i u donji tok Dobrinje, Kasidolske Rijeke, Misoče, a donekle i Ljubinje, pa i Vogošće, ali u ovim manjim vodama joj je prolaz spriječen visokim branama (mlinovi). Najčešće se nalazi ipak u Bosni i Željeznici. Lipljan (lipan, lipen, lipljen, Thymallus vulgaris N.) ima tijelo više spljošteno nego mladica i pastrva. I ljuske su mu razmjerno krupnije srebrenasto-sjajne pa je zbog toga od naših salmonida najsličniji bijelim ribama iz familije ciprinida. Međutim od ovih se razlikuje ne samo karakterističnom salmonidskom masnom perajom, nego i građom i oblikom tijela, načinom života itd. Ima malu glavu i osobito mala usta. Nije grabljivica i nema velikih i oštrih zubi kao ostali naši salmonidi. Odlikuje se naročito svojom neobično velikom leđnom perajom, koja je išarana tamnim i crvenim pjegama. Ima i po tijelu nekoliko crnih pjega smještenih postrance između glave do ispod leđne peraje. Ovih pjega ne nalazimo uvijek kod svih primjeraka. Drugih šara po tijelu nema, kao pastrve ili mladice, već je po leđima i glavi zelenosive ili sivomodre boje, po stranama srebrenasto bijel, na prelazu strana prema trbuhu katkada nejasno žut, a po trbuhu bijel. Veći primjerci imadu poveliku nejasno ograničenu blijedo crvenu mrlju (pjegu) postrance iznad predrepne peraje. Cijelo tijelo prelijeva se često crvenim bakrenastim sjajem. Peraja su više ili manje sivo crvena, osobito repna. Ostala, osim leđne, su zelenosiva. I ova vrsta se ističe svojom ljepotom i okretnim plivanjem tj. kretnjama. Ne zalazi tako visoko u gorske potoke kao pastrva, a zadržava se ne samo na brzicama, već i na šljunkovitim i pješčanim mirnijim preljevima sa stalnom i jednakom vodenom strujom. Na podesnim mje-stima nalazi se u većem broju, gotovo u cijelim jatima. Raste prosječno do 35 i 40 cm dužine i najviše 0.75 i 1 kg težine. Komadi duži od 40 cm i teži od 1 kg su vrlo rijetki, ali ih se ipak nađe u rijeci Bosni i Željeznici. Lipljan se hrani vodenim živim sitnežom, a vrlo rado uzima i one mušice raznih vrsta, koje se uvijek pojedinačno ili u hiljadama primjeraka roje nad vodenom površinom i padaju na vodu ili u nju spuštaju svoja jajašca. Njihove larve, koje žive u vodi također su dobra hrana lipljanima. Samo krupni lipljani katkada napadnu i progutaju za promjenu ili zbog gladi po koju sitnu ribicu. Mrijesti se od marta do maja u brzacima sa šljunkovitim dnom. Ikra mu je sitnija nego u pastrve i ženka je ima 2000—5000 kom. Mlade ribice se izlegu brže, nego kod pastrve i rastu brže, a kad dosegnu dužinu od 25—28 cm, u trećoj godini, sazriju za rasplod. Meso mu je vrlo dobro i ukusno kao i ono pastrve i mladice. Mnogi ga cijene još više. Gaje ga i u nekim ribogojilištima. Love ga sačmaricom i na udicu. Udičari ga naročito vole i traže, jer katkada pruža dobar uspjeh kod lova na umjetnu mušicu pa ga osobito cijene kao jednu od najodličnijih riba za športski ribolov. Živi u znatnom broju u rijeci Bosni, osobito od ušća Večerice do Semizovca, a i dalje, ali ne u tako znatnom broju i samo na nekim podesnim mjestima. Isto tako ima ga dosta u srednjem i donjem toku Željeznice. Ima ga i u donjem toku Zujevine, a zalazi i donekle u Večericu. Kasidolsku Rijeku, Dobrinju, pa i Ljubinju. Bilo ga je nekada i u Miljacki, a u ostalim ga potocima sarajevske okoline nema, jer su to izrazito pastrvski potoci ili ne može više tamo da prodre zbog brane (Vogošća) ili zbog zanečišćene vode (Miljacka). Mrena (riječna mrena, Barbus fluviatilis Ag.) daje ime t. zv. trećoj ribljoj zoni. Ona je dubinska riba t. j. veći dio života provede uz dno, gdje po pijesku i mulju traži hranu. Tijelo joj je valjkasto, glava dosta mala, šiljata, oči male, a najviše se ističe svojim debelim, mesnatim ustima, smještenim ispod vrha njuške, t. j. okrenutim dolje prema dnu, a ne napred. Oko usta ima 4 brka. Po leđima je sivkasto zelene, po stranama sivocrvene ili žućkaste, a po trbuhu bijele boje. Ljuske su joj dosta krupne i tvrde, a na korijenu tamnije boje. Peraje su crvenkaste, leđna je tamnosiva, a repna crno uokvirena. Prva žbica na leđnoj peraji je nazupčana. Mrijesti se od maja do jula na pješčanim čistinama i u brzoj vodi. Ima 3000—8000 ikre. Izraste obično duga 45—65 cm i 2—3 kg težine, a rijetko se nađe i većih tj. težih primjeraka. Mrena je noćna riba jer danju rijetko vidimo da luta po rijeci i traži hranu. Hrani se biljnom i životinjskom hranom koju uzima sa dna. Jede i riblju ikru, koju nalazi na pijesku i šljunku. Meso joj je, iako košljivo, masno i dobro, ali ikra joj ne valja, jer je dosta otrovna. Živi u manjim jatima, a zimu provede na dubokim mjestima sakrivena često pod pločama i stijenama u pijesku ili mulju većinom nepomično stisnuta u grupu s drugim mrenama. Love je mrežom i udicom, a i drugim sredstvima. Ima je u rijeci Bosni, nešto i u donjem toku Željeznice i Miljacke, a u manje vode i brze potoke ne zalazi. Sapača (potočna mrena, krkuša, Barbus petenyi Heck.) poznata je u sarajevskoj okolini pod imenom sapača, a često je zovu i krkuša, te je tako zamijenjuju sa Gobio fluviatilis. Oblikom tijela ne razlikuje se mnogo od riječne mrene, samo joj je prohodna peraja neobično duga, ali se po boji može lako raspoznati, jer dok su boje kod riječne mrene jednolično raspoređene, sapača je osim temeljnih boja sva išarana pjegama raznih oblika, kako po tijelu tako i po perajama. Pjege ili šare su crne, žute ili crvenkaste boje, svijetlijih ili tamnijih nijansa. Glavna boja po leđima je crvenkastosiva ili smeđa, po stranama žutocrvena, a po trbuhu bijela. Ljuske joj nisu krupne i tvrde kao u riječne mrene. Ima četiri brka, dva na gornjoj, dva na donjoj usni. a naraste samo 20—25 cm dužine, te zalazi i u manje potoke sve do pastrvske zone. Česta je to riba, a na pogodnim mjestima živi u jatima. Uopće je, kao i mrena, riba jatnica i rijetko je nalazimo pojedinačno. Hrani se u glavnom istom hranom kao i riječna mrena. Mrijesti se od maja do jula, a i njena ikra ne valja. Meso joj je vrlo dobro i ukusno pa ga mnogi cijene najviše od sve ostale košljive ribe. Zanatski ribari je ne vole mnogo, jer za nju treba sačmarica sitnije pletena, nego za ostalu ribu, ali je za to prigodni ribari oko potoka najviše polove u koševe pletene od vrbova pruća, koje stavljaju obično preko noći u vodu na mjestima gdje sapača u svom noćnom tumaranju prolazi, jer je i ona pretežno noćna riba. Rado je love i na udicu, na crva (glistu). Živi u svim vodama sarajevske okoline osim u izvornom području oko vrela pastrvskih potoka u čistoj pastrvskoj zoni. U rijeci Bosni, Miljacki i Željeznici ipak je najbrojnija. Krkuša (Gobio fluviatilis Cuv.) je mala riba koja naraste 8—12 cm. Često je zamjenjuju sa sapačom, od koje se razlikuje nešto oblikom tijela i peraja, a više bojom i brkovima, kojih ima samo dva. Po leđima je sivozelene, po stranama srebrenastobijele, po trbuhu bijele boje. Po leđima ima crne pjege u obliku neodređenih šara, a od glave do repa proteže se niz povećih tamnih pjega. Peraje su također išarane, crvenkaste boje. Po stranama se prelijeva u plavom sjaju. Glava joj je povelika, kao i oči, tijelo valjkasto ljuske dosta krupne, ali mekane, kao što je i cijela ribica prilično mekog tijela i izvan vode se brzo kvari. Mrijesti se u maju i junu. Ima 1000—3000 ikre. Hrani se po dnu kao i potočna mrena. Živi u jatima, ali u manjem broju nego potočna mrena. Meso joj je dobro, ali je malo tko lovi jer ima bolje i krupnije ribe. Ima je u srednjem toku svih voda sarajevske okoline, osobito u Mokranjskoj Miljacki, Miljacki, Bosni itd. Prezimi u jatu sakrivena u dubinama u mulju pod zgodnim zaklonom. Sinjac (sinjevac, deverika, pečenica, Abramis brama L.) je vrlo rijetka riba u rijeci Bosni kod Semizovca i Ilijaša. Zalazi iz donjega toka i nije utvrđeno da se u okolini sarajevskoj mrijesti i uspješno razmnožava, jer u hladnoj Bosni ima vrlo malo uslova za život ove ribe. Ulove je zanatski ribari, loveći skobalje u sačmaricu pa nađu godišnje jedva jedan ili dva primjerka, a krste ga »bosanskim šaranom«, jer ne poznaju ove vrste. Tijelo mu je vrlo plosnato. Leđa se od male glave strmo dižu prema leđnoj peraji. Usta mala, bez zubi, koji su smješteni u grlu. Ljuske su krupne, a peraje široke, osobito predrepna (prohodna). Leđa su sivomodre, strane srebrenosive. trbuh srebrnobijele boje. Peraje modrostve. Za vrijeme mrijesta trbuh pocrveni, a kod mužjaka iskoče po tijelu i glavi bradavice. Mrijesti se u maju i junu. Hrani se po dnu. Naraste do 70 cm dug i više kilograma težak, ali u okolini Sarajeva nisu ulovljeni primjerci teži od 2 kg. Meso mu je košljivo, ali dobro za hranu. Ugrica (plavonosa, nosara, buborak, šljivonosa, šljivar, Abramis vimba L.) pripada kao i sinjac (deverika) donjem toku rijeke Bosne, jer živi pretežno u nizinskim vodama sve do mora pa i u njemu, ali u Bosnu u okolini sarajevskoj zalazi za vrijeme velikih voda pa se rijetko ulovi po koji komad u muljevitim virovima i dubinama oko Semizovca i Ilijaša. Tijelo joj je vrlo plosnato, ali manje nego u deverike, gubica odebljala i malo modra. Gubicom ruje po muljevitom dnu i traži hranu. Usta su joj mala bez zubi, koji su u grlu, kao u svih njenih srodnika. Ljuske su joj krupne. Leđa su joj sivoplava, ponešto smeđeplave tamnije, a strane svijetlije boje, trbuh bijelosrebrenast. Leđna i repna peraja modrikaste, ostale bjelkastožute, a prsne peraje na korijenu žutocrvene. Za vrijeme mrijesta boje joj upadno potamne i riba tako reći pocrni. Izraste 30—40 cm dužine, a mrijesti se od maja do jula i ima velik broj sitne ikre (do 100.000 kom.). U pritoke Bosne nikako ne zalazi, a i u samoj Bosni je vrlo rijetka. Domaći ribari na Bosni zovu je »bosanskim šaranom«, kao i sinjca, te platnicu i ne obraćaju pažnju na razlike između tih ovdje rijetkih riba. Pliska (plovka, kolašica, Alburnus bipunctatus L.) je vrlo česta riba i u vodama sarajevske okoline. Naraste najviše do 10 ili 12 cm dužine. Tijelo joj je plosnato, ljuska dosta krupna, lako se ljušti, bliješti i daje ovoj ribi upadan srebrnast sjaj. Po leđima je modrozelene, po stranama zelenosrebrne, a po trbuhu bijele boje. Oči su joj razmjerno krupne, usta i glava mala. Peraje, osim leđne, su na korijenu crvenkaste. Uzduž postrane crte ima crnu isprekidanu crtu pa se čini da od glave do repa ima dvije paralelne crte, po kojima se lako raspoznaje od sličnih vrsta. Mrijesti se u maju i junu. Meso joj je nježno, ali nije osobito dobro, a kako je sitna, malo je love za potrošnju. Živi u jatima po Bosni, Željeznici, Miljacki, a zalazi i u donji tok Zujevine, Kasidolske Rijeke, Koševa, Vogošće, Ljubinje i Misoče. Zadržava se rado na mirnijim mjestima sa manje ili više muljevitim dnom. Hranu traži po dnu, u vodi i na površini, a hrani se živim i mrtvim sitnežom iz životinjskog i biljnog svijeta. Bucika (bucov, buconja, Alburnus mento Ag.) rijetka je riba i katkada se nade samo u rijeci Bosni, gdje ju ribari zamijenjuju s pliskom, iako se od nje znatno razlikuje već na prvi pogled. Nije toliko plosnata i široka kao pliska, svijetlije je zelenosive boje, a ističe se osobito donja gubica, koja je deblja i duža od gornje. Ljuske su dosta krupne, mekane, srebrnastog sjaja i vrlo lako otpadaju čim se riba uzme u ruke. Glava i leđa su tamno zelene ili plave kao čelik boje, strane srebrenaste, peraje sivkaste, a leđna i repna crno obrubljene. Zjenica srebrnasta, gore crno pjegava. Bucika voli hladnu vodu sa kamenitim dnom. Mrijesti se u maju i junu na plitkim kamenitim mjestima. Naraste do 25 cm, a hrani se planktonom i raznim larvama, mušicama s površine itd. Zanatski ribari na Bosni je malo kada ulove i označuju nazivom »velika pliska«. Platnica (platika, platica, pločica, Leuciscus virgo Heck.). Tijelo joj je duguljasto, postrance spljošteno, sa malom glavom i malim očima i gotovo horizontalnim ustima. Leđno peraje je dulje od glave, a repno dva puta toliko dugačko. Ljuske su velike metalno sjajne i prelijevaju se u opalnim bojama. Leđno peraje je blijede zelenkasto smeđe boje kao i leđa, ali svijetlije, a repno peraje je crvenkasto, tamno uokvireno. Trbušne i predrepne peraje su na korijenu crvenkaste, a na rubu sivobjelkaste. Za vrijeme mrijesta su sve boje mnogo izrazitije, a osobito peraja pocrvene. Na glavi i leđima ima ova riba bobice poput bradavica, koje su osobito upadne za vrijeme mrijesta. Mrijesti se u aprilu i maju, a naraste do 40 cm dužine. U rijeci Bosni se nađe rijetko kao i sinjac i ugrica, jer ovamo zalazi samo pojedinačno, dok joj je prava domovina u donjem toku. U ostalim ovdje opisanim vodama nema je. Klijen (klen, Squalius cephalus L.) ima tijelo više valjkasto, nego pliska, platnica i druge vrste. Glava mu je velika, a i usta veća nego što su u napred opisanih šaranovidnih riba (Ciprinida). Po leđima je sivozelen do tamnozelen, po stranama srebrnasto bijel, često sa zlatnožutim sjajem, po trbuhu bijel. Ljuske su velike tamno uokvirene. Peraje su mu crvenkaste, samo prsne su žućkaste, a leđna sivkasta. Plodan je i ženka ima velik broj ikre (oko 100.000 kom.). Mrijesti se u aprilu i maju. Izraste do 40 a i 60 cm dužine i 3—4 kg težine. Dok je malen hrani se raznom hranom, po dnu, iz vode i s površine, uzima i biljnu i životinjsku hranu, a kada odraste postaje i grabljivac pa proždire sitnije ribe, mrtve ili žive. Manji klijenovi često se skupljaju u jata, sunčaju po površini vode, gdje vrebaju i na hranu, koja im može pasti na vodu (razni insekti). Veliki primjerci žive osamljeno. Zimi se klijenovi sjate i posakrivaju u dubine i zgodna zakloništa. Meso mu nije osobito dobro i košljivo je, ali ga iz manjih planinskih voda ipak cijene, osobito manje primjerke, oko 20 i 30 cm dužine. Profesionalni ribari ga ovdje malo love, već jedino kada zabasa s drugom ribom (skobaljima, mrenama) u ostalu lovinu. Plašljiv je i bježi pred mrežom i svakom sumnjivom kretnjom na obali i nad vodom. Voli mirniju vodu pa stoga traži veće virove, a izbjegava brzace. Živi u rijeci Bosni, Željeznici i Miijacki te u donjem toku svih njihovih pritoka. Pijor (gagica, gaga, gaovica, Phoxinus laevis Ag.) je vrlo mala, ali lijepa ribica. Naraste prosječno do 8 cm, a veći primjerci su rijetki. Ističe se šarenilom boja. Tijelo mu je valjkasto, usta okrugla, ljuske vrlo sitne i meke, a nalazimo ih samo po stranama ribice. Leđa su mu zelena s tamnijim pjegama. Od glave do repa po stranama ima žuti, zeleni ili zlatnosjajni pojas, a cijele strane se prelijevaju u zelenom ili žutom sjaju. Po trbuhu je crvenkaste boje, dok su peraja blijedo crvena. Mrijesti se u maju i junu, a mužjak je za vrijeme mrijesta po trbuhu sav jarko crven. Hrani se raznim sitnežom. Voli hladnu i bistru vodu pa se stoga drži pastrvske, a dijelom i lipljanske zone u brdskim vodama. Ne lovi ga niko za hranu, ali ga upotrebljavaju vrlo rado kao meku za udicu kod lova na pastrve. Ima ga u gornjem toku Bosne i svima pritocima, gdje se redovno drži u jatima. Skobalj (škobalj, mrijesnica, baba, jatnica, podust, podustva, Chondrostoma nasus L.) ima plosnato tijelo, malu glavu, debelu gubicu, a usta ispod vrha gubice prorezana ravno i tvrda. Zovu ga stoga podustom. Ljuske krupne, srebrnasto sjajne, jednolične boje, bez šara. Po leđima je blijedo ili tamnozelen, po stranama srebrnast, po trbuhu bijel. Peraje, osim leđne, su crvenkaste. Repna je na kraju sivocrna. Živi po kamenitom i muljevitom dnu gdje pobire raznu hranu, iz životinjskoga i biljnog svijeta. Živi u velikim jatima te je u rijeci Bosni ispod utoka Miljacke, a osobito nizvodno od Reljeva najbrojnija riba. Ima ga također i u Željeznici, Miljacki a zalazi i u Zujevinu dok u manje pritoke ne ide. Jedino za vrijeme mrijesta zadržaje se na ušću potoka i zalazi u potoke, ali samo oko ušća gdje se mrijesti na brzacima po šljunku. U Miijacki ne raste krupan, u Željeznici imade krupnijeg, ali najkrupniji bude u rijeci Bosni gdje dostiže težinu od preko 1 kg, a katkada i 2 kg, a dužinu od najviše 40 cm. Zanimljivo je da u pojedinim virovima npr. ispod Semizovca bude neobično krupan, pa se ulove po stotine komada sve jednake veličine i težine oko 1½ kg. U drugim virovima opet nađu se samo manji komadi, ali uvijek u velikim jatima. Okolni seljaci i ribari zovu skobalja dok je mali »česika«. Veći dio života provede uz dno, a vrlo rijetko diže se na površinu. Mrijesti se od marta do maja u velikim jatima i uvijek redovno na stalnim mjestima. Pred mrijest saberu se u jata zasebno mužjaci, a zasebno ženke i tek na samome mrijestilištu obično na brzacima po krupnom pijesku i kamenu pomiješaju se i mrijeste. Ikra u skobalja dosta je sitna, a ženka je imade 100.000—200.000 komada. Mnogo ga love u mreže (sačmarice) i donose na prodaju. Bude vrlo mastan, ali mu meso nije osobito dobro, jer je košljivo. Kada se raspori skobalja upadno je, da mu je trbušna šupljina obložena crnom kao tuš bojom. U mnogim rijekama skobalj čini glavnu hranu grabljivoj mladici. Na taj način mladica pretvara meso skobalja od male vrijednosti u skupo i traženo svoje meso. Najviše ga love za vrijeme mrijesta i ulove često za nekoliko sati više stotina kilograma sve na jednom mjestu. Badelj (vijun, Cobitis taenia L.) vrlo je mala i malo poznata riba koja živi u rijekama sa hladnom vodom i šljunkovitim ili pjeskovitim dnom. Tijelo mu je duguljasto i plosnato ali kod repa nije mnogo tanje nego na sred Ieđa. Koža mu je vrlo sluzava i pokrita vrlo sitnim ljuskama, koje se jedva mogu primjetiti. Na gornjoj usni ima šest brkova, a pod očima strši mu mala šiljata kost. Boja mu je sivo crvenkasta, a po stranama ima jedan red krupnijih pruga tamnije boje i nekoliko sitnijih. Uzduž strana primjećuje se sjajna modrikasta pruga. Repna i leđna peraja je ispjegana, a ostala su crvenkasto blijede boje. Izraste jedva do 10 cm dužine, a sakriva se među kamenjem i u pijesku pa kako je sitna a nije toliko ni česta, malo je ko pozna pa je ribari i ne love jer nema vrijednosti za hranu. Mrijesti se od aprila do juna. Živi u Bosni i svim njenim pritocima, ali samo u njihovom donjem toku. Pijesak (tivuška, Cobitis barbatula L.) isto je tako mala ribica kao i badelj ali još rijeđa. Živi samo u rijeci Bosni, a u pritocima nismo je mogli do sada pronaći. Tijelo mu je valjkasto. Kod repa je dosta tanak za razliku od badelja. Ima također 6 brkova. Po leđima je sivozelene boje sa tamnijim pjegama a po stranama je crvenkast sa sivkastim šarama. Mrijesti se u aprilu i maju a zimi se sakriva kao i badelj u pijesak odnosno mulj. Vretenac (Aspro streber Sieb.) vrlo je rijedak i do sada su ga našli samo u rijeci Bosni u srednjem i donjem toku, gdje se zadržaje na kamenitim i šljunkovitim preljevima i u virovima. Odlikuje se tvrdom i hrapavom ljuskom, plosnatom glavom i valjkastim tijelom koje se prema repu ušiljuje poput vretena. Po leđima je smeđocrvene boje, a ističe se poprečnim širokim tamnosmeđim pjegama. Izraste najviše do 15 cm, a mrijesti se u martu i aprilu. Meso mu je vrlo dobro ali je malo poznat jer je rijedak. Peš (Cottus gobio L.) živi u svim vodama sarajevske okoline od najdonjeg toka sve do pastrvske zone. Ističe se vrlo velikom i širokom plosnatom glavom a tijelo se od glave prema repu sve više suzuje tako, da je kod repa najuže. Naraste najviše do 10 cm dužine, a živi na dnu pod kamenjem i na šljunku, te se hrani raznim živim i neživim sitnežom, a rado ždere i riblju ikru, pa u pastrvskoj zoni škodi razmnožavanju pastrva. Boje je vrlo različite, ali u glavnom je smeđ, po leđima tamniji, a po stranama svijetliji, dok mu je trbuh blijedorumen. Po leđima ima nekoliko krupnih poprečnih pjega. Mrijesti se u martu i aprilu, a mužjak čuva ikru. Meso mu je vrlo dobro. Love ga vilicama i rukom ispod kamenja. Rado ga upotrebljavaju kao meku za pastrve i mladice. Napomena: Popis korištene literature vidjeti u izvorniku.