1. Crkvina kod Vidoštaka U Glasniku za godinu 1892. spominje se hram kod Vidoštaka. Tu se kaže, da su kod vrela Vidoštaka, otprilike četiri kilometra od Stoca, ispod ceste, koja vodi u Mostar, nađeni tragovi rimskoga hrama, čiji je temelj 7.60 dug, a 3.80 širok. Nadalje se navodi, da je tu nađen ulomak vizantijskog rilijeva bogorodičnog, što zar svjedoči, da je ista zgrada u srednjem vijeku služila za crkvu. Dodan je izvještaju i snimak temelja. Vidjevši taj snimak, ne možemo se saglasiti s time, da je to iskonom bio rimski hram. Evo zašto. Osnova toga temelja pokazuje nam, da su u unutrašnjosti zgrade, pri uzdužnim zidovima njenim, bila dva napremase položena pilastra (uza zid prislonjena stuba), a toga u rimske građevine nije moglo biti. Kod takve građevine morali bi uzdužni zidovi, koji ćeliju (cella) tvore, posve ravni biti, t. j. iz njih ne bi smio nikakav stub odvajati, niti bi smjela ćelija tako kao ovdje podijeljena biti. Ti ostaci stubova kažu, da je povrh njih morao biti zidani obluk; a po tome, da je cijeli unutarnji prostor zgrade natkriven bio s bačvastim svodom. Stubli, bačvasti svod, pa i omjere te zgrade potvrđuju, da je to srednjevjekovna građevina. Takve malene crkve bile su u srednjem vijeku kod nas vrlo česta pojava. Nije dakle sumnje, da građevina pripada srpskom dobu. Naše crkve su uopće oskudne u pogledu skulptura, pa ako ih gdje ima, onda nam se javljaju kao oznaka glavne namjene ili posvete. Po nađenom rilijevu možemo pak pretpostaviti, da je crkva bila posvećena Sv. Bogorodici. Pored ove crkvine ima staro groblje. Na nekoj nadgrobnoj ploči ima tamo srpski natpis, po kome saznajemo, da je to grob Marije, podružija popa Dabiživa, koja je milosnim zovom Djevica zvana. Urezana je i godina smrti ove popadije, ali se teško čita. Dr. žViro Truhelka čitao je 7139—1631. Prof. Ljubomir Stojanović iak čita 6739=1231. Ovo Rotonje čitanje valja kao ispravno prihvatiti.Sva je prilikada je pop Dabiživ bio svećenik pri crkvi Sv. Bogorodice, a po predrečenoj godini vidi se, da je živio za vlade Kralja Stefana Radoslava (1228.-1234.). Crkva Sv. Bogorodice postojala je svakako već godine 1231., dakle u dane Sv. Save (f 1236.). 2. Hisardžik. Neki anoniman njemački pisac, koji je Novopazarski Sandžak proputovao i tamošnje starine ispitivao, spominje blizu manastira Mileševe dakle u Prijepoljskom kraju, gradinu, koja se zove Hisardžik. Za tu gradinu priča on ovo: „Blizu manastira Mileševe, uz istoimeni potok, stoje na obrešku razvaline grada Hisardžika. Pri sjeveroistočnom roglju vanjske obzide (zakolnoga platna) ima kapija, na koju se ulazi u grad. Prolazeći kroz kapiju, dospijeva se na zaravanak, uza čiji rub se nahode ostaci neke nutarnje prezide. Pri južnoj strani te prezide vidi se temelj neke kule, a druga još čitava kula strši na stjenovitom kuku pri jugozapadnom roglju prezide. Ima još i jedna treća, kraj najnutarnije prezide, ispred koje se nalazi jarak stare tvrdinje. I pri ovoj potonjoj prezidi, na njenom jugoistočnom roglju, ima još jedna kula. Jezgra ovoga grada sastojavala se iz neke građevine na lik pravokutnika; od te građevine još postoje vanjski zid i neka pregrada. Zidine, sastavljene od lomljena kamena, vrlo su krepke. Čiji je taj grad nekad bio, ne zna se, ali je sva prilika, da je pripadao vladaocima srpskim. Po predanju narodskom pak sagradila je i ovu tvrđavicu despotica Jerina. Ime Hisardžik znači na turski gradić. K ovom izvještaju primjećujemo sljedeće. Priča, da je ovaj grad dala podići despotica Jerina, ne zaslužuje vjerovanja. Poznato je, da naš narod većinu srednjevjekovnih gradina pripisuje „prokletoj Jerini“, dakle nije čudo, da to isto i za ovu gradinu kaže. Ali kraj Prijepoljski i manastir Mileševa bili su u vrijeme despota Đurđa Brankovića, muža Jerinina, pod vlašću hercega Stjepana, čuvara groba Sv. Save, pa već s toga razloga nije Jerina tamo mogla podizati grad. Da ta gradina nema srpskoga imena, nego da se prosto po turskom naziva Hisardžikom t. j. gradićem, to pokazuje, da je ta građevina valjda tako stara, da joj je i naš narod već ime zaboravio. Ovo neznanje staroga imena, pa kraj u kome se grad nalazi, dovode nas do misli, da je to valjda starodavni srpski grad Desnik, koji Konstantin Porfirogenit spominje? Za Desnik kaže Jireček: „U predjelu Sjenice ili Prijepolja valja tražiti glavni grad Destinikon ili Dostinika“. Hisardžik blizu je Prijepolja, a stoji nad Milješevkom, pritokom Lima na raskršću puteva s juga i s istoka, te brani pristup u Polimlje, dakle taj je grad imao važan obranben zadatak. Stoga je dosta vjerovatno da je na tome mjestu Desnik bio, makar i svi današnji ostaci ne bili iz 10. stoljeća. Da je taj gradić srpskoga porijekla, to kako gore vidjesmo, i sam anonimni pisac misli